DOBRO JE POZNATA ČINJENICA DA JE LJUDSKA POVIJEST BILA POSVE ADAPTIRANA SPECIFIČNIM UVJETIMA SVIH RAZVOJNIH EPOHA , BAREM OD NJENE PISANE ERE DO STALJINISTIČIH REŽIMA DANAŠNJEG SVIJETA.

Dok se veoma rijetko drznula da sa punom objektivnošću tumači
 znanstvene činjenice koje su je tvorile.kao takvu.

Čitajući jučerašnju katekizmičku prodiku Radia Pule našeg velikog znanca Kapuralina, u mnogo čemu podseća  na nekadašnjeg Juru Bilića koji je po partijskoj direktivi proglasio Radničke Savjete u splitsko tvonici cementa. Ukratko , njihov je kraj poznat !
Pri tome se pitam o sudbini naše Tićanske revolucijonarne ep
opeje,koja je ovdje još uvijek poznata kao „Tićanski Batibuj“
Neposredno pred najezdom njemačkih trupa, tu je prvi naletio talianski Fićo sa nalogom „Stoj“ od naših seljana - po nalogu popa Mira Paića koji ih je tamo poveo.
-Kuda idete ?!
-U Rašu,, Nosimo iz Trsta plaće rudarima
-To ostavite i onda možede nastaviti.
Drumsko razboijništvo prvog reda , par dana nakon toga što je tu ostalo smaknuto preko osamdeset žrtava  Romelovih trupa,nastao je nesporazum kuda je završio novac.Njegova je prva žrtva bio Vitorio Ribarić. Druga koja se osudila da ga pokopa bio je mrtvozornik iz obližnje Bačve, suviše suminliv da nešto znade
                         
                                        ******
Kad sam 1948. godine krenuo ravno u Predsjedništvo vlade Beograda s pismenom optužbom o predratnoj rapini koju sam kao dijete doživio od partizanskog borca , koji je ostavio neobrisiv trag sječanja za čitav života oca, majke ,i nas dvoje braće  . bila je to koincientna noč proglašenja Rezulucije Imforbiroa. Osoba koja je sa zgražanjem pročitala sadržaj dozvolio mi je da prenočim na divanu prijemne sobe, sve dok Kardelj nije upao sa primjedbom. " Boga mu, i ovo su pretvorili u spavaonicu". ostalu noć proveo sam sa bratom u obližnjoj kavani centralne željeznice. U predsjedništvu te noći nije nitko spavao.  Brat koji je tu bio u službi bio je veoma uzbuđen sa nečim što se te noći zbivalo u samom vrhu vlade na kojem se pismo ipak našlo na stolu Rakovića,obećanjem da če pismo već u jutro biti na  stolu Rankovića.Nakon čega sam prebačen u prihvatilište ul generala Ždanova  gdje sam svjedočio još jednom noćnom horovu, Nekoliko je kamiona parkiralo pred prihvatilištem gdje su bile smještene žrtve grčkih partizana , njihovi invalidi , njihove vrišteće žene i djeca. Prisilno ukrcavani ukrcani
 na vojne kamione kamione i protjerani ravno u ždrijelol grčkih boraca protiv tomošnjeg partizanskog pokreta grčkih partizana,njihovih žena i vrišteće dijece, koje je titov režim, nakon rezolucije izgnao iz Jugoslavije. Od tada je buduća Juoslavija isključivo ovisila o Imperijalnim silama zapada Podizali se luksuzni dvorci od Triglava do Gevđelia. Gradio se luksuzni harem   Briona, i jedan od naj nehumanijih koncetracionih logora Golog Otoka.  Moj je optuženik za uvijek nestao iz značajne funkcije  Poreča i dvršo svojživot kao fizički radnik u Puli.Barem do 1974 .godine kad je Tito rasparčao Jugoslaviju u njene nacionalne staje, te predao mladim  nacionalisima Tudžmanu Miloševiću da ih pretvore u nacionalne klaonice,ostavljajuči naciolalisičkom staljinizmu da natapa krvlju desetana tisuća nedužnih žrtava. 
Povijest će za sigurno bilježiti mnoge njhove
 Porvog sekretara KPJ dr, Svetozara Markovića, jedinog kojeg je možda dao Balkan sve do današnjih dana kao istinskog marksistu , pa do ,valjda, poslijednjed Gorkića kojeg je trebalo maknuti 1937,godine ,kako bi sam Tito zasjeo na taj zločinački tron zvanom Druga Jugoslavija. Ne nabrajajući sve ostale koji su ostajali u živom blatu Sibibira dok je Tito za cijele četiri godine lupao po bijelom klaviru u hotelu Moska.
I kojeg je, možda, dao Balkan sve do današnjih dana, jedinog potpisnika Prve londonske Internacionale  

Međunarodnog pokreta revolucionarnog socijalizma.-

Jeli se ta nova družba Socijalisičke Radničke Partije Hrvatske tek nanovo organizira na istoj neraboti udružena sa buržujskom lijagom naj njžeg ranga drumskih razbojnika oligarhije,drske parazitske popovštine i nacionalistikih zločinačkih TOLORANCIJA?!








  

utorak, 27. veljače 2018.

ERDOGANIZAM

ERDOGANOVO MILENIJSKO ZGRAŽANJE ČOVJEČANSTVA: 

„ POGINEŠ LI STAVIT ĆEMO ZASTAVU NA TEBE“! 

ponedjeljak, 26. veljače 2018.

TRI DRUŠTVENA ZLA KOJA NARUŠAVAJU NJEGOVO DOSTOJANSTVO

TRI SU DRUŠTVENA ZLA KOJA NARUŠAVAJU ČOVJEKOVO DOSTOJANSTVO.    "KUCAJU NA VRATA SVAKOM ČOVJEKU SA ZAHTJEVOM DA BUDU RIJEŠENA“

ODUPRIJETI SE CRNOJ GUJI POPADIJSKOG SMOGA PARAZITIZMA, SAZDANOG NA LAŽIMA, KOJIMA SE OBMANAMA DRSKO KONTANIMIRA  OVU OSUNČANU PLANETU.
ODUPRIJETI SE ZAMAGLJENIM ZASJEDA DRUMSKOG RAZBOJNIŠTVA OLIGARHIJE ŠTO SIŠE KRV PROLAZNIM KARAVANAMA STVARALAČKIH DOBARA.


IZ TEMELJA ELIMINIRATI IDEOLOŠKE GUSKE KOJE MILENIJIMA KRIJEŠTE NAD LJUDSKIM GLAVAMA O POVIJESNIM IZOPAČENOSTIMA LJUDSKOG  PORIJEKLA.                                                                                                  

subota, 24. veljače 2018.

ANTE TOMIĆ Reccomended/

KLASA OPTIMIST

Nacionalna država u kojoj svi imaju jednake šanse? Baš i ne.... Imoćani ne plaćaju tunelarinu jer su Hrvati, a Istrani plaćaju jer su Talijani

    AUTOR: 
  •  OBJAVLJENO: 
  • 24.02.2018. u 19:46


Hanza Media



Razmišljate li katkad što je to nacionalna država? Nacionalna država nekako nam je samorazumljiva, svakodnevno o njoj slušamo na televiziji, u kafićima i frizerajima, pa i sami o njoj možda filozofiramo, a da se vjerojatno nismo ozbiljnije upitali što točno mislimo kad kažemo da je veliki blagoslov imati svoju državu, da su Hrvati napokon, što kažu, svoji na svome. Mnogim je zemljacima to razlog za ponos, ali je, pogledate li bolje, već i u ideji loše, glupo i nepošteno.
Država ne bi smjela za Hrvate biti pravednija ili velikodušnija, omogućavati im bolje obrazovanje ili liječenje nego Srbima, Bošnjacima, Talijanima ili Mađarima jer su u državi svi jednako svoji, Hrvati kao i Mađari. Svi građani imaju jednake šanse, takav je naprosto zakon. Poslodavac u tekst natječaja ne može staviti uvjet da uzima isključivo Hrvate jer je to protuustavno.
Prešutno se ipak drži prirodnim i dopuštenim diskriminirati manjine. Nacionalisti vjeruju kako pripadnici većinskog naroda trebaju biti povlašteni, imati veća prava, i ta su prava i povlastice nekako iznad Ustava budući da Ustav ionako imamo samo za šminku, za pokazivanje u Europi. I to je cijeli smisao onoga što zovemo nacionalna država. Da smo svi jednaki, a zapravo nismo. Naši su bolji od tuđih. Nacionalna država je kontradiktorna i pokvarena, ona je tiha podlost, lukavo namigivanje: svoji smo.
Prije četiri i po godine, u srpnju dvije hiljade trinaeste, kroz Biokovo je, dulje od četiri kilometra između Zagvozda u Imotskoj krajini i Baške Vode u Makarskom primorju, probijen tunel Sveti Ilija. Kad sam prvi put prošao njime, bilo je to nešto najbliže čaroliji od svega što sam u životu iskusio. Odrastao sam dvadesetak kilometara dalje, u Donjem Prološcu, i masiv Biokova bilo je prvo što bih ugledao kada bih ujutro izašao na balaturu. Iza tamnozelenih brda u daljini se dizala čeličnoplava gora s bijelom kapicom snijega na vrhu. Golema. Zastrašujuća. Valjalo se dugo, čitav sat, voziti rasklimanim i prašnjavim kolima Autopoduzeća Imotski da biste došli do mora s druge strane Biokova.
Do Ciste Provo, pa pravcem preko Prpuše, kroz Šestanovac i Zadvarje, bezbrojnim okukama po kamenjaru, između borovih gajeva, osjetljivije bi se dijete ili slabokrvna žena najmanje triput izbljuvali u crnu najlonsku vrećicu prije nego bismo izbili na Dubce i blistava plava površina nam se rastvorila pred očima.
Nasuprot ovoj muci, tunel Sveti Ilija je kao san. Kad sam kod Zagvozda prvi put ušao u prolaz kroz planinu, ja sam bio kao junakinja knjige Lewisa Carrolla, Alisa koja je upala u zečju rupu, i da sam s druge strane vidio bijelog zeca u prugastom prsluku s džepnim satom na lančiću, ja mu se ne bih više začudio nego kad sam manje od minute kasnije ugledao Bašku Vodu. Gotovo sam povikao od čuda. Istina, nije to bilo besplatno, ali ni specijalno skupo.
Stavite li na jednu stranu utrošak vremena i goriva za neugodnu vožnju uokolo Biokova, a na drugu kartu za osvijetljeni i široki prolaz ravno kroz planinu, vrijedilo je platiti dvadesetak kuna. Osim toga, lokalno je stanovništvo moglo uzeti mjesečne karte i voziti se na popust. Napokon, ako je Imoćanima već duša pokazivati kako imaju više od drugih i kurče se da će podići spomenik omiljenom Mercedesu, sramotno i smiješno je cicijašiti se za vrijednost kutije cigareta.
Međutim, ljudi su bili neutješni. Godinama su gorko ridali kako ih je njihova država prevarila i napustila. Ne, ne, braćo i prijatelji, nije to bila Hrvatska za koju su oni nesebično ginuli od Vukovara do Konavala. Zahtijevali su pravdu koju su sanjali hiljadu godina. Jednako kao i oni branitelji iz Knina što ih je prije desetak godina ružno zateklo da moraju plaćati struju i vodu, narod je želio živjeti svoj patriotski ideal: sve džaba! Samo što su pametnjakovićima iz Knina struju i vodu na koncu ipak naplatili, a u Svetom Iliji je hadezeovska državna vlast popustila. Od početka dvije hiljade osamnaeste gladna i gologuza sirotinja imotskog kraja počašćena je besplatnim prolazom kroz Biokovo. Ministar prometa Oleg Butković je tako odlučio, premda se drugdje u Hrvatskoj za jednaku ili sličnu uslugu građanima desetljećima uzima novac i oni se zbog toga nikad nisu bunili. Ni padalo im na pamet nije da se pobune.
Ali, kako se moglo očekivati, nije trebalo dugo da se osvijeste. Vijećnici Skupštine Primorsko-goranske županije u srijedu su jednoglasno, bez razlike jesu li na vlasti ili u opoziciji, od centralne vlasti i javnih poduzeća zatražili da se ukine naplata mosta Krk, tunela Učka, autoceste od Rijeke do Zagreba na dijelu od naplatnih kućica na Grobniku do čvora Bosiljevo za stanovnike i tvrtke Gorskog kotara te da se naplatne kućice na Rupi pomaknu prema slovenskoj granici kako bi se lokalno stanovništvo besplatno vozilo prema Rijeci.
Ovo zvuči gotovo kao vic. Ne možete vjerovati da su se negdje i HDZ i SDP složili s jednom mjerom kojom bi se državi uskratili milijuni, ali zaista, zašto ne? Ako se tunelom između Zagvozda i Baške Vode dosjetljivi voze džaba, zar su stanovnici Istre i Kvarnera magarci da plaćaju prolaz kroz Učku?
Tek je jedan razlog da su jedni privilegirani, a drugi deprivilegirani. Stanovnici Imotske krajine se bez nekog osobitog razloga, nekako po navici, u Hrvatskoj smatraju više svojima na svome. Njima je usluga besplatna jer su Hrvati, a Istrani plaćaju zato što su oni, prči ih, Talijani. U takozvanoj nacionalnoj državi nemaju svi jednake šanse, već su jedni bolji od drugih.

***************************************************
Ante Tomić možda i ne zna da je prava razlika nastala na  tome  što su Itrani plačali svoj obavezni mjesečni doprinos sve dok tunel nije bio isplačen,a da su smicaličke makinacije nastale nakon toga između IDS i francuskog izvođaća radova, što potvrdđuje da je tunel Učka plaćem barem dvostuko - ako ne i mnogo više.

ANTE TOMIĆ


Nacionalna država u kojoj svi imaju jednake šanse? Baš i ne.... Imoćani ne plaćaju tunelarinu jer su Hrvati, a Istrani plaćaju jer su Talijani

    AUTOR: 
  •  OBJAVLJENO: 
  • 24.02.2018. u 19:46
Hanza Media

Razmišljate li katkad što je to nacionalna država? Nacionalna država nekako nam je samorazumljiva, svakodnevno o njoj slušamo na televiziji, u kafićima i frizerajima, pa i sami o njoj možda filozofiramo, a da se vjerojatno nismo ozbiljnije upitali što točno mislimo kad kažemo da je veliki blagoslov imati svoju državu, da su Hrvati napokon, što kažu, svoji na svome. Mnogim je zemljacima to razlog za ponos, ali je, pogledate li bolje, već i u ideji loše, glupo i nepošteno.
Država ne bi smjela za Hrvate biti pravednija ili velikodušnija, omogućavati im bolje obrazovanje ili liječenje nego Srbima, Bošnjacima, Talijanima ili Mađarima jer su u državi svi jednako svoji, Hrvati kao i Mađari. Svi građani imaju jednake šanse, takav je naprosto zakon. Poslodavac u tekst natječaja ne može staviti uvjet da uzima isključivo Hrvate jer je to protuustavno.
Prešutno se ipak drži prirodnim i dopuštenim diskriminirati manjine. Nacionalisti vjeruju kako pripadnici većinskog naroda trebaju biti povlašteni, imati veća prava, i ta su prava i povlastice nekako iznad Ustava budući da Ustav ionako imamo samo za šminku, za pokazivanje u Europi. I to je cijeli smisao onoga što zovemo nacionalna država. Da smo svi jednaki, a zapravo nismo. Naši su bolji od tuđih. Nacionalna država je kontradiktorna i pokvarena, ona je tiha podlost, lukavo namigivanje: svoji smo.
Prije četiri i po godine, u srpnju dvije hiljade trinaeste, kroz Biokovo je, dulje od četiri kilometra između Zagvozda u Imotskoj krajini i Baške Vode u Makarskom primorju, probijen tunel Sveti Ilija. Kad sam prvi put prošao njime, bilo je to nešto najbliže čaroliji od svega što sam u životu iskusio. Odrastao sam dvadesetak kilometara dalje, u Donjem Prološcu, i masiv Biokova bilo je prvo što bih ugledao kada bih ujutro izašao na balaturu. Iza tamnozelenih brda u daljini se dizala čeličnoplava gora s bijelom kapicom snijega na vrhu. Golema. Zastrašujuća. Valjalo se dugo, čitav sat, voziti rasklimanim i prašnjavim kolima Autopoduzeća Imotski da biste došli do mora s druge strane Biokova.
Do Ciste Provo, pa pravcem preko Prpuše, kroz Šestanovac i Zadvarje, bezbrojnim okukama po kamenjaru, između borovih gajeva, osjetljivije bi se dijete ili slabokrvna žena najmanje triput izbljuvali u crnu najlonsku vrećicu prije nego bismo izbili na Dubce i blistava plava površina nam se rastvorila pred očima.
Nasuprot ovoj muci, tunel Sveti Ilija je kao san. Kad sam kod Zagvozda prvi put ušao u prolaz kroz planinu, ja sam bio kao junakinja knjige Lewisa Carrolla, Alisa koja je upala u zečju rupu, i da sam s druge strane vidio bijelog zeca u prugastom prsluku s džepnim satom na lančiću, ja mu se ne bih više začudio nego kad sam manje od minute kasnije ugledao Bašku Vodu. Gotovo sam povikao od čuda. Istina, nije to bilo besplatno, ali ni specijalno skupo.
Stavite li na jednu stranu utrošak vremena i goriva za neugodnu vožnju uokolo Biokova, a na drugu kartu za osvijetljeni i široki prolaz ravno kroz planinu, vrijedilo je platiti dvadesetak kuna. Osim toga, lokalno je stanovništvo moglo uzeti mjesečne karte i voziti se na popust. Napokon, ako je Imoćanima već duša pokazivati kako imaju više od drugih i kurče se da će podići spomenik omiljenom Mercedesu, sramotno i smiješno je cicijašiti se za vrijednost kutije cigareta.
Međutim, ljudi su bili neutješni. Godinama su gorko ridali kako ih je njihova država prevarila i napustila. Ne, ne, braćo i prijatelji, nije to bila Hrvatska za koju su oni nesebično ginuli od Vukovara do Konavala. Zahtijevali su pravdu koju su sanjali hiljadu godina. Jednako kao i oni branitelji iz Knina što ih je prije desetak godina ružno zateklo da moraju plaćati struju i vodu, narod je želio živjeti svoj patriotski ideal: sve džaba! Samo što su pametnjakovićima iz Knina struju i vodu na koncu ipak naplatili, a u Svetom Iliji je hadezeovska državna vlast popustila. Od početka dvije hiljade osamnaeste gladna i gologuza sirotinja imotskog kraja počašćena je besplatnim prolazom kroz Biokovo. Ministar prometa Oleg Butković je tako odlučio, premda se drugdje u Hrvatskoj za jednaku ili sličnu uslugu građanima desetljećima uzima novac i oni se zbog toga nikad nisu bunili. Ni padalo im na pamet nije da se pobune.
Ali, kako se moglo očekivati, nije trebalo dugo da se osvijeste. Vijećnici Skupštine Primorsko-goranske županije u srijedu su jednoglasno, bez razlike jesu li na vlasti ili u opoziciji, od centralne vlasti i javnih poduzeća zatražili da se ukine naplata mosta Krk, tunela Učka, autoceste od Rijeke do Zagreba na dijelu od naplatnih kućica na Grobniku do čvora Bosiljevo za stanovnike i tvrtke Gorskog kotara te da se naplatne kućice na Rupi pomaknu prema slovenskoj granici kako bi se lokalno stanovništvo besplatno vozilo prema Rijeci.
Ovo zvuči gotovo kao vic. Ne možete vjerovati da su se negdje i HDZ i SDP složili s jednom mjerom kojom bi se državi uskratili milijuni, ali zaista, zašto ne? Ako se tunelom između Zagvozda i Baške Vode dosjetljivi voze džaba, zar su stanovnici Istre i Kvarnera magarci da plaćaju prolaz kroz Učku?
Tek je jedan razlog da su jedni privilegirani, a drugi deprivilegirani. Stanovnici Imotske krajine se bez nekog osobitog razloga, nekako po navici, u Hrvatskoj smatraju više svojima na svome. Njima je usluga besplatna jer su Hrvati, a Istrani plaćaju zato što su oni, prči ih, Talijani. U takozvanoj nacionalnoj državi nemaju svi jednake šanse, već su jedni bolji od drugih

REFORMA ILI REVOLUCIJA

Nisu samo Hrvati preokrenuti naglavčke.Čitav svijet danas rađe pleše PrincezinIm taktom debila
 nego da smišlja vlastitom glavom svoje igre. Reforma nije zahtjevna poput temeljnih misli iskaljenima revolucijom. Jadno je smatrati se takvim bićem,koje opstaje tuđom glavom.
Pa i glava kupusa ne izrašćuje na tuđom biološkom korjenjem, poput PAPE FRANJInE, koji zapleše tisučljetni Princezin valcer, tega rađe mijenja o njeno kolo premještajući i samoga JUDU
 u Raj,nego da se pozabavi društvenom revolucijom !  

srijeda, 21. veljače 2018.

PROKLETO KRŠĆANSTVO /Dorađeno/


Pri samom ulazu na gradsko parkiralište  Rovinja  bilo je prisutno neko značajno komešanje pristizajučih putnika, kao i brojnih limuzina vojno targiranih vozola
Ta, nije valjada , upravo na očigled brojnih turista,  da se ovdje, na njihovu oćigleg vrši demonstracija snažne  vojne moći mlade Hrvatske armade.
Idući u pravcu druge  gradske obale, kroz  raskošne tržnice - tek pred glavnim trgom,kojeg obilježava gradski sat,vidjevši da se zbog sve većih gužvi, dalje nije moglo. Stao sam pri ulazu u poznatu ulicu Gijzije.
 Na glavnom molu. tek se taka ukazala ogromna silueta sv. Fume sjedeći tu na rivi, u isčekivanjui da bude premještena - nakon jedne generalne restauracije, na svoje milenijsko mjesto na samu špicu dominirajuće gradskih nebesa crkvenog tornja.
I , dok su se mase zbivale sve više jedna uz drugu,
 osjetim snažan trzaj u svoja rebra. Jedna smjela starica, u svojim dronjcima nastavila je tako dalje da se probija kroz ljudska tijela. Odmičući ih ih iz svog pravca, kao da su bez fizičkih težina,tek da su zrakom popunjene fikcije,  koje ne predstavljaju  gotovo nikakav problem, bez vlastite težine, probijajući kroz njih svoj pravac prema cilju.
Vidjeh je malo prije jedne rose koja se prosula nad Rovinjom, poput  suza , tek toliko da njenu očekivanu koru kruha posve raskvasi na određenoj izbočini zgrade - koja je tu čekala -                                   ostavljena nečijim dogovorom.Ogroman se helikopter upravo spuštao da bi dohvatio 
dugačkim užadima poprsije Svete Fume, te popeo u njene nebeske visine Rovinja.
Kako Bog voli kažnjavati patnike i gladne –čuvajući im za uzvrat Kraljevstvo nebesko, očito da tu jednu gladnu staricu nije zamijetio nitko od tih masovnih smrtnika - ni prije ni u samom toku dok je skupljala u svoju pregaču sve ti raskvašene mrve kruha...    

ponedjeljak, 19. veljače 2018.

POMAHNITALI PAPA,.PEDOFILI, I JUDA -SVI U RAJ !

PAPA FRANJO 'Možda će vas iznenaditi, ali tko kaže da Juda na kraju nije otišao u raj?'

    AUTOR: 
    • Hina
  •  OBJAVLJENO: 
  • 19.02.2018. u 18:44


Tony Gentile / REUTERS


Čak i najgori grešnici imaju šansu otići u raj, uključujući i čovjeka koji je izdao Isusa Krista, rekao je papa Franjo u izjavi objavljenoj u ponedjeljak.
“Nitko od nas ne može reći da netko nije otišao u raj. Reći ću vam nešto što će vas možda iznenaditi: to se ne može kazati ni za Judu”, istaknuo je Papa.
Franjo je to izrekao 4. siječnja na privatnoj audijenciji za djecu iz rumunjskog sirotišta, a Vatikan je transkripte tog razgovora objavio tek u ponedjeljak.
Papa je pod napadom tradicionalističkih katoličkih krugova jer smatraju da ima preblag pristup ljudima koji su prekršili katolička učenja.
Njegovi najkontroverzniji činovi bili su ublažavanje zabrane rastavljenima koji su ponovno stupili u brak da prime svetu pričest, te njegovo pitanje iz 2013. “tko sam ja da sudim” homoseksualce.

nedjelja, 18. veljače 2018.

VIJESTI IZ LILIPUTA - BALKAN U SVOM PALEŽNOM ZGARIŠTU


VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Predsjednica koja se igrala sa žigicama. I onda se opekla... A tri godine je gledala kako vatra 'jogurt revolucije' guta institucije

Zagreb, 120218. Pantovcak.
Ured predsjednice.
Kolinda Grabar Kitarovic, predsjednica republike Hrvatske primila je u sluzbeni posjet predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vucica.
Na fotografiji: Ceremonija svecanog doceka predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vucica. Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX
Priča je već legendarna, ali eto - vrijedi je ponoviti. Sredinom kolovoza prošle godine, u zaseoku Čalići kod Brguda u Šibensko-dalmatinskoj županiji izbio je ljetni požar.
Iskra koja je planula u sušom sparušenoj travi proširila se za svega par sati i spržila 2500 hektara maslinika i voćnjaka u dalmatinskom zaleđu. Zbog požara su dva dana bila blokirane tri lokalne ceste. Izgorjeli su dalekovodi, pojate, pogoni, jedan cijeli Badelov vinograd, čak i komad željezničke pruge. A kad se požar smirio, policija je sprovela istragu i ustanovila kako je požar bio – podmetnut. Izazvala ga je 25-godišnjakinja smanjene ubrojivosti koja ga je podmetnula pokraj obližnjeg pravoslavnog sela. Podmetnula ga je - navodno - jer su joj u ratu Srbi spalili kuću, pa je htjela i ona spaliti njihovo selo. Mlada osvetnica odlučila je potpaliti mrsko pravoslavno selo, a rezultat se zna: spalila je pola jedne hrvatske županije.
Priča je već legendarna, no - velim - vrijedi je ponovo prepričati. Jer, ova ljetna piromanska anegdota s perfektnom preciznošću oslikava samodestruktivni učinak svakog - a pogotovo - hrvatskog nacionalizma. Činjenica da je žena koja je pokušala spaliti nepoželjno srpsko selo na koncu u ugarke pretvorila cijelu pobožnu, konzervativnu katoličku županiju zapravo savršeno oslikava Hrvatsku u kakvoj živimo već četvrt stoljeća. Riječ je o zemlji kojom ideološki dominira borbeni, ljuti i uskogrudni nacionalizam. Taj nacionalizam – međutim - ne pokazuje previše ljubavi za zemlju i ljude kakvi jesu.
Za taj nacionalizam, u Hrvatskoj je puno i previše toga što mu se baš i ne sviđa. Ono što mu se ne sviđa hrvatski nacionalizam “čisti” - neki put riječju, neki put žigicama. A kad potpali požar, nacionalizam spali sve. On uništi ekonomiju, uništi proizvodnju, uništi film, TV i kazalište, uništi urbanizam, uništi suživot i demografiju. Nacionalizam počinje s budnicama i davorijama koje slave žitno klasje, oranice, šume i polja. Ali - kad se nacionalizam razgori, od šuma, klasja i polja ne ostane ništa. Umjesto njih - ostane prhko, crno zgarište.
Ovog tjedna, u Zagrebu su se sastali predsjednici dviju država, Hrvatske i Srbije. Sastali su se s deklarativnom nakanom da počnu ozelenjivati zgarište: ne samo zgarište međunacionalnih odnosa, nego zgarište dvaju “propalih projekata” (Igor Mandić), dviju propalih ekonomija, dviju opustošenih društava s propalim tranzicijskim nadama i neispunjenim aspiracijama. Problem je u tome što ni Aleksandar Vučić, ni Kolinda Grabar-Kitarović nisu sasvim nevini kad je taj karbonizirani pejzaž posrijedi. Jer, taj požar je nastao - među inim - i zato što su se njih dvoje igrali žigicama.
Kako se Aleksandar Vučić igrao žigicama, to hvala bogu svi znamo - jer, nije bilo hrvatskog medija koji nas je propustio na to opet podsjetiti. Žigicama se Vučić igrao kad je kao mlađahni, golobradi aktivist Šešeljeve stranke  šetao Banijom i Kordunom, držao zapaljive govore i u rat slao ljude kojima se sam, međutim, s puškom u ruci nije priključio. Iza te piromanske rabote ostao je pejzaž koji je danas realnost ruralnih Srba u Hrvatskoj: pejzaž sela bez struje, gradića bez liječnika i autobusne veze, devastiranih partizanskih spomenika i spomen domova pokolja, pejzaž potpune društvene marginaliziranosti i krajnje ekonomske degradacije.
U doba kad je Vučić kao mladi nacionalistički aktivist orno širio patriotsku misao, Kolinda Grabar-Kitarović još je bila anonimna studentica španjolskog jezika. U ta doba, požar samodestrukcije nije širila ona, širila ga je “samo” njezina današnja stranka. Ali, onog časa kad se uspela kao političar na veliku scenu, Kolinda-Grabar nije se ustručavala da i sama zapali pokoji šuferin s fosfornom glavicom. Jako je dobro znala iskoristiti nacionalistički potencijal šatora u Savskoj. Znala je na inauguraciji potpaliti raju s povicima kako “ovo nije regija”.
Znala je titrati na uho nacionalističkom puku, od odijevanja žutih ratnih čizmica do isprika za srpske čokolade. A onda, kad su žute zenge i čokolinde prošle, predsjednica se našla u poziciji da na zgarištu onog što smo nekad zvali “normalizacija” mora “regiju” normalizirati ponovo, drugi put od nule. I tu joj se prvi put dogodilo. Dogodilo isto ono što i 25-godišnjakinji iz Brguda. Naime, vatra koju je zapalila oprljila joj je prste.
Kolinda Grabar-Kitarović ovog je tjedna prvi put doživjela da se nacionalistički populizam - biljka koju je tako lake ruke uzgajala - okrenuo protiv nje. Nakon što je u Zagreb pozvala Aleksandra Vučića i s njim dva dana divanila na predsjedničkoj sofi, Grabar-Kitarović je doživjela da protiv nje protestiraju poneki branitelji, da je kudi Božidar Alić i da je se psuje i ruži po uobičajenim patriotskim portalima koji su je do tada nekritički uzdizali. Suočena s tim zametkom pučkog otpora, Kolinda Kitarović je u jednom je času, baš poput nevjeste iz Ivane Brlić Mažuranić, pokazala svoj pravi, račlavi jezik. Naime, uzvratila je. Uzvratila je tako što je rekla “m” riječ. Rekla im je da su - pazite sad - “marginalci”.
U danima nakon te “m” izjave, i predsjednica i njen PR ured i njoj skloni desni portali strašno su se potrudili sanirati štetu, objašnjavajući da se “m” riječ - bože sačuvaj - nije odnosila ni na umirovljene generale, ni udovice, ni branitelje, ni na šatoraški hall of fame. Naprotiv: Kolinda Grabar je, eto, mislila na skroz druge marginalce, na pravaše Dražena Keleminca i još neke nevidljive ekstremne ljevičare koji su - premda to nitko nije vidio - demonstrirali protiv Vučićeva posjeta. Kako god bilo, ističe predsjednica, za nju Zorica Gregurić i Rozalija Bartolić, Božidar Alić i Željko Sačić nisu “marginalci”. I - bogme - je u pravu. Nisu. Nisu, naime, više.
Jer, ako je društveni pokret koji je 2012. isplivao iz šatora u Savskoj tada možda i bio marginalan, danas sigurno nije. Ti “marginalci“ danas sjede u ministarstvima i bruse zadnji draft zakona. Ti “marginalci” uređuju TV program, određuju koji će se filmovi kolaudirati i koje predstave smiju igrati. Ti “marginalci” danas nekom čudesnom natječajnom čarolijom dobivaju koncesija za najunosnije jadranske plaže. Ti “marginalci” danas poput iranskih čuvara revolucije donose pravorijek o svemu, od filmskih komedija do kazališnih predstava i od zakonskih prijedloga do međudržavnih posjeta. Ti “marginalci” su u međuvremenu sebi složili takav zakon po kojem se njihov položaj privilegiranih pasdarana prenosi i na narednu generaciju. Po tom zakonu, čak i njihova djeca imaju prednost pri zapošljavanju ako zadovoljavaju minimalne natječajne uvjete.
Ti “marginalci” - ukratko - sebi su dizajnirali malu, privatnu pretorijansku republiku u kojoj će do posla moći doći samo djeca pretorijanaca, djeca stranačkih dužnosnika i oni koje preporuči crkva, a nama ostalima preostaje da djecu fino spakiramo za Kanadu ili Irsku. Stoga je predsjednica potpuno, do srži u pravu:Klemm, Glogoški i Jurčević, Gregurić i Sačić stvarno i doista nisu “marginalci”. Nisu više. Oni su danas moćni, utjecajni mainstream. A tom žalosnom ishodu upravo je ona sama ključno pripomogla.
Pripomogla je time što je šator prva uvela u svoju predizbornu kampanju. Pripomogla je time što je svoj mandat prvi dan počela posjetom Savskoj, kao da ide na rukopoloženje monarhu. Pomogla je mainstreamizaciji te marginalne interesne skupine nizom svojih gesti, svojih govora, verbalnih i neverbalnih poruka, čokolindi i žutih čizmica. Kad joj je bilo oportuno, igrala se žigicama i iz toga izvukla politički profit (dakle: izbornu pobjedu). Tri godine je gledala kako vatra “jogurt revolucije” paluca, guta institucije, guta ustavna načela i guta civilizacijske norme. A onda se sada prvi put dogodilo da je i njoj ta vatra makar načas oprljila prste.
Ne mislim da će tanahna pukotina u ljubavi između post-šatoraške scene i hrvatske predsjednice prerasti u ozbiljniji jaz. Previše je novca, političkog interesa, PR potencijala i stečenih povlastica koje njih i nju drže slijepljene. Već za koji mjesec blok će biti slijepljen i kompaktan. No, barem će jedna korist izići iz verbalnog rata “marginalaca” i njihove snježne kraljice.
Kad - naime - sutra netko od njih gukne, kad nekog od nas ili vas optuži za izdaju nacionalnih interesa, obnovu Jugoslavije i šurovanje s neprijateljem, možete mu reći da je žuganje uputio na krivu adresu. Nek pritužbe pošalje drugamo - na Pantovčak.