nedjelja, 30. travnja 2017.
ANTIHRISTI KOJI SE NE DAJU DELOŽACIJI
utorak, 20. rujna 2016.
JOŠ JEDAN SLUČAJ DELOŽACIJE
'TO JE CRKVA, OČEKUJEŠ NEKO MILOSRĐE, KAD ONO...' Zadarska nadbiskupija iz stana izbacila branitelja da bi izgradila vilu s apartmanima!
- AUTOR:
-
- Ana Vučetić-Škrbić
OBJAVLJENO:
- 20.09.2016. u 20:32
Iako je rok od osam dana, koji im je Zadarska nadbiskupija dala da napuste crkveni stan u kojemu žive još od 1967. godine, prošao, obitelj Mika nije i neće mirno izići iz te trošne nekretnine u Ulici don Ive Prodana u samom srcu grada Zadra.
Ni nakon što smo objavili priču ove četveročlane obitelji koja bi mogla završiti na najgori mogući način – deložacijom, obitelj Mika još uvijek ništa ne zna o svojoj sudbini, piše Slobodna Dalmacija.
Zadnje pismo koje su dobili iz Nadbiskupije je ono u kojemu ih se poziva da dobrovoljno napuste posjed navedenog stana u roku od osam dana jer će u suprotnom Zadarska nadbiskupija, kao vlasnik nekretnine, "biti prisiljena svoja prava ostvariti sudskim putem i obavijestiti nadležnu policijsku postaju".
– Mi nemamo kamo ići, ovo je jedini dom koji imaju zadnje tri generacije moje obitelji. Nitko od nas ne osporava Nadbiskupiji vlasništvo, samo tražimo da nam se prizna status zaštićenih najmoprimaca kako bismo mogli ostati ovdje.
Iako Crkva tvrdi da im stan treba za pastoralne potrebe, nije mi jasno kako im, uz sve silne nekretnine koje imaju, treba baš naš stan, koji je potpuno derutan i za koji su se pravili da ne postoji dok ga nisam sam počeo obnavljati – ponavlja Toni Mika.
Ni nakon što smo objavili priču ove četveročlane obitelji koja bi mogla završiti na najgori mogući način – deložacijom, obitelj Mika još uvijek ništa ne zna o svojoj sudbini, piše Slobodna Dalmacija.
Zadnje pismo koje su dobili iz Nadbiskupije je ono u kojemu ih se poziva da dobrovoljno napuste posjed navedenog stana u roku od osam dana jer će u suprotnom Zadarska nadbiskupija, kao vlasnik nekretnine, "biti prisiljena svoja prava ostvariti sudskim putem i obavijestiti nadležnu policijsku postaju".
– Mi nemamo kamo ići, ovo je jedini dom koji imaju zadnje tri generacije moje obitelji. Nitko od nas ne osporava Nadbiskupiji vlasništvo, samo tražimo da nam se prizna status zaštićenih najmoprimaca kako bismo mogli ostati ovdje.
Iako Crkva tvrdi da im stan treba za pastoralne potrebe, nije mi jasno kako im, uz sve silne nekretnine koje imaju, treba baš naš stan, koji je potpuno derutan i za koji su se pravili da ne postoji dok ga nisam sam počeo obnavljati – ponavlja Toni Mika.
Trošni stan
Priča obitelji Mika nevjerojatno podsjeća na jedan drugi zadarski slučaj koji se dogodio prije četiri godine, kada je iz jednog drugog trošnog stana u Varoši, na zahtjev Zadarske nadbiskupije, iseljen tada 40-godišnji Ivica Grgec, branitelj s dijagnozom epilepsije i teškog oblika PTSP-a koji je zaradio na ratištima po Hrvatskoj i Bosni.
Situacija je bila gotovo identična: u oba slučaja Zadarska nadbiskupija bila je neosporni vlasnik nekretnine, a kao razlog iseljenja ljudi koji su u tim stanovima živjeli i više od 20 godina navedene su pastoralne potrebe. Točnije, kako im te nekretnine trebaju za smještaj svećenstva.
– Otiđite tamo u Varoš, odakle su na ulicu izbacili mene s djetetom i pogledajte što se sada tamo nalazi umjesto one trošne, kamene kuće. Vila s apartmanima! A mene su, dok sam molio u župi i Nadbiskupiji da nas tamo ostave, uvjeravali kako mi ne mogu izići u susret jer im taj stan treba za svećenike i pastoralne potrebe – govori Grgec danas, četiri godine nakon što je izišao iz stana koji je njegov djed Josip Rubelj oporučno ostavio Crkvi.
"Slobodna Dalmacija" pisala je još 2012. godine o ovom slučaju, a u Nadbiskupiji su nam tada rekli kako za njih nema nikakve dvojbe oko toga da je stan njihov, pogotovo što Rubelj nije bio Grgecov "pravi" djed, nego drugi suprug njegove bake.
Kako Rubelj nije imao izravnih potomaka, a to je i bio razlog zašto je stan ostavio Crkvi, Nadbiskupija je Grgecu u kolovozu 2012. godine, preko svog odvjetnika, poslala nalog da preda ključeve stana u Varoši. Godinu dana imao je status zaštićenog najmoprimca sa simboličnim najmom od jedne kune mjesečno, a onda je stigao službeni zahtjev za iseljenjem, piše Slobodna Dalmacija.
Situacija je bila gotovo identična: u oba slučaja Zadarska nadbiskupija bila je neosporni vlasnik nekretnine, a kao razlog iseljenja ljudi koji su u tim stanovima živjeli i više od 20 godina navedene su pastoralne potrebe. Točnije, kako im te nekretnine trebaju za smještaj svećenstva.
– Otiđite tamo u Varoš, odakle su na ulicu izbacili mene s djetetom i pogledajte što se sada tamo nalazi umjesto one trošne, kamene kuće. Vila s apartmanima! A mene su, dok sam molio u župi i Nadbiskupiji da nas tamo ostave, uvjeravali kako mi ne mogu izići u susret jer im taj stan treba za svećenike i pastoralne potrebe – govori Grgec danas, četiri godine nakon što je izišao iz stana koji je njegov djed Josip Rubelj oporučno ostavio Crkvi.
"Slobodna Dalmacija" pisala je još 2012. godine o ovom slučaju, a u Nadbiskupiji su nam tada rekli kako za njih nema nikakve dvojbe oko toga da je stan njihov, pogotovo što Rubelj nije bio Grgecov "pravi" djed, nego drugi suprug njegove bake.
Kako Rubelj nije imao izravnih potomaka, a to je i bio razlog zašto je stan ostavio Crkvi, Nadbiskupija je Grgecu u kolovozu 2012. godine, preko svog odvjetnika, poslala nalog da preda ključeve stana u Varoši. Godinu dana imao je status zaštićenog najmoprimca sa simboličnim najmom od jedne kune mjesečno, a onda je stigao službeni zahtjev za iseljenjem, piše Slobodna Dalmacija.
Vila s apartmanima
– Meni je bilo jasno da je situacija tu potpuno čista i da pravno nemam na čemu inzistirati jer je Crkva oporukom dobila vlasništvo, ali nisam mogao prihvatiti da me baš oni izbacuju na ulicu. Ako bi itko trebao pomoći ljudima u teškoj životnoj situaciji, a tada sam bio teško bolestan s djetetom bez drugog smještaja, očekuješ da je to Crkva.
Molio sam ih da me ostave, da ću im plaćati najamninu, odlazio u župu, ali bez uspjeha. Samo su ponavljali da im to treba za pastoralne potrebe i njihove svećenike, to mi je rekao čak i župnik kojega sam otišao moliti za pomoć. Još sam od njihova odvjetnika čuo kako mi je pametnije da sam iziđem iz stana nego da me oni tuže, jer ću na kraju biti deložiran i još morati platiti sudske troškove.
Odakle da još i to platim kada prihoda nemam. A kako je i moja obitelj bila protiv toga da se s njima sporimo, jer je zakonski sve bilo čisto, jednostavno sam pokupio svoje stvari i otišao iz tog stana – kaže Grgec.
– Nisam se više ni bunio, ni žalio, jednostavno nisam imao izbora... i onda se, godinu dana nakon toga, tamo "stvorila" skela, a ubrzo nakon toga i vila s apartmanima. Ma ništa tu nije sporno, ni vlasništvo, ni biznis, ali meni je teško prihvatiti da je to Crkva. Uče nas i propovijedaju da su oni naši pastiri, a mi njihovo stado.
Koliko ja znam, svaka bi ovca trebala imati svoj tor i štalu, a oni ljude izbacuju na ulicu. Ovo što sam vama rekao, rekao bih i njima na oltaru. Donat Mika je još u goroj situaciji od moje, on ima dvoje djece. Gdje će oni ako ih se izbaci iz ovog stana u Varoši, oni nemaju drugog doma – govori Grgec, koji je danas podstanar.
Žao nam je, ali...
U Grgecovu slučaju za Zadarsku nadbiskupiju nema ništa sporno.
"Oporuka kojom Josip Rubelj ostavlja svoj stan Župnom uredu svetog Šime u Zadru datira iz 1989. godine, a rješenje o nasljeđivanju Općinski sud donio je deset godina kasnije.
Oporuku je priznala i njegova supruga Katica, koja je u tom stanu živjela do smrti", stoji u odgovoru Zadarske nadbiskupije, gdje su dodali kako su Grgecu išli naruku koliko su mogli jer je kao zaštićeni najmoprimac godinu dana stanarinu plaćao jednu kunu.
"Žao nam je čovjeka, ali situacija ovdje je čista. Nadbiskupiji taj stan treba za smještaj svećenika", kazali su nam tada, prije četiri godine, u odvjetničkom uredu koji zastupa Zadarsku nadbiskupiju.
U kakvom je pravnom statusu ta nekretnina danas, odnosno je li još uvijek u vlasništvu Nadbiskupije, jučer nismo uspjeli dobiti odgovor.
Odbijenica i prijetnje
U pismu koje je, u ime Zadarske nadbiskupije, obitelj Mika dobila od odvjetničkog ureda 26. kolovoza stoji kako je Ekonomsko vijeće Nadbiskupije već nekoliko puta razmatralo davanje suglasnosti za obnovu stana u Prodanovoj te se o tome negativno izjasnilo.
"Zato vas ovim putem posljednji put pozivamo da dobrovoljno napustite posjed navedenog stana i prekinete s bespravno započetim radovima. U suprotnom ćemo biti prisiljeni krenuti u vlasničku tužbu za predaju u posjed stvari, u kom slučaju će nastati materijalni troškovi koji će u konačnici pasti na Vaš teret, a što vjerujemo da nikako ne biste željeli, imajući u vidu materijalnu situaciju u kojoj se nalazite", stoji u dopisu iz Zadarske nadbiskupije.
Inače, Ekonomsko vijeće Nadbiskupije, kojemu se se Mike obraćale tražeći suglasnost za obnovu nekretnine o vlastitu trošku, odbilo ih je uz obrazloženje kako im je ova nekretnina potrebna za pastoralne potrebe, piše Slobodna Dalmacija.
*******************************************
Molio sam ih da me ostave, da ću im plaćati najamninu, odlazio u župu, ali bez uspjeha. Samo su ponavljali da im to treba za pastoralne potrebe i njihove svećenike, to mi je rekao čak i župnik kojega sam otišao moliti za pomoć. Još sam od njihova odvjetnika čuo kako mi je pametnije da sam iziđem iz stana nego da me oni tuže, jer ću na kraju biti deložiran i još morati platiti sudske troškove.
Odakle da još i to platim kada prihoda nemam. A kako je i moja obitelj bila protiv toga da se s njima sporimo, jer je zakonski sve bilo čisto, jednostavno sam pokupio svoje stvari i otišao iz tog stana – kaže Grgec.
– Nisam se više ni bunio, ni žalio, jednostavno nisam imao izbora... i onda se, godinu dana nakon toga, tamo "stvorila" skela, a ubrzo nakon toga i vila s apartmanima. Ma ništa tu nije sporno, ni vlasništvo, ni biznis, ali meni je teško prihvatiti da je to Crkva. Uče nas i propovijedaju da su oni naši pastiri, a mi njihovo stado.
Koliko ja znam, svaka bi ovca trebala imati svoj tor i štalu, a oni ljude izbacuju na ulicu. Ovo što sam vama rekao, rekao bih i njima na oltaru. Donat Mika je još u goroj situaciji od moje, on ima dvoje djece. Gdje će oni ako ih se izbaci iz ovog stana u Varoši, oni nemaju drugog doma – govori Grgec, koji je danas podstanar.
Žao nam je, ali...
U Grgecovu slučaju za Zadarsku nadbiskupiju nema ništa sporno.
"Oporuka kojom Josip Rubelj ostavlja svoj stan Župnom uredu svetog Šime u Zadru datira iz 1989. godine, a rješenje o nasljeđivanju Općinski sud donio je deset godina kasnije.
Oporuku je priznala i njegova supruga Katica, koja je u tom stanu živjela do smrti", stoji u odgovoru Zadarske nadbiskupije, gdje su dodali kako su Grgecu išli naruku koliko su mogli jer je kao zaštićeni najmoprimac godinu dana stanarinu plaćao jednu kunu.
"Žao nam je čovjeka, ali situacija ovdje je čista. Nadbiskupiji taj stan treba za smještaj svećenika", kazali su nam tada, prije četiri godine, u odvjetničkom uredu koji zastupa Zadarsku nadbiskupiju.
U kakvom je pravnom statusu ta nekretnina danas, odnosno je li još uvijek u vlasništvu Nadbiskupije, jučer nismo uspjeli dobiti odgovor.
Odbijenica i prijetnje
U pismu koje je, u ime Zadarske nadbiskupije, obitelj Mika dobila od odvjetničkog ureda 26. kolovoza stoji kako je Ekonomsko vijeće Nadbiskupije već nekoliko puta razmatralo davanje suglasnosti za obnovu stana u Prodanovoj te se o tome negativno izjasnilo.
"Zato vas ovim putem posljednji put pozivamo da dobrovoljno napustite posjed navedenog stana i prekinete s bespravno započetim radovima. U suprotnom ćemo biti prisiljeni krenuti u vlasničku tužbu za predaju u posjed stvari, u kom slučaju će nastati materijalni troškovi koji će u konačnici pasti na Vaš teret, a što vjerujemo da nikako ne biste željeli, imajući u vidu materijalnu situaciju u kojoj se nalazite", stoji u dopisu iz Zadarske nadbiskupije.
Inače, Ekonomsko vijeće Nadbiskupije, kojemu se se Mike obraćale tražeći suglasnost za obnovu nekretnine o vlastitu trošku, odbilo ih je uz obrazloženje kako im je ova nekretnina potrebna za pastoralne potrebe, piše Slobodna Dalmacija.
*******************************************
„ THE ENGLISH ESTABLISHED CHURCH WILL MORE READIGLY PARDON AN ATTACK ON 38 OF ITS 39 ARTICLES THAN ON 1/39 OF ITS INCOME“
K. MARX
JURICA PAVIČIĆ ( PREPORUČENO )
PROBLEM OBRAZOVNOG SUSTAVA
ŠTO ĆE NAM STEM U ŠKOLI BEZ RAZVOJA KRITIČKOG MIŠLJENJA? Ekonomski i ideološki problemi iza novog mitološkog akronima hrvatskog školstva
- AUTOR:
-
- 30.04.2017. u 11:51
Opsežnija nastava prirodoznanosti, tehnologije, inženjerstva i matematike (STEM) u našem aktualnom obrazovnom sustavu mogla bi se svesti samo na elitističkiju i klasno nepošteniju verziju socijalističke apologije “proizvodnih zanimanja”
Kako sam rođen 1965., pripadam hrvatskoj generaciji koja je proživjela obrazovni eksperiment koji je ostao kolokvijalno upamćen kao “šuvarica”. Srednju sam školu pohađao upravo u doba kad je hrvatsko školstvo bilo ustrojeno po modelu Šuvarove reforme školstva, voluntarističkog i sveudilj kritiziranog eksperimenta kojem, međutim, s današnje vremenske distance viuše vidim neloše strane.
Jedan od temelja “šuvarice” bio je da se u srednjem školstvu prebriše granica između radničkih zanimanja i onih zanimanja koja su sukladno klasnoj renti “automatski” vodila na fakultet. Što je to u praksi značilo? Značilo je da sam pohađao klasičnu gimnaziju, ali da sam tijekom dvije godine radio industrijsku praksu i tokario u škveru. Takva škola imala je i ideološku i ekonomsku kopču s tadašnjim okružjem. Jer, tada- sredinom 80-ih - Split je još uvijek bio mediteranski Sheffield: nad Kaštelima se dizao gusti industrijski dim, Kaštelanski zaljev bio je žutocrven od izljeva prehrambeno-prerađivačke industrije, a društveni život odvijao se prije smjene u fabrici u šest ujutro uz malu vekiju.
Malo je tko tada mogao pomisliti da za petnaestak godina ništa od tih “rumenih zora” neće postojati.
Nova proizvodnja
Nije to pomišljao ni sam sistem, koji je sukladno modernističkoj dogmatici vjerovao da budućnost može biti jedino u industrijskoj proizvodnji. Dakako, to je uvjerenje oblikovalo i obrazovnu ideologiju. A ta je ideologija počivala na dihotomiji “proizvodna zanimanja/neproizvodna zanimanja”. Pritom je definicija “proizvodnje” bila prilično skučena. “Proizvodnja” je podrazumijevala proizvodnju nečeg fizički opipljivog- industrijskog ili poljoprivrednog proizvoda. Tu dihotomiju “proizvodnog” i “neproizvodnog” sustavno su potpirivali akteri koji to rade i danas - novine i TV, političari, pedagoški autoriteti i vladajuća sveučilišna oligarhija. Svi su oni bili upregnuti u kampanju da se djecu od 13 godina nagovori da odu u “proizvodna zanimanja”, umjesto u ona “neproizvodna” (recimo, gimnaziju, ili upravnu ili ekonomsku školu).
Samo deset godina kasnije, međutim, svijet o kojem su oni govorili posve je nestao. Proizvodnja kojoj su trebala služiti proizvodna zanimanja zbrisana je u tranziciji. Nestale su mljekare, pivovare, tekstilni i plastični kombinati, tvornice ferolegura, polivinilklorida, salonitskih cijevi i elektronskih sklopova, a od cijelog pejzaža “rumenih zora” ostao je tek škver, toliko smežuran da se u Splitu danas šegače da je on najveća bravarska radionica na svijetu. Moj se grad probudio se u vrlom novom svijetu u kojem su vam začudo kudikamo korisnija znanja koja ste mogli dobiti u tzv. neproizvodnim zanimanjima. Na primjer, znanje povijesti umjetnosti ako ćete raditi kao turistički vodič, ili dobar engleski ako ćete stan iznajmljivati turistima. Ili - na primjer - znanje književnosti i filma ako ćete, poput mene, postati filmski kritičar i pisac. I ako ćete idućih trideset godina živjeti na tržištu tako što doslovce i doista “proizvodite” - ali proizvodite tekstove.
Priča o “proizvodnim” i “neproizvodnim” zanimanjima se - ukratko - pretvorila u voluntarističku, ideološku floskulu. Ona je počivala na fantaziji o ekonomskom razvoju koja se pokazala pogrešnom. Također, ona je pokazala da vi ne možete budući ekonomski razvoj projektirati u retorti školstva.
Zašto se vraćam na ovu staru i danas potpuno nerelevantnu priču? Zato što opet živimo u društvu koje misli da ekonomski razvoj može projektirati u retorti školstva. Zato što opet živimo u društvu koje gaji ekonomsku fantaziju koja nema empirijsko pokriće. Zato što se oko te fantazije razvio cijeli jedan svijet nadgradnje, voluntarističkih fantazija i ideoloških floskula, a uzgajaju ga isti oni akteri koji su 80-ih uzgajali mit o “proizvodnim zanimanjima”: dakle - vladajuća ideologija, politika, novine i pedagoška oligarhija. Samo, tajna fetiš-riječ kojoj se sada klanjamo ne zove se proizvodna zanimanja, nego se krije iza mitološkog akronima: STEM.
Kad je sredinom prošle godine združenom akcijom akademske oligarhije i klerikalnih nacionalista srušen pokušaj školskog kurikuluma Borisa Jokića, jedan od ključnih argumenata protivnika reforme je bio taj da u timu nije bilo “delegata” STEM područja - dakle - prirodoznanosti, tehnologije, inženjerstva i matematike. Koncem jeseni, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović je čak iz kanadskog Waterlooa poručila da je “budućnost hrvatskog obrazovanja STEM područje”. Tijekom ožujka, HAZU je objavila “crvenu” knjigu obrazovne reforme u kojoj je naznačila manjkavosti STEM područje kao ključni problem propale obrazovne reforme, da bi prošlog tjedna predsjednica Republike imenovala svoje specijalne savjetnike za dva područja za koja drži da su od njenog specijalnog interesa. Takva su samo dva - demografija i - STEM. Pritom je za savjetnika za STEM imenovala Nenada Bakića, burzovnog investitora i neoliberalnog ekonomskog komentatora, čovjeka koji nije tek neutralni strukovni tehnokrat, nego čovjek jakog i nerijetko dogmatskog ideološkog garda, garda koji je (uzgred) pokatkad povezan i s njegovim investitorskim interesima. STEM je - ukratko - poprimio razmjere Svetog Grala koji je potpuno izgubio vezu s konkretnim inženjerstvom ili prirodoznanstvom. On je postao kumir, “opća misaona paradigma” i “razvojni model promjena ukupnog obrazovanja” (J. Burušić).
Dijete sam inženjera, cijeli sam život okružen inženjerima, matematičarima i prirodnjacima, te je zaista posljednje što bih htio to da se shvati da i najmanje podcjenjujem te izvanredne profesije. Držim da STEM treba podržavati, ako ništa drugo zato što će oni koji diplomiraju kemiju ili elektrotehniku lakše emigrirati u Kanadu ili Švedsku, pa će im društvo tako korisno vratiti novac koji su njihovi roditelji uplatili kao porez. No, oko našeg narativa o STEMU postoje problemi. Prvi od njih je voluntaristička ekonomska fantazija koju taj mit uključuje. Drugi je, pak, implicitna ideologija koju uključuje.
Pred samo nekoliko godina, u predizbornoj smo kampanji vidjeli prizor skupine srednjodalmatinskih političara koji su se fotografirali pred ledinom u Dugopolju. Jedan od njih - tada saborski zastupnik - u mikrofone novinara obećavao je da će tu “niknuti samo startupovi”. Nekako u to doba, sjedio sam s čovjekom iz najuže obitelji, ekspertom iz STEM područja koji je u Zagrebu razvio uspješan startup koji u ovom trenutku na tržištu vrijedi eurske milijune. Firma, međutim, i dandanas ima devet zaposlenih, i više neće rasti. Gledajući provincijske političare kako se ponosno smiješe uz mikrofon, rekao mi je “da, istina, eto jedino što mi treba za startup je ledina”.
Tu su startupovi
Politička obećanja o STEM revoluciji padaju u društvu i prostoru koji je temeljito deindustrijaliziran, u kojem su nakon propasti industrije brojke nezaposlenosti strašne, te koji monokulturno opstaje od servisne industrije turizma s niskim multiplikativnim faktorom i niskom obrazovnom razinom. U jednom takvom društvenom ambijentu, dopadljivo je reći: “OK, propala je Jugoplastika, izgubili smo 11.000 radnih mjesta, ali nema veze - zato su tu startupovi”. Dopadljivo, ali i neodgovorno, jer svi koji to izgovaraju znaju da to nisu ni sumjerljivo brojke, ni sumjerljive demografije.
Naime, čak i pod pretpostavkom da se ta STEM revolucija dogodi - koga će ona zahvatiti? Koliko će ljudi u njoj raditi? Tko će ti ljudi biti? Koliko će ona duboko penetrirati u najširu populaciju? Koliko će se - ako će se - uopće moći temeljiti na lokalnoj demografiji? Što je s onima koji po zvonastoj krivulji distribucije kognitivnih sposobnosti ne mogu ući u tu ligu? Hoće li preostaci onih 11 tisuća koji su nekad radili u socijalističkim kombinatima kuhati kave i pospremati kuće onoj devetorici iz startupa? Koje je uopće mjesto radišnih, ali prosječnih u tom novom svijetu STEM tehnokracije? Što ona donosi njima - dakle, većini onih za koje bismo željeli da su ekonomski aktivni? Što će u njoj raditi većina današnjih studenata koji, upravo zato što su sveučilišta omasovila, studiraju najčešće lakše i manje zahtjevne programe? Ili - pak - što će donijeti onoj još široj demografiji koja neće uopće studirati? Da li se u unutar ovakve obrazovne ideologije podrazumijeva da su oni za otpad? Da su - naprosto - nedovoljno izvrsni, te samim tim zaslužni/krivi za vlastito siromaštvo i marginalizaciju? Ma koliko antipatična, ovakva bi obrazovna ideologija bila u osnovi legitimna. Ali, onda to treba reći, a ne trgovati fantazijom da će neki hrvatski Zuckerberg ili Musk u Dugopolju otvoriti 5000 radnih mjesta.
Tu dolazimo - dakako - i do drugog spornog mjesta mita o STEM-u, a to je njegova implicitna ideologija. Nije sporno da je hrvatsko školstvo - uključujući sveučilišta - strašno nefleksibilno, da se odlijepilo od svijeta rada, da se tromo prilagođava tržištu. Za razliku od niza lijevih analitičara koji barataju riječju “tehnoznanost” kao babarogom, te se snebivaju nad idejom da bi škola i tržište morali biti povezani, mislim da ovo jesu ozbiljni i legitimni problemi. To su teme koje se tiču samo fakulteta STEM područja, nego i obrazovanja tokara ili web dizajnera.
Ali, škola ne služi i nije nikad služila samo usvajanju znanja koja su izravno upotrebljiva za rad. Škola je uvijek imala - i mora imati - još niz funkcija.
Jedna od njih je ono što zovemo “opća kultura”, a marksisti bi rekli da je ta “opće kultura” termin kojim se maskira nešto drugo: znanja koja vam omogućavaju da participirate u vladajućoj klasi. U tom smislu, hrvatska je škola potpuno zastarjela, jer su “opća kultura” za nju još uvijek Hektorović i Vraz, dok vam za participiranje u kulturi vladajuće klase danas trebaju “Blade Runner”, Johnny Štulić, Joy Division i Corto Maltese.
Druga funkcija je ona svladavanja formaliziranih “zapreka” za napredovanje u hijerarhiji. Da biste pečatili projekt, vi morate završiti arhitekturu. Da biste liječili ljude, morate imati specijalizaciju, te vas, čak ni ako ste amaterski kući pročitali sve medicinske tomove, nikad nitko neće pustiti u ordinaciju. Upravo je ova dimenzija školstva koja je u Hrvatskoj hipertrofirala. Fakulteti za kojima u Hrvatskoj vlada najveća navala (i na kojima je - ako pamtimo - bilo najviše trgovanja ispitima) jesu pravni, ekonomski i prometni - i to ne zato što polaznici gaje dječju strast za rimskim pravom i održavanjem telematičkih sustava, nego zato što su to fakulteti koji pružaju ulaznicu u sustave koji su najveći poslodavci u Hrvatskoj - a to su državni aparat, javna i komunalna poduzeća. Oni su - također - produžena egzistencijalna karta za stotine i tisuće neizuzetnih koji bi u drugoj epohi i ekonomskom okružju radili u nekoj Jugoplastici ili “jugoplastici” i ne bi se trudili studirati. Nemojmo se lagati - takvih je, zapravo, na hrvatskim fakultetima većina. A to je nešto što nećete promijeniti iznutra iz obrazovanja, nego mijenom političkog okružja.
Treća funkcija obrazovanja je - dakako - razvoj kognitivnih sposobnosti i kritičkog razmišljanja. Tu su STEM predmeti važni (dakako, ukoliko se njihova nastava ne svodi na biflanje slojeva atmosfere i dijelove bubrežne stanice, kao što je slučaj danas). No, sposobnost apstraktnog razmišljanja ne razvija samo matematika, razvija ga i gramatika. Sposobnost kritičkog razmišljanja ne razvijaju STEM predmeti, nego i društveno-humanistički. Tu sposobnost - usudio bih se reći - najprije razvijaju humanistički predmeti, ali da bi je razvijali, oni ponajprije moraju biti oslobođeni stega ideologije i monološke dogmatičnosti. Upravo humanistički predmeti - ali koncipirani sasvim drukčije nego što je danas u hrvatskim školama slučaj - stvaraju kritičkog građanina.
Milijuni niz štenge
Upravo bi to - kritičko razmišljanje koje bi stvaralo kritičkog građanina - trebala biti srčika reforme obrazovanja. Upravo je to, međutim, ono čega se vladajuća ideologija najviše i plaši, što se jasno vidjelo u lanjskim raspravama o kurikularnoj reformi. Čak i plahi pokušaj da se unutar programa dotaknu svete krave nacionalnog kanona i nacionalističkog narativa izazvale su val konzervativne moralne panike koji je reformu naposljetku i ugušio.
A ako polazište škole nije to - razvoj mišljenja i kritičnog građanina - onda je i cijela priča o STEM revoluciji bespredmetna. Ona će se svesti samo na elitističkiju, klasno nepošteniju verziju socijalističke apologije “proizvodnih zanimanja”. Umjesto da proizvodi nekritičke socijalističke trudbenike za komunističku industriju, škola će u tom slučaju proizvoditi nekritičke tehnokratske aparatčike za korporacijske hijerarhije u industriji softvera, financija, telekomunikacija, energetike i farmacije - dakle, perpetuirat će onu ekonomiju i onu srednju klasu koju već imamo. S tom razlikom da je socijalistička industrija u desetljećima prije svog fijaska barem unaprijedila život milijuna, dok će ova nova revolucija “proizvodnih zanimanja” zahvatiti uski krug sposobnije ili klasno pripremljenije elite, dok će milijuni preostalih biti bačeni niz štenge, prepušteni šikari sive ekonomije i prekarnog rada.
NOĆNE MORE
Ponekad se pričinja da je ljudsko biće sklono patnji po
svom rođenju. Što bi donekle bilo i razumljivo činjenicom da smo milenima
isklesani njenim dlijetom.
Ali, po bogu, i odakle potječu svi ti, koji, pored što
prežimlju na ideološkim daćama, na nasljednim grabežima , i na
vlastitim vakumiranim prazninama - bivaju egzemplarni izuzeci od
" tehnoloških i svih inih viška" ?!
subota, 29. travnja 2017.
PIŠE ANTE TOMIĆ
Tri ministra potjerana su poput kakvih nikogovića. Ovdje više nitko nije siguran...
- AUTOR:
-
- 29.04.2017. u 23:29
Užasna je socijalna nesigurnost u nas. Takvo je gadno vrijeme došlo da nitko ne zna hoće li dobiti plaću idući mjesec? Ima li smisla uopće odlaziti na posao? Je li njegovo radno mjesto danas još uvijek tamo gdje ga je jučer ostavio?
“Danas je sjednica Vlade, tko zna kad će završiti. Nemoj me čekati s ručkom”, rekao je, na primjer, u četvrtak ujutro jedan ministar pozdravljajući se sa ženom, a ona je veselo kontala kako ima cijeli dan samo za sebe, kako će otići u šoping, ili na frizuru, ili popiti kavu s prijateljicom, ili možda nazvati ljubavnika. Sat i po kasnije po prilici ležala je na krevetu polugola i željna, samo u kratkom svilenom ogrtaču i čarapama s podvezicama, kad se s ulaza začulo škljocanje brave.
“Čekam te u spavaćoj sobi!”, dobacila je ona drhtavo, a na vratima se neočekivano ukazao njezin muž.
“Aaaa!”, vrisnula je ministrova žena kao da je vidjela sablast, pa skočila i sklupčala se na jastuku skupljajući krajeve ogrtača na prsima. Međutim, ministar je ušao kao da ništa čudno ne primjećuje, u cipelama i kaputu sjeo na rub kreveta, spustio aktovku na pod i odsutno se zagledao preda se.
“Ljubavi, otkud ti? Zar nije sjednica?”, upitala je žena kad se oporavila od šoka.
“Plenković mi dao otkaz”, šapnuo je ministar izgubljeno.
“Plenković ti dao otkaz?”, ponovila je ona zgranuto. “Pa kad?”
“Prije pola sata.”
“Pa kako? Je li on to može?”
“Nemam pojma.”
Ministar i njegova žena šutke su zurili nekoliko trenutaka jedno u drugo, kad je s ulaza odjeknuo razdragani uzvik:
“Juhu! Evo me!”
Ljubavnik ministrove žene pojavio se časak ili dva kasnije u spavaćoj sobi skakućući na jednoj nozi i skidajući nogavicu s druge. Tu se zaustavio kao gromom ošinut. Shvaćajući da ministar nije na sjednici, nego kod kuće, samo je zinuo.
“Plenković mu dao otkaz”, objasnila je ministrova žena.
“Plenković mu dao otkaz!?”, ponovio je ljubavnik zaprepašteno. “Ne možeš vjerovati. Je li to onda znači da je pala Vlada?”
Ministar je slegnuo ramenima, a zatim pogledao svoju ženu i njezinog ljubavnika. Još uvijek snažno pod dojmom otkaza, i dalje nije uočavao ništa nesvakidašnje, ni u prizoru polugolog nepoznatog muškarca u svojoj spavaćoj sobi ni da mu je supruga odjevena kao prostitutka.
“Šta je za ručak?”, upitao je po navici, tek da nešto upita.
“Rekao si da te ne čekam pa nisam ništa kuhala”, rekla je ona.
“Hoćeš da naručimo pizzu?”, predložio je ministar.
“Meni s kulenom i feferonima”, javio se ljubavnik besramno.
Takvu su prepast izazvali otkazi što ih je premijer Andrej Plenković u četvrtak oko podneva naprasno dao trojici ministara iz koalicijskog Mosta, da biste nakon toga zaista mogli zamisliti bilo što. Čak i neku priču poput ove. Ništa više nije uvrnuto ili blesavo. Plenkovićev nas je postupak, uvrnutiji i blesaviji od ičega, sve zatekao, pa i možda samoga Plenkovića.
Ako mene pitate, kad je predsjednik Vlade najurio trojicu suradnika, on možda nije dobro ni shvaćao što govori, niti je razmišljao o posljedicama svojih riječi. Činio se to kao jedan od onih trenutaka kad se u čovjeku nešto čudnovato otme iz mračne dubine nesvjesnog, kao kad na površinu ispliva mjehur zraka iz davno potopljene galije.
Politički analitičari hvale kako je sabrano, ne povisujući glas dao tri otkaza, ali meni upravo njegova mirnoća zgodu čini jezivijom. Da je Andrej Plenković udario šakom o stol, prevrnuo čašu, gađao nekoga kemijskom, pokazao bilo kakav znak bijesa i frustracije, to bi djelovalo normalnije od sabranoga: “Predlažem odluku o razrješenju ova tri ministra.” Iz Plenkovićeve ravnodušnosti izbija jedna očajna pomirenost, to je ton nekoga tko nema što izgubiti.
Kako bilo, dogodilo se nešto vrlo čudno. Tri ugledna i moćna muškarca potjerana su s posla kao da su kakve proleterske ništarije i nikogovići. Tri ministra završila su na ulici brže nego tri nevoljnice što za dvije i po tisuće mjesečno režu salamu u supermarketu. Treba li vam jasnije potvrde da nitko ovdje više nije siguran? Da se baš nad svima nama nadvija sjena propasti?
Dapače, pogledate li bolje, ministarska su zanimanja čak među socijalno ugroženijima. U posljednjih smo osamnaest mjeseci promijenili ministara i premijera koliko bi negdje drugdje dostajalo za dvadeset godina vladanja. Jedva što ste ministru upamtili ime, on je već lagano odjahao u suton. Vratio se natrag u anonimnost. Mjesec dana kasnije jedva ga prepoznate u autu.
“Ma, oprostite, jeste li vi ono bili u ‘Ljubavi na selu’?”
“Ne, žao mi je.”
“Onda ste nastupili u televizijskom kvizu ‘Potjera’.”
“Ni to.”
“Odakle onda ja vas znam?”
“Vodio sam Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku”, reče čovjek sramežljivo.
“Joj, da! Da, tako je, sad se sjećam. Pa kako vam je sad ovdje u Uberu?”
U ministarstvima se ljudi izmjenjuju takvom brzinom da bi možda bilo razumno to i ne kontati kao pravi, ozbiljan posao, već da se ministar uzme na mjesec ili dva kao sezonski radnik, da ga angažiramo preko Student servisa. Napokon, mnogi naši ministri i nisu osobito kvalificiraniji od studenata što okreću hamburgere. U bilo kojem McDonald’su, uvjeren sam, našli bi najmanje jednoga mladića ili djevojku što inteligencijom, poštenjem i marljivošću šišaju trojicu koje je Andrej Plenković u četvrtak otpustio.
Ne vrijedi se zbog toga uzbuđivati. Pa i ako sam Plenković ode, ni on nije vrijedan gubitka vašeg sna i apetita. Osvjedočili ste se, napokon, Hrvatska bez premijera i ministara znala je biti i uzornije vođena država nego s premijerom i ministrima.
