MORALNE VERTIKALE
četvrtak, 30. travnja 2015.
SPLALJENA ZEMLJA
LABURISTI PRIJAVILI ZORANA MILANOVIĆA 'Nismo htjeli protiv njega osobno, ali morali smo...'
ZAGREB - Hrvatski laburisti podnijeli su u četvrtak kaznene prijave protiv premijeraZorana Milanovića, ravnatelja Državnog ureda za upravljanje državnom imovinomMladena Pejnovića i v.d. ravnatelja Centra za restrukturiranje i prodaju Milana Dejanovića zbog neisplate plaća za 406 radnika u grupacijama Brodogradilišta 3. maj.
Podnijeli smo kaznene prijave protiv odgovornih osoba zbog neisplate plaća za 406 radnika, i to protiv Milanovića, Pejnovića i Dejanovića jer radnici u grupacijama 3. maja - TIB-u, MID-u i TES-u od prosinca nisu dobili plaće, istaknula je na konferenciji za novinare predsjednica Hrvatskih laburista Nansi Tireli.
Stranka je podnijela prijave jer 406 radnika to ne može učiniti osobno zbog straha od gubitka posla. Osim toga, Vlada bi kao poslodavac i stopostotni vlasnik trgovačkog društva trebala biti primjer kako se poslodavac treba ponašati i štititi temeljna radnička prava.
Tireli je podsjetila da je odlukom Vlade od 21. ožujka 2013. Vlada na sebe preuzela isplatu plaća radnicima 3. maja te naglasila da kaznena prijava nije protiv premijera osobno.
"Kaznena prijava protiv Republike Hrvatske ne može se podignuti prema našem kaznenom zakonu, ali se može podignuti protiv odgovornih osoba. Smatramo da je premijer u ovom trenutku odgovorna osoba ispred Vlade koja je na sebe preuzela obavezu za poduzeće i 406 radnika, bez obzira što se radi o restrukturiranju brodogradilišta", kaže Tireli.
Radnicima je u povodu Međunarodnog praznika rada, 1. svibnja, poručila da ustraju u ostvarivanju svojih prava.
"Zakoni su dobri, ali problem je u nepoštivanju zakona. S 301.055 nezaposlenih i ponudom od samo 12.781 novih radnih mjesta građani su ucijenjeni i ne mogu iskoristiti svoja prava. Ako ne cijenimo radnika, ne možemo planirati gospodarski rast jer u stvaranju dodatne vrijednosti radnik je najjača karika", istaknula je Tireli.
Navela je da 62 posto radnika prima neto plaće do 5000 kuna, a 17 posto do 3100 kuna.
Članovi i simpatizeri stranke na konferenciji koja je održana pred zgradom Hrvatskog zavoda za zapošljavanje nosili su transparente na kojima je ispod slike vješala pisalo "Ugovor na određeno - život na određeno", "Devizna klauzula", "Industrijska politika", "Izgubljen posao" i "Ovrhe".
*******************************************************************************************************
Komentar ovog bloga
Ovo liči na samo namještenu sramotu za neki dobar korupcijski
ulov.
Ili smo mi svi poludjeli koji ne uspijevamo da skužimo naume
velikog hrvatskog Kim Jong una.
srijeda, 29. travnja 2015.
BALKANSKA PAPAZJANIJA
VAŠI KONTRA NAŠIH
JURICA PAVIČIĆ U Jasenovcu smo odgledali prvi čin ovogodišnjeg parapovijesnoga spektakla
Pokušajte zamisliti sljedeću situaciju. Studeni je mjesec, čitava Hrvatska komemorira vukovarske žrtve. Na TV Dnevniku emitiraju se prilozi koji počinju crno-bijelim đinglom koji prati sumorni muzički adagio. U Vukovaru se priprema povorka sjećanja. Ali, premijer Zoran Milanović i vrh vlasti SDP-a ne dolaze u Vukovar na dan sjećanja.
Umjesto toga, premijer tri dana ranije odlazi u Vukovar nenajavljeno, obilazi memorijalno groblje i Ovčaru, upiše u knjigu dojmova nekoliko tronutih rečenica. Potom fotostrip o svom posjetu i tekst iz knjige objavljuje medijima, pa se vrati u Zagreb.
Da je Zoran Milanović – ili bilo koji “lijevi” predsjednik ili premijer – napravio takvo što, Hrvatska bi ga – da se ne lažemo – rastrgala, piše Jurica Pavičić za Slobodnu Dalmaciju . Portali bi bili puni tekstova o kolaboracionistima i izdajničkoj vlasti, govorilo bi se opet o izjednačavanju agresora i žrtve, Karamarko bi izjavio da je to nastavak rashrvaćivanja, a liberalni mediji povlačili bi po tlu premijera kukavicu koji se nije usudio izići pred sebi nesklonu svjetinu od koje bi mogao fasovati zvižduke i poniženje.
********************************************************
„Svi razumni razlozi govorili su za to, da će sve te skupine i narodi najbolje riješiti pitanje svoje budućnosti i sudbine u jednoj novoj zajedničkoj južnoslavenskoj državi, koja bi na osnovu slobode, jednakosti i ravnopravnosti njih sve obuhvatila – od Jadranskog do Crnog mora, od Dunava do Egejskog mora. Prošlo je vrijeme srednjevjekovne sitničavosti, pocijepanosti i feudalnog suparništva! Moderno vrijeme traži stvaranje velikih jedinica. Usprkos svih razlika, mi balkanski Slaveni, imammo dovoljno zajedničkih crta, imamo u osnovnom istu životnu razinu, da nam to može služiti zajedničkom polaznomtočkom za jedno novo povijesno razdoblje,- moderno, demokratsko,smjelo, široko i stvaralačko.
„Svi razumni razlozi govorili su za to, da će sve te skupine i narodi najbolje riješiti pitanje svoje budućnosti i sudbine u jednoj novoj zajedničkoj južnoslavenskoj državi, koja bi na osnovu slobode, jednakosti i ravnopravnosti njih sve obuhvatila – od Jadranskog do Crnog mora, od Dunava do Egejskog mora. Prošlo je vrijeme srednjevjekovne sitničavosti, pocijepanosti i feudalnog suparništva! Moderno vrijeme traži stvaranje velikih jedinica. Usprkos svih razlika, mi balkanski Slaveni, imammo dovoljno zajedničkih crta, imamo u osnovnom istu životnu razinu, da nam to može služiti zajedničkom polaznomtočkom za jedno novo povijesno razdoblje,- moderno, demokratsko,smjelo, široko i stvaralačko.
Dajmo i mi nešto čovječanstvu, prestanimo bitinjegova
periferija koja samo prima mrvice sa stola kulture velikih naroda!“
Ante Ciliga, 81-82str, Svjedok najvećih laži 20. stoljeća
utorak, 28. travnja 2015.
IMPRESIVNI JERGOVIĆ
SUMNJIVO LICE
MILJENKO JERGOVIĆ Europa je uz Ameriku uništila Libiju, a sad se grozi libijskih davljenika
Prvi put u svjetskoj se povijesti za Libiju čulo 1912. godine, kada se Italija pridružila Francuskoj, Velikoj Britaniji, Austro Ugarskoj i trima malenim balkanskim državama, u komadanju europskih i mediteranskih posjeda Otomanskog imperija. Prije te godine ovaj je teritorij bio poznat kao Tripolitanijski vilajet (Vilâyet-i Trablus garb) ili Tripolitanijsko kraljevstvo, kojim je, pod vrhovnom upravom stambolskoga padišaha, neko vrijeme vladala karamanlijska dinastija. Talijanska vlast nad Libijom trajala je sve do Mussolinijevog pada, nakon čega su slijedile godine savezničke okupacije, da bi 1951. bilo uspostavljeno samostalno libijsko kraljevstvo. Kralja Idrisa je 1969, u državnom udaru bez krvi, s trona srušila skupina mladih časnika, predvođenihMuammarom al Gaddafijem.
S godinama Gaddafi stvara specifičnu ideološku slitinu islamizma i marksizma, uspostavlja Libijsku Arapsku Džamahiriju, državu bez demokracije, ali s besplatnim obrazovanjem od vrtića pa do doktorata, besplatnim zdravstvom (na vrlo visokoj zapadnoeuropskoj razini) i socijalnom sigurnošću svih šest milijuna stanovnika (BDP preko 12.000 dolara). Za razliku od većine arapskih vladara, koji bi nakon pronalaska izvora nafte uspostavljali svoje oligarhije, iliti vlast prebogatih elita, ovisnih, u pravilu, o Sjedinjenim Američkim Državama, Gaddafi je stvorio socijalnu državu. Iako nije imao formalnu funkciju, vladao je kao diktator. Štoviše, bila je to povremeno krvava diktatura, ali, recimo i to napokon, za život domaćega stanovništva, kao i stranaca, neusporedivo ugodnija od arapskih i inih muslimanskih država koje sopću pod blagoslovom i pod političkim i financijskim nadzorom State Departmenta.
I još nešto veoma važno: za razliku od američke Saudijske Arabije, američkog Iraka, američkog Pakistana pa i američkog Egipta, u kojima su sa lica zemlje zbrisane sve nemuslimanske manjine, u Gaddafijevoj Libiji, kao i u Asadovoj Siriji, poštovana su sva manjinska vjerska, rasna i nacionalna prava. Zato je Libija bila meka za radnike iz afričkih i arapskih zemalja, među kojima je bio velik broj kršćana, osobito egipatskih Kopta.
Nakon američkih i europskih vojnih udara na Libiju, kojima je bila potpomognuta kopnena akcija u kojoj su, uz lokalne pobunjenike, sudjelovali američki marinci, srušena je Libijska Arapska Džamahirija, a Gaddafi je na radost euro-američkih televizijskih stanica i tabloida ubijen kao pas. Malo zatim ubijen je i američki veleposlanik u Tripoliju, ali State Department oko toga nije dizao veliku frku. Cjelokupna naftna infrastruktura stavljena je pod kontrolu Amerikanaca i njihovih saveznika, i provedeno je ono čemu je Gaddafi desetljećima bio smetnja. Na kraju se pokazalo da raspiritelje demokracije nisu zanimala ni ljudska, ni ženska prava, ni stanje u zatvorima, ni libijska opozicija. Zanimala ih je samo nafta.
Libija danas ne postoji. Pred libijskim građanima stoji ovakav izbor: ili će iz potpunog kaosa i bezvlašća, od gladi, žeđi i smrti bježati prema Europi, ili će se odazvati zovu ISIL-a. Ako imate mašte, pokušajte se uživjeti u glavu i srce svoga vršnjaka, ama brata blizanca, rođenog, odraslog i obrazovanog, recimo, u Bengaziju. Što biste izabrali: u gumenom čamcu preploviti Mediteran, i tražiti milostinju onih koji su vam srušili državu, kakva god da je bila i što god da ste mislili o pukovniku Gaddafiju, ili se pridružiti Islamskoj državi i zaratiti protiv svega što je kršćansko, zapadno, njihovo? Odaberete li prvo, najvjerojatnije ćete se utopiti. U boljem slučaju završit ćete u logoru. Odaberete li drugo, također ćete umrijeti, ali ćete prije toga iz sebe istresti svoj gnjev.
Prije nekoliko mjeseci gledali smo onu strašnu snimku, kad islamisti na obalu mora dovode nesretne koptske radnike, kršćane kojima će sjeći glave. Odsijecanje, naravno, nismo vidjeli, ali strašnije je ono što nismo čuli. Ti Kopti su za Gaddafijeve ere imali ilegalno boravište u Libiji, bili su ljudi bez papira. Takvih je radnika, raznih vjera i nacija, bilo više od milijun. Nakon što su neki drugi kršćani likvidirali i Gaddafija i njegovu državu, oni u vilajetu bez vladara više nisu imali nikoga svog. Umjesto da ih smjeste u neko ISIL-ovo Ježevo, iza visokih dvorišnih zidova, nad kojima su tropleti bodljikave žice, islamisti su im jednostavno poodsijecali glave. Sramotno je što su sve euro-američke televizije emitirale tu snimku, i da nikome, a ne samo HTV-u, nimalo nije bio važan ovaj aspekt teme. Ako ste u ime liberalne demokracije, ali i kršćanskih vrijednosti, otimali naftne izvore, zašto usput niste spašavali barem - kršćane?
Sređene države izvaneuropskog Mediterana - redom one koje su bile izvan američkog utjecaja - najprije Libija, a zatim i Alžir, Tunis i Maroko, pa Jordan i Sirija, bile su prirodna socijalna brana provali afričkih doseljenika u Europu. Odlazeći trbuhom za kruhom, ili bježeći od političkog i vjerskog terora, ti su ljudi utočište nalazili u zajednicama koje su im jezično, kulturološki, ali prije svega zemljopisno bliže. Nakon što je Zapad vojno uništio Libiju, politički izbezumio i obezglavio Alžir, te gospodarski, vojno i politički dotukao Siriju, ne samo da ljudi iz Afrike nemaju kamo da pođu, nego moraju bježati oni koji su u te zemlje već jednom došli. A skupa s njima bježe i domaći: sve u ruzinavim trgovačkim brodovima, u trabakulama i gumenim čamcima. Mediteran je njihova plava grobnica, njihov Auschwitz i njihovo davilište, koje im je priredila Europa, užasnuta pred mogućnošću da bi je ti ljudi mogli naseliti.
Otočić Lampedusa, do kojeg doplutaju sretnici, spomenik je europske savjesti. Preživi li Europa - ili bolje rečeno, preživi li ideja njezina ujedinjavanja - na Lampedusu će se voditi đačke ekskurzije, jednako kao u Auschwitz. Da se djeca uče sramu, a odrasli da ponavljaju: nikad više, nikad više... Koliko je desetina tisuća utopljenih? I koliko ih se treba utopiti, pa da se u glavama ljudi uspostavi vrlo jednostavna, logična veza između uništenja Libije i ljudi na brodovima, između euro-američkog otimanja naftnoga bogatstva i onog što se krajnje licemjerno naziva humanitarnom katastrofom. Jest, to je humanitarna katastrofa na način američkih koncentracijskih logora diljem svijeta, počevši od onoga simbolički najvažnijega, u Guantanamu. Uništili ste im države i društvene zajednice - sve iz tobožnje zabrinutosti za prava žena u islamskome svijetu, za slobodu riječi i za manjinska prava, oteli ste njihova materijalna dobra, nakon čega ste oko Europe podigli zidove od bodljikave žice, ne dopuštajući im da dođu, i sad se gadljivo snebivate kada more na vaše plaže izbacuje njihova mrtva tijela. Ali doista, koja je razlika između onih koji tim ljudima sijeku glave, i vas koji ih davite u svojim morima? Ili, možda, nas, osjetimo li se na čas Europljanima.
Nekako se potrefilo da je u sedmom-osmom osnovne većina mojih školskih drugova imala veći džeparac nego ja. Njihovi su očevi vozili nove bijele golfove, imali su vikendice na Jahorini, kupovali kuće u Trpnju i na Hvaru, dok je moj otac vozio renaulta 4, a majka fiću. Njihovi su roditelji radili u Libiji, kao liječnici, inženjeri građevine ili obični radnici, kao medicinske sestre, urbanistice, arhitektice... Odlazili su na dvije i na četiri godine, pa bi produžavali ugovore, i vraćali se s gomilom novca i s pričama o toj neobičnoj zemlji, čiji je vladar, poput vladara zemlje Izrael, otimao zemlju pustinji, i stvarao novu civilizaciju. Ni tada, kao ni danas, o Libiji se nije govorilo kao o zemlji slobode i demokracije. I tada, kao i mnogo kasnije, Gaddafija se doživljavalo kao šašavog čovjeka, Salvadora Dalíja među svjetskim vođama, i nitko ga ne bi poželio, ama ne za predsjednika države, nego ni za sekretara mjesne zajednice. Iako su desetine tisuća očeva i matera odlazili na rad u Libiju, iako su se liječnici vraćali opčinjeni novosagrađenim bolnicama, koje su izgledale kao svemirski centri, nikome ne bi na um palo da kod nas stvara džamahiriju. Mi smo mi, a oni su oni, mislili su i najprostiji među nama, oni koji su išli u Libiju da čiste zahode i kopaju kanale. Iz današnje perspektive čini se to nedostižnim civilizacijskim načelom i za bijelog Putina u Kremlju, i za crnog Putina u Washingtonu, i za njihove blazirane europske ortake, koji svoja mora pretvaraju u masovne grobnice
*******************************************************************************************
Primjedba ovog bloga
Amerika i Europa nisu uništile Libiju.
Libiju i mnoge druge uništio je američki i europski Imperijalizam, na isti način, i ne manjom svirepošću, kao što uništavaju vlastite podčinjene stavaralačke mase.
Intelektuale vertikale poput Jergovića trebale bi povesti više račun o tim temeljnim faktorima klasnih podjela kapitalističkog društva, odnosno njegovih međuklasnih kontradiktornih interesa, koji predstavljaju sve uzroke i posljedice sve opčih društvenih zala.
www.severin omajkus.com
IMA LI TO NAŠE PATOLOŠKO DRUŠTVO I NEKO SVOJE DNO ?!
FORMULA ALEXA BRAUNA
PLAN AMERIČKOG KONZULTANTA ZA SDP 'Evo kako ćete osvojiti 1,1 milijun glasova i pobijediti na sljedećim izborima'
Prema Braunovu izračunu HDZ ima prednost od 5 do 6 posto, a ta je prednost, tvrdi on, svakako dohvatljiva
HDZ na parlamentarnim izborima može dobiti maksimalno 32 posto glasova, a s koalicijom jedan posto više. S druge strane, SDP planira na izbore ići u koaliciji koja još nije dogovorena, ali stranka nudi suradnju HNS-u, IDS-u i Stranci umirovljenika. U stranci procjenjuju da bi koalicija mogla doći u poziciju formiranja buduće vlade ako SDP na izborima osvoji 830.000 glasova, a ukupno s članovima koalicije oko 1,1 milijun glasova.
Naši su nam sugovornici kazali kako je američki konzultant Alex Braun, koji je zadužen za izradu stranačke strategije u izbornoj godini, zadovoljan pozicijom stranke i njezina čelnika Zorana Milanovićau javnosti. Naime, kako saznajemo, Braun smatra da je usprkos padu stranačkog rejtinga on u posljednjih nekoliko mjeseci usporen za šest do sedam posto, dok je negativan rejting premijera usporen za četiri do pet posto. To je, prenose nam sugornici Braunovarazmišljanja, ipak pozitivan trend......
IN MEMORY OF FRANK PRINCE
 |
Svoj život posvećivao si rijetkom uzornošću socijalističkim
idealima u najturbulentnijim 20. stoljetnim trenutcima, kad su lijeve i desne Horde
demolirale 19.stoljetnu Cartagu, i reformatorskim revizijama pretvarale je u jednu
od najvećih milenijskih ruševina, na čijim se temeljima danas dave gotovo sve
povijesne stečevine zdravog društva.
Hvala ti Frank- što si tako zdušno krijepio nas sretnike iz
tvoje neposredne i šire okoline.
www.severinomajkus.com
|
nedjelja, 26. travnja 2015.
KLASNI SPINOVI
IŠE GOJKO DRLJAČA
OVO SU TRI MOGUĆE TOČKE PRIJEPORA IZMEĐU LALOVCA I VUJČIĆA Saveznici u stvaranju velike napetosti
Dijagnosticirali smo tri moguće točke prijepora između ministra financija i guvernera. Niti jedna nije supstancijalne prirode
Sredinom proteklog tjedna odnosi između Banskih dvora i centralne banke dosegli su vrlo visoku razinu napetosti. Potpuno je sigurno da su telefonski razgovori između guvernera i ministra financija imali obilježja onih konverzacija u kojima sudionici jedni drugima u pravilu ne govore što točno misle, iako pokušavaju ostaviti dojam da zdušno i iskreno objašnjavaju što su zapravo rekli ili mislili reći jedni o drugima. Ukratko, kad bismo kao nepristrani promatrači danas na temelju javnog dojma trebali ocijeniti razinu nerazumijevanja između HNB-a i Ministarstva financija, na ljestvici od 1 do 10, odlučili bismo se za devet. S obzirom na to kako nije baš dobro da bilo koja zemlja ima monetarnu i fiskalnu politiku u zoni međusobnog sukoba, a ne nadopunjavanja i konstruktivne suradnje, malo ćemo analizirati uzroke tog visokog stanja napetosti, premda se, nažalost, čini da su posve trivijalne prirode.
*******************************************************************************************
Klasni spinovi tek uvode potlačene mase okolo-naokolo-pa na
mala vrata u pakao društvene vrtoglavice, gdje bivaju manipulirani prema
interesnim hirovima parazitskih vladara stvaralačkih posjeda svih njihovih proizvodnih sredstava i prirodnih dobara.
www.severinomajkus.com
LAMPEDUZA-NADA III MASOVNI POMOR ČOVJEĆANSTVA
Kolonijalno ropstvo, što je po zvjerstvu nadmašilo svog klasičnog-staro grčkog pretka- na kojem je zasnovana
suvremena civilizacija-visoko razvijenog
kapitalističkog društva; njegovih sazrjelih formi ekonomskih proturječnosti, i napokon
što se zatiče u totalnom raspadu po svim svojim klasnim šavovima: opće kulture,
ideologije, vjerskih idolatrija; po moralu, etičnosti i po nacionalnim i rasnim
predrasudama, na kojima je, poganskom drskošću, gradilo vlastitu opstojnost perverzne
povjesnice, notornih obmanjivanja i laži,
po kojima su se trebali vozali podređeni slojevi društva
Dali je ono, kao takvo, uspjelo posve preraditi iskonsko
ljudsko biće u objekt za opću uporabu u svrhu vlastite klasno-parazitske naravi,
ili je, u svojoj milenijskoj utrobi ipak sačuvalo barem neki njegov kibernirani
gem, koji bi trebao da se uskoro porodi, i da izađe na svijetlo dana iz jedne dugo stoljetne pregnantnosti,
što se ovih dana opasno ljulja na gumenjacima uzburkanih voda Sredozemlja.
Ne slučajno, što se tu radi upravo o identičnom genu Afrike,
čijim se predziđejem čovječanstva bilo
naglo razmnožilo dolinom Mezapotanije.
Još jednom, tu da potraži neko plodno tlo, gdje bi se razvila u punom
smislu njegova iskonska surađujuća narav, što bi ga iznova sjedinilo sa ostalim biološkim vrstama ove
divne planete Zemljewww.severinomajkus.com
subota, 25. travnja 2015.
M J A S N I K OV
Izvadak iz knjige Dr. Ante Cilige: Svjedok najvećih laži
dvadesetog stoljeća.
Koliko se danas ta
tema već nalazi u ropotarnici suvremene povijesti- neka prosudi cijenjeni
čitatelj ovog bloga.
***
„U osobi Gregorija Mjasnikova, imali smo na našim sastancima
živog – i ako samo simboličkog – kandidata za osvojenje i porobljenje naše
stare Europe u dekadanciji. Uz osobitu ličnu dramu Mjasnikov je utjelovljavao u
svoj osobi sa rijetkom reljefnošću čitavu dramu ruske revolucije, njen
unutrašnji sukob: birokracija-proletarijat, kao i vanjski: Rusija – Europa.
Zato ču se zadržati malo dalje na toj izvanrednoj ličnosti.
Mjasnikov spada nesumnjivo među legendarne ličnosti ruskog
naroda i ruske povijesti. Svojom iskonskom snagom i originalnošću on nas
podsjeća na popa Avakuma ili na Pugačova . Neke crte Nečajeva nisu mu također
tuđe. Uralski radnik,metalac iz jedne od onih starih i velikih željezara na
Uralu, on stupa posve mlad u rusku Socijal-Demokratsku radničku stranku, koja
je na Uralu listom pripadala boljševičkoj frakciji. To da je aktivno sudjelovao
u svim borbama onog vremena, osobito u revoluciji 1905-1906., kao i to, da je
poslije 1906. .dospio na dugogodišnju robiju, nije ništa neobično. No
činjenica, da je taj mladi radnik pročavao i pročio ne samo svu političku
literaturu svog vremena, nego i sociološku i filozofsku, to je nešto izvanredno
i zapanjujuće. Pri tom njegova sociološka i filozofska naobrazba nije bila tek
formalna. On je ne samo poznavao svu rusku i inostranu (ovu posljednju u ruskim
prijevodima, a na ruski se tada prevodilo sve što je iole zanimljivo izlazilo
na tom području u inozemstvu) marksističku filozofiju i sociološku literaturu,
nego je njom i samostalno i originalno vladao i o njoj rasuđivao. Vulkanska
energija i aktivnost tog čovjeka iz puka, koji je prošao samo četiri razreda
osnovne škole i neke večernje tvorničke tečajeve, bila je poduprta i obogaćena
neobičnim intelektualno-duhovnim sposobnostima, koje su učinile od njega
genijalnog autodiktata- polu Proudhona-poluGrak-Babeufa, svoje vrste. Jaki
organizam,srednji ali plećati rast, mješavina ruskih i tatarskih tjelesnih
osobina, služili su kao čvrsti temelj na kojim su počivali veliki napori
njegova života. U doba građanskog rata 1917.-1920. i član Centralnog Komiteta
boljševičke partije Rusije. On je imao vidnog učešća u ubistvu bivše carske
obitelji u Jekaterimburgu (kasnije Sverdlovsku) u kolovozu 1918. godine.
Njegova uloga u tom djelu nije u tančine rasvijetljena . On sam uvijek se suzdržavao
da o toj stvari nešto precizno kaže ili napiše. No sigurno je, da je on bio
jedan od onih triju ili pet osoba koje su na mjestu, na Uralu, odlučile da se izvrši
istrebljenje carske obitelji nakon što im je Lenjin dao poznatim brzojavom
slobodne ruke, a Sverdlov natuknuo u svojoj poruci u kojem pravcu je poželjno
iskoristiti slobodu, koju im je Lenjin ostavio. O toj uputi Sverdlova pripovijedao
mi je sam Mjasnikov. Iz njegova
pripovijedanja može se zaključiti, da je on bio u tom krugu pravi
ideolog istrebljenja. On je vidio simboliku, pobjedu i posvećenje revolucije
upravo u tome, da je jedan Mjasnikov – radnik, čovjek iz puka – baš onaj koji
je uništio i satro glavu, simbol i personifikaciju starog režima, režima koji
vladao i davio kroz stoljeća milijunske narodne mase jednog ogromnog imperija.
Taj veliki caroubica živio je stalno u problematici opravdanja i veličanja tog
djela.
No više nego svojim učešćem u ubojstvu carske obitelji,
Mjasnikov je pokazao snagu i veličine svoje originalnosti i volje u pobuni
–teoretsko principijelnoj i praktično-političkoj – protiv Lenjina, godine 1920.
i dalje. Prije nego Šljapnikov , Medjedjev, Kolontai i druge vođe čuvene „Radničke opozicije“, i mnogo energičnije i
sve snažnije negooni. Mjasnikov je počeo grmiti sa Urala protiv birokratskog
totalitarizma, koji se formirao pod okriljem i vodstvom Lenjina.
Dok je radnička pozicija primila i priznala Lenjinov
politički sistem jedne stranke i tražila u okviru tog sistema političkog
totalitarizma samo ekonomsku demokraciju, demokratsku kolektivnu upravu nad
tvornicama (nešto slično što sada obećava i propagandistički reklamira Tito u
Jugoslaviji), Mjasnikov je tražio za proletarijat političku demokraciju zajedno
s ekonomskom, znajući da ova posljednja ne može biti nego laž, ako nema one
prve. Kao pravi čovjek iz naroda, iz srži radničke klase, Mjasnikov je gordo
ustao protiv Lenjinove koncepcije o vodećoj ulozi Partije. Vodeća uloga o
dijelu oslobođenja proletarijata i u prelaznoj fazi k socijalizmu pripada i
treba da pripada klasi – proletarijatu, a ne stranci. Oslobođenje radničke
klase je djelo smog proletarijata. Radnička klasa treba da kontrolira stranku,
odnosno stranke, ane obratno: Stranka radničku klasu; sloboda stranka je
preduvjet ove vrhovne kontrole društva i
cijelog političkog života sa strane proletarijata.
Kad je radnička opozicija početkom 1921.- na svršetku X
kongresa ruske Komunističke stranke i nakon ugušenja Kronštadskog ustanka –
kapitulirala pred Lenjinom, Mjasnikov sa svojom Radničom grupom, koja je zimi
1920-21. nastupila kao lijevo krilo Radničke opozicije,odbio je kapitulirati i
nastavio je borbu. Lenjin ga je na to dao isključiti iz stranke , a zatim
uhapsiti po GPU. Mjasnikov je bio prvi komunist-opozicionalac uhapšen u
Sovjetskoj Rusijii otpremljem u zatočenje; to je bilo odlukom Lenjina, (a ne
Staljina, op. ovog bloga).
U kritičnoj 1923.godini Mjasnikovljeva grupa uzela je vrlo
aktivno, a više puta i vodećeg učešća u mnogobrojnim i velikim radničkim
štrajkovima, koji su tada bili preplavili Rusiju.
Mjasnikove pristaše pokušali su te godine osnovati u Rusiji novu Komunističku Radničku
stranku, smatrajući da je službena Lenjinova Komunistička stranka postala
oruđem vlasti i interesa nove birokracije protiv proletarijata. Mjasnikovci su
tada također istakli da princip komunističke stranke pojedinih republika i
nacija Sovjetske Federacije imaju biti ravnopravne, a ne podčinjene ruskoj
komunističkoj stranci.
U manifestu ruskom i međunarodnom proletarijatu,izdanom tada
ilegalno u Rusiji, a legalno u Berlinu, grupa Mjasnikova načinila je bilansu
Ruske Revolucije i istakla svoj radničko-demokratski program i zahtjeve kao
zavjet propale socijalne revolucije u Rusiji, protiv pobjedonosnog i
birokratskog lenjinizma i voždizma (kulta vođa)
Po oštrini formulacija i preciznosti problematike ovaj se
manifest Mjasnikova može usporediti sa čuvenim „Manifestom ravnih“ Grakha
Babeufa na kraju velike francuske revolucije.
Štrajkovi 1923. godine bili su ugušeni,Ruska Revolucija
kotrljala se sve dalje nizbrdo, ruski proletarijat ulazio je u fazu duboke
noći. Mjasnikov je bio otpremljen dalje u zatočenje, njegov pokušaj stvaranja
novog radničkog pokreta i stranke u Rusiji bio je u tadašnjim prilikama osuđen
na neuspjeh. U drugoj polovici dvadesetih godina Mjasnik je bio internira na Kavkazu, u Armeniji, odakle je prebjegao u
Tursku, a iz Turske je stigao u Pariz. U Parizu je počeo drugi čin drame ovog
velikog ruskog pučanina- revolucionara ( drame koja se trebala završiti
tragično trećim činom- opeta u Rusiji, u Moskvi, poslije 1945.godine.)
Mjasnikov je stigao u Pariz s uvjerenjem da će u Francuskoj
i Zapadnoj Europi naći proletarijat, sposoban i zreo za revolucionarnu i
stvaralačku inicijativu. Zaostali i primitivni ruski proletarijat- mislio je
Mjasnikov- počeo je, osobnom sticanjem historijskih prilika, prvu
socijalističku radničku revoluciju, ali je , slab, brzo sustao i podlegao
reakcionarnoj birokraciji; napredni, kulturni, mnogobrojni zapadno- europski
proletarijat mora početi, odnosno nastaviti djelo socijalističke revolucije u
svijetu tek kao drugi u kronološkom redu, ali zato sa znatno većim zamahom,
dubinom i perspektivama . Zastavu, koja je pala u Rusiji dići će- i mnogo viši-revolucionarni
Pariz i klasični proletarijat Njemačke i Engleske.
Te su predodžbe Mjasnikova bile u skladu s koncepcijama,
koje su u pitanju odnosa između Rusije i Europe imali- 1903., u 1905., pa i
dalje do 1917., sve do „Staljinove ere“- svi ruski socijalisti,pa i boljševici.
No usprkos toga kolektivnog uvjerenja, te su predodžbe bile posve netočne.
Rat 1914. pokazao je, da su europski proleteri u doba prije
1914. u većini, istina, opozicionalno raspoloženi prema buržoaziji, ali ne zato
i revolucionarno. Zato su oni mogli krenuti u rat- svaki na strani svoje
buržoazije protiv buržoazije i proletera druge protivničke stranke. Revolucioniranje
europskog proletarijata i stvaranje u njegovim redovima revolucionarnih
komunističkih stranakaposlijeruske revolucije
i završetka prvog svjetskog rata, ispoljilo se više kao neka vrsta
degeneracije europskog proleterskog pokreta, nego kao stvaralački
revolucionarni čin. Iskustvo od 1919. i osobito od 1921. dalje pokazalo je da
ova komunistička „revolucionarnost“ europskog proletarijata dopire dotle, da
taj proletarijat vrši ulogu „pete kolone“ sovjetske birokracije, da je
pripravan izdati svog klasnog protivnika- svoju buržoaziju- u korist njenog
vanjskog neprijatelja, no da nije sposoban za svoju samostalnu i stvaralačku
inicijativu. Dogodilo se ono što je prije sto godina prorokovao Herzen „unutarnjih“
barbara, proletera Europe s vanjskim, sjevernim barbarima, s revolucionarnom
Rusijom…
No ta revolucionarna Rusija, koju je europski proletarijat bio spreman da služi
petom kolonom, bila je u očima Mjasnikova – pa ne samo u njegovim očima , nego
i stvarno – Rusija birokratske državno-kapitalističke reakcije i
kontrarevolucije, koja je zadavila ruski proletarijat i uništila one skromne
početke stvarnog socijalizma, radničke samouprve i slobode, koji su se bili
pojavili- a gdje i učvrstili- prvih godina revolucije, 1917-1919.
Mjasnikov je došao
Pariz da traži kod zapadno –europske proleterske braće, osobito kod
revolucionarnog komunističkog proletarijata, koji- mislio je Mjasnikov – n
pozna pravo stanje u Rusiji, pomoč za obespravljeni ruski proletarijat protiv
te sovjetske lenjinsko- staljinske birokracije. Mjasnikova je tu očekivalo
duboko razočaranje. Revolucionarni komunstički proletarijat Francuske i Europe
nije htio ni čuti o borbi protiv sovjetske birokracije niti o formranju nekog
novog, samostalnog radničko-demokratskog komunističkog pokreta.
Došavši iz primitivnog, divljeg, barbarskog svijeta, ali svježeg
i punog poleta i inicijativa, Mjasnikov se našao u visoko kulturnom, ali starom
i zamorenom svijetu, istrošeno u svim svojim socijalnim klasama. Mjasnikov je
zapao u položaj Preteče u pustinji. On za tu ulogu nije bio pripravan.
K socijalnom neuspjehu njegove akcije ili bolje reći:
njegovih pokušaja, pridružile su se i osobne poteškoće. On je bio za Pariz i Europu
suvišan čovjek ne samo u idejnom smislu-njegove ideje, njegovi problemi, tj.
ideje i problemi unutarnje, socijalno i moralnog sloma ruske revolucije nisu u
ono doba u Europi bili aktualni- nego i kao fizički radnik: za takove pedeset godišnje fizičke metalce, koji su
često i na dulje vrijeme prekidali svoj profesionalni rad, bilo je onda u
europi manje posla. Teško usvojenje i nedovoljno poznavanje francuskog jezika otežavalo je s druge strane
uključivanje Mjasnikova u politički i duhovni život Europe.
Razočaranje u Europu dovelo je Mjasnikova u politički i
psihološki čor-sokak. U prvom redu čovjek akcije, Mjasnikov nije uspio da
zamisli svoju borbu produženu u decenija i stoljeća.. Čovjek Rusije i Europe,
on nije uspio da uklopi u svoj vidokrug i Ameriku, ogromne stvaralačke mogućnosti
mladog američkog kontinenta, a niti mogućnost ogromne Azije koja se budi,
Afrike i Australije. Duboka psihološka i politička kriza, koju je Mjasnikov
proživio u toku svog deset godišnjeg boravka u Parizu, ispoljila se uoči i u
početku Drugog svjetskog rata.
Već u doba sovjetsko-japanskih sukoba , pojedinih,
alisimptomatičnih kušanja snaga na korejsko-mandžursko-sovjetskoj granici, do
jezera Hassan (Khanka) i brda Čanku-feng 1938., Mjasnikov je bio ispunjen nekim
čudnim, upravo sumnjivim oduševljenjem i gordošću koju su ti sukobi izazvali u
njemu za našeg borca –vojnika Crvene Armije. Mjasnikiv je ispuštao iz vida , da
je taj hrabri naš borac-vojnik bio ipak samo uruđe u rukama časnika i Sovjetske
vlade, sovjetske birokracije i Staljina- ne manje nego što je japanski borac
–vojnik bio oruđe svoje vladajuće klase.
Poslije pakta Hitler-Staljin-Mjasnikov je odbcio prividnost
razlikovanja između akcije crvenih vojnoka i Staljinove vlade. Imperijalističko
uključenje Estonske, Letonske, litve i Itočne Poljske u Sovjetski savez-
poslije i na osnovu pakta Hitler-Staljin- Mjasnikov je otvoreno branio kao
progresivni akt, koji je iznosio ukidanje privatnog vlasništva na svom tom
području pripojenom Rusiji. Prijelaz iz privatnog vlasništva k
državno-kapitalističkom, znači, govorio je Mjasnikov, ipak korak naprijed,
korak bliže k socijalizmu. Da je on sam nekada u dalekoj 1920. i 1923.godini započeo
samostalnu i originalnu fazu svog političkog života upravo tom borbom protiv
državnog-kapitalističkog vlasništva , u ime socijalizma kao jednog novog
naprednog oblika društvenog života u našem stoljeću, Mjasnikov je nekad
zaboravljao.
Vrhunac našeg spora s Mjasnikom je nekako bio dostignut u
vrije sovjetsko-finskog rata. Napadaj sa strane Staljina bio je cinički
otvoren; imperijalistički pohod jedne velesile na jedan malen narod- bio je
očekivan. Tu nije bilo niti izlike: da Staljin zauzima to područje zato, da bi
izbjegao njegov pad u ruke Hitlera. Pa ipak je Mjasnikov s izazivajućom
upornošću branio i suglasio se s borbom Staljina protiv Finske. Na našim
nedjeljnim sastancima večrama kod Maslova- Ruth Fischer naj življi i najburniji
dio naših razgovora i spora s Mjasnikovom ticao se sovjetsko-finskog rata.
Inicijativa u oštrini izraza pripadala je baš Mjasnikovu. Moralo-idejnu slabost
svojih pozicija, koje su k tome značile otkaz i zataju najljepših stranica
njegove vlastite prošlosti-Mjasnikov je očigledno kušao pokriti oštrinom
izraza, vikom i srdžbom.
Budućnost je trebala pokazati, da se iza tog padanja
Mjasnikova u sovjetski patriotizam krila zapravo jedna misao koja je išla mogao
dalje: kad vi Europejci, niste sposobni da učinite ni ono, što je učinila
zaostala Rusija, onda je pravo, da dođete svi pod Rusiju, Moskva mu je za
povratak stavila na raspolaganje zrakoplov, ali tamo je iščezao bez traga.“
****************************************************************
Komentar ovog bloga
Kao što je ironija povijesti naložila da Lenjin iščezne podlegavši
atentatu- zbog izdaje vlastitih načela- to se identično događa sa Mjasnikom-da postane žrtva iste svirepe
ruke Staljina…Hir ili pravilo socijalne
dijalektike- ili tek povijesna pouka
dolazećim generacija-ako ih bude ?!
www.seveinomajkus.com
srijeda, 22. travnja 2015.
SMAK LJUDSKOG RODA ZAPOČINJE U LAMPEDUZI
U očekivanju je naredni milijun novo izgladnijelog skitničkog proletarijata na svome kolektivom pomoru u krvavim vodama Sredozemlja.
Nakon globalnog ukinuća milenjisko klasnog ropstva, u obliku stalnog radnog odnosa, na pomolu nema niti nekog trečeg vatikanskog Krščanstva, koje bi ga ordžavalo tamjaskim dimom u još jednom milenijskom dilirijumu.
www.severinomajkus.com
Nakon globalnog ukinuća milenjisko klasnog ropstva, u obliku stalnog radnog odnosa, na pomolu nema niti nekog trečeg vatikanskog Krščanstva, koje bi ga ordžavalo tamjaskim dimom u još jednom milenijskom dilirijumu.
www.severinomajkus.com
DRŽAVNE AGENCIJE KAO IZVRŠNI ORGANI DRUŠTVENE PLJAČKE
VELIK NOVAC
KOLIKO KOŠTAJU DRŽAVU? Jutarnji donosi popis plaća šefova agencija, zavoda i fondova
Ukidanjem samo 7 ravnateljskih mjesta država će uštedjeti 1,5 milijuna kuna
Najveću bruto plaću u agencijama, zavodima i fondovima čiji je osnivač država, kako ekskluzivno doznajemo, imao je bivši ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanjeVinko Filipović, čija mjesečna primanja iznose 33.129,46 kuna.
Država je osnivač 61 agencije, zavoda i fonda, a iz Centralnog obračuna plaća (COP) dobili smo podatak za 42 ustanove. Prema tim dobivenim podacima godišnje se za bruto plaće 10.080 zaposlenih izdvaja čak 1,087 milijardi kuna, pa je prema tome prosječna mjesečna bruto plaća zaposlenika u državnoj agenciji 8986,44 kune. Samo na plaće čelnika agencija godišnje se izdvaja 10,3 milijuna kuna.
**********************************************************************************
Razvidno i jasno
potaje svakom djetetu ove operušene zemlje do njenih samih temelja, da jedna od
najskupljih država, sačinjena od desnih i lijevih korumpiranih poganina
doslovno sprovodi isključivo interesne Kapitala.
Međutim, jedna opća društvena patetika sastoji se upravo u
tome, što će već sutra roditelji te djece ponovno izaći na izbore, dajući
podršku tim nedostojnim prevarantima neupućenih glasačkih masa, koji će, sliježući
ramenima promumljati: „ Netko mora da vlada !“ .
www.severinomajkus.com
utorak, 21. travnja 2015.
KOLUMNA
Da li znate tko je bio Iqbal?
Piše: Elio Velan
| Objavljeno: 21.04.2015 | 14:57 | Zadnja izmjena: 21.04.2015 | 14:57 | 0 komentara |
Rozzol-Melara je tršćansko predgrađe, negdje na pola puta između obale i Krasa, sa socijalnog ili klasnog kuta gledanja to je tipični radnički kvart, sa etničkog jedno je od mnogobrojnih dijelova grada gdje se talijanski i slovenski etnicitet dodiruju u smislu da već stoljećima žive jedan pokraj drugog.
Melara je mjesto gdje su arhitekti s druge polovice dvadesetog stoljeća podigli stravičnu betonsku konstrukciju u kojoj su ugradili radničke stanove, betonski div vidljiv je izdaleka i jedan je od amblematičnih primjera sramote struke, arhitekture u službi kapitala. Stambeno naselje Melara sliči radničkim naseljima u Napulju, Milanu i Rimu. Gotovo je identičan onom labirintu cementa, bijede i mafijaških poroka kojeg je vrlo dobro predstavio talijanski redatelj Matteo Garrone u filmu Gomorra, jedan od boljih talijanskih filmova u posljednja dva desetljeća. Kad bi povratili određene pojmove koji su bili popularni u prošlom stoljeću mogli bi s lakoćom ustvrditi da je naselje Melara primjer ljudske otuđenosti, mjesto gdje se čovjek gubi, gdje oblikovanje prostora služi svjesnom razaranju dostojanstva jedinke. Danas je radnička klasa nestala, svakodnevno mediji veličaju njezinu smrt, paradoksalno čine to i obilježavanjem prvog svibnja, međunarodnog Praznika rada.
Ako je ona uistinu nestala ostao je prostor u kojemu je ona nekoć živjela i u kojemu se obnavljala, zgradurina je pretvorena u neku vrst objekta socijalno-klasne arheologije trećeg tisućljeća. Jednog dana razgovarao sam sa direktorom osnovne i srednje škole te četvrti Andreom Avonom, jer je to jedina škola u Trstu koja je 2009. godine uvela fakultativno učenje slovenskog jezika koji se nudi uz engleski, njemački i francuski. Nakon što je u Italiji uveden sistem obveznog učenja dva strana jezika ova je škola prihvatila izazov i uvrstila slovenski jezik u program. Kaže mi Avon da je to bio jedini valjani način širenja kulture dvojezičnog komuniciranja. Njegova škola djeluje u bivšem radničkom kvartu i na prostoru gdje se Slovenci i Talijani dodiruju. Mislim, tamo gdje se kultura dotiče s radom, tamo niču zanimljiva iskustva socijalno - etničke integracije. Dovoljno sam godina u Trstu pa mogu s lakoćom ustvrditi da je leglo nacionalizma u dobrostojećim kvartovima u samom središtu grada te u ulicama starogradske jezgre gdje se ustalio novi tršćanski lumperproletarijat.
Institut koji upravlja osnovnom i srednjom školom u predgrađu Rozzol Melara nosi naziv “Istituto comprensivo Iqbal Masih”. Tokom razgovora profesor Avon nekoliko je puta izgovorio taj naziv, gledao me i shvatio da nisam bio u stanju razumno povezati egzotičnost naziva instituta sa kraško - radničkom zbiljom tršćanskog predgrađa. “Da li znate tko je bio Iqbal?” pitao me iznenada i ja sam iskreno odgovorio da ne znam. Uslijedio je objašnjenje: Iqbal Masih je bio pakistanski dječak koji je s trinaest godina ubijen u atentatu jer je postao simbol sindikalne borbe u Pakistanu protiv iskorištavanja maloljetničke radne snage. Iqbal je rođen 1983. godine u mjesto Muridke, točni datum rođenja nije poznat jer je on rođen u mnogobrojnoj siromašnoj obitelji i s četiri godine ušao u svijet rada. Prvo zaposlenje bilo mu je u tvornici koja je izrađivala cigle. Obitelj se zadužila kako bi podmirila dug od 12 američkih dolara i ustupila je Iqbala vlasniku jedne tvornice koja je pravila tapete pa je dječak započeo kalvariji: radio je od deset do dvanaest sati dnevno, fizički okovan za stroj pored kojega je jeo i spavao. Jednog dana je uspio pobjeći pa se uključio u sindikalni prosvjed. Vlasnik tvornice ga je vratio za stroj no, Iqbal je odbio rad; tukli su ga, ostavljali bez jela ali mali je izdržao pritisak i napokon otpušten. Od 1993. godine do dana ubojstva koji se dogodio 16. travnja 1995. godine, Iqbal Masih je proputovao gotovo cijeli svijet, postao je planetarni simbol sindikalne borbe protiv iskorištavanja maloljetnika. Kao desetogodišnjak održao je cijeli niz govora i predavanja u SAD-u i Europi, pakistanska mafija koja upravlja biznisom proizvodnje i trgovine pakistanskih tepiha odlučila je likvidirati neugodnog dječaka pa je Iqbal (pripadao je kršćanskoj obitelji) ubijen u atentatu na uskršnji dan 1995. godine.
Uspostavljena simbolička veza između Pakistana i Trsta, preko lika mladog sindikaliste, pripada ljevičarskom svjetonazoru. Ne moraju se svi prepoznati u tom liku i u toj vezi. Svijet je kompliciran. Padom Berlinskog zida i komunističkih režima izbrisana je i cijela jedna kultura koja se oblikovala kroz dvjesto godina sindikalnih borbi. Jednom sam pročitao članke Istranke Giuseppine Martinuzzi koja je početkom dvadesetog stoljeća pisala o problemu iskorištavanja maloljetničke radne snage u europskim tvornicama. Članci bi mogli komotno i danas poslužiti kao školsko gradivo jer djeca moraju znati u kojem svijetu žive. Tršćanska škola je odabrala svoj naziv upravo iz tih razloga unatoč liberalističkoj uranilovki
*******************************************************************************************************************
Sjajno Elio!
Opeta tjeraš da se uzvikne: "SVI SMO MI IQBAL !"
Melara je mjesto gdje su arhitekti s druge polovice dvadesetog stoljeća podigli stravičnu betonsku konstrukciju u kojoj su ugradili radničke stanove, betonski div vidljiv je izdaleka i jedan je od amblematičnih primjera sramote struke, arhitekture u službi kapitala. Stambeno naselje Melara sliči radničkim naseljima u Napulju, Milanu i Rimu. Gotovo je identičan onom labirintu cementa, bijede i mafijaških poroka kojeg je vrlo dobro predstavio talijanski redatelj Matteo Garrone u filmu Gomorra, jedan od boljih talijanskih filmova u posljednja dva desetljeća. Kad bi povratili određene pojmove koji su bili popularni u prošlom stoljeću mogli bi s lakoćom ustvrditi da je naselje Melara primjer ljudske otuđenosti, mjesto gdje se čovjek gubi, gdje oblikovanje prostora služi svjesnom razaranju dostojanstva jedinke. Danas je radnička klasa nestala, svakodnevno mediji veličaju njezinu smrt, paradoksalno čine to i obilježavanjem prvog svibnja, međunarodnog Praznika rada.
Ako je ona uistinu nestala ostao je prostor u kojemu je ona nekoć živjela i u kojemu se obnavljala, zgradurina je pretvorena u neku vrst objekta socijalno-klasne arheologije trećeg tisućljeća. Jednog dana razgovarao sam sa direktorom osnovne i srednje škole te četvrti Andreom Avonom, jer je to jedina škola u Trstu koja je 2009. godine uvela fakultativno učenje slovenskog jezika koji se nudi uz engleski, njemački i francuski. Nakon što je u Italiji uveden sistem obveznog učenja dva strana jezika ova je škola prihvatila izazov i uvrstila slovenski jezik u program. Kaže mi Avon da je to bio jedini valjani način širenja kulture dvojezičnog komuniciranja. Njegova škola djeluje u bivšem radničkom kvartu i na prostoru gdje se Slovenci i Talijani dodiruju. Mislim, tamo gdje se kultura dotiče s radom, tamo niču zanimljiva iskustva socijalno - etničke integracije. Dovoljno sam godina u Trstu pa mogu s lakoćom ustvrditi da je leglo nacionalizma u dobrostojećim kvartovima u samom središtu grada te u ulicama starogradske jezgre gdje se ustalio novi tršćanski lumperproletarijat.
Institut koji upravlja osnovnom i srednjom školom u predgrađu Rozzol Melara nosi naziv “Istituto comprensivo Iqbal Masih”. Tokom razgovora profesor Avon nekoliko je puta izgovorio taj naziv, gledao me i shvatio da nisam bio u stanju razumno povezati egzotičnost naziva instituta sa kraško - radničkom zbiljom tršćanskog predgrađa. “Da li znate tko je bio Iqbal?” pitao me iznenada i ja sam iskreno odgovorio da ne znam. Uslijedio je objašnjenje: Iqbal Masih je bio pakistanski dječak koji je s trinaest godina ubijen u atentatu jer je postao simbol sindikalne borbe u Pakistanu protiv iskorištavanja maloljetničke radne snage. Iqbal je rođen 1983. godine u mjesto Muridke, točni datum rođenja nije poznat jer je on rođen u mnogobrojnoj siromašnoj obitelji i s četiri godine ušao u svijet rada. Prvo zaposlenje bilo mu je u tvornici koja je izrađivala cigle. Obitelj se zadužila kako bi podmirila dug od 12 američkih dolara i ustupila je Iqbala vlasniku jedne tvornice koja je pravila tapete pa je dječak započeo kalvariji: radio je od deset do dvanaest sati dnevno, fizički okovan za stroj pored kojega je jeo i spavao. Jednog dana je uspio pobjeći pa se uključio u sindikalni prosvjed. Vlasnik tvornice ga je vratio za stroj no, Iqbal je odbio rad; tukli su ga, ostavljali bez jela ali mali je izdržao pritisak i napokon otpušten. Od 1993. godine do dana ubojstva koji se dogodio 16. travnja 1995. godine, Iqbal Masih je proputovao gotovo cijeli svijet, postao je planetarni simbol sindikalne borbe protiv iskorištavanja maloljetnika. Kao desetogodišnjak održao je cijeli niz govora i predavanja u SAD-u i Europi, pakistanska mafija koja upravlja biznisom proizvodnje i trgovine pakistanskih tepiha odlučila je likvidirati neugodnog dječaka pa je Iqbal (pripadao je kršćanskoj obitelji) ubijen u atentatu na uskršnji dan 1995. godine.
Uspostavljena simbolička veza između Pakistana i Trsta, preko lika mladog sindikaliste, pripada ljevičarskom svjetonazoru. Ne moraju se svi prepoznati u tom liku i u toj vezi. Svijet je kompliciran. Padom Berlinskog zida i komunističkih režima izbrisana je i cijela jedna kultura koja se oblikovala kroz dvjesto godina sindikalnih borbi. Jednom sam pročitao članke Istranke Giuseppine Martinuzzi koja je početkom dvadesetog stoljeća pisala o problemu iskorištavanja maloljetničke radne snage u europskim tvornicama. Članci bi mogli komotno i danas poslužiti kao školsko gradivo jer djeca moraju znati u kojem svijetu žive. Tršćanska škola je odabrala svoj naziv upravo iz tih razloga unatoč liberalističkoj uranilovki
*******************************************************************************************************************
Sjajno Elio!
Opeta tjeraš da se uzvikne: "SVI SMO MI IQBAL !"
ponedjeljak, 20. travnja 2015.
TO HOM IT MAY CONCERN
Socijalistička Radnička Partija ( SLP of America )
Osnovana 1890.godine na doslovnim principima
znanstveno-revolucionarnog socijalizma Marxa-Engelsa i Prve Internacionale. Odnosno
na temeljima 18.stoljetnog prosvjetiteljstva, rata za neovisnost SAD-a 1776.godine,
začetka nove povijesne ere Zdravog razuma Thomasa Paine-a i očeva američke nacije, Darwinove paleontologije,
Morganove antroplogije, znastvene sociologije i psihologije. Na utopijskom socijalizmu,
na Njemačkoj klasičnoj filozofiji, te po riječima samog Marxa, kojemu je tek pripala sretna okolnost da sve te
kolosalne spoznaje, koje su uslijedile nakon Colombovih geografskih otkrića sjedini
u novu teoretsku disciplinu
materijalističke koncepcije historije, klasnog ustrojstva naše
civilizacije, njenog ekonomskog zakona Viška Vrijednosti. Slijedom znanstvenog socijalizma, čija se
revolucionarna poluga ne nalazi više u rukama utopijskih socijalista,
idealističke filozofije, niti don Kijotovih buržujskih socijalista Proudona,
Lasalle-a i drugih, koji jurišaju na imaginarne vjetrenjače.
Ta najsnažnija društvena poluga potpuno i isključivo se
nalazi u rukama međunarodnog
proletarijata-kao nadmoćnije društvene snage, koju je kapitalističko društvo iznjedrilo iz
svoje klasne naravi eksploatacije jačeg nad slabijim ljudskim bićem. Odnosno
malobrojnih posjednika svih sredstava za proizvodnju i prirodnih dobara- nad ne
posjedničko proizvođačkim masama, isključivo odgovornima za materijalni i
duhovni opstanak cjelokupnog čovječanstva.
Nestankom Marxa i Engelsa ubrzo se ukazuje jedna nedostajuća
znanstvena karika, odnosno sam idejni nacrt kako da se ta revolucionarna poluga
međunaronog proletarijata upotrijebi za svrgavanje jednog dotrajalog društva koje
je još uvijek dovoljno uporno na smišljanju vlastitog perpetum mobile.
1852. godine u Venecuveli se rađa sin tamošnjeg uglednog
doktora, Daniel De Leon, koji će zbog dobrog roditeljskog statusa imati sreću
da bude upućen na dugo godišnje studije diljem Europe, svladati pet jezika,
izučiti povijest i pravo od starog vijeka sve do njene 20.stoljetne klasno raspadajuće špice, kojom ono uvodi samog sebe u Prvu
svjetsku osvajačku kataklizmu.
De Leon, stekavši katedru na Njujorškom univerzitetu, gdje
ostaje hirom slučaja tek na kratko vrijeme, kad se jednog dana zatiče u društvu
ostalih kolega koji su sa univerzitetskih prozora ismjehivanjem komentirali
bučnu uličnu povorku tamošnjih radnika u štrajku. Odlučno ih izgrdi, čime biva nagrađen otpustom. i samim
time priključenjem osnutka SLP Amerike, gdje se naglo ističe, kao već formirani
marksista na temeljima visoko razvijeno zapadnog kapitalizma, i jedan od
vanrednih oratora kojim je čovjećastvo ikada bilo nagrađeno.
Na prelaznoj margini dvaju stoljeća nastaju tako njegovi
povijesni govori radnicima u štrajkovima: Reforma ili Revolucija, Što znači
ovaj štrajk, Goruća pitanja strukovnog unionizma i Socijalistička obnova
društva,koji se pojavljuju u štampi sve do današnjih dana pod nazivom
SOCIJALIST LANDMARKS. Pored djela koje je ostavio iza svoje rane smrti 1914.
godine,i mnoštvo uredničkih članaka u DAILY
I WEEKLY PEOPLE-a. Ostao je markantna
ličnost u svim aktivnostima diljem Europe, u ovdašnjim radničkim pokretima raznih
foruma i kongresa, na kojima su se odvijali žustri okršaji predratnim Starim
kontinentom, i posma je natkrilili revizionističko
Drugom Internacionalom, pa i od strane pojedinih pionira marksisma: Kautsky,
Bebel i drugi, koji su zajedno sa Socijaldemokratima i raznim socijalističkim anarhistima
zdušno kovali svoju bezglavu formulu suradnje Kapitala i Rada, (poput današnje
Hrvatske, kojom mahnito trabunja Milanovićeva isprazna uobraženost
u isključivoj službi Kapitala)
De Leonovo djelo FLASHLIGHTS ON THE AMSTERDAM CONGRESS iz
1904. godine postaje tako istinski literarno-povijesni dragulj za dolazeće generacije, (ako ih bude), da bi
upravo njome inicirali nove temelje zdravo razumske povijesti.
No, pojava De Leona tek dobiva pravi znanstveni značaj, kojeg on, po riječima
Lenjina, pridonosi svojim kvantitativnim
prilogom znanstvenom socijalizmu u obliku Socijalističkog Industrijkog
Unionizma (SIU), kojeg Linjin ugrađuje kasnije,
u De Leonovu čast, u ruske Sovjete.
Dok su Marx i Engels,u toku svog životno obilnog i napornog
stvaralaštva, tu i tamo se koristili naizmjenice riječima : socializam, komunizam
i država, upravo je to i često pridonašalo budućim reformatorskim
revizionistima Druge i Treće Internacionale,da tim pojmovima barataju po
vlastitim špekulativnim nahođenjima, među kojima se kasnije i sam Lenjin zatiče
jednom babaroginom teorijom implantacije: „Socijalizma kao prve faze komunizma“
u rusko srednjevjekovlje, kao i na jednom kongresu SKPb predajom Sovjeta u ruke birokratskoj kasti,
gdje mu opozicioni Šljapnik-ovci dovikuju:
„U svome dvadeset godišnjem
partijskom stažu još nismo doživjeli sličnu izdaju radničke stvari.“ ( Prema pariskim
osobnim sjećanjima susreta sa dr. Antom Ciligaom u dalekim 1957.godinama)
Što je to što se De
Leonovom teorijom SIU pridonosi kvantitativno znanstvenom socijalizmu?
Genije ravan svojim suvremenicima Marxa i Engelsa-De Leon
dolazi do zaključaka, da bi se uspješno ostvarila socijalistička revolucija
potrebne su njene organizacione predradnje koje implementiraju nužnost da se
radnička klasa apriori treba organizirati na svome radnome mjestu, u
pojedinačnim industrijskim pogonima, u svoj jedinstveni Union (Sindikat- čitaj
One Big Union, nezavisno od strukovnih podjela), te organizirani u vlastitoj
političkoj partiji, kako bi danom izborne pobjede preuzeli vlast nad svim
sredstvima za proizvodnju i nad prirodnim dobrima. Jednokratnom odlukom
proglasili ukinuće privatnog vlasništva i klasnih podjela na posjednike i ne posjednike.
Drugim riječima, ukinućem državne vlastohlepnosti, nad
ljudima - SIU instantno preuzimlje kompletu organizacionu upravu nad Stvarima, koje
postaju opće dobro za uporabu, na mjesto dosadašnje Robe koja se isključivo
proizvodila u svrhu profitnog interesa njenih manjinskih posjednika.
U tim novim društvenim okolnostima, u kojima bi se i naši Bulići
već drugo jutro, zatekli zajedno sa svojim dotadašnjim posjedničkim hraniocima,
u redovima ispred vrati stvaralačkih pogona - u potrazi za svojim radnim mjestom u
novoj socijalističkoj republici rada.
Dobar dio unikatnih djela nalaze se na raspolaganju svakom dobronamjerniku na donjoj adresi
www.severinomajkus.com
nedjelja, 19. travnja 2015.
LIJEVO-DESNO, I NEPOPRAVLJIVI FRANCIS WHEEN
„Nametanjem svjetske vlasti bez svjetske vlade, Amerika
zapravo traži prava bez odgovornosti i promiče globalno tržište, a da pri tom
ne prihvaća posljedice toga. Neposlušnim državama nameće 'novi svjetski
poredak', ali istodobno izbjegava vlastite međunarodne obveze – ugovora o minama,
Međunarodni sud, Protokol iz Kyota o globalnom zatopljenju – sve je to u
Washingtonu proglašeno nepodnošljivim kršenjima američkog suvereniteta. Ali kad
se siromašne nacije pokušaju oduprijeti kršenju vlastitog nacionalnog
suvereniteta kažnjava ih se zbog ometanja slobodne trgovine i kretanje
kapitala.
SAD se optužuje za dva naizgled proturječna zločina:
imperijalizam i izolacionizam . Začudo obje su te optužbe dijelom utemeljene.
Međutim, ista bi se kritika mogla uputiti i američkim kritičarima koji podupiru
Protokol iz Kyota i druge pokušaje međunarodne regulative, ali istodobno
kritiziraju Svjetsku trgovačku organizaciju ne samo zbog njezine tajnovitosti i
distanciranosti nego i zato što pokušava primijeniti međunarodne propise i
standarde. Ljevičari koji kritiziraju 'novi svjetski poredak' protive se
pokušajima zapadnih nacija da postanu 'svjetski policajci' osim kad im to
odgovara – primjerice u slučaju uhićenja general Pinocheta u Londonu. No, i ako
su organizirali kampanju da se Pinocheta izruči Španjolskoj kako bi mu se
sudilo u Madridu, protivili su se izručenju Slobodana Miloševića Haškome sudu,
i to proglasili eklatantnim miješanjem u unutarnje stvari Jugoslavije…“
Izvadak iz: Kako su prodavači magle zavladali svijetom
MIŠJA IGRA SAD ME VIDIŠ- SAD ME NE VIDIŠ
Putin spreman na suradnju sa SAD-om
| Objavljeno: 18.04.2015 | 16:21 | Zadnja izmjena: 18.04.2015 | 16:21 | 0 komentara |
Rusija i Sjedinjene Države imaju ključne zajedničke interese i moraju surađivati na zajedničkom programu, rekao je u subotu ruski predsjednik Vladimir Putin u intervjuu za televizijski kanal Rosiju.
KOME I ČEMU SLUŽI DANAŠNJI TEHOLOŠKI KOLOS (3)
NEČUVENI SLUČAJ NA OVIM PROSTORIMA Poslodavci u istarskoj tvrtki radnike stavljaju na detektor laži. Evo zašto...
PULA - Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije u subotu je oštro osudio poslodavce tvrtke "Valipile" iz Svetog Petra u Šumi, kod Pazina, koji su u tvrtku postavili poligraf, tzv. 'detektor laži', pomoću kojeg u slučaju sumnje u eventualne protuzakonite radnje, ispituju radnike, a sindikalci ističu kako je to mobbing kojeg je omogućio ministar rada Mrsić i ova Vlada, novim Zakonom o radu.
***********************************************************************************************
Istra, kao razvijenija hrvatska regija po svojom dvojakoj osobenosti: visoko razvijene tehnologije malenih tvrtka i nepojmljivo sve viših marža koje bubre u obliku Viška Vrijednosti parazitske nemani, zgrtanjima na račun gotovo nezamislive niske radne najamnice, i kojom su ovdašnji "suvišni radni vragovi" stjerani da mjsecima žive isključivo od zaliha svoje mršave poljoprivrede.
Nema na ovim krožerama više Jurine ni Franine da se "razminju o pulitičkoj" situaciji, niti se viđaju na svojim njivama. Ako ih samo nije pozvao na piće-umjesto na generalni strajk njihov sindikalni vođa Bulić.
www.severinomajkus.com