Čovjekova individua biva izvitoperena gotovo na svim
poljima njegove razvojne djelatnosti.
Tamo gdje se te anomalije izrazitije odražavaju, upravo se
odnose na njegovu osnovnu djelatnost u svojstvu izrabljenog objekta, zakinutog
od bilo kakvog subjektivnog značaja.
Izvan, takoreći, njegovog proizvođaćkog „eunuhovanja“, gdje biva
iscrpljen u toku svoga kratkog i svirepog preživljavanja u borbi za opstanak sebe i vlastite familije.
Teško da iza toga
nalazi neki vremenski prostor , kojeg bi
mogao posvetiti razvoju vlastitim
naklonjenostima, odnosno spoznajama vlastitosti, i
stekao jednu kritičnu analitiku svoga bitka spram društva u kojem se
zatiče.
Ustvari , on nije „rođeni grješnik“ zakinut svih
individualnih osobnosti. Tek mu bivaju potisnute u duboku, (frojdovsku),
podsvijest, iz koje izranja jedna virtualna izraslina : umišljena značajnost. Više slojnih utješnih nadomjestaka kičave kulture, ispraznog dostojanstva, umišljenog ljepotana , smiješnog patriotu, zadrtog vjernika , patetičnog
moralistu i sračunato dvoličnog lažca i podlaka…..
A kad se, kao takav, uspe na samo
prijestolje, rezervirano za nekog desnog ili lijevog politikanera, tad se u
punom sjaju - prema riječima Giuseppine
Martinuzzi : „….. jer se prema tuđoj malenkosti mjeri vlastita veličina“.
Tada pušta iz lanca sve svoje
halucinacije na prebrojavanju vlastitih „prijatelja i neprijatelja“, „naših i
vaših“, „ heroja i kukavica“, „pravo i krivo vjernika“, „lijenčina i marljivih“, „podobnih i
nepodobnih“, u svece i sotone“, u bogom dane„nadčinjene i podčinjene“….
Beskrajna biva lista šarenih ćudi tih naših pet milenija klasnog sustava,
kojem može biti posve dostatno nekojih.pet minuta da se povrati od kuda je i
došao.
