INOSLAV BEŠKER

KOMENTAR

INOSLAV BEŠKER Politička geografija himne i nacioljublje

• 
  Jure Mišković/EPH

Autor: Inoslav  Bešker

Objavljeno: prije 11 h i 17 min

Svi znamo da je hrvatskom himnom, praktički spontano, postala oda Antuna pl. Mihanovića Horvatska domovina, ponekad se netko sjeti da joj je napjev skladao Srbin Josip Runjanin - ali znamo li koliko su Mihanovićevi poletni stihovi naknadno prepravljani, više puta, da bi ih se prilagodilo politici trenutka, ne mareći ni za povijesni kontekst u kojemu je nastala (zar bi se itko usudio prepravljati krvoločnu Marseljezu?), a ni za nepovredivost autorskog djela?

Mihanovićeva pjesma Horvatska domovina, objavljena 14/III/1835 u Danici br. 10, počinje stihovima: “Lěpa naša domovino,/Oj junačka zemljo mila,/Stare slave dědovino,/Da bi vazda čestna bila!”

Ta je strofa ostala gotovo neizmijenjena kada su za himnu odabrane prve dvije i posljednje dvije kitice, osim naizgled sitne izmjene: potomci su čast prodali za sreću. Razumljivo, ljudi smo, ali etički nije baš pohvalno.

U posljednjim dvjema strofama na tapet je došla i politička geografija, više puta, a i domoljublje, prevedeno u nacioljublje.

Da se ne gubimo u meandrima, evo kako glase te dvije strofe u autorovu tekstu (na koji, hoćeš-nećeš, nikada nije izgubio moralna autorska prava):

“Teci, Sava hitra, teci/Nit’ ti Dunaj silu gubi,/Kud li šumiš, světu reci:/Da svog’ doma Horvat ljubi, // Dok mu njive sunce grije,/Dok mu hrastje bura vije,/Dok mu mertve grob sakrije,/Dok mu živo serdce bije!”

Za “Nezavisne Države Hrvatske” uz Savu i (preimenovani) Dunaj ubačene su još dvije “pogranične rijeke”, Drava i Drina, nek se zna dokle seže domovina: “Dravo, Savo, Drino teci, nit ti Dunav silu gubi, sinje more svietu reci da svoj narod Hrvat ljubi”. Kao što se vidi, tadašnji domoljubi su dom(ovinu) zamijenili narodom (kako se tada, ispravno, prevodio pojam: nacija).

Prispjela je Narodna Republika Hrvatska (kada se, kako tvrdi sadašnji narativ, za pjevanje hrvatske himne išlo u zatvor), pa smo na samom početku Čitanke za III razred osmogodišnje škole imali ovaj tekst: “Teci Savo, Dravo teci,/nit ti Dunav silu gubi,/kud li šumiš svijetu reci/da svoj narod Hrvat ljubi”. Dakle, blajburgovci su od jasenovaca preuzeli Dravu, izbacili su Drinu (i sinje more), ali su zadržali naciju.

A onda je stigao Tuđman i himna je opet malkice korigirana: “Teci Savo, Dravo teci,/nit ti Dunav silu gubi,/sinje more svijetu reci/da svoj narod Hrvat ljubi”. Mihanovićev lirski šum rijeka opet je, kao i za ustašâ, cenzuriran u ime sivog mora (kao da smo na Baltiku, gdje more ima istu olovnu boju kao i sinji galeb), dom je i dalje prognan u ime naroda - ipak u tom domu mogu biti i drugi, u narodu pak i ne.

Nije posrijedi samo prepravljanje pjesničkog teksta, praksa zapravo nedopustiva (osim, naravno, u tzv. narodnoj pjesmi, koja je tako i prenošena i živjela - ali ipak u deseteračko doba prije opće pismenosti).

Posrijedi je i odnos spram tradicije, navodno svete - ali samo u mjeri koja nam trenutno odgovara, a osobito koja odgovara onome tko drži vlast (odatle i ime državi). Što je svetinja - zna se, ukoliko je korisna, zar ne?

      ****************************************************************

Inoslav,
Nigdje, valjda, još u svijetu da se zatiče jedno stagnirano društvo poput na današnjem Balkanu.
Te postrojene šape na nepostojećem srcu sve ljudskog cinizma , prekriveno kravatama višeslojne ljudske manjkavosti, mentalnog i okulističkog sljepila, kao da ovdje ima da predstavi neki živi duh srednje vjekovnih tortura, sljubljene suvremenom klasnom tiranijom liberalne demokracije.
Tako sirova pojava nacioljublja ne usporediva je i samim hitlerizmom , kojeg karakterizira skrajnja ljudska materijalna i mentalna bijeda proizvodnih masa, do temelja opljačkane od nekolicine poganskih dvonožaca što posramljuju ljudsku iskonsku individuu i cjelokupnu ljudsku vrstu.
Ali, dovraga, zar je dotle došlo, gdje bivaju satrte, i one povijesne individue koje su održavale jednu biološku ravnotežu između podčinjenih masa i nekolicine drumskih razbojnika koji su njima vladali tehnikom nametnute opće materijalne i duhovne bijede?
Zar je čovjekova evolucijska bitka sada posve izgubljena, upravo kad on dostiže svoj milenijski cilj tehnoloških dostignuća općeg izobilja za sav ljudski rod , koji se napokon ustoličuje stečenim društvenim statusom  dostojnog samog sebe, i na temeljima opće međusobne suradnje, i svim biološkim vrstama Planete ?!

Severino-SUMANUTA VREMENA 

Aneli DRAGOJEVIĆ MIJATOVIĆ

Kapitalistima ne odgovara era jeftinog novca

Objavljeno: 28.02.2016 | 17:20

Zadnja izmjena: 28.02.2016 | 17:20

0 komentara

Na skupovima takozvanih investitora, a riječ je zapravo o fondovima i vlasnicima krupnog kapitala koji ga ulažu u javni dug i na taj način u šaci drže suverene države, oštrica kritike često je usmjerena prema Europskoj središnjoj banci.
Kapitalisti nisu oduševljeni potezima Maria Draghija, koji naveliko tiska novac i uvodi negativne kamatne stope jer time izravno udara na njihove profite: umjesto primjerice desetak posto kamate na obveznicu neke države na periferiji eurozone, koja je, kao i naša, prezadužena a neutjecajna, zarađuju "samo" 4 ili 5 posto.
Pritom ih ne muči toliko što su te obveznice od strane ionako dubioznih rejting agencija rangirane u "smeće" jer računaju da će u najgorem slučaju - slučaju bankrota države - za njih to još uvijek biti prihvatljiv scenarij budući da tada zemlje kako bi vratile dugove prodaju imovinu i resurse. Toga Hrvatska primjerice još uvijek ima napretek, a novi premijer voli mahati tom imovinom, i još je podcjenjuje nazivajući je "mrtvim kapitalima". Uglavnom, kupce obveznica ne muči toliko njihov službeni rang, sve dok naslućuju da zemlja ima infrastrukturu koju mogu raskomadati, te prirodna bogatstva iz kojih će se, ako zatreba, namiriti - oni samo misle da bi morali dobiti više.
Jer bi tako za svoje dioničare više zarađivali. Kapital naravno ne voli niske, a kamoli negativne kamate koje središnje banke koriste jer više ne znaju kako bi poslovne banke potakle da kreditiraju, umjesto da ogromne količine likvidnosti drže na računima kod središnjih banaka. Te neiskorištene depozite poslovnih banaka ECB primjerice penalizira s čak 0,3 posto (kamata od minus 0,3 posto), Švedska središnja banka s čak 1,1 posto (kamata od minus 1,1, posto), ključna kamata Danske središnje banke je na minus 0,65 posto, a Švicarske na minus 0,75 posto. I Japanska središnja banka gurnula je kamatnjake u negativnu zonu, na minus 0,1 posto.
Želi se dakle poslovne banke demotivirati da novac drže neiskorišten, već da ga, obzirom da su im i izvori jeftini uslijed kvantitativnog popuštanja, uz niže kamate plasiraju tvrtkama, kako bi ove počele investirati, otvarati radna mjesta i utjecati na rast potrošnje i tako ukrug. Izvori kapitala su dakle obilni, novac se štampa "ex nihilo", mada je službeno riječ o otkupu obveznica, pa mu i cijena pada. U početku je kapitalu to odgovaralo jer obilje novca zapljuskuje i burze pa je zarađivao kroz dionički portfelj. Sada je i to iscrpljeno, baloni se ispuhuju, pa ostaju obveznice, a njihovi su prinosi niski.
Ukamaćivanje pati
I kamate na depozite štediša, dakle opet vlasnika kapitala, u poslovnim bankama sve su niže, pa one s jedne strane imaju problem kako da privuku nove depozitare koji traže bolju zaradu, a s druge ni ovi sami ne znaju u što bi uložili - štednja je slabo isplativa, prinosi na obveznice izrazito niski, a dionička tržišta kreirala su dakle u međuvremenu balone koji pucaju, plus što cijene dionica banaka padaju jer su im, primjerice u eurozoni, bilance i dalje opterećene nenaplativim kreditima kojih su se nakrcale tokom krize.
Sanacija banaka ili bail out koji su platili porezni obveznici nije ih u potpunosti očistila, što sad dodatno dolazi na vidjelo uslijed strože regulative koju je također propisao ECB, pa mu bankari, i to zamjeraju. Stižu kritike na račun takve politike pa se govori da je gospodarstvo u klasičnoj zamci likvidnosti, dakle da monetarna politika uzalud tiska novac jer to neće potaknuti rast, ali bi moglo, misle neki, zbog forsiranja banaka na kreditiranje unatoč slaboj potražnji, izazvati novu krizu.
Također, i burzovnim balonima se pripisuju monetarni uzroci, dok jeftini novac koji se plasira bankama opet ne nalazi put do krajnjih korisnika jer ovi, ili nemaju bonitet, ili su kamate opterećene regulatornim troškovima. Sve su to dakle argumenti protiv monetarne ekspanzije, no unatoč činjenici što u njima ima i istine, teško se oteti dojmu da je kapitalistima naprosto dosta ere jeftinog novca jer se u toj eri ne cijeni toliko ono čime oni obiluju a to je kapital. Posebno su tu, pišu strani mediji, ugroženi privatni mirovinski fondovi koji ulažu imovinu svojih štediša na dugi rok u sigurne vrijednosne papire, obveznice, kojima je prinos jako pao. Niske kamate ne sviđaju se dakle nikome tko štedi i ima kapital, jer novac ne ispunjava toliko funkciju zgrtanja blaga.
Spašavanje kapitalizma
Kome odgovara politika niskih, nultih i negativnih kamata? Naravno, dužnicima, ali i onima koji žive od svog rada, jer je cijeli smisao nove ECB-ove monetarne politike - potaknuti rast i zapošljavanje, ne štednjom, ne internom devalvacijom, nego rezanjem prinosa na kapital, kako bi novac bio jeftin i kako bi preko konkretnih investicija u tvornice i proizvodnju ušao u realnu ekonomiju i zaposlio ljude. Opreka između rada i kapitala i više je nego jasna: politike središnjih banaka u prvi su plan, za promjenu, stavile radna mjesta, a tek u drugi kapital i takozvanu financijsku stabilnost koje ionako nema bez zdrave ekonomije.
Živjeti bogato na račun rasipnih država više nije tako lako, pa bankarski i fond-menadžeri, ako žele profitirati moraju biti kreativniji. Ne treba zaboraviti da im i dalje u prilog ide deflacija budući da stopa deflacije povećava realne kamatne stope: deflacija znači da cijene padaju, pa svi očekuju da će novac sutra vrijediti više, što opet motivira štednju a demotivira investiranje iz zaduživanja. Upravo zato kvantitativno popuštanje ima dodatnog smisla, jer potiče inflatorna očekivanja koja će pogodovati dužnicima, pa i onima koji će se zadužiti da bi pokrenuli neki posao.
U konačnici, sve je to u funkciji spašavanja kapitalizma. Evo, američki Fed već je počeo dizati kamate jer je on najprije krenuo i s kvantitativnim labavljenjem, pa je ta politika i prije dala rezultata: i tržište rada se oporavilo, potrošači su vraćeni u formu, pa se može nastaviti po starom.
Paradoksi i groteske
Budući da mirovinski fondovi najviše pate zbog niskih kamata jer ulažu i u dugoročne državne vrijednosne papire kojima su, eto, prinosi već neko vrijeme niski, onda i oni traže alternativna ulaganja, pa i u infrastrukturu. To je trend koji je i kod nas najavljen kroz ulaganje u autoceste, pa će tako mirovinci biti višestruko izloženi državnim dugovima i projektima. Odvojenost prvog stupa od drugog de facto je više nominalna nego stvarna – sve na koncu počiva na državnom proračunu, samo što su osiguranici ovako nominalno nositelji te imovine, a fond-menadžeri za njeno "raspoređivanje" dobivaju naknadu. Teško je također reći i je li to spašavanje države ili banaka. Kapitalizam je pun paradoksa i kada se javlja na razvijenim tržištima, što se eto vidi na ovom fenomenu kamatnih stopa, dok na ovim rubnim, tranzicijskim, zaista zna biti groteskan. (Aneli DRAGOJEVIĆ MIJATOVIĆ

LINIJA ŽIVOTA JELENE LOVRIĆ

LINIJA ŽIVOTA

JELENA LOVRIĆ SDP može HDZ-u preoteti Most, ali ne s Milanovićem

• 
  Željko Hajdinjak/CROPIX

Autor: Jelena Lovrić

Objavljeno: 27.02.2016

Da bi se jednoga dana opet mogao vratiti u Banske dvore, SDP prvo mora vratiti imidž pristojne stranke

Nije brbljanje SDP-ova Nenada Stazića, što ga je na nekom koncertu čula, a nedavno s javnošću i podijelila Ružica Vukovac, bilo presudno za naprasnu propast već praktično dogovorenog saveza njenog Mosta sa SDP-om. Stazićevo ružno olajavanje mogućih partnera u vlasti bilo je samo još jedna od indicija da SDP s Mostom ne igra pošteno. Ali, ono što je zaista zgrozilo Božu Petrova i kumovalo pretrčavanju Mosta od SDP-a prema HDZ-u jedna je snimka koju je imao prilike vidjeti na Pantovčaku.

VEZANE VIJESTI

Vijesti

• JELENA LOVRIĆ Premijer Orešković žrtva je podvale. U kabinet su mu podmetnuli crno jaje iz Poglavnikova gnijezda
• JELENA LOVRIĆ Pokroviteljstvo nad Bleiburgom Milanović nikad nije niti trebao ukidati, uveo ga je Ivica Račan, koji je tamo i kleknuo
• JELENA LOVRIĆ Zašto predsjednica Kolinda Grabar Kitarović šuti dok joj tresu temelje države umjesto da bude čvrsta točka sustava?

Taj, javnosti dosad nepoznat, a za formiranje današnje vlasti bitan detalj, koji nam otkriva visoki izvor vezan uz Ured predsjednice države, objašnjava prirodu onog zagonetnog, kratkog sastanka Petrova s Kolindom Grabar-Kitarović, na kojem se šef Mosta u jeku konzultacija, 22. prosinca, pojavio sam i mimo zakazanog vremena, navodno greškom, jer je, kako se tada objašnjavalo, pobrkao termine. Mnogo je važnije da je nakon tog blitz prijema Petrov pokazivao znake ozbiljne potresenosti, kao da ga je upravo pregazio tramvaj, i Milanoviću je naprasno otkazao političku ženidbu, kratkom SMS porukom dojavljujući tek to da od njihova saveza nema ništa. Na Pantovčaku, tvrdi naš izvor, Petrov je dobio na uvid snimku grupe svojih stranačkih kolega, kako u gluho doba noći, oko ponoći, ulaze u Banske dvore, na tajni razgovor s tadašnjim premijerom Milanovićem. Zaključio je, dosta logično, da šef SDP-a osim službenih pregovora vodi i domunđavanja ispod stola, da nije odustao od razbucavanja njegova jata. Izlazeći iz Ureda predsjednice Petrov novinarima nije htio komentirati sadržaj razgovora. Vidno uzrujan tek je, na pitanje što se dogodilo na Pantovčaku, odgovorio kratko: “Ništa. Dogodilo se prije!”

Sada znamo i što se to dogodilo prije. Vidio je dokaz da mu Milanović radi iza leđa. U svakom slučaju, nakon što se s Pantovčaka vratio u Smičiklasovu, umjesto već dogovorenog sastanka s vrhom SDP-a na kojem je trebalo finiširati detalje njihova zajedničkog formiranja vlasti, munjevito je sazvao Most, da bi se na tom izvanrednom vijećanju dogodio dramatičan obrat: umjesto sa SDP-om, odlučeno je, idu u savez s HDZ-om. Sve ostalo već je povijest. Tajni, ponoćni sastanak s dijelom Mosta prvi je javno, ali mnogo kasnije spomenuo upravo Milanović, vjerojatno pokušavajući kontrolirati moguću štetu. Javnosti nije otkrio tko mu je iz Mosta došao na noge, ali je zanimljivo spomenuo da su njegovi gosti u Vladu ušli na stražnji ulaz te da su nadzorne kamere snimile njihov dolazak.

Na stranu sada jedan od skandaloznih aspekata te priče, onaj da je predsjednica države, problematično se involvirajući u postizborno pregovaranje, presudno pomogla svom HDZ-u da Most na koncu privuče na svoju stranu i tako formira vlast. Trenutno nas više zanima činjenica da je Zoran Milanović dva puta vlastitim snagama sabotirao mogućnost da s družbom Bože Petrova osvoji mandat i nastavi upravljati državom. Suicidalno je pucao u koalicijske kapacitete vlastite stranke. Mislio se utaliti s Mostom, a onda ga ružno predriblati, kako bi sam ostao na premijerskom mjestu. Prvo je na sramotan način iskoristio i nasamario Dragu Prgometa. Da uopće ne razumije nečasnu prirodu svog postupka pokazuje i danas kad se na stranačkim skupovima ružno sprda, tvrdeći da je njegov ministar obrane pošten čovjek, jer eto, nije imao ni za zavjese, što je jasna aluzija na onaj prizor reflektorski osvijetljene i kamerama izložene Kotromanovićeve kuhinje sPrgometom uhvaćenim za stolom sa SDP-ovim gazdama. Milanovićevi pokušaji da ponoćne goste iz Mosta vrbuje na svoju stranu za Petrova su bili kap koja je prelila čašu. Corpus delicti, koji mu je pokazan na Pantovčaku, kao definitivan dokaz da šefu SDP-a ne može vjerovati.

Zato su posve nerealna sva kasnija, još uvijek podgrijavana, oštrenja s Iblera da SDP mora biti spreman kao zapeta puška za preuzimanje vlasti, jer je postojeća Vlada slaba te zbog duboke unutarnje nekoherentnosti vrlo fragilna i svakog bi se trenutka mogla urušiti. Ključni je dio tog sanjanog scenarija o povratku SDP-a na vlast preotimanje Mosta. Ali ta je kombinacija prilično nemoguća, bez obzira koliko je ekipi Bože Petrova tijesno i teško u koaliciji s HDZ-om. Nemoguća je barem dok Zoran Milanović upravlja SDP-om. Načinom na koji je vodio postizborne pregovore, svojim muljanjima i svojim uvjerenjem da će kao pravi džek sa zagrebačkog asfalta nadigrati i nasamariti tamo nekakve provincijalce iz Metkovića, uništio je koalicijske potencijale SDP-a. Koji su se neposredno nakon izbora objektivno činili mnogo većim od HDZ-ovih. Ali, ta je šansa profućkana, trenutno nikakva, premda je Most već pokazao da se u nekim stvarima više slaže s opozicijom, nego sa svojim partnerima u vlasti. Petrov, međutim, ne prašta lako: i danas tvrdi da je SDP imao nečasne namjere i da je u pregovore s Mostom ušao s planom da ih prevari i razbije. Pregovaračku je strategiju određivao Milanović, Stazić je u tome samo njegov trbuhozborac.

Zbog toga su odnedavno krenule špekulacije da bi SDP s nekim novim šefom mogao opet dobiti Most na svoju stranu. Odnosno da bi se lijeva koalicija na čelu sa SDP-om, a bez Zorana Milanovića, mogla vratiti na vlast i bez novih izbora. Pogrešno je, međutim, pretvarati takve ideje u glavno oružje predsjedničke kampanje Zlatka Komadine, što neki njegovi zagovornici čine. Sam Komadina u tom je pogledu mnogo oprezniji i realniji. Prvo, kaže, nikad se ne bi našao u poziciji da izgubi potencijalnog, čak poludogovorenog partnera, što mu se s obzirom na njegovu dokazanu koalicijsku spretnost može vjerovati. Druga je stvar, tvrdi, što bi u slučaju takvog radikalnog preslagivanja vlasti odluku vjerojatno trebalo prepustiti biračima. Hrvatska je već bila u sličnim situacijama. Kad je Ivica Račan, nakon izlaska HSLS-a iz njegove vladajuće koalicije, redizajnirao svoju vladu ili kad je Ivo Sanader digao sidro, pa svoj kabinet i HDZ izručio Jadranki Kosor. Ali u oba slučaja promjene su se događale u okviru iste političke opcije. Tranzicija vlasti s desnice na ljevicu, ili obratno, posve je drugačije prirode i bez novih izbora teško da bi se mogla provesti. Niti bi to bilo korektno.

SDP u ovom trenutku ima mnogo prečih poslova od željenog, ali praktično teško izvedivog ponovnog osvajanja vlasti. Poslova koje sa sadašnjim rukovodstvom uopće ne može obaviti. Da bi se jednoga dana opet možda mogao vratiti u Banske dvore, SDP prvo mora vratiti imidž pristojne stranke. Godinama se govori o potrebi povratka socijaldemokraciji. Ali kriteriji su u međuvremenu dodatno porušeni. Sada je nužan prije svega radikalan zaokret od retorike političkog huliganizma prema elementarnoj uljuđenosti. Milanović je uličarski diskurs izjednačio s političkom ofenzivnošću. Najnovije, predsjednicu države vulgarno je nazvao “Kitarovićkom” i doslovce “šakom jada”. Prostačka provala s razine krčme. Umjesto da konkurenciju tuče politikom, on se natječe pljuvanjem. Izjave šefa HDZ-a i potpredsjednika VladeTomislava Karamarka, koji govori da je moral u politici ništa i na sve strane šalje prijeteće poruke, zaista su strašne. Ali jednako su toksične i poruke koje u groznici borbe za vlast u SDP-u, rigajući uvrede, šalje Milanović. Pravi je problem SDP-a ne samo u tome što za šefa ima čovjeka sklonog prljavoj frazi, nego prije svega u tome što će jedan dio stranačke vrhuške tome pljeskati, podržavajući i prakticirajući stav da se politička borbenost dokazuje količinom hračkanja.

Bez promjene retorike, što bez novog rukovodstva neće ići, SDP nikako ne može računati na povećanje svojih koalicijskih potencijala. Prije nego počne sanjati o ponovnom osvajanju Mosta i povratku na vlast, na svom čelu mora imati ljude kojima će se moći vjerovati. Zoran Milanović definitivno nije čovjek koji će graditi mostove. Ne samo prema potencijalnim partnerima, nego i u vlastitoj stranci pokazao je da ne zna što je to lojalnost. O tome bi plastično mogao svjedočiti, na primjer, Rajko Ostojić, javno izgađen samo zato jer je u kampanji odlučio podržati Komadinu. Milanovićeva tvrdnja da je oko njega, kao šefa stranke, skakao poput “vesele vjeverice” može se učiniti zgodnom dosjetkom, ali zapravo otkriva dubinu patologije. Tako valjda s vrha SDP-a vide svoju kadrovsku politiku. Moraš skakati oko šefova da bi te negdje gurnuli. Optužba da je Ostojić od partije sve dobio, čak i neko prestižno mjesto na klinici na Rebru, pokazala se, naravno, netočnom. Rajko Ostojić imao je ime i karijeru i prije ulaska u SDP, za razliku od Zorana Milanovića. Koji je u kampanji za novi mandat na čelu stranke otpustio sve kočnice. Sada pokušava osramotiti sve koji mu se nađu na putu. Nije spletkario i varao samo oko Mosta, nego će lagati i protiv svojih stranačkih drugova. Ne zaustavi li se, sam će sebe nepopravljivo kompromitirati. Teško ljevici, koja uvredu i difamaciju vidi kao smisao politike i samu je sebe zavaljala u blato!

      *********************************************************

A kada je SDP imao imidž pristojne stranke ?

Od svog osnutka Druge Internacionale, preko Lenjinove Treće

Od Kautskog do današnje hrvatskog društvenog jada - pomno stiliziranog od njene čelne uloge u vođenju Prvog svjetskog imperijalističkog rata, gušenja prve europske socialističke revolucije Spartakovaca, rađanje lenjiizama Treče Internacionale, Nacionalni socijalizma, Nacizma, Fašizma, Staljinizma, i današnje globalno Liberalne demokracije, pod najpodmuklim i kamufliranim ruhom ekonomske tiranije - bez presedana u ljudskoj povijeti.

Sve da bi danas, neslučajno, i u jednoj naj izrazitijoj reakcionarnijoj zemlji europske Hrvatske skovala sebi, nadati se: vlastiti lijes.

wwww.severinomajkus.com 

ETIČKA DILEMA

Nakon  kupnje krenuo sam do auta da to poslažem u gepek. Na dnu košarice ostala je malena pašteta. Odmah sam posumnjao da je nisam primijetio  Trkom sam se vratio na isti šalter objasnivši inkasatorici da nisam siguran jesam li paštetu naplatio ili ne. Pogledala me čudno. Pregledom računa kojeg sam priložio, odgovorila mi je nekim neugodnim glasom bez zahvale nakon što sam naplatio paštetu. Dugo zatim razmišljao sam o mogućem uzroku njenog držanja, pa sam nakon nekoliko dana svratio ponovno  u istu trgovinu. Dok sam stajao u naplatnom redu osjetio sam da me je opazila  i prije nego sam stigao na šalter. Spuštene glave markirala je kupljene predmete bez „dobar dan i bez .hvala“  Potom sam  povjerio dobrom znancu to njeno čudno držanje, na što mi je bez dvojbe odgovorio.“Primila te kao agenta kuće i bila je vjerojatno samo uplašena da si joj ugrozio radno mjesto.Kamo li da pomisli da si joj vratio  paštetu -upravo radi straha da bi zbog te propuštene naplate mogla izgubiti svoje radno mjesto."

U trgovini, ljudsko poštenje je nepostojeća vrijednost….

www.severinomajkus.com

AMILCARE CIPRIANI By GIUSEPPINA MARTINUZZI

EUROPSKI MINOTAUR U KITZBU-HELU

REPRIZNO

REPORTERI JUTARNJEG U KITZBÜHELU Tihomir Orešković u hotelu Kempinski s financijskom elitom: Ovi bi sastanci mogli biti prekretnica za hrvatsku ekonomiju

• 
  Boris Kovačev / EPH

Autor: Boris  Orešić

Objavljeno: prije 2 h i 2 min

Večer uoči konferencije međunarodnih investitora, koja se u četvrtak održava u snijegom prekrivenom austrijskom Kitzbühelu, mandatar buduće hrvatske VladeTihomir Orešković proveo je u neformalnim razgovorima s drugim uzvanicima, predstavnicima banaka, investicijskih fondova i drugih financijskih institucija, od kojih su neke vlasnici hrvatskog duga. Koliko se u srijedu malo iza 21 sat moglo vidjeti kroz velike staklene stijene restorana u luksuznom hotelu Kempinski, u mondenom austrijskom skijalištu, Orešković je od svih za stolom najviše govorio.

Ne večeri je bio i guverner Hrvatske narodne bankeBoris Vujčić, koji nije bio raspoložen za davanje izjava, odnosno barem nam je tako kazala predstavnica organizatora konferencije bankarske grupacije UniCredit. Dama, koja nam je kazala da je došla iz New Yorka, prenijela je guverneru Vujčiću poruku da bismo htjeli s njime razgovarati. Objasnila nam je kako nije uobičajeno da sudionici konferencije za vrijeme njezina trajanja daju ikakve izjave i da je skup, koji se već tradicionalno početkom siječnja svake godine održava u svjetski poznatom austrijskom skijalištu, strogo zatvoren za javnost. U društvu mandatara Tihomira Oreškovića sinoć su viđeni utjecajni strani investitori i predstavnici banaka, među kojima predsjednik uprave Zagrebačke bankeMiljenko Živaljić.

    ************************************************************************

Komentar ovog bloga 

Dan D za vlasničke Hijene Hrvatskog duga.

Uz mandatara Oreškovića tu je i governer Hrvatske Narodne Banke Vujčić koji nije voljan za komentar.

Dok su Milanović i Karamarko ostali da čuvaju Minotaurovu tvrđavu "Hrvatskih Domoljuba i Hrvatska Raste" od mogučih ispada unezvjerenih stvaralačkih snaga zemlje, koje se okupljaju u svom izgladnjelom delirijumu oko smetišnih kontejnera "Metropole" kao mušice oko izmeta, dok se vlasnici njihovih iznuđenih dugova danas maste na Kempinskom skijalištu, međusobnim dijeljenjenjima - slaveći svoju "dobru kob".

www.severinomajkus.com

GLORIA STEINEM

Notes :

This blog is not behind the venerable Jim McHugh's last words of  above text that Gloria Steinem is or is not a socialist.

S.M.

SOON ON THIS BLOG

SLP NEWLETTER

CIJENJENA GOSPOĐO

Možda se ne može reći da su Prepisivači (društvenog) Zla naselili Balkan još u stoljeću sedmom, jer tada još nisu poznavali pismo, tek su  znali rukovati  potpaljivanjem baklja.

No,  tlom  današnje Hrvatske svakako su zagospodarili vatikanski jezuiti, unoseći reproducirane prepiske srednjevjekovnih tortura . Pa se pouzdano može smatrati da je upravo biskup Drašković bio prvi prenositelj  tih Prepisivača Zla, unijete iz Vatikana, i  koji od tada vladaju ovim prostorima,  od   spaljivanja  Matije Gupca na lomači Markovog trga. Slijedi  ban Jelačić sa prepiskama  iz Beča.    Karađorđević iz Versaja. Josip Broz iz Moskve, Tuđman iz Beograda; te svi njegovi pajdaši koji se ređaju na tlu današnje Hrvatske, sve do  spomenutog  Milijana Brkića.

Do daljnjeg,

lijep pozdrav sa ovoga bloga.  

PREPISIVAĆI ZLA

BIOGRAFIJA MILIJANA BRKIĆA

'ZA RATNE DRUGOVE SAM VASO, ZA OSTALE MILIJAN' U ratu se proslavio neviđenim junaštvom, a u politiku je ušao nakon što je odbio uhititi Norca. Ali tu je priča i o prepisanoj diplomi...

• 
  Ivo Ravlić / CROPIX

Autor: Ivanka Toma

Objavljeno: prije 9 h i 11 min

Milijan Brkić, kako sam kaže, za ratne drugove Vaso, rođen je 1970. u Klobuku kod Ljubuškog. Odrastao je u Zagrebu, gdje je upisao Policijsku akademiju, a odatle je otišao u rat. Prijavio se kao dragovoljac u policiju i sudjelovao u prvim ratnim operacijama.

Počelo je 2005. kada ga je Karamarko pozvao u SOA-u, gdje je pokrivao područje organiziranog kriminala, a kada je Karamarko postao ministar unutarnjih poslova, Brkić postaje zamjenik ravnatelja policije, ali de facto jedan od najvećih autoriteta. Njihova povezanost se iz represivnog aparata preselila u politiku. Kao glavni tajnik HDZ-a Karamarku je pri preuzimanju stranke bio osoba od najvećeg povjerenja i najodaniji suradnik. Brkića u biografiji prati i nezgodna epizoda s Karlovačkom bankom koja je kreditirala poslove njegove supruge, te jednako neugodna epizoda diplomskog rada. Policijska akademija na kojoj je diplomirao tu je diplomu 2014. poništila zbog plagiranja diplomskog rada. Godinu poslije Upravni sud je odluku poništio, ali zato što je Akademija napravila proceduralnu grešku.Počeo je oslobađanjem vojarne na Plesu, pa je sudjelovao u akciji u Kostajnici, a onda se priključio zagrebačkoj postrojbi Specijalne policije Alfe. Počeo je kao običan vojnik, a završio kao zapovjednik. Kada je riječ o njegovu ratnom putu, u 20 godina se nije javio nitko tko ne bi potvrdio da je obišao najteža ratišta u Hrvatskoj, da su ga krasile hrabrost, odvažnost i odanost postrojbi. O junaštvu svjedoči priča kako je jednom prilikom pet sati izvlačio ranjenika. Brkićeva politička uvjerenja i stavovi široj su javnosti postali poznati 2001. kada je kao zapovjednik Alfi odbio zapovijed i nije htio uhititi Mirka Norca. Potom je smijenjen, ali nije dobio nečasni otpust iz policije. Pobornici Brkićeva postupka navode da je tada počela njegova kalvarija u policiji. Nakon tog je razdoblja karijeru vezao uz Tomislava Karamarka.

PLANETARNI RATNICI

IZVJEŠĆE SIPRIJA

KOJE ZEMLJE NAJVIŠE PRODAJU, A KOJE NAJVIŠE KUPUJU ORUŽJE? Neki podaci su iznenađujući, a usput i otkrivaju zanimljiva savezništva

• 
  Reuters

Autor: Ivan Zrinjski

Objavljeno: prije 10 h i 49 min

Među pet najvećih izvoznica oružja nalaze se čak četiri članice UN-ova Vijeća sigurnosti

Između 2011. i 2015. godine u svijetu je prodano 14 posto više oružja nego u prethodnom petogodišnjem razdoblju, između 2006. i 2010. godine, objavio jeStockholm international peace research institute (SIPRI).

Kada se to usporedi sa proteklim razdobljem, može se vidjeti trend povećanog izvoza oružja iz SAD-a (s 29 posto udjela na 33 posto) i Rusije (s 22 posto na 25 posto), te svakako Kine koja je svoj udio povećala za više od 60 posto, s 3,6 na 5,9. S druge strane, Njemačka je znatno smanjila svoj izvoz oružja - za razdoblje od 2006. do 2010. na njih je otpadalo 11 posto svjetskog izvoza, dok se sada ta brojka i više nego prepolovila. Osim SAD-a, Kine i Rusije, koja je de facto euroazijska država, preostalih sedam država izvoznica u top 10 su sve odreda iz Europe.Među pet najvećih izvoznica oružja nalaze se čak četiri članice UN-ova Vijeća sigurnosti - listu predvode Sjedinjene Američke države na koje otpada 33 posto svjetskog izvoza oružja, dakle cijela trećina. Ni njihovi najveći globalni konkurenti nisu daleko - RusijaVladimira Putina drugi je najveći izvoznik sa udjelom od 25 posto na svjetskom tržištu. Iza njih se na dalekom trećem mjestu nalazi Kina s 5,9 posto tržišnog udjela, dok je na četvrtom mjestu Francuska koja je izvezla 5,6 posto oružja u svijetu tijekom proteklih pet godina. Top pet zatvara jedina država koja nije članica Vijeća sigurnosti - Njemačka, na koju otpada 4,7 posto svjetskog izvoza oružja.

Možda najzanimljiviji podaci iz istraživanja su oni koja pokazuju kojim državama najveće izvoznice prodaju oružje. Rusija je, npr., izuzetno ovisna o interesu i potrebama Indije na koju se odnosi čak 39 posto svog oružja koje su Rusi prodali u zadnjih pet godina (Indija je i najveći svjetski uvoznik oružja, ali o tome malo kasnije). Izvoz SAD je nešto više diverzificiran kada su pitanju države - najveći kupci američkog oružja su Saudijska Arabija (9.7 posto), Ujedinjeni Arapski Emirati (9.1 posto) i Turska (6.6) posto. No, što se tiče regionalne preraspodjele Amerikanci čak 41 posto svojeg oružja prodaju na Bliski istok. Kina pak daleko najviše prodaje Pakistanu (35 posto) i Bangladešu (20 posto), dok lijepi dio odlazi i na susjedni Mianmar (na koji se odnosi 16 posto kineskih izvoza oružja). Ukupno je američko oružje kupilo 96 država svijeta, a rusko 50 (plus pobunjenici u Ukrajini).

Iz ovih se podataka može iščitati koje države velike sile smatraju za svoje saveznice, te s daškom ironije primijetiti da Amerikanci najviše oružja izvoze u države iz kojih je lansirana radikalna verzija vehabijskog islama, čiji nauk je glavna inspiracija terorističkim grupama poput Islamske države ili al-Qa'ide koje SAD vide kao svojeg glavnog protivnika. Rusi pak oružje izvoze u države koje su bile bliske i Sovjetskom Savezu ili su u najmanju ruku bile članice Pokreta nesvrstanih. Oni su također vrlo fleksibilni prodavači te na tržištu nude praktički svaki tip oružja koji se može zamisliti - od podmornice, tenkova, helikoptera pa do lovca pete generacije (Suhoj HAL / FGFA koji razvijaju s Indijom), ali zadnje dvije godine ipak bilježe osjetni pad u prodaji u odnosu na unosno razdoblje između 2010. i 2012.

Što se tiče uvoznika oružja, uvjerljivo prvo mjesto drži Indija. Druga najmnogoljudnija država na svijetu je u proteklih pet godina kupila čak 14 posto svog oružja na svjetskom tržištu, što je značajno povećanje u odnosu na prethodno razdoblje u kojem je njihov udio iznosio 8.5 posto. Na drugom mjestu je Saudijska Arabija sa 7 posto udjela na svjetskom tržištu, što je gotovo tri i pol šuta više nego prije pet godina (tada su imali udio od 2.1 posto). Treći su Kinezi sa 4.7 posto (njihov udio u uvozu se smanjio, ali im znatno raste domaća proizvodnja), četvrti Ujedinjeni Arapski Emirati s 4,6 posto, a top 5 uvoznika zatvara Australija s 3.6 posto.

Od top šest država uvoznica, njih četiri su najviše kupovale od SAD-a (pogotovo UAE), ali je najveći kolač u najvećoj uvoznici ipak pripao Rusima, čije oružje čini čak 70 posto svega što je Indija kupila u proteklih pet godina (na Amerikance otpada tek "mršavih" 14 posto). Što se tiče ostalih preferencija najvećih uvoznica valja primijetiti da je Vijetnam izuzetno sklon Rusima (93 posto ukupnog uvoza), a Južna Koreja SAD-u (80 posto ukupnog uvoza) - očito neke hladnoratovske podjele i danas itekako drže vodu. Vijetnam je inače svoj uvoz oružja povećao za enormnih 699 posto, uglavnom zbog opreza/straha od kineskih pretenzija prema nekim otocima koje Vijetnam smatra svojima.

Što se tiče regija - najviše se oružja uvozilo u Aziji i Oceaniji (46 posto) te Bliskom istoku (25 posto), čije su države time znatno nadmašile europske (njihov se udio smanjio s 21 posto na 11 posto).

SVIJET POREMEČENE HUMANOSTI

JEDNOM OD NAJVEĆIH GRADOVA NA SVIJETU PRIJETI HUMANITARNA KATASTROFA Čak 10 milijuna ljudi ostalo bez pitke vode!

• 
  Reuters

Autor:  Hina

Objavljeno: prije 9 h i 22 min

Predstavnici kaste koja prosvjeduje na sjeveru Indije tražeći bolje uvjete objavili su ponedjeljak sporazum s lokalnom vladom i prekid prosvjeda u kojima je poginulo najmanje 19 osoba, a milijuni stanovnika New Delhija ostali su bez vode.

Prosvjede predvode pripadnici kaste Jats, koji traže kvote za zapošljavanje u javnoj upravi i mjesta na sveučilištima za svoju djecu. Yshpal Malik, koji vodi jednu skupinu reprezentativnih organizacija te kaste je rekao za agenciju France presse da oni pozivaju na smirenje jer je vlada prihvatila njihove zahtjeve.Indijska vojska je tijekom dana preuzela kontrolu nad kanalom koji pitkom vodom opskbljuje prijestolnicu s blizu 17 milijuna stanovnika, nakon sukoba posljednjih dana u susjednoj državi Haryani. Vlasti Haryane očekuju smirenje nakon što su s čelnicima utjecajne kaste Jats postigli dogovor.

Tisuće vojnika su u subotu bile raspoređene u državi Haryani dan nakon velikih pobuna tijekom kojih su zapaljene kuće i kolodvori, a ceste blokirane.

Indijske vlasti su za ponedjeljak naredile zatvaranje škola kako bi se uštedjela voda nakon što su pobunjenici zatvorili opskrbni kanal koji u New Delhi donosi 60 posto pitke vode, javljaju indijski mediji. Glasnogovornik indijske kompanije za vodu je izjavio da je kanal pretrpio velika oštećenja i da će trebati vremena do uspostave pune opskrbe New Delhija.

Prosvjedi su u petak prerasli u nasilje. Devetnaest osoba je ubijeno i 200 ranjeno, prema novim podacima koje je u ponedjeljak objavio visoki dužnosnik ministarstva unutarnjih poslova države Haryane.

Indija vodi politiku pozitivne diskriminacije koja predviđa kvote za "Dalitse" (nedodirljive) i druge "zaostale" klase kako bi riješila povijesnu diskriminaciju. Ali ta se politika ne sviđa drugim zajednicama. Kasta Jats, tradicionalno ruralna, traži da ju se službeno smatra zaostalom klasom.

BEZ NASLOVA

Porezna uprava: Plaće ne isplaćuje 7.413 poslodavaca

Objavljeno: 22.02.2016 | 16:32

Zadnja izmjena: 22.02.2016 | 16:32

4 komentara

Plaće u Hrvatskoj ne isplaćuju ukupno 7.413 poslodavca, koji zapošljavaju 25.845 radnika, pokazuju najnoviji, ažurirani podaci Porezne uprave koji se odnose na neisplatitelje plaća za razdoblje obračuna od siječnja do prosinca prošle godine.
Statistički pregled poreznih obveznika, poslodavaca koji prema dostupnim podacima ne isplaćuju plaće, prema popisu objavljenom 22. veljače, pokazuje da plaće ne isplaćuju 6.164 pravne osobe s 22.198 zaposlenih te 1.249 fizičkih osoba s 3.656 radnika.

***********************************************************************************************************
Nigdje se ne iskazuju podatci koliko je novih milijunera izraslo na grbači tih izgladnijelih masa, pretvarajući ta ljudska bića u daleko još gore stanje od nekadašnjeg klasičnog ropstva. A da se pri tome više nitko i ne pita: dokle još ti dosezi skrajnjoj bijedi proizvođačkih masa i sve večim gomilama pokradenog bogatstva od strane nekolicine parazitskih poganina.

www.severinomajkus.com 

ISTRIA- LAND MOG ZAGUBLJENOG DIJETINJSTVA I DEMENTNOG SAZRIJEVANJA

Bolest i siromaštvo pogubniji i od ratova

Objavljeno: 21.02.2016 | 12:46

Zadnja izmjena: 21.02.2016 | 12:46

1 komentara

Pulski povjesničar dr. sc. Milan Radošević, znanstveni suradnik u pulskoj podružnici Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU-a u Rijeci te jedan od osnivača Istarskog povijesnog društva, u nedavno objavljenoj knjizi "Smrt na krilima siromaštva", u izdanju Srednje Europe, temu širenja tuberkuloze i malarije u Istarskoj provinciji od 1918. do 1940. godine otvara i prema drugim aspektima svakodnevnog života ljudi na istarskom poluotoku te na otocima Cresu i Lošinju u doba talijanske vlasti. Vrijeme je to teških prilika stanovanja, škrtih jelovnika, prvih kilometara asfalta (1927. od Trsta do Pirana, a tek 1938. do Pule), prve autoslužbe Crvenog križa koja za pulsku bolnicu vozi od 1930. Velika smrtnost od zaraznih bolesti, prije svega tuberkulozom od koje je u međuraću umrlo oko 12.000 Istrana, potekla je i iz općeg siromaštva i bijede u kojoj se živjelo, prije svega u središnjem, ruralnom dijelu tadašnje Istarske provincije s pretežito slavenskim življem.
- Zarazne bolesti spadaju među najveće socijalne, ekonomske, demografske i zdravstvene probleme Istre prve polovice 20. stoljeća. Uz visoku smrtnost dojenčadi i djece mlađe dobi te žrtve u oba svjetska rata, mogli bismo govoriti možda i o stotinu tisuća istarskih žrtava kao posljedica siromaštva, neobrazovanosti i rata. Ograničenost medicine kao znanosti u to doba, a potom i siromaštvo ključni su čimbenici velikog pomora i pobola od tuberkuloze i malarije te drugih bolesti koje su harale Istrom, kako za austrijske uprave, tako i između dva rata. Kod TBC-a na jedan smrtni slučaj dolazilo je 5-10 oboljelih. Ako je tisuću ljudi početkom 1920-ih umiralo u Istarskoj provinciji koja je brojala oko 300 tisuća stanovnika, svakako više tisuća ljudi uopće nije moglo raditi. Pogođeno je najviše bilo radno stanovništvo između 20. i 50. godine života i bio je to golem ekonomski udarac, a trebalo je platiti i visoke troškove liječenja. Za razliku od TBC-a, malarija nije bila toliko pogubna te je demografski manje opterećivala Istru i od nekih drugih zaraznih bolesti, ali je bila najraširenija i najukorjenjenija jer je na zapadnoj istarskoj obali endemski prisutna od prve polovice 14. stoljeća.
Pad brodogradnje i poljoprivrede
- Nakon Prvog svjetskog rata Istra je živjela jako teške godine, i u gospodarskom i u socijalnom smislu - desetine tisuća žena, djece i staraca vratili su se u južnu Istru iz prihvatnih logora u Austriji i ruralnih krajeva Mađarske i današnje Češke. Vratili su se i demobilizirani vojnici s raznih frontova zaraženi malarijom, pridonoseći povećanju broja oboljelih. Vrijeme je to i velikih geopolitičkih promjena - u studenom 1918. Italija je okupirala Istru koja je tek 1920. službeno pripojena Kraljevini Italiji, a Istarska provincija koja je obuhvaćala geografsku Istru s otocima Cresom i Lošinjem kao zasebna je jedinica osnovana u siječnju 1923. Socijalni i ekonomski standard Istrana je naglo pao nakon što su ovdašnja brodogradnja i poljoprivreda doživjele degradaciju jer su u Kraljevini Italiji te djelatnosti bile dovoljno razvijene i raširene. Pula je do tada bila glavna ratna luka, zapošljavala je više od osam tisuća radnika i bila motor razvoja čitave južne Istre, a razvijena je bila i poljoprivreda. Istarska vina i maslinova ulja bila su vrlo cijenjena na tržištu Austro-Ugarske Monarhije, a sada se više nisu mogla nositi s talijanskom konkurencijom - proizvodnja vina se kroz desetak godina prepolovila.
- U drugim Vašim studijama pisali ste i o drugim bolestima koje haraju Istrom tih godina. Posljedice su to rata, ali vjerojatno i lošeg zdravstvenog sustava, neprosvijećenosti?
- Uz tuberkulozu i malariju, Istrane je pred kraj rata desetkovala španjolska gripa, prisutan je i tifus, sifilis, dizenterija, ospice, difterija… Zdravstvene prilike bile su loše i u vrijeme Austrije zbog zakašnjelih modernizacijskih procesa, jer vodovod još nije bio izgrađen, jer su komunikacijski putovi bili slabi, jer je zdravstveni sustav bio namijenjen samo zaposlenima u industriji i trgovini koji su mogli imati zdravstveno osiguranje. A većina žitelja Istre, Cresa i Lošinja živjela je od poljoprivrede i morali su sami plaćati zdravstvene usluge, osim kada su bili na popisu siromašnih. S druge strane, zdravstveno prosvjećivanje bilo je tek u povojima.
- Istra je specifična jer je, uz Pulu i Kopar kao industrijske centre, smrtnost od tuberkuloze bila najveća u središnjem ruralnom području. Koji su razlozi?
- U Istarskoj su provinciji Pula i Kopar bili među najpogođenijima od tuberkuloze još od doba Austrije, kao i Rijeka i Trst u susjednoj provinciji, ali su sela i seoske općine bile jednako, u slučaju unutrašnje Istre i više pogođene od industrijskih središta. Taj istarski specifikum ukazuje nam, među ostalim, i na jako mali broj liječnika, ponegdje i bez njih. Na cijeloj Buzeštini jedan je liječnik dolazio na 15 tisuća ljudi, što je bilo daleko ispod standarda. Mnogi liječnici koje je talijanska vlast pozivala da se zaposle po unutrašnjoj Istri nisu bili baš zainteresirani jer je to značilo jako velik teritorij, jako puno posla, a uz državnu plaću, puno manju nego što su kao privatnici mogli zarađivati u gradovima. Seljaci često nisu mogli plaćati liječnike u novcu, već samo u naturi. Jedan novinski tekst, naslovljen "Liječnik gulikoža", govori o liječniku koji traži i 800 lira za jedan pregled a težaci su za čitav dan rada na polju dobivali pet lira. Koliko su mjeseci morali raditi za jedan kratki liječnički pregled!?
- Uz općinske liječnike, bila je tu i Provincijska bolnica u Puli, otvorena 1896. Koje još zdravstvene ustanove djeluju u Istarskoj provinciji?
- U Rovinju od 1888. djeluje Morski hospicij koji se nije bavio samo djecom oboljelom od tuberkuloze kostiju i zglobova, skrofuloze, nego su obavljani i kirurški zahvati za lokalno stanovništvo. U Labinu je 1925. otvorena manja opća bolnica, kasnije su proradili i tuberkulozni dispanzeri u Pazinu, Rovinju, Kopru, Puli, Lošinju, s tim da je sjeverna Istra dosta gravitirala Trstu i tamošnjoj bolnici. Postojale su i manje priručne bolnice u većim mjestima ili prostori gdje je liječnik mogao primati bolesnike na pregled, ali nije bilo medicinske opreme za kompliciranije zahvate i nadziranje bolesnika tijekom više mjeseci.
- Tada popularne sanatorije nismo imali, ali se s Austrijom uvelike razvio zdravstveni turizam, koji danas pokušavamo oživjeti. Spominjete u knjizi i medijsku kampanju dirigiranu iz Beča.
- Zdravstveno-kupališni turizam se počeo razvijati u Istri i na otocima još krajem 19. stoljeća, u Opatiji, Portorožu, Lošinju, nešto kasnije na Brijunima. U Malom i Velom Lošinju gdje je bio veoma razvijen zdravstveni turizam, odlukom talijanskih sanitarnih vlasti 1925. se zabranjuje dolazak tuberkuloznim bolesnicima nakon čega se lječilišta i većina turističkih objekata mahom zatvaraju i stavljaju na prodaju, čime otok postaje gotovo isključivo ljetnom kupališnom destinacijom. Jedini sanatorij na istarskom poluotoku djelovao je u Ankaranu, a samo u rijetkim slučajevima Istrani su odlazili na liječenje u druge talijanske krajeve. Iste godine dolazi do kampanje bečkog tiska koji naveliko piše da u Istri vladaju malarični uvjeti i navode sve općine nabrojane u službenim novinama Kraljevine Italije koje su označavale granice malaričnih zona u Istri, bez obzira što je u njima zabilježen tek pokoji oboljeli. Bečki tisak preporučuje da se ne putuje u Istru. Kraj je travnja, pred početak turističke sezone i kreću brzojavi - s Brijuna i iz Portoroža mole središnju vlast, talijansku vladu: pomozite, odlaze nam gosti, otkazuju, imat ćemo veliku štetu. Iz morskog hospicija u Rovinju dr. Enoch Zadro javlja da je zabrinut za opstojnost ustanove. Talijanske novine o tome naveliko pišu pa sredinom svibnja Austrijanci objavljuju demanti da nije baš tako, da su obalna, turistička mjesta u Istri posve sigurna, ali šteta je već bila učinjena.
- Paul Kupelwieser je na Brijunima već od 1893. i osam godina vodi bitku s malarijom, ali bezuspješno…
- Kupelwieser i sam obolijeva od malarije. Više od 20 posto stanovnika Brijuna zaraženo je bolešću. Godine 1901. dolazi čuveni dr. Robert Koch sa svojim suradnicima i oni kroz nekih godinu dana, zatrpavanjem lokvi, ali još više liječenjem stanovništva kininom, uspijevaju praktički eradicirati bolest - više nije bio zabilježen niti jedan slučaj, osim jedne osobe koja je došla izvana na otočje. Domicilno stanovništvo je ozdravilo u roku od godinu dana. Međutim, treba istaknuti da je Koch na Brijunima imao svojevrsne laboratorijske uvjete, jer zaraženi nisu mogli na otočje. Mikroskopskim analizama krvi provjeravali su se svi došljaci. Tako velik uspjeh bilo je moguće postići uz velik novac koji je Kupelwieser ulagao. Metoda se uskoro proširila na Barbarigu, a sljedećih godina dijelom i na Puljštinu gdje su vođene akcije kininizacije stanovništva. Za čitavu Istru, međutim, nije bilo novca. Iskorjenjivanje malarije bilo je nemoguća misija i za Austriju prije rata.
- Malarične zone odnose se na nisku ili crvenu Istru, odnosno zapadnu i južnu polovicu Poluotoka, iako su močvarna područja, legla malaričnih komaraca, karakteristična za riječne rukavce na sjeveru Istre. Objasnite to.
- Riječ je o geološkim strukturama gdje je kroz vapnenačku podlogu voda otjecala i seljaci su morali graditi umjetne lokve za pojenje stoke, ali se ta voda koristila i za kućne potrebe, za pranje rublja i posuđa, čak i za piće. Zato je bilo puno crijevnih i drugih infekcija koje su se počele rješavati tek izgradnjom vodovoda 1930-ih. Postojale su odvojene lokve za životinje i lokve za piće, ali je bilo nemoguće to stalno nadzirati.
- Kakve su općenito bile prilike stanovanja u ruralnom dijelu Istarske provincije?
- Tradicionalno je više generacija jedne obitelji živjelo pod istim krovom, više osoba spavalo je u istom krevetu, a kamoli u istoj sobi. Prema broju osoba u jednom kućanstvu, centralna je Istra i Pazin posebno, prema ondašnjim standardima živjela u prenapučenim kućanstvima. Zbog ograničenosti postelja u bolnici i nemogućnosti da plate liječenje, mnogi bolesni liječili su se kod kuće i naravno da su tako skučeni prostori i nedostatak zdravstvene edukacije pridonijeli širenju zaraznih bolesti i većoj smrtnosti, najvećoj u Kraljevini Italiji.
- Seosko stanovništvo vjerojatno je pribjegavalo i narodnim lijekovima pa i praznovjernim metodama? Postoje li o tome zapisi u tadašnjem tisku?
- Recimo, 1925. izlazi jedan od rijetkih članaka, jer je već fašistička cenzura na djelu, javlja se jedan općinski liječnik iz Oprtlja koji kaže da više od polovice ljudi umire a da nikad u životu nisu vidjeli liječnika. Nisu si to mogli priuštiti i morali su se prikloniti narodnim pripravcima. Koristile su se trave poput kadulje, kamilice, sljeza, koprive, pelina i drugih biljaka. Uvijek je netko u selu bolje poznavao djelovanje tog bilja i zaista su bili korisni i olakšavali tegobe u stanovitoj mjeri protiv plućnih upala, prehlada, reume i slično, ali protiv zaraznih bolesti nije bilo prevelike koristi. U hrvatskim novinama, koje su se više obraćale seoskom stanovništvu, savjetovalo se da se daje toplo mlijeko sa slaninom djeci oboljeloj od tuberkuloze. I praznovjerja je bilo, plaćalo se za takve usluge, poznato je da se nosila crna kokoš popu u Peroj, ali u malo razvijenijim selima južne Istre poput Medulina već tada su shvaćali da od toga nema koristi i podsmjehivali se lakovjernima. Istra koliko god je površinski mala, živjela je neke svoje partikularitete.
- Zanimljiva je priča o ribicama gambuzijama, prirodnim neprijateljima ličinki komaraca, koje je u Istru donio biolog dr. Massimo Sella, došavši 1924. na čelo rovinjskog Instituta za biologiju Jadranskog mora.
- Zahvaljujući dr. Selli, koji je 1919.-1920. bio ravnateljem Ureda za malariju pri sjedištu Crvenoga križa u Ženevi, stigla je 1921. iz SAD-a u Španjolsku prva pošiljka ribica gambuzija. Sljedeće godine su dovezene u rimsku pokrajinu Lacij gdje su također uspješno razmnožene te 1924. stižu u Istru (ali i u Kraljevinu Jugoslaviju, na Krk te Dalmaciju), dakle, među prvim regijama u Italiji. Prvo je poribljena Poreština i Rovinjština, a kroz nekoliko godina tim su ribicama naseljene tisuće i tisuće lokvi diljem Istre. Pokazale su se izrazito dobrim predatorima, uništavale su ličinke komaraca i zahvaljujući njima se velikim dijelom napredovalo prema iskorjenjivanju malarije na Poluotoku. Koristila su se i kemijska sredstva poput Pariškog zelenila, praha koji se raspršivao po lokvi i također uništavao ličinke komaraca. Sellina kći koja živi u Bielli, nedaleko Milana, ustupila mi je fotografije iz njegove privatne arhive, jer je dr. Sella bio i strastveni fotograf, te ispričala da je došao u Rovinj jer je volio more, a rovinjski zvonik sv. Eufemije ga je podsjećao na venecijanski.
- Preventivnu funkciju imale su i ljetne kolonije za djecu. Kako se od pomoći siromašnim obiteljima i promicanja zdravlja u tim kolonijama došlo do odgajanja fašističkog podmlatka?
- Prva kolonija nastala je još za vrijeme Prvog svjetskog rata, ljeti 1918. na pulskom predjelu Boškarica (Bosco Rizzi), gdje je nekadašnji pulski podestat Lodovico Rizzi dao svoje imanje i veliku kuću da se u njoj organizira dnevni prihvat za slabašnu, ratom izmučenu, ali ne i zaraženu pulsku djecu koja su se tek vratila iz izbjegličkih logora u neimaštinu. To je u Puli nastavljeno 1921., na prostoru današnjeg autokampa Stoja gdje su dječju koloniju u početku pohađali samo dječaci, ali brzo su se priključile i djevojčice. Koloniju je prvo vodio Crveni križ, ali se kasnije uključila i država preko školske organizacije Ballila i djeca su počela i noćiti na Stoji, u austrijskoj utvrdi i šatorima.
U kolonije su 1930-ih odlazila djeca iz čitave Istre, dio u Pulu, a dio u Hrpelje na sjeveru Istre gdje je bila tzv. brdska kolonija. Djeca s mora su išla u planinu i obrnuto. Tadašnji list Istra, emigrantsko glasilo Istrana u Zagrebu, pisao je negativno o tome, kazujući da ih namjerno odvajaju od obitelji jer je u kampu bilo dopušteno govoriti samo talijanski, učilo se o talijanskoj kulturi i povijesti, potrebi da se voli domovina i Duce, kasnije i da to budu mladići koji će ako treba i krvlju služiti fašističkoj vlasti i buduće majke koje će odgajati nove talijanske vojnike. Na vrhu brežuljka na poluotoku Stoja još stoji crvena zgrada izgrađena za potrebe kolonije.
- Kako su se liječili na Cresu i Lošinju, jesu li gravitirali pulskoj bolnici?
- Teži slučajevi dolazili su u Provincijsku bolnicu u Puli, imali su redovnu brodsku liniju. I tamošnje je stanovništvo bilo većinom poljoprivredno, na Cresu okrenuto stočarstvu, međutim malarija je bila tek manjim dijelom prisutna na Lošinju. Prema istraživanju iz 1931., na Cresu je najviše oboljelih od malarije bilo u malim seoskim općinama Zagnjevići i Poljana, gdje je bila zaražena gotovo polovica stanovnika. Od tuberkuloze nije bilo tako velike smrtnosti kao u ruralnoj središnjoj Istri, možda zbog zabrane dolaska zaraženih gostiju iz 1925. I oni su imali problema s vodom pa se nisu smjele isušivati lokve zbog malarije, već su poribljavane gambuzijama.
- Fašistička je vlast pokrenula i velike melioracijske radove, ali su oni na Mirni upravo izazvali epidemiju malarije. Kako je do toga došlo?
- Bilo je više od 3.000 oboljelih na području ušća rijeke Mirne, oko Tara i Novigrada, a razlog je što su za vrijeme svjetske ekonomske krize obustavljeni radovi na melioraciji doline Mirne i stvoreni su novi rukavci. Budući da malarija tamo nije bila toliko prisutna, nije provedena ni preventivna kininizacija stanovništva ni poribljavanje gambuzijama i 1932. je buknula velika epidemija.
- Zašto je u nas još uvijek neobično baviti se svakodnevicom ljudi u prošlosti, tzv. socijalnom povijesti koja je na Zapadu već duboko ukorijenjena? Kod nas još "igra" politička, događajna povijest.
- Nakon 1945., s ciljem pripreme materijala za Parišku mirovnu konferenciju moralo se dokazivati da su Hrvati stoljećima prisutni u Istri pa je bilo nužno da se hrvatski povjesničari i drugi intelektualci okrenu političkoj, pravnoj, demografskoj povijesti. U narednim desetljećima, pak, pisalo se ponajviše o NOB-u, ali već 1980-ih javljaju se teme o socijalnoj povijesti. Najvažnije djelo o tome, možda i do danas, jest knjiga pet talijanskih povjesničara, objavljena u Rimu 1985. pod naslovom "Istra između dva svjetska rata: doprinos socijalnoj povijesti". Bavili su se i pitanjima razbojništava, zdravstvom, poljoprivredom… Prva sljedeća veća studija je knjiga Darka Dukovskog "Svi svjetovi istarski" gdje je metodom usmene povijesti puno toga sačuvano od zaborava, stambene prilike, marginal(izira)ni slojevi stanovništva, muško-ženski odnosi… Međutim, široka sinteza suvremene istarske socijalne povijesti još nije napisana i nadam se da je ova moja knjiga barem mali doprinos tome.
U londonskoj knjižnici gdje sam istraživao imaju više od 100 tisuća knjiga iz socijalne povijesti i povijesti medicine. Postoji knjižica o gotovo svakoj temi, recimo, djetinjstvu i djeci, prehrani, o istraživanjima i eksperimentiranjima u nacističkim logorima koja su prošli i ljudi iz Istre, do tema o vampirima i vješticama. Još puno moramo istraživati da bismo uhvatili korak s Europom.
- Koristili ste i usmene sugovornike za svoja istraživanja?
- Da, najstariji su 1921./22. godište, 90-i-nešto-godišnjaci koji se vrlo živo sjećaju svog djetinjstva, odlaska u školu, kako su se hranili, ali i radili u poljoprivredi. Braća i sestre su im završavali u bolnici, umirali od tuberkuloze, neke sam čak pronašao u registrima bolesnika. Oni su vrlo važan izvor za taj dio naše povijesti, plastično opisuju svoje vrijeme koje je pred ljude stavljalo velike izazove, to se ne može naći u papirnatim izvorima.
Antifašizam je civilizacijski doseg
- U hrvatskoj se stručnoj, ali i općoj javnosti još uvijek raspravlja o antifašizmu uz političke i ideološke konotacije. Međutim, antifašizam čini temelj za suprotstavljanje svakom ekstremizmu, rasizmu, ksenofobiji, antisemitizmu i lišavanju ljudskih i građanskih prava. Kao takav predstavlja civilizacijski doseg, skupo plaćen desecima milijuna mrtvih u Drugom svjetskom ratu u borbi za slobodu. Naposljetku, antifašističke vrijednosti potvrdio je i Hrvatski sabor Deklaracijom o antifašizmu pa vjerujem da je bespredmetno raspravljati o njegovim idejnim načelima i potrebi njihova baštinjenja. Antifašizam je potrebno reafirmirati i revalorizirati, a ne podvrgnuti ga revizionizmu. (Duška PALIBRK)