ponedjeljak, 30. studenoga 2020.
STAT COUNTER
Broj postova: 9103
Broj komentara: (?)
Cijelo vrijeme
306512
Danas
117
Jučer
237
Ovaj mjesec
4715
Prošli mjesec
6192
FELJTON:
Krleža je postavio zastavu na pola koplja na dan kada je umro Tito
29. 11. 2020. 21:58Autor: Nacional
Fotografije objavljene uz dopuštenje izdavača
Nacional ekskluzivno donosi ulomak iz knjige ‘Tito očima Krleže’ u kojem novinar Damir Pilić opisuje kako je veliki književnik proživljavao zadnje dane svog prijatelja Josipa Broza Tita i što je o njemu rekao svom biografu Enesu Čengiću
Dok Tito, 5. ožujka 1980. u ljubljanskoj bolnici leži u komi iz koje se neće probuditi, Krleža i Čengić razgovaraju o detaljima Titovog sprovoda: “Imate li kakve podatke gdje će predsjednika sahraniti?” pita Čengić.
“Koliko sam obaviješten, u Beogradu, u onom parku na brijegu kod njegova muzeja. I to je svakako bolje nego Kumrovec, jer Tito je sve što se zove novi Beograd, Beograd i Jugoslavija kao takva”, odgovara Krleža, nakon čega se upušta u novi dugački monolog o umirućem prijatelju: “Kod Tita sam uvijek cijenio što je išao crtom najvećeg otpora. U principu je glavna oznaka dobrog političara u tome da se kreće u okviru onoga što se može ostvariti. Na neostvarive stvari ne smije ići. A osnovna je karakteristika Tita zapravo, obrnuta, da je išao crtom najvećeg otpora i sve što je izveo bilo je protiv logike. Izvodio je nemoguće. I to u svim svojim postupcima kojih je čitava serija. Vratiti se, recimo, kući iz Rusije kao partijski sekretar u zonu smrti da bi izbjegao gore, u Rusiji drugu zonu smrti, to ne znači biti političar, to prema nekoj ustaljenoj logici znači biti antipolitičar. Meni imponira kod njega da je u tome potpuno uspio. Ne samo u tome, nego u čitavom nizu nemogućih situacija. Biti šegrt, brate, šloserski u Sisku godine 1907., početi od toga i stvoriti ovo što se danas zove Jugoslavija u ovom podneblju gdje ni jedan političar nije uspio, to je nezamislivo. Nikom do njega to nije uspjelo, nikome od vladara i knezova, nikome od vladika i biskupa, nikome od političara, pjesnika, i ideologa, i novinara ili bilo koga. Ni jedan od svih mogućih moćnika nije uspio. Svi su završili slomom. Stvoriti od tolikih naroda homogenu državu, pa i to je, ako hoćete, bilo nezamislivo.
Kako je završio ban Jelačić? Kako je završio Supilo? Kako je završio Starčević? Kako su završili svi srbijanski pjesnici koliko god ih ima, od Vojislava Ilića do Zmaja Jove Jovanovića? Kako su dva srpska dinasta završila – Obrenović i Karađorđević? Pa Trumbić i Jugoslavenski odbor, pa kralj Aleksandar s atentatom u Marseilleu? Koga god uzmete, on je na ovaj ili onaj način dobio po glavi. A Tito nije obavio samo taj posao, nego je trideset hiljada različitih drugih poslova posvršavao. Pa to je, izvinite, u svakom slučaju fenomen, bez obzira na karijeru maršala ili već ne znam čega. To je karijera bravarskog šegrta iz Siska ili iz Kumrovca!”
Sredinom travnja 1980. godine Tito je još uvijek živ, ali ga na životu održavaju tek medicinski aparati. Krleži je jasno da su prijateljevi dani odbrojani, pa on 17. travnja kazuje Čengiću:
“Nosim u glavi stalno Titov nekrolog. Prva rečenica glasi: Na ovom rekvijemu oplakivati Tita nema svrhe. Druga rečenica: Ne postoji nikakva posmrtna počast koja bi mogla da odrazi simboličan smisao njegove pojave među nama. A treća: Za dugom povorkom svojih mrtvih divizija, ode Tito preko – preko Romanije, ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme, odakle kao da se i pojavio.” Novi Krležin solilokvij o Titu uslijedio je 24. travnja, deset dana prije Titove smrti. I ovog puta Krleža podcrtava Titovu osobnu karizmu, koja je naročito do izražaja došla u Drugom svjetskom ratu: “Prije svega, tu je gvozdena volja neuobičajena, volja koja se nikad ne gasi. Uzmimo njegova lutanja u vremenu od prve do sedme ofanzive za vrijeme rata na ovom terenu. Razumijem što su patnje, razumijem što su zla, ali u poganom ratu doživljavati stvarnost, s bezbroj gladnih, golih i bosih ljudi koje je on vodio za sobom! S onim mizernim sredstvima u borbi s nepojmljivo nadmoćnim snagama kao što su bili Nijemci, pa ako hoćete i Talijani, kakvi god bili da bili, ipak su bili strahovita snaga. Kroz sve ono prolaziti od 1941. do 1945., kakva je tu volja željezna morala biti.
Ali nije bio sâm, njega je pratilo mnoštvo isto tako smionog svijeta. No, Tito je komandant. Oni su se ipak kretali na ivici sumnje i nevjerice, očaja, straha i panike, i vjere u nešto imaginarno, što se zove pobjeda. Ali kakva pobjeda u tom paklu? Jedanput mi je rekao, što ste vjerojatno zapisali, kako se i sam čudio kakav je visok moral bio u tih bolesnih, glađu i ratom iscrpljenih boraca i invalida svih vrsta. Očekivao je tada da se netko iz te mase pobuni protiv njega, ali ne, nitko se nije pobunio. Disciplinu su održavali sami, a Tito je često izdavao naredbe koje su na prvi pogled bile ‘nerazumne’. Neki su se ljudi bunili protiv onoga što se činilo ‘nerazumnim’, ali je unatoč tome uspio da mnogo toga provede na osnovi neke čudne snage sugestivne moći i nečeg što nije svakodnevna pojava.”
Prvog svibnja 1980., tri dana prije Titove smrti, Krleža se opet vraća na temu Titova nekrologa:
“Ne, ne, ne mogu pisati dok je čovjek živ, dok u njemu srce kuca. Ja to neću moći, rekao sam Vam, neću moći napisati onako kako se piše u ovakvim prilikama – konvencionalno. Nekrolog trajno nosim u glavi, gdje između ostalog imam i ovu misao: (…) Bio je zaista sretan čovjek. U ovom džumbusu koji je bio od 1818. pa do 1914. ali i od 1914. nadalje, stvoriti ovo što je ovdje stvorio od 1941. naovamo, pa to je neshvatljivo i nepojmljivo, a ipak smo, eto, svjedoci svega toga.”
Četvrtog svibnja Tito umire. Sljedećeg jutra u osam sati Čengić se pojavljuje na Gvozdu te ovako opisuje prvi susret s Krležom u početku posttitovske ere:
“Na ulazu u Krležinu vilu velika trobojnica na pola koplja. Nikada na toj kući nije bilo zastave, a ovaj put se on osobno pobrinuo da se nabavi. Idem parkom prema Krležinu domu i mislim: Tu su se Tito i Krleža posljednji put vidjeli kad se predsjednik vratio iz Kine i Koreje. Došao je Tito da posjeti svog starog prijatelja. (…) Krleža u tamnom odijelu, ozbiljan, s očitim znacima umora i tuge na licu i u glasu.
– Stotinu i trinaest dana agonije… Trajalo je dugo. Nije zaslužio da tako umre. Valja nastaviti s Titom i bez Tita i ustrajati.
– Radio javlja, priprema se Titova sahrana, ceremonijal kakav se nije vidio – kažem. – Tito je nesumnjivo takvo ime da je zaslužio da mu se čitav svijet pokloni, ali tu se igra i jedna igra. Tu je na ruletu jedna kuglica ili loptica koja će dugo, još dugo kotirati na međunarodnoj vagi i sceni, pa i taj slučaj da se ovdje nađu dvije velike komunističke države, Kina i SSSR, ako hoćete i dvije najveće sile ovoga svijeta, u ovom odnosu, ni to se nigdje do današnjeg dana nije dogodilo da će se sastati ovdje na Titovu pogrebu, u odnosu uzajamne negacije.
S izjavom ne valja žuriti, dođite sutra. Snimit ćemo je na magnetofon, a onda ću Vam dati i rukopis da možete sravniti, neka ne bude greške! Ode Tito preko Romanije…
– Hoće li to stajati u izjavi?
– Hoće, zašto ne bi stajalo…”
Sutradan ujutro, 6. svibnja 1980., Čengić dolazi na Gvozd, a Krleža mu čita tekst nekrologa: “Kad je riječ o Titovoj smrti, treba reći da nema takve posmrtne počasti koja bi znala odraziti simbolično značenje njegove pojave među nama. Bio je sretan čovjek. Ni jednog trenutka nije posumnjao u svoje ideale, a ostvario ih je više od svega o čemu su pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštala vjekovima.
‘Nema dana da ne razmišljam o Titu. Bio je kartaš prvog reda, njega je u životu karta uvijek dobro išla. U rat protiv Hitlera, goloruk, pa uspjeti! Staljinu reći ne i održati se!’ govorio je Krleža svom biografu Čengiću
Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko – preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao.
Nije naš svijet toliko neuk te ne bi umio razlikovati vulkansku slijepu i surovu stvarnost kojom smo okruženi od vlastitog toplog krova nad glavom. Da je taj naš krov Titovo djelo, to se objasnilo svima, te nije bilo čovjeka koji u mislima nije probdio noći i noći za njegove ljubljanske agonije.
Prigodom Titove šezdesetogodišnjice (1952), rečeno je sve što se može reći o životu jednog čovjeka koji se s ponosom može osvrnuti na svoj životni put:
Kada netko sa svojih šezdeset godina može da kaže: Borio sam se po crti svog moralnog uvjerenja četrdeset punih godina, vidio sam mnoge zemlje i gradove, vojske i ratove i civilizacije, društvene sisteme i revolucije, proživio sam život zarađujući hljeb svojim vlastitim rukama, bio sam robijaš i ratnik, političar i organizator velikog masovnog pokreta za oslobođenje proleterijata, digao sam ustanak protiv slijepe stihije, očistio sam zemlju od tuđinaca u teškom i krvavom ratu, vratio sam svojoj domovini oteto more, njene otoke i njene gradove, oslobodio sam svoj narod od klasnog izrabljivanja, položio sam temelje socijalizmu i danas dižem zemlju iz njene zaostalosti u red civiliziranih naroda, onda bi takav čovjek mogao s punim pravom da kaže: Izvršio sam svoju ljudsku i građansku dužnost…
Odonda pa do dana današnjeg, za punih dvadeset i osam godina, on je na planetarnoj pozornici razvio djelatnost historijskih razmjera. Kao organizator međunarodnog pokreta nesvrstanosti, on je svojom neslomljivom voljom izvojštio priznanje čitavog svijeta – danas nas je napustio idealni barjaktar kantovske zamisli Svjetskog Mira.”
Nakon što je Čengić u redakciji pretipkao Krležin nekrolog i razdijelio ga jugoslavenskom tisku, vratio se na Gvozd. Krleža ga je dočekao konjakom i novom, usmenom partiturom o Titu: “Nema dana da ne razmišljam o njemu. Bio je kartaš prvog reda, njega je u životu karta uvijek dobro išla. U rat protiv Hitlera, goloruk, pa uspjeti! Staljinu reći ne i održati se! I još hiljade i hiljade kasnijih uspjeha i pobjeda njegovih koje sam ja zapamtio u svom ‘kratkom životu’…”
Dan nakon Titove sahrane Čengić je ponovo na Gvozdu, želeći čuti Krležine impresije o pogrebnom ceremonijalu u Beogradu, koji je prenosila državna televizija:
“Pratio sam sve”, priča Krleža, “i kapa dolje onome tko je sve to skupa organizirao. Bilo je više nego impresivno. Kad dolazi samo jedan šef države digne se na noge često sva služba bezbjednosti, a ovdje ste imali sve velike državnike od Hua Kuo-Fenga do Brežnjeva, i drugih predsjednika republika, kraljeva i prinčeva! I to sve na jednom jedinom mjestu, ograđenom i oivičenom konopcima! Da, da, svi su bili kao u gajbi. (…) Dobro je bilo, dobro. Naši su Tita pokopali kao svog čovjeka i nisu nikakve koncesije pravili. Dobro je što je bilo tako. Ne, ne, tu se nema što prigovoriti, a ona gajba s konopcima za strane državnike – svaka čast, kao da sam je ja izmislio.”
Čengić tada govori Krleži kako su pojedine jugoslavenske novine uz njegov nekrolog objavile fotografiju na kojoj leži na travi s Titom, a pored njih je Titov pas. “To je dobra fotografija”, komentira Krleža.
Mjesec dana nakon Titove smrti, u zapisu od 31. svibnja, Krleža informira Čengića da se u stranom tisku pojavljuju tekstovi o Titovoj Jugoslaviji kao najliberalnijoj socijalističkoj zemlji, gdje se naglašava upravo njegova, Krležina uloga:
“Javio se ovih dana u francuskoj štampi povodom Titove smrti jedan novinar koji piše kako je Titov sistem liberalan, a onda ističe da za takav Titov liberalan i antistaljinistički kurs valja prije svega zahvaliti Krleži, koji je već u dvadesetim godinama djelovao kao lenjinist i što je antistaljinsku i antiharkovsku, antiždanovsku liniju inaugurirao u mnogim svojim literarnim djelima, a Tito je, prema njemu, Krležu sačuvao za Partiju i imao spram njegovih stavova simpatije do kraja svoga života.” “Ovdje nitko tako nešto nije rekao”, konstatira Čengić.
“Ne. Nije, niti to itko priznaje kod nas”, replicira Krleža.
Nekoliko dana kasnije, 7. lipnja, Krleža će ponovo pred Čengićem izraziti fascinaciju nad Titovim društvenim i socijalnim usponom, a s obzirom na njegovo porijeklo i startne pozicije:
“Za mene je tip političara Joža Broz. Joža Broz je, brate, jedan od onih desetnika ili kaplara Dvadeset pete domobranske regimente hiljadu devet stotina četrnaeste koju sam opisao u Magyar királyi honvéd noveli; on je jedan od onih domobrana koji tamo stupaju. Jer zamislite političara koji dovede do toga da predsjednica Konzervativne britanske stranke i predsjednica vlade plače na njegovom sprovodu, kada pjevaju i sviraju Internacionalu! Ovakav Joža Broz koji tamo stupa u onoj mojoj noveli, izvinite, postaje ono što je postao. To je rođeni političar, a je li on bio intelektualac? Nije! Je li on tada čitao knjige? Nije. Je li se on brinuo što radi, recimo kod nas, Matoš i Matoševa škola? Nije. Prelazio je preko hiljadu i pet stotina stvari kao što prelazi automobil kad juri cestom. Prelazi preko čitavog niza detalja, ali znao je voziti kola, bio je dobar šofer.”
Sličnu opasku o Titovom neuobičajenom životnom i političkom putu – od kaplara do maršala, od bravarskog šegrta do osnivača i vođe Pokreta nesvrstanih koji je okupljao preko stotinu zemalja svijeta – putu bremenitom sociološkim i drugim kontradikcijama, Krleža će pred Čengićem ponoviti i 11. studenoga 1980., pola godine nakon Titove smrti: “Sve je obratno od logike, jer je Tito bio demokratski političar koji je mnoge stvari antidemokratskim sredstvima postizao, kod njega su mnoge stvari nepredvidivo obratne od normalnoga. Tito je pacifistički političar koji ratom postiže svoju karijeru.”
Konačno, krajem godine, 13. prosinca, Čengić pita Krležu kako ocjenjuje prvu jugoslavensku godinu bez Tita, obilježenu sistemom kolektivnog predsjedništva države. Krleža odgovara:
“Dobro, ali imamo čitav niz slabih punktova na temelju kojih bi se mogla postaviti negativna dijagnoza. Neće dugo potrajati na ovaj način, da kompozicija sjedi anonimno. Mogu se i ovako odvijati neki poslovi sasvim dobro, ali sve se ipak čini jako prazno. Pod Titom je moglo prividno biti i prazno, ali pod Titom je bio Tito i to je bila legenda o Titu i sporazumjeli smo se da je to dobro.”
Iz ovog “dobro, ali…” odgovora može se razabrati da je Krleža zapravo razočaran, jer novi model rotacije samo potvrđuje njegove stare pesimističke slutnje – poslije Tita dolazi kataklizma. Tada već 88-godišnji starac vrlo dobro zna da ne postoje snage koje će poslije Tita moći spasiti Jugoslaviju ili barem osigurati miran razlaz republika. To je evidentno jedna od stvari koja je Krležu trajno “žderala” – činjenica da sudbina zemlje ovisi samo o tome koliko će Tito poživjeti. Krleža je znao da Partija više nema čovjeka Titova kalibra, da su nasljednici daleko ispod njegovih sposobnosti. Nakon Titove smrti u jugoslavenskoj se javnosti počinju otvarati i nekadašnje tabu teme, poput Golog otoka. O tome Krleža Čengiću govori 11. veljače 1981., evocirajući to opasno razdoblje nakon raskida sa Staljinom 1948. godine, te nastojeći naći racionalni balast između tadašnje realne prijetnje od sovjetske invazije (kako se to 1956. dogodilo Mađarskoj, a 1968. i Čehoslovačkoj) i krajnje nehumanog odnosa prema golootočkim zatočenicima:
“To je otvorena problematika, i moralna i intelektualna i politička. Da nije bilo Titove šake, otišli bismo bili bestraga. Da on to nije svladao udarcem pesnice po stolu, đavo bi nas odnio, ništa od nas ne bi bilo, ali priznajem, metode nisu bile naročito simpatične ni naročito progresivne. Ali i oni su bili prkosni i u ono vrijeme igrati se s njima značilo je igrati se s tigrom, igrati partiju šaha s tigrom. Bila je to borba: biti ili ne biti! Tito je imao jasnu sliku. Znao je dobro da nam se radi o glavi. Josip Broz je to znao na temelju vlastitog iskustva: njegova je glava u pitanju već toliko godina, a ovaj put ima da padne, pa prema tome – tko će koga?
Svakako da se neki postupci ne mogu opravdati, ali Tito je kod Staljinovog nasrtaja reagirao svojim punim temperamentom. Osjetio je vjetrove i znao je kako stvari stoje pa je rekao: ‘Nećete vi mene, nego ću ja vas.’ I sad, čeprkati oko toga i oko čitavog niza takvih stvari znači rušiti sve što se dogodilo do dana današnjega. Potezati taj problem, kako je išlo i kakve su bile metode, ne znam ima li smisla, iako moram priznati da je stradao i nevin svijet.
Znam za nekolicinu koji su otišli dovraga, a bili su pošteni ljudi koji su se slučajno na terenu našli. Ne može se o svemu tome govoriti pojednostavljeno. Događaje valja uzeti u kontekstu svih zbivanja…”
O temi Golog otoka i drastičnog kršenja ljudskih prava tamošnjih političkih zatvorenika Krleža je, inače, i prije znao govoriti Čengiću, kao na primjer 10. lipnja 1976. godine, kada je svoj stav iskazao jednom rečenicom:
“Žalim sve ljude koji su bili na ma kakvim Golim otocima, ali kad opet zamislim da su slučajno pobijedile ideje zbog kojih su mnogi bili na Golom otoku, onda bismo svi, sva Jugoslavija, bili jedan veliki Goli otok.”
Otkad mu je supruga Bela u ožujku 1981. završila u bolnici u Vinogradskoj (gdje će 23. travnja i umrijeti), Krleža je pred Čengićem postajao sve sentimentalniji: uobičajene britke analize dnevnih zbivanja u zemlji i svijetu sve više su ustupale mjesto reminiscencijama na davne ljude i događaje, pri čemu je Tito bio jedan od najčešćih lajtmotiva. Tako 11. travnja komentira Belino besvjesno stanje – na životu je održavaju tek medicinski aparati:
“I Tito je umirao kao Bela. Sve te mašine koje čovjeka umjetno drže, u uvjetima devet decenija su besmislene. Osjećam da Tita nema. Bilo je lijepo živjeti pod njegovim toplim krovom. Polemike, rasprave, anateme, rat, a kad je Tito stavio ruku na moje rame svima je bilo jasno što to znači. Tito – čudesna ličnost, čudesan čovjek. Bela ga je jako voljela, a i on Belu. Upoznala ga je pred rat kad nas je posjećivao. Bio je mlad, šarmantan, znala je da je to nešto tajanstveno. Bio je simpatičan – džentlmen koji nosi cvijeće…”
Dva tjedna nakon Beline smrti, 5. travnja 1981., Krleža ponovo pred Čengićem ima monolog o svom mrtvom prijatelju:
“Posljednjih dana živo mi se vraćaju mnoge slike i likovi, pa i Tito, samo kad se sjetim koliko se puta događalo da razgovarajući s njim zanovijetam, često i uporno na istim pitanjima inzistiram, a on to podnosi, trajno, kao da ga buhe grizu. Doduše, vrlo dobro zna da govorim istinu. A zatim bi mi dobacio: ‘Ti si nepopravljivi liberal!’ I onda bi dolazilo ono što mi je uvijek na kraju takvih dijaloga govorio: ‘Ali znaš, ne bih želio da Te izgubim.’”
U nastavku tog razgovora Krleža se opet prisjeća Titovih postupaka prema njemu iz 1945. godine, kada je novopečeni jugoslavenski Moćnik s nekoliko jednostavnih javnih gesta svim Krležinim neprijateljima jasno stavio do znanja da je Umjetnik njegov osobni prijatelj, čime ga je zaštitio od svih koji su mu htjeli suditi zbog predratnog Sukoba na ljevici i neodlaska u partizane:
“Neposredno poslije rata održan je veliki prijem u sovjetskoj ambasadi. Prisustvovali su članovi Centralnog komiteta, generali, diplomati, vrhuška. Načinjen je špalir za doček Tita, a ja sam stajao negdje u pozadini. Mizerija s podvinutim repom! I on prolazi kroz svečani špalir, primijeti me, i progura se kroz gužvu, kroz cijelu bulumentu do mene. Kaže: ‘Zdravo, Krleža, drago mi je da Te vidim!’
‘Biti šegrt, brate, šloserski u Sisku, početi od toga i stvoriti ovo što se danas zove Jugoslavija u ovom podneblju gdje ni jedan političar nije uspio, to je nezamislivo’ Nikom do njega to nije uspjelo.
To su bile njegove manire, da me posebno apostrofira u masi svojih bliskih suradnika. Slično se dogodilo kad se slavilo Silvestrovo u Bijelom dvoru 1945., nikad više pijano kao tada. Uz noge Titu ležao je njegov pas koji se zvao Tigar, ogroman vučjak. Ratni vučjak, švapski, pas nekog njemačkog komandanta koji je ubijen. I taj vučjak, kad je došao do Titovih čizama, istog je trenutka postao njemu odan pas. Dakle, pas leži do Titovih nogu. U blizini Tita sjedi ambasadorica američka u velikoj plesnoj toaleti golih leđa i gleda taj pijani svijet u Silvestrovoj noći. Najedanput se Tito obraća ađutantu (tako su mi rekli) i pita:
‘Je li Krleža ovdje?’
A oni ne znaju gdje je Krleža, Krleža je na nekim stepenicama i s nekim razgovara. ‘Tu je negdje.
’ ‘Pa nađite ga, neka dođe ovamo.’ I sad oni mene dovedu do njega, a Tito im veli: ‘Potražite Krleži stolicu.’
Donesu stolicu, Tito je stavi sa svoje desne strane, uze čašu, dadoše i meni čašu, i nazdravi:
‘Slavno Silvestrovo – Sretno novo leto, Krleža!’
A onih sedam stotina uzvanika uperilo je oči pa gleda što se to sad zbiva na Novo ljeto 1945/46. Najedanput se Krleža pojavio u Bijelom dvoru, i to s desne strane Titove. Sve je to radio po planu i, ponavljam, kad je on meni stavio ruku na rame, svima je bilo jasno šta to znači. Poslije toga su izvodili baletne točke na nekom tepihu pred nama, a onda naiđe Moša Pijade. Čestita mi Novu godinu i smješka se. ‘E, moj gospodine Krleža, Tvoja Nova godina je dobro počela.’
Kao, biva, sve je sad u redu! Da, sve je to Tito radio po planu. Isto kao kad je dao nalog da mi se u Ljubljanskom kliničkom centru odmah poslije operacije montira direktan telefon kako bi se on mogao osobno zainteresirati za moje zdravlje. A bio je to zapravo znak za liječnike i bolničko osoblje.”
Krleža umire 29. prosinca 1981. godine, a 4. siječnja 1982. na zagrebačkom groblju Mirogoj priređen mu je državnički sprovod uz počasne plotune i vojne počasti, te uz prisustvo i govore partijskog i državnog vrha. U Hrvatskoj je proglašen dan narodne žalosti, a jugoslavenski listovi danima su objavljivali tekstove o Krleži, koji su slavili ne samo piščev književni genij i enciklopedijsku pamet (“Prometej koji je bogovima ukrao vatru dijalektičke mudrosti”, piše u nekrologu Vjesnikov novinar Ivo Braut), već i njegovu povijesnu ulogu u ranoj fazi komunističkog pokreta, na što je podsjetio i Krležin nasljednik na čelu Leksikografskog zavoda Ivo Cecić:
“(…) dok KPJ nije postala najsnažniji društveni faktor u nas s Titom na čelu, tumačeći proletersku ideju i svoje viđenje suvremenog društva, Krleža je bio dominantna ličnost u javnome životu; pod njegovom su se zastavom okupljale sve napredne snage, one intelektualne i ine.”
Slično su bili intonirani i govori članova najvišeg državnog i republičkog vrha na pogrebu. U ime Federacije od Krleže se oprostio član Predsjedništva SFRJ Cvijetin Mijatović, koji je također naglasio presudnu Krležinu ulogu u rađanju i jačanju jugoslavenskog komunističkog pokreta:
“Naš revolucionarni pokret nikada neće zaboraviti s kakvim je žarom taj mladić onih teških dvadesetih godina svoje već istaknuto ime i svoje oštro nadahnuto pero stavio u službu neposredne revolucionarne akcije…”
Međutim, Krležu je i na odru stigla (suptilna) partijska opomena zbog pobune iz vremena Pečata. Svi posmrtni govori i tekstovi bili su puni hvale i panegirika za najvećeg jugoslavenskog pisca i odanog doživotnog komunista, osim pojedinih akcenata iz prigodne izjave Vladimira Bakarića, tada već posljednjeg živog bliskog Titovog suradnika iz predratnih dana, koji je zahvaljujući toj činjenici slovio za neformalnog lidera jugoslavenske Partije, iako je formalno bio tek jedan od osam članova kolektivnog Predsjedništva SFRJ (deveti član Predsjedništva SFRJ bio je – prema Ustavu – predsjednik Predsjedništva CK SKJ po funkciji).
Nakon što je istaknuo da je Krleža “najveći naš pjesnik, pisac, književnik, politički pisac, politički esejist što smo ga uopće ikada imali”, Bakarić je u ime Partije (Saveza komunista) podsjetio da “smo imali s njim jedan nesporazum, jedan prekid suradnje negdje 1939. godine”, a taj je sukob bio “uzrokovan time što je on bio potcijenio snagu narodnih masa i težnju tih masa za osvajanje slobode”, odnosno “nije vidio perspektivu, perspektivu pobjede i zbog toga se ponašao malo drugačije nego što smo mi željeli”. Međutim, dodao je Bakarić, nakon 1945. više nije bilo partijskih sukoba s Krležom, budući da je Krleža “shvatio da smo mi tada bili u pravu, barem u glavnoj liniji, i to je shvaćanje podržavao, tako da u poslijeratnom periodu nismo s njim uopće imali takvih problema”.
Povjesničar Dino Mujadžević primjećuje da čak ni prilikom Krležine smrti Bakarić “nije propustio spomenuti njegovo otpadništvo od KPJ kao Krležinu pogrešku”, te zaključuje:
“Iako je ta kritika bila iznesena relativno blagim riječima, teško je ne primijetiti da je Bakarić, de facto prvi čovjek u Jugoslaviji, jedini spomenuo nešto negativno o Krleži povodom njegove smrti, dok se nitko od drugih uglednika nije odlučio na takvo što.
Premda Mujadžević, kako vidimo, smatra da je Bakarić ovdje o Krleži zborio “negativno”, teško je ne uočiti da je “Svileni” (jedno od Bakarićevih konspirativnih imena uoči i za vrijeme rata) zapravo ponovio iste ili vrlo slične stvari i ocjene koje je u raznim prilikama davao i sâm Krleža. Bakarić, dakle, tvrdi da je između Partije i Krleže bio “nesporazum” i “prekid suradnje negdje 1939.” To tvrdi i Krleža, kao i mnogi drugi koji su proučavali to vrijeme i/ili odnos Partije i Krleže. Bakarić je dodao da se Krleža “ponašao malo drugačije nego što smo mi” – znači oni u rukovodstvu Partije – “željeli”. I da nije baš tada vjerovao u pobjedu. I to je Krleža rekao u raznim prilikama i to još otvorenije nego Bakarić. Usput: Bakarić je od tada živućih komunista bio najbliže Titu, a i najbolje je poznavao Krležu, kao i problematiku sukoba Krleže i Partije.
O tome što se s javnom percepcijom Krležina lika i djela zbiva narednih godina, sve do 1990. i velikog političkog preokreta, Čengić piše u dva toma (Krleža: Post mortem 1 i 2) koji izlaze upravo 1990. kao peta i šesta knjiga njegova serijala S Krležom iz dana u dan (prva četiri toma objavljena su 1985. godine). Krležin biograf bilježi kako se tih osamdesetih godina sve češće javljaju ocjene da je Krleža bio režimski pisac koji je nakon Drugog svjetskog rata šutio o tadašnjoj jugoslavenskoj stvarnosti, ne želeći kritizirati Tita i komunistički režim.
‘Zamislite političara koji dovede do toga da predsjednica Konzervativne stranke i britanske vlade plače na njegovu sprovodu dok pjevaju i sviraju Internacionalu’, govorio je Krleža
Štoviše, kako smo već pokazali u uvodnom poglavlju, na udar postupno dolazi čak i Krležin književni dar – počinje se javno sumnjati i u literarnu vrijednost njegova djela, što će osobito doći do izražaja nakon 1990. godine. O tome je nešto rekao književni povjesničar Krešimir Nemec, koji u eseju Što je nama danas Krleža, objavljenom 2018. godine, konstatira da Krleža “nastavlja i prekogrobno dijeliti hrvatsku intelektualnu javnost”, navodeći kao prijelomnu točku recepcije Krležina djela upravo njegovu smrt 1981. godine:
“Lijepili su mu epitete: ‘bard’, ‘Prometej književne riječi’, ‘stjegonoša’, ‘demijurg’, ‘mit jedne kulture’, ‘čovjek s misijom’, ‘svjetlost u mraku’, ‘Bog sa Gvozda’, ‘najveći hrvatski pisac’, ‘najveći jugoslavenski pisac’. (…) Krleža umire 29. prosinca 1981. i stvari se stubokom mijenjaju. Počinje faza demitizacije, odnosno obračun s piščevim kultom i njegovim književnim nasljedstvom. Sada se o Krleži piše ovako: ‘precijenjen pisac’, ‘eruditski pozer’, ‘tiranija intelektualizma’, ‘režimska kurva’, ‘udvorica i malograđanin’, ‘čista štetočina’, ‘plagijator’ (J. P. Kamova), ‘dijabolični Salieri koji zavidi svome Mozartu’ (a u ulozi Mozarta je Tin Ujević), ‘prijatelj najvećeg diktatora na ovim prostorima’…”
Suština ovih (u političkom smislu građansko-liberalnih) prigovora i kritika jest teza da je Krleža nakon Drugog svjetskog rata i pobjede njegove ideološke i političke opcije pristao biti “intelektualni ukras” Titove Jugoslavije, te da se zadovoljio svojim visokim društvenim statusom i prestižnom direktorskom funkcijom u Leksikografskom zavodu, pa da zato nakon 1945. više nije (toliko) pisao, odnosno da je njegovo poslijeratno pisanje izgubilo onaj kritički naboj koji je imalo u predratnim dekadama.
S tim u vezi, mogli bismo povući paralelu između Krleže i slavnog njemačkog književnika Bertolta Brechta, također istaknutog ljevičarskog i marksističkog autora (za kojeg, kako smo pokazali u uvodnom poglavlju, njemački krležolog Reinhard Lauer drži da je jedini svjetski pisac koji “posjeduje i klasičnu univerzalnost žanrova i ljevičarski angažman kao Krleža”), koji je Drugi svjetski rat proveo u emigraciji u Skandinaviji i Americi, da bi 1949. otišao živjeti u Istočni Berlin, gdje je pod patronatom komunističke vlade DDR-a osnovao kazalište Berliner Ensemble i bio njegov direktor sve do smrti 1956. godine.
Jednako slavna politička filozofkinja Hannah Arendt tvrdi da je taj državni angažman uništio Brechta kao čovjeka, autora i umjetnika, odnosno da je prihvaćanjem tog angažmana Brecht izgubio spisateljsku moć i uništio vlastiti stvaralački talent. Polazeći od “Brechtove doktrinarne i često smiješne privrženosti komunističkoj ideologiji”, Arendt ističe da je Brecht u Istočnom Berlinu “prvi put u njegovom životu dobio mogućnost da izbliza promatra komunističku inačicu totalne dominacije”, te zaključuje da je državna sinekura u komunističkom sistemu negativno utjecala na Brechtovu umjetnost, odnosno da mu poslijeratna djela, pisana u društvu u kojem je njegova komunistička ideologija pobijedila, nisu na onoj visokoj artističkoj razini koju je držao prije 1945. godine.
"ZA SVE JE KRIVA LIJEPA ŽENA " /MUŠKARČINA NIJE KRIV NIKADA/
EU PITANJA
ENERGIJA I GOSPODARSTVO
HRANA I POLJOPRIVREDA
KOHEZIJA
EuractivEuractivEuractiv
FOTOGATE
"Za sve je kriva lijepa žena, ja sam samo čovjek" izjavio je bugarski premijer Bojko Borisov
Šef bugarske vlade tvrdi da su mu politički protivnici podmetnuli zlatne poluge i gotovinu dok ga je zavela mlada žena
Piše: EURACTIV.HRObjavljeno: 30. STUDENI 2020. 14:59
Bugarski premijer Bojko Borisov
Bugarski premijer Bojko Borisov
Francisco Seco
Facebook
Twitter
Messenger
E-mail
„Ja sam samo osoba s ljudskim potrebama.” objasnio je bugarski premijer Bojko Borisov u spektakularnom razgovoru za njemački Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung, u kojem je priznao kako ga je u središte skandala s procurenim ilegalno snimljenim fotografijama iz njegove spavaće sobe, doveo vlastiti nesmotreni seksualni život.
Podsjetimo, na fotografijama koje su obišle gotovo cijeli svijet može se vidjeti kako bugarski šef vlade na noćnom ormariću drži zlatne poluge, pištolj i svežanj pozamašne količine gotovine.
Who sleeps with a gun and a drawer stacked full with 500 euro notes? Hired killer? Drug dealer? A Russian "Cultural Attaché".
Why it's Boyko Borisov of course! Bulgaria's embattled (and seriously corrupt) Prime Minister. #Bulgariahttps://t.co/7uHpIblZBq
— Joseph Dillon (@dzhoseff) August 27, 2020
„Lijepa žena me može dekoncentrirati i navesti da olabavim osiguranje.” poručio je, dodavši kako su njegovi neprijatelji iskoristili njegov 'trenutak slabosti' kako bi mu se ušuljali u sobu i podmetnuli mu goleme količine novaca i zlatne poluge.
Za sve su krivi oligarsi koji ga još od ovog ljeta pokušavaju svrgnuti s vlasti jer im se ne sviđaju reforme bankarskog sustava koje je Bugarska implementirala posljednjih deset godina kako bi je se primilo u tzv. čekaonicu eurozone.
Premijer je u razgovoru objasnio kako je bankarski sustav Europske unije, a time i Bugarske toliko čvrst, da kriminalni milje više ne može bezbrižno prati novac kao što je to bilo moguće do sada.
„To je maslo bugarskih komunista i staljinista.” kazao je Borisov
KLERO NACIONALISTIČKI BALKAN U RASPADU PO SVIM ŠAVOVIMA
Jutarnji list
NAPETOSTI U REGIJI
Diplomatski rat Srbije i Crne Gore proširio se i na Mađarsku: Evo koja je pozadina priče
Podgorica je protjerala srbijanskog ambasadora Vladimira Božovića, a Beograd prvo najavio identičan potez pa ga - povukao
Piše: Vlado Vurušić Objavljeno: 30. studeni 2020. 14:53
Diplomatski rat Srbije i Crne Gore se nastavlja, a širi se i na Mađarsku.
Naime, Podgorica je protjerala srbijanskog ambasadora Vladimira Božovića, rođenog u Crnoj Gori, nakon višekratnih upozorenja da omalovažava crnogorsku državnost i povijest (procrnogorski mediji kažu da je Božović sam provocirao takav ishod svojim izjavama i ponašanjem).
Potom je Srbija prvo uskratila gostoprimstvo crnogorskom ambasadoru Tarzanu Miloševiću, da bi zatim Aleksandar Vučić povukao tu odluku. Zaiskrilo je i zbog izjave povjerenika EU za proširenje Olivéra Várhelyija koji je pozdravio odluku Beograda i pozvao Crnu Goru da povuče svoju odluku, koju je inače donijela (tehnička) vlada na odlasku (2. prosinca se glasuje o novoj vladi).
Neki crnogorski mediji i političari u ovakvoj Várhelyijevoj izjavi ne vide stvarnu brigu Bruxellesa za odnose dviju zemalja, nego je u prvom redu smatraju plodom zaštite Orbánovih i Vučićevih političkih i poslovnih odnosa.
Kako piše podgorički portal Antena M, pozivajući se na istraživanje BIRN-a (Balkan Investigative Reporting Network), od 2016. godine grupa mađarskih, srpskih i slovenskih tvrtki dobila je u "postupku javnih nabava ugovore u vrijednosti više od 25 milijuna eura za poslove obnavljanja javnog osvjetljenja u nekoliko gradova u Srbiji u kojima je na vlasti Srpska napredna stranka".
Tvrtka Orbánove kćeri
Prema navodima BIRN-a i mađarskog portala Direkt 36, te su tvrtke "povezane s ljudima iz najbližeg okruženja Orbána, Vučića te srbijanske premijerke Ane Brnabić, a glavni ulagač i izvođač LED osvjetljenja bila je tvrtka supruga starije Orbánove kćeri Ráhel, Istvána Tiborcza.
VEZANE VIJESTI
ZATEGNUTI ODNOSI
Srbija ipak neće protjerati veleposlanika Crne Gore: ‘Došlo je vrijeme za prijateljstvo‘
PROVOKATIVNE IZJAVE
Novi problemi u Crnoj Gori, protjeran srpski veleposlanik: ‘On je persona non grata!‘
Tvrtka je otvorila svoju podružnicu u Srbiji krajem 2014. godine nakon što su Mađarska i Srbija održale zajedničku sjednicu vlada. Kako donosi Antena M, u poslove uvođenja LED osvjetljenja s tom tvrtkom ušle su Južna Bačka, Keep Light i Somborelektro, kao i slovenska Resalta "čiji je suvlasnik investicijski fond na čijem je čelu nekadašnji poslodavac premijerke Ane Brnabić".
Kako piše podgorički portal, Orbánov zet napustio je tvrtku 2015. godine nakon što je Europski ured za borbu protiv korupcije (OLAF) počeo istragu o 35 projekata za ulično osvjetljenje u Mađarskoj te uočio "ozbiljne nepravilnosti" i "sukob interesa", a u 17 slučajeva i "organiziranu prevaru".
No, odnosi Srbije i Crne Gore su na najnižoj razini otkad su se te dvije zemlje razdvojile 2006. godine. Već su 2008., zbog priznanja Kosova, bili u istoj situaciji, samo obratno - tada je Srbija protjerala crnogorskog veleposlanika, a Podgorica je uzvratila istom mjerom.
'Ukidanje Crne Gore bila je narodna volja'
Srbijanska premijerka Ana Brnabić tako smatra da se "pola Crne Gore također slaže s izjavom Božovića" koji je rekao kako je izglasavanje ukidanja Kraljevine Crne Gore 1918. godine "narodna volja", što je vrlo bolno za Podgoricu koja smatra da je tada Srbija anektirala Crnu Goru te se boji da su takve tendencije opet na snazi i u igri, pogotovo nakon što su prosrpske stranke pobijedile na nedavnim izborima, a sve češće se Srbija optužuje za miješanje u unutarnje stvari Crne Gore i podrivanje njezine nacionalne i državne samobitnosti.
I dok iz prosrpskih stranaka pozdravljaju odluku Srbije i izjavu Várhelyija kao razumnu i odgovornu, s druge strane barikada tvrde da podrška djelovanju srpske vlade i njezina ambasadora, koji konstantno šalju poruke velikosrpskog nacionalizma i šovinizma ka Crnoj Gori, nije europska vrijednost, a to, kažu, Várhelyi mora znati.
NEMA DIJALOGA BEZ OVIH ELEMENATA
Z. Bauman:
„Neformalnost“ podrazumijeva da ne postoje prethodno određena pravila dijaloga samog. „Otvorenost“ podrazumijeva da nitko u dijalog ne ulazi uvjeren u vlastitu istinu i smatrajući svojom jedinom zadaćom da u nju uvjeri i druge (koji su a priori, u krivu). Konačno „suradnja“ znači da su svi sudionici dijaloga istovremeno i učitelji i učenici, te da nema pobjednika i gubitnika.
JL . NASILJE U PARIZU
Pokrenuta istraga protiv policajaca koji su premlatili crnca, Macron: ‘Ova snimka je sramotna‘
Francuska je pokrenula službenu istragu protiv četiri francuska policajca zbog premlaćivanja crnog glazb
Francuska je pokrenula službenu istragu protiv četiri francuska policajca zbog premlaćivanja crnog glazbenog producenta, pišu u ponedjeljak agencija France presse i France Info.
Dvojica policajaca ostat će u pritvoru, a druga dvojica bit će pod sudskom prismotrom, navode francuski mediji.
Optužbe protiv policajaca uključivat će i uporabu rasističkog jezika i namjernog nasilja uz korištenje oružja, rekao je u nedjelju pariški tužitelj Remy Heitz.
U francuskoj prijestolnici u subotu su izbili nasilni sukobi tijekom prosvjeda protiv policijskog nasilja nakon što je predsjednik Emmanuel Macron dan ranije poručio da su snimke navodnog premlaćivanja "sramotne za Francusku".
BALKANSKI HOROR
Jutarnji list
INCIDENT U VUKOVARU
Vrijeđali pripadnika srpske manjine, prijetili policajcima otkazima, zvali šefa interventne!
Vlada u ponedjeljak odlučuje o Medvedovom tajniku, policija tvrdi da nije bilo političkih pristisaka
Piše: Nikola Patković, Rozita VukovićObjavljeno: 29. studeni 2020. 21:59
Stjepan Sučić
Naravno da osuđujemo taj nemili događaj. Žao nam je što se to dogodilo u trenutku kad su propisane epidemiološke mjere za sve nas. Ne može biti opravdanja za njihovo kršenje. Posebno se to odnosi na dužnosnike koji moraju davati primjer - kazao je predstojnik Ureda predsjednika Vlade, Zvonimir Frka-Petešić, komentirajući slučaj državnog tajnika iz Ministarstva branitelja Stjepana Sučića, koji je zbog kršenja mjera i prijetnji policajcima u Vukovaru priveden u policiju. Na pitanje hoće li Sučić biti smijenjen, Frka Petešić je kazao kako on to ne može reći te da će o tome odluku donijeti Vlada danas na sjednici. Upitan je i je li iz Vlade bilo intervencija te noći prema policijskoj postaji u Vukovaru.
- Ja o tome ništa ne znam. To mi jako sugestivno pitanje, ne vjerujem da je tako nešto moguće - izjavio je Frka-Petešić.
Upute i mjere
Ministar branitelja i potpredsjednik Vlade Tomo Medved u nedjelju se nije oglašavao oko slučaja, ali je večer prije za Jutarnji list kazao kako "osuđuje to što državni tajnik nije postupio prema uputama i mjerama Nacionalnog stožera". Dodao je da takvo ponašanje ne može prihvatiti te da će se, kad dobiju sve podatke, prema državnom tajniku postupiti prema zakonu.
A dan nakon teškog incidenta koji su u Vukovaru izazvali državni tajnik u Ministarstvu branitelja Stjepan Sučić i ravnatelj Memorijalnog centra Domovinskog rata u Vukovaru Krunoslav Šeremet, glavni akteri ove priče i dalje šute. Ni Sučić ni Šeremet nisu se javljali na naše pozive kako bi iznijeli svoju stranu priče o incidentu koji se zbio u noći s petka na subotu oko 00.35 sati u ugostiteljskom objektu Vukovarsko Pub u centru Vukovara.
Podsjetimo, svega četiri i pol sata nakon što je premijer Andrej Plenković u izravnom obraćanju hrvatskoj javnosti pozvao sve građane na odgovornost i strpljenje ta apsolutno poštivanje svih donesenih epidemioloških mjera koje su stupile na snagu s prvim minutama subote, Sučića, Šeremeta i još nekolicinu gostiju policija je zatekla u konzumiranju pića u navedenom lokalu, koji je u ponoć morao biti zatvoren i ispražnjen.
No, umjesto da priznaju kako su pogriješili ili eventualno kažu da su se zapričali, izgubili pojam o vremenu ili pronađu neku drugu izliku, Sučić i Šeremet, dakle državni dužnosnici, odnosno službenici, ušli su u verbalni konflikt s policajcima odbijajući im pritom dati i osobne iskaznice, a policajci koji su ih pokušali identificirati i urazumiti na kraju su morali u pomoć pozvati svoje kolege iz interventne policije koji su morali primijeniti i fizičku snagu kako bi priveli Šeremeta.
VEZANE VIJESTI
SVE PO ZAKONU
Policija o incidentu u Vukovaru: ‘Sredstva prisile su bila uporabljena prema samo jednoj osobi‘
MINISTAR ZA JUTARNJI
Božinović o incidentu državnog tajnika i tezama o ‘intervenciji s vrha‘: Koliko vidim, nema zataškavanja
Sučić je na kraju bez opiranja otišao s policajcima, ali ni on se nije do kraja suzdržao, pa je prilikom ulaska u prostorije Policijske postaje Vukovar rukom udario u vrata i oštetio ih. Prema informacijama koje smo dobili, ono što se događalo u samom kafiću bilo je prilično ružno i mučno. Policajcima se navodno prijetilo da će svi dobiti otkaze, jedan od njih dvojice spominjao je i ministra Davora Božinovića, prijetio da će nazvati i njega, a nazvao je čak i zapovjednika interventne policije ne bi li izvršio pritisak na policajce. Štoviše, jedan od policijskih službenika, navodno pripadnik srpske nacionalne manjine, koji su prvi ušli u lokal i zatražili osobne iskaznice, navodno je morao slušati i uvrede na račun svoje nacionalnosti.
Novi predsjednik
Tako su Sučić i Šeremet, obojica na visokim funkcijama u državnim institucijama i ustanovama, samo četiri i pol sata nakon Plenkovićeva obraćanja o potrebi poštivanja mjera, pokazali i premijeru što misle o tim mjerama, ali i kako doživljavaju svoju poziciju moći. Zanimljivo je da se Krunoslava Šeremeta, uz Nikolu Mažara, nedavno izabranog za novog predsjednika vukovarskog HDZ-a, u kuloarima spominjalo i kao potencijalnog kandidata HDZ-a za gradonačelnika Vukovara na lokalnim izborima koji nas čekaju u svibnju sljedeće godine i na kojima će HDZ pokušati svrgnuti s vlasti svog disidenta Ivana Penavu.
Nakon ovog događaja, eventualna kandidatura Šeremeta teško će opstati, a i prije su neki članovi HDZ-a bili protiv takve mogućnosti jer, kako kažu, "nisu čak ni sigurni da je on član stranke, ili se tek nedavno učlanio". Šeremet je, inače, na funkciju ravnatelja MCDR-a u Vukovaru došao prije tri godine iz Sigurnosno-obavještajne agencije, gdje je do tada radio i gdje ga čeka njegovo radno mjesto, ako se tamo poželi vratiti.
Stručna savjetnica
Policija je Sučića i Šeremeta samo prekršajno prijavila zbog počinjenih prekršaja iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira i Zakona o osobnoj iskaznici. Kad je riječ o epidemiološkoj slici, valja istaknuti i kako je baš u subotu u Vukovarsko-srijemskoj županiji objavljeno da je zabilježen rekord s čak 226 pozitivnih osoba, od toga 44 s područja Vukovara.
Podsjetimo i da je Stjepan Sučić treći državni tajnik iz Ministarstva branitelja koji ima probleme sa zakonom. Prije dva mjeseca smijenjeni su i državni tajnici Ivan Vukić i Nevenka Benić koji su osumnjičeni da su preko Josipe Rimac sređivali državne stručne ispite. Prema sumnjama USKOK-a, oni su intervenirali za jednu stručnu savjetnicu te za vozača ministra Tome Medveda
nedjelja, 29. studenoga 2020.
KAKO TO ĐIKIĆ ZAMIŠLJA SADITI KRUMPIR BEZ KRUMPIROVE ZLATICE !?
ADVERTISEMENT BY ADRECOVER
Đikić odgovorio Primorcu, poslao apel Plenkoviću, savjet Berošu
Index Vijesti
Prije 8 sati
278
Foto: Goran Kovacic/Pixsell
NAKON ŠTO je javno putem društvenih mreža uputio pitanja Primorcu, kojega optužuje za sukob interesa zbog antigenskog testiranja, Plenkoviću i Berošu, znanstvenik Ivan Đikić je poslao priopćenje medijima u kojima je odgovorio Primorcu te poslao apel Plenkoviću i savjet Berošu. Dio se tiče i cijena testiranja koje su u Hrvatskoj visoke.
Njegovo priopćenje prenosimo u cijelosti.
"Poštovani gospodine Primorac,
želio bih javno odgovoriti na Vaše navode iznesene na portalu Index:
"Vidio sam da kolega Đikić proziva za sukob interesa prvo 'jednog člana Znanstvenog savjeta', a onda mene za sukob interesa zbog antigenskih testova. Ne znam kako mogu biti u sukobu interesa, ne poslujem s državom. U Sv. Katarini se provode brza antigenska testiranja, ali ne poslujemo s državom niti prodajemo državi antigenske testove. Mislim da je kolega Đikić pogriješio, pucao je sačmaricom ne brinući koga će pogoditi."
Ad 1) SUKOB INTERESA U ZNANSTVENOM SAVJETU
Na pitanje sukoba interesa u Znanstvenom savjetu odgovorit će ministar Beroš, koji je i jučer, u telefonskom razgovoru, jasno i nedvosmisleno potvrdio svoju spremnost kao i spremnost koordinatora znanstvenog savjeta gospodina Frke Petešića, da tome pristupe na transparentan način. Javnost će, kako su najavili, o tome biti obaviještena bez ikakvih prikrivanja i na temelju točnih dokumenata potkrijepljenih izjavama.
Ad 2) „PUCANJE SAČMARICOM“
Ne znam kako razumjeti tu Vašu metaforu? Ako mislite da pitanjima pogađam i druge osobe koje možda rade slične stvari, onda sam, i ne namjeravajući to, uspio dobro pogoditi, iako nikoga nisam prozivao imenom. Postavio sam jedino pitanje ministru zdravstva i premijeru Vlade RH kao što bi ga mogao postaviti i svaki drugi državljanin ove zemlje. Kao znanstvenik fokusiran sam samo na točne činjenice i trudim se uvijek biti fokusiran na cilj i pozitivni rezultat. U Sinju bi takav pristup nazvali „gađanjem u sridu“.
Ad 3) PITANJA O FINANCIRANJU TESTIRANJA NOGOMETAŠA
Čini se da sam svojim pitanjima pogodio “u sridu“ upravo stoga što do danas izbjegavate dati direktne odgovore. Stoga pitanja ponavljam još jednom:
1. Tko je i kako financirao testiranje nogometaša na covid19 u RH?
Isticali ste se da je to revolucionarna nova strategija RH kojoj se cijeli svijet divi uključujući i UEFA i FIFA. Ako je tome tako, onda ne razumijem zašto ju sada ne koristite u Hrvatskoj uspješno kada imamo toliko nogometaša zaraženih?
2. Napisali ste da je HNS simbolično platio trećinu cijene vrijednosti projekta.
Mene, a vjerujem i građane RH, zanima kolika je ukupna vrijednost tog projekta: 200 ili 500 tisuća kuna? Ili još više od toga?
Također, važno je i tko je dobio novce od HNS-a te gdje su vršena testiranja? Jeste li Vi osobno ili bolnica Sv. Katarina primili iznos od HNS-a za testiranja nogometaša? Rekli ste da je jedan dio testiranja napravljen u kompaniji Genos (kolega Lauc tvrdi da je Genos sve napravio bez novca HNS-a). Koliko je novca plaćeno Nastavnom Zavodu Andrija Štampar u Zagrebu?
Kad to saznamo, cijeli slučaj s financijske strane bit će transparentan i jasan.
3. U Vašem obraćanju ministru Berošu rekli ste da to nije državni nego privatni projekt između Vas i gospodina Šukera odnosno HNS-a.
ADS BY ADRECOVER
Nameće se pitanje tko je dopustio da se takva „privatna“ testiranja vrše u javnoj zdravstvenoj ustanovi kada je cijeli zdravstveni sustav bio pod ogromnim opterećenjem?
Osim toga, u izjavi za Tportal ste rekli: “Radi se o znanstvenom projektu kojem je prethodilo dobivanje mišljenja Etičkog povjerenstva.“
O tome ne želim nagađati a još manje bilo što zaključivati nego tražim Vaša razjašnjenja. Zbunjuje me kako je moguće da se u jednom projektu, koji Vi nazivate privatnim, vama kao istraživaču dopušta da takva istraživanja radite u javno zdravstvenoj ustanovi i raspolažete osobnim podacima drugih građana RH? Iz kojih razloga i temeljem kojih načela je Etičko povjerenstvo donijelo tu odluku?
Iskreno se nadam da ćete odgovoriti na ova zadnja pitanja o testiranjima nogometaša. U međuvremenu, pričekat ćemo da ministar Beroš provjeri sve činjenice o antigenim testiranjima i mogućim sukobima interesa u radu Znanstvenog savjeta te da o tome obavijesti širu javnost.
Ponukan svim tim nejasnoćama odlučio sam javno iznijeti i spoznaje o ozbiljnim problemima u pristupu testiranju građana RH jer oni imaju i izrazitu važnost u uspjehu naše zajedničke borbe protiv covid19 pandemije. Stoga je ovaj dio pisma namijenjen Vama, ali i Vladi RH i građanima RH.
GUBICI U LJUDSKIM ŽIVOTIMA I EKONOMIJI ZBOG PROBLEMA S TESTIRANJIMA!
Hrvatska je danas „Wild West“ testiranja. Ne postoje transparentna pravila, nije uvijek jasno tko se i kada testira, tko se ubraja u zaražene a tko ne. Primjerice antigeni testovi nisu uračunati u broj zaraženih, „vjerojatni“ covid19 pacijenti su osobe u izolaciji sa simptomima bez ikakvih testiranja, ne uračunavaju se u broj zaraženih. To dovodi do toga da smo listopad i studeni donosili potpuno krive procjene i da je Vlada RH donosila krive odluke što je rezultiralo današnjom situacijom s velikim ljudskim i ekonomskim gubicima.
To se može riješiti jasnim pravilima i odlukama. No, veći problem su kapaciteti testiranja i veliki nered u naplaćivanju i cijenama testiranja. Naglašavao sam da trebamo pratiti tijek novca kako bi se otkrilo kako i gdje su se donosile odluke. O troškovima genetskih testiranja (PCR metodom) se dosta pisalo u medijima i prema javno dostupnim podacima bili su 2,5 do 10 puta skuplji nego što bi trebali biti. Postavljeno je pitanje u članku u JL: „Zašto su PCR testovi u Hrvatskoj tako skupi? Za građane cijene astronomske a u nabavi 70-ak kuna“.
Kolike su definirane cijene genetskih testiranja od strane HZJZ - 750 kuna ili više?
S druge pak strane su antigeni testovi - oni su trebali biti uključeni u testiranje građana u RH od sredine listopada. Jako sam se zalagao da se dobro pripremimo i da ih pametno uvedemo u sustav mjera u borbi protiv covid19, a ne stihijski i manipulativno.
Pametno znači brzo, lokalno, s malim mobilnim timovima u realnom vremenu. Stihijski znači, država se u to „ne želi miješati“ i onda lobiji i privatnici definiraju pravila i cijene. Naglašavao sam nekoliko puta da se ta testiranja trebaju službeno uvesti u rad HZJZ.
Međutim, gospodin Capak je dugo tvrdio da antigeni testovi nisu dovoljno dobri za RH tako da je HZJZ tek prije tri dana (26.11.) objavio uputu za pravilno korištenje antigenskih testova u RH. Do tada je bio “divlji zapad“ u RH gdje su nepoznate osobe i lobističke grupe definirale brojne uvjete i zarađivale na testiranju.
ANTIGENI TESTOVI, CIJENE I ZARADA!
Primjer masovnog testiranja u Zagrebu je potpuni promašaj stručnog djelovanja. Samo masovno testiranje bez pravilnih mjera i korištenja podataka za brzo lokalno djelovanja neće pomoći u sprečavanju zaraze a ogromni novci građana Zagreba bit će potrošeni. Nisam upoznat s cijenama testiranja u gradu Zagrebu i brojem testiranja ali se govori o desecima tisuća planiranih testiranja. Tko gubi takvim testiranje? Zdravlje i građani. Tko zarađuje? Oni koji provode takva testiranja.
Iz medija se može pročitati da ste Vi, gospodine Primorac, preko bolnice Sv. Katarina bili među prvima u RH koji su medijski promovirali antigena testiranja, uveli ih u svoju bolnicu i počeli naplaćivati 350 kuna po testiranju (https://hrturizam.hr/sv-katarina-brzo-testiranje-covid19/) Članak je objavljen 17.10.2020 godine. Ovdje nikako ne želim insuirati da ste Vi ili bolnica Sv. Katarina napravili bilo što nezakonito, nego naglašavam da Vam je Vlada dopustila da definirate tu cijenu.
Kao ilustraciju, nudim jednostavnu matematiku: prema medijski dostupnim podacima jedan antigeni test korišten u Slovačkoj košta 4 eura. U Hrvatskoj prema Vašim najavama 350 kuna ili 46 eura. To znači da bilo koji privatni laboratoriji u Hrvatskoj (ne samo Sv. Katarina nego bilo tko drugi ako koriste te cijene, a država ih ne limitira) mogu zaraditi 42 eura po svakoj osobi koju testiraju. To isto znači da unutar mjesec dana ako se dnevno rade 1000 testova može se zaraditi 1,26 milijuna eura (42 eura x 30 dana x 1000 testova). U kunama to je 9,3 milijuna.
Nije li to ogromna zarada unutar mjesec dana? Ukoliko možda netko testira desetak tisuća građana (primjerice grad Zagreb, po još uvijek meni nepoznatim cijenama) mogućnost zarade koristeći taj mali banalni test (koji može napraviti bilo koji pravilno educirani zdravstveni tehničar u mom laboratoriju unutar 5-15 minuta) se multiplicira.
U trenucima teškog ekonomskog stanja cijele države, gubitaka privatnog sektora, ugostitelja, radnika i socijalno ugroženih građana, to je ekstremno visoka zarada za samo jednu gospodarsku granu koja, čini mi se, nema uvedena jasna pravila igre. Upravo radi toga je neophodna hitna reakcija Vlade da se stane na kraj takvoj praksi.
NERAZUMIJEVANJE SUKOBA INTERESA!
Često je nerazumijevanje definicije sukoba interesa u RH. To je vidljivo i iz toga što tvrdite da Vi ne prodajete državi antigene testove pa ne možete biti u sukobu interesa.
Naravno vi ne prodajete državi, vi prodajete građanima RH antigena testiranja, i na tome zarađujete, na što imate potpuno pravo kao privatnik. Ali država ima obavezu regulirati tržište svojim odlukama koje moraju biti pravedne prema svima u RH. U odlukama Vlade povezanih s antigenim testovima Vi kao privatna osoba s direktnim interesom ne biste smjeli sudjelovati.
Osobno ne znam jeste li Vi osobno bili u sukobu interesa u radu Znanstvenog savjeta? No Vi svakako možete javno odgovoriti jeste li vi sudjelovali u raspravama o brzim antigenim testovima na sjednicama Znanstvenog savjeta Vlade RH od listopada do studenog? Ako jeste to je onda klasični i školski primjer sukoba interesa. Nadam se da se oko toga možemo teorijski složiti. Na Vama i Vladi RH je da te podatke objavite i uklonite bilo kakvu sumnju da ste Vi osobno bili u bilo kakvom sukobu interesa, te da ćete se i u budućnosti pridržavate visokih kodeksa znanstvene čestitosti i profesionalnog ponašanja.
No postoji i dublji i ozbiljniji problem u sustavu javnog djelovanja u RH, a to je prešutno toleriranje da su pritajeni sukobi interesa jedan od najraširenijih oblika gospodarskih manipulacija u zemlji. Radi se o povlaštenom statusu kojeg privatnici pribavljaju dobivanjem važnih informacija i odluka iz kruga politike, a koje iskorištavaju djelujući za vlastitu korist ili korist svojih lobističkih grupa. Tako raspolaganjem važnih informacija iz krugova visoke politike stječu materijalnu korist a istodobno imaju i utjecaj na donošenje odluka te iste politike.
APEL PREMIJERU PLENKOVIĆU!
Gospodine Plenkoviću, Vi ste najodgovornija osoba u RH koja ima i autoritet i obvezu stati na kraj bilo kojem obliku neregularnosti u gospodarskim i političkim djelovanjima, a posebice ako se odvija u trenutku najveće državne krize od domovinskog rata i ako sadržava elemente profiterstva. Vjerujem da Vi osobno niste u kontaktu s opisanim djelovanjima jer često ističete, a u što želim vjerovati, da zagovarate nultu toleranciju na bilo koji oblik profiterstva i korupcije. Upravo stoga, očekujem da ćete brzo i adekvatno reagirati na bilo koju od ovih sumnji, pokažu li se opravdanim.
Posebno je važno i suzdržati se od toga da se argumentirane kritike na djelovanje Stožera i Znanstvenog savjeta, kao i sumnje na nepravilno djelovanje nekog od njegovih članova, tumače kao neki općeniti „lov na vještice“ oporbenih stranaka i njihovih savjetnika, što se često pokušava. To tim više jer je veoma osjetljivo vrijeme u kojemu se cijela stvar događa kao i posljedice koje ona za sobom povlači.
Želim Vas izvijestiti da sam primio veliki broj poruka, podataka i dokumenta od brojnih kolega, liječnika, stručnjaka i „običnih“ građana, u kojima ozbiljno i argumentirano ukazuju na probleme i nepravilnosti u svezi testiranja u RH, ali i glede drugih aktivnosti u bolnicama i centrima javnog zdravstva. Jedan od primjera su nejasnoće s financiranjem i odobravanjem testiranja nogometaša tijekom zdravstvene krize. Molim Vas da preispitate cijeli slučaj i među ostalim, odgovorite kako je moguće da se prostorije javnog zdravstva koriste za privatne projekte pojedinaca tijekom ozbiljne zdravstvene krize?
Posebno podvlačim poruku koju sam primio od svoje kolegice koja radi u Zavodu Andrija Štampar: “Testirali smo sve te nogometaše a nismo imali dovoljno testova za staračke domove“. Je li to moguće? Vi, gospodine Plenkoviću, imate mogućnost a i obvezu provjeriti ove podatke te potvrditi ili odbaciti sumnju da su privatni interesi nadvladali interese države i građana u obrani zdravlja građana RH. To od Vas očekuju vjerujem svi građani RH!
SAVJET MINISTRU BEROŠU!
Jučer sam, u telefonskom razgovoru, ministru Berošu iznio prijedlog kako se brzo i elegantno može regulirati cijena antigenih testiranja u RH. Treba definirati limit za cijene svih antigenih testova na 70 ili max 100 kuna po testu u državnim i privatnim laboratorijima. Nakon toga, svi građani RH koji su bili testirani u privatnim laboratorijima u zadnjih par mjeseci a platili su više od tog iznosa trebaju biti refundirani za svoj novac od tih istih privatnih laboratorija. To znači, ako je neki građanin platio 300 kuna za svoje testiranja, privatnik mu mora vratiti razliku (230 kuna). Mislim da bi to bila pravedna odluka od strane Vlade koja bi uvela red u naplaćivanja testiranja u RH (državnih i privatnih).
Slično bi trebalo napraviti i za genetska PCR testiranja. Ovo su izrazito teška i krizna vremena i nerazumno podizanje cijena testiranja od strane privatnika nisu etična, opravdana niti u interesu većina građana RH.
ZAŠTO JE TRANSPARENTNOST SADA VAŽNIJA NEGO IKAD RANIJE?
Držim da je u ovom zahtjevnom trenutku posebno važna vjera građana u stručnost, poštenje i vjerodostojnost Vlade RH i njihovih savjetnika, do mjere da određuje dinamiku a možda i cjelokupnu perspektivu stišavanja pandemije.
Tome u prilog navodim i izjavu urednika British Medical Journal, gospodina Kamrana Abbasija koji se pita kako zaštititi znanost u ovim izuzetnim vremenima? On tvrdi da je prvi korak puno otkrivanje sukoba interesa vlade, političara, znanstvenih savjetnika i namještenika odgovornih za testiranje i praćenje, za dobavu dijagnostičke opreme te isporuku cjepiva. Posebno naglašava transparentnost donošenja odluka, procesa i odgovornosti i ističe da ljudi u sukobu interesa ne smiju biti uključeni u donošenje odluka o proizvodima i politikama.
Moje su intervencije usmjerene upravo tome cilju.
Srdačno,
Ivan Đikić"
IVAN ĐIKIĆ
PIŠE: RAŠELJKA ZEMUNOVIĆ
Učinilo nam se da dosta ljudi ne zna tko je zapravo Ivan Đikić. Kroz razgovore s njim i suradnicima, napravili smo veliki portret
Telegram donosi nepoznate detalje o odrastanju, činjenici da u Jugoslaviji nije primljen na stažiranje, iako je Medicinu završio u četiri i pol godine s prosjekom 5.0, financijskoj krizi zbog koje nije imao za kartu do Izraela gdje ga je čekala stipendija na Weizmannovom Institutu. Novac je na kraju dobio od jednog svećenika i tako je počela priča o briljantnoj karijeri u kojoj je, do danas, objavio 256 radova koji su citirani 20.310 puta, došao do otkrića zbog kojih je dvaput proglašavan najboljim mladim znanstvenikom u Europi, Amerika ga je nagradila za izvanredna dostignuća u istraživanju raka, primljen je u Leopoldinu i Europsku akademiju znanosti
23.02.2017 11440 PREPORUKA 735 KOMENTARA
Bila je jesen 1973. godine. Ivan Đikić krenuo je u prvi razred osnovne u Bugojnu. Njegova prva ocjena u imeniku bila je jedinica koju je zaradio jer se u školi pojavio bez domaće zadaće. Pokušao se opravdati, izmislio je da mu je ostala kod kuće. Učiteljica Branka naredila mu je da je donese. Dok je Ivan još hodao prema kući, učiteljica je kontaktirala njegovu mamu i saznala da je mali lagao.
“Neopisivo sam joj zahvalan na toj jedinici”, komentira u razgovoru za Telegram Ivan Đikić koji je u nastavku školovanja dobivao isključivo petice. Profesor se, inače, rodio 1966. godine u Zagrebu, ali se vrlo brzo s obitelji preselio u Bugojno, gdje je njegov otac Branimir dobio posao veterinara. “Naš život u Bugojnu bio je stvarno lijep. Tata je uživao u poslu, a ljudi su ga cijenili”, prisjeća se. Đikići su često putovali po Bosni. Mnogo vremena provodili su kod rodbine u Uskoplju, inače rodnom mjestu njegovog oca. Naučio je skijati na bosanskom Rostovu, gdje početkom 70-ih nije bilo sjedežnice pa su skijaši, među njima i on, skije nosili uzbrdo na leđima.
KOVRČAVA PLAVA I NEOBIČAN BOSANSKI NAGLASAK
Đikići su u Bugojnu živjeli sedam godina. “Onda se moj otac, kao praktični katolik, našao u problemima sa sustavom”, prisjeća se. Zbog toga su otišli u Mariju Bistricu, rodno mjesto Ivanove majke. “Ono što me posebno formiralo kao osobu jest odrastanje u raznim kulturama, od Zagreba, Bugojna, do Marije Bistrice. Ali i obiteljski odgoj. Moji su inzistirali na radu i poštenju”, objašnjava.
Snimljen s dvije godine, u Zagrebu
Krajem 70-ih Ivan Đikić se, dakle, s tatom, mamom, bratom i sestrom preselio u Zagorje. “Marija Bistrica bila je veliko marijansko svetište, ali istovremeno i malo mjesto u kojem su se svi poznavali i osjećali sigurno”, kaže. U Zagorju je odskakao od ostale djece, ponajprije zbog kovrčave plave kose, ali i neobičnog bosanskog naglaska. U osnovnoj školi počeo se interesirati za prirodne znanosti, posebice kemiju i biologiju.
Sudjelovao je u brojnim natjecanjima i školskim eksperimentima. S ocem je često odlazio u veterinarske inspekcije. “Uvjeren sam kako je na moj interes za životne procese, što još uvijek predstavlja glavni cilj moje karijere, utjecao slobodan život u Zagorju, tatina veterinarska profesija i sjajni profesori u Mariji Bistrici”, objašnjava. Godine 1985. prijavio se na Medicinski fakultet u Zagrebu. Konkurencija je bila žestoka jer se na 270 mjesta prijavilo oko 1300 studenata. Na prijemnom ispitu bilo je mnogo takozvanih vezista, što je tada bio termin za djecu koja su se upisivala preko veze.
KAKO JE DIPLOMIRAO U REKORDNOM ROKU S 5,0
Te godine fakultet je odlučio spriječiti dilanje testova izabranoj djeci pa su svi ispiti bili zaključani u zgradi gimnazije u Klaićevoj ulici. “Na kraju su ih, neposredno prije početka prijemnog, dovezli u blindiranom policijskom autu”, prisjeća se. Večer prije objave rezultata Đikić se našao u gradu sa svojim tadašnjim najboljim prijateljem Vladom Herakom. Cijelu noć su ružili, a ujutro su na motorima došli pred ulazna vrata zagrebačke Medicine. Đikić nikako nije uspio pronaći svoje ime na listi. Počeo je čitati imena s kraja popisa primljenih, odnosno od broja 51. “Ivane, ti si ovdje, na prvoj stranici”, viknuo mu je prijatelj. Bio je prvi na rang listi. Faks je na kraju završio u rekordnom roku, u prilično nevjerojatne četiri i pol godine, i to s prosjekom 5,0.
“Nikada nisam bubao gradivo. Na ispitima sam profesorima pokušao objasniti ono što sam naučio. Prihvatili su moj način polaganja ispita i na tome sam im neizmjerno zahvalan”, komentira s odmakom. Profesorica anatomije, Ana Marušić, potakla ga je na prve eksperimentalne korake. Naučila ga je znanstvenom moralu i testiranju vlastitih ideja. “Naučila me kako da postavljam pitanja kao znanstvenik”, objašnjava. Na trećoj godini faksa, 1988. godine, Ivanu je preminuo tata Branimir, tijekom operacije premosnice na srcu. “To nam je bilo jako teško razdoblje. Mama je ostala s troje djece, svi smo bili na fakultetima ili u srednjoj školi. Našli smo se u teškoj financijskoj situaciji”.
Tijekom tog razdoblja, Đikić je odlučio da se neće baviti kliničkom medicinom. Posvetit će se znanosti. Ubrzo je dobio stipendiju za znanstveno usavršavanje u Weizmannovom Institutu u izraelskom Retohovu. Međutim, stipendija je pokrivala sve troškove boravka u Izraelu, ali nije uključivala avionsku kartu. Đikić je bio očajan, znao je da mu mama ne može financirati let. Naposljetku se povjerio kapelanu Vladi Bogdanu u župnom uredu u Mariji Bistrici. “On mi je darovao vlastiti novac za tu kartu”, kaže Đikić. Svećenik mu je rekao kako u njemu vidi ogroman potencijal.
TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA
Sponsored content
Veliki popusti: Black Friday ponude sada su dostupne u našim trgovinama. Požuri!
Midas - Nativno Internet oglašavanje
KAKO SU GA UPORNO ODBIJALI ZA STAŽIRANJE
Upravo se u Izraelu, na Weizmannovom Institutu, Đikić oduševio molekularnom medicinom. Diplomirao je u svibnju 1991. godine, tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj. “To su bili turobni i teški dani. Moja mama je tijekom rata u našoj kući u Mariji Bistrici primila preko 20 izbjeglica iz Nuštra, Marinaca, Jajca i Uskoplja”, kaže. Nakon diplome, Đikić se prijavljivao na brojne natječaje za stažiranje. Svaki put je bio odbijen. U nekom trenutku na razgovor ga je pozvao ugledni ravnatelj jedne zagrebačke bolnice. Đikić se ponadao, pomislio je da će ovaj razgovor možda upaliti. Ravnatelj mu je na kraju rekao da ga je samo htio upoznati. “Želio sam vidjeti tog genijalca s prosjekom 5,0”. Naposljetku mu je u razgovoru priznao da je natječaj namješten za drugog kolegu.
Đikić sa svojom djecom: Lovrom, Petrom i Emom u Dubrovniku
Sljedećih nekoliko mjeseci Đikić je volontirao u nekoliko zagrebačkih bolnica i u Sanitetskom stožeru, gdje se bavio istraživanjem broja civilnih žrtava u ratu. Jednom je s kolegom doktorom Radom Žicom putovao prema Baranji, gdje su trebali prikupiti podatke o ranjenima. U nekom trenutku su zalutali i približili se pobunjeničkim barikadama. Uhvatila ih je panika. “Umrli smo od straha. Srećom, pobunjenici su bili pripiti i samo su nam mahnuli da prođemo”, kaže Đikić. Dok je radio u Sanitetskom stožeru, u Croatian Medical Journalu objavio je dva znanstvena rada o civilnim žrtvama u ratu.
Godine 1992. Đikića je kontaktirao dr. Joseph Schlessinger, direktor Instituta na Sveučilištu New York. Njih dvojica upoznali su se na studijskom usavršavanju u Izraelu. Schlessinger je očito bio oduševljen mladim studentom medicine iz Hrvatske. Inače, Schlessinger je rođen u okolici Topuskog, ali se njegova obitelj 1948. godine preselila u Izrael. Đikić je prihvatio Schlessingerov poziv i za nekoliko mjeseci otputovao je u Ameriku. Njegov prvi projekt odnosio se na strukturalnu biologiju. “Za ovo područje uopće nisam bio školovan, pa sam morao puno učiti o atomima, proteinima, ali i načinu na koji strukturalne promjene definiraju životne procese”, objašnjava Đikić.
ZNANSTVENA KRIZA U KOJU JE UPAO U AMERICI
Priznaje kako je vrlo brzo nakon dolaska u Ameriku upao u znanstvenu krizu, koja je trajala tri godine. Za to vrijeme u laboratoriju nije imao gotovo nikakav značajan rezultat. “Često sam sumnjao jesam li na pravom putu ili se trebam vratiti u kliničku medicinu”, priznaje. Stvari su se počele mijenjati 1995., kada je imao 29. godina. “Odjednom mi je krenulo. U sljedeće dvije godine objavio sam dva rada u uglednim časopisima Nature i Science. Ti radovi su označili prekretnicu i otvorili mi vrata najboljih sveučilišta na svijetu”, kaže. U radovima je opisao otkriće posebnih gena, odnosno onkogena, koji odlučuju o diobi stanica. Oni se kod raznih tumora mogu blokirati određenim lijekovima.
“Desetak godina kasnije moj bivši mentor Schlesinger je na temelju mojih, ali i brojnih drugih otkrića, razvio lijek protiv tumora bubrega, Sutent, i lijek protiv melanoma, Vemurafenib”, objašnjava. Za vrijeme boravka u Americi Đikić je upoznao Janoša Terzića, sadašnjeg profesora na splitskom Medicinskom fakultetu. S njim surađuje posljednjih 20-ak godina. “Upoznao nas je doktor Zoran Bogdanović, Ivanov kolega s medicine, s kojim sam ja u to vrijeme radio na University of Connecticut”, prisjeća se profesor Terzić u razgovoru za Telegram. Njihov prvi susret bio je u Đikićevom podstanarskom stanu u New Yorku. Terzić se slabo sjeća tog stana, u pamćenju su mu ostali samo plakati Vukovara i Omiša koji su visili na zidu.
“Ivan nikada nije bio štreber. Samo iznimno vrijedan i pametan tip, a kako je vrlo srdačan i otvoren, odmah sam ga počeo doživljavati kao prijatelja”, kaže Terzić. U Americi je Đikić često igrao tenis u dvorištu svoje zgrade, gutao je ogromne količine sladoleda i Coca Cole. Godine 1993. Terzić se vratio u Hrvatsku, na splitski Medicinski fakultet, gdje je sa suradnicima pokrenuo Laboratorij za tumore. U Splitu tada zbog rata nije bilo nikakvih preduvjeta za razvoj ozbiljne znanosti. Jednoga ljeta Terzić je sa svojom obitelji došao posjetiti Đikiće, koji su bili na ljetovanju u Brelima. Dvojica znanstvenika sjedila su na plaži, dok su im se djeca kupala u moru.
ZNANSTVENI RAZGOVORI NA PLAŽI U BRELIMA
“Bili smo, sasvim sigurno, jedini ljudi na plaži koji pričaju o centrifugi, odnosno laboratorijskom aparatu koji uz pomoć centrifugalne sile razdvaja čestice u otopini”, smije se Terzić. Požalio se Đikiću kako nema uvjeta za rad i zamolio ga za pomoć. Đikić mu je pomogao u nabavci centrifuge, a i kasnije je ostao involviran u splitskom labosu. Godinama im je ozbiljno pomagao. Svaki godišnji Đikić provodi u Hrvatskoj, uvijek je aktivan, odlazi na raftinge, trči i igra nogomet. “Na početku nogometne utakmice Ivan često govori da nema smisla trčati za loptom, ako nećeš pobijediti”, kaže Terzić.
Ivan Đikić i Janoš Terzić u New Yorku 1992. godine
Ameriku je Đikić napustio 1997. Iste godine obranio je doktorat na Sveučilištu u Zagrebu, onda se sa ženom Ingom Ivanković Đikić doselio u švedski grad Uppsalu, gdje je dobio posao na Ludwigovom institutu za istraživanje tumora. “U Uppsali smo naučili živjeti na švedski način, a to znači poštivati slobodu i jednakost među partnerima”, kaže Đikić. Njegova žena Inga u Švedskoj je završila svoj doktorat, a Đikić je u labosu predvodio ekipu od šest znanstvenika. U Uppsali je otkrio kako protein ubikvitin sa stanične površine uklanja druge proteine, koji mogu pokrenuti rak – onkogene. Slično djeluje lijek Herceptin koji uništava zloćudne stanice tumora dojke.
U radu na ovom portretu kontaktirali smo i Ivanu Novak Nakir, profesoricu na splitskom Medicinskom fakultetu. Ona je Đikića upoznala 2002. godine, nedugo nakon što je upisala doktorat na Karolinska Institutu u Stockholmu. Prije toga je završila studij molekularne biologije na zagrebačkom PMF-u. Svojeg budućeg mentora upoznala je preko svećenika u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Stockholmu. Jedne nedjelje pojavila se na misi koja se održavala na hrvatskom. “Svećenik je poznavao svakog člana zajednice. Pretpostavljam da je s oltara primijetio novo lice pa mi je prišao na zajedničkoj kavi nakon mise. Zanimalo ga je kako sam završila u Švedskoj”, kaže.
“NE INZISTIRA NA TITULIRANJU I NE POVISUJE TON”
Kada mu je objasnila, svećenik joj je spomenuo Ivana Đikića. “Moraš ga upoznati”, rekao joj je i ubrzo organizirao prvi susret. Pozvana je na druženje kod Đikićevih. “Bio je neopisivo pristupačan, tek sam kasnije shvatila da je on ogromna faca u svijetu znanosti”, prisjeća se. Sredinom 2002. godine Đikići su tragično izgubili kćer Karlu. Odlučili su napustiti Uppsalu, gdje ih je sve podsjećalo na nju. “Kada je odlazio, Ivan mi je rekao da mu se javim ako ikada nešto zatrebam. Prilikom naših kasnijih susreta često je ponavljao tu rečenicu”, kaže znanstvenica.
Nakon doktorata, Ivana Novak Nakir vratila se u Hrvatsku, kratko je radila u istraživačkom institutu GlaxoSmithKline, a onda se 2008. godine priključila Đikićevoj ekipi znanstvenika u splitskom Laboratoriju za molekularnu biologiju tumora u MedILS-u. Trenutno radi kao izvanredni profesor na splitskoj medicini i desetak godina surađuje s Ivanom Đikićem. “Ivan je poseban tip šefa. Od svojih suradnika uvijek traži temeljit pristup poslu, ali istovremeno ne inzistira na tituliranju i vrlo rijetko povisuje ton”, kaže. Kada nekoliko puta godišnje dođe u Split, u labosu se uvijek pojavljuje u ležernom izdanju, u trapericama i nekoj sportskoj majici. Kada zbog posebnih prilika mora odjenuti sako, onda jedva čeka da ga skine.
ŠTO TO PROFESOR ĐIKIĆ, USTVARI, RADI U LABORATORIJU
U Frankfurt su Đikići, nakon smrti kćeri Karle, doselili 2002. godine. Doslovno je uzeo prvi posao koju mu je bio ponuđen. Prihvatio je poziciju na Medicinskom fakultetu J. W. Goethe u Frankfurtu. “U Njemačkoj sam dočekan vrlo kolegijalno. Fakultet mi je omogućio vrhunske uvjete za rad, a ja sam to vraćao tako da sam iz raznih zaklada za naša istraživanja svake godine privukao više od 3 milijuna eura”, objašnjava.
Godine 2004. njegova je ekipa znanstvenika otkrila mehanizme kojima se stanice štite od nastanka tumora. Ovaj je rad 2005. godine objavljen u Sciencu, a predstavljen je kao najznačajnije medicinsko otkriće za prethodnu godinu. “U posljednjih pet godina sa svojim suradnicima radim na bakterijskim upalama i neurodegenerativnim bolestima. U vodećem znanstvenom časopisu Cell, 2016. godine objavio je istraživanje o nepoznatom mehanizmu kojim se bakterija legionela koristi kako bi preuzela kontrolu nad stanicama, što ponekad uzrokuje smrtonosne upale pluća.
U suradnji sa švedskim kolegama u Frankfurtu je dokazao kako nastaje Lou Gehringova bolest, inače najagresivnija neurodegenerativna bolest. Đikić je, posve je evidentno, trenutačno najuspješniji hrvatski znanstvenik u svijetu. Bavi se molekularnom biologijom i radi na otkrivanju mehanizama pomoću kojih nastaju karcinomi i ostale bolesti. Objavio je 256 radova, koji su citirani 20.310 puta. Na početku karijere primio je dvije nagrade kao najbolji mladi znanstvenik Europe. Američka udruga za istraživanje raka mu je 2006. godine dodijelila nagradu za izvanredna dostignuća.
Profesor Ivan Đikić obožava snowboardanje
‘PONEKAD SAM NAIVAN, ALI VJERUJEM DA ČINIM DOBRO’
Godine 2013. u Njemačkoj je primio nagradu Gottfried Wihelm Leibniz, čija novčana vrijednost iznosi 2,5 milijuna eura. Godinu dana poslije dobio je nagradu njemačke zaklade Ernst Jung za medicinu. Đikić je član najstarije akademije prirodnih znanosti u svijetu, njemačke Leopoldine, zatim Europske akademije znanosti i jedan od najmlađih članova Europske organizacije za molekularnu biologiju, u kojoj se nalazi 30-ak nobelovaca. Svejedno, još uvijek ga nisu primili u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti.
Godine 2010. godine tadašnji predsjednik Stjepan Mesić odlikovao ga je Redom kneza Branimira. Nedavno se, kako kaže, zbog brojnih uvreda i neistina iznesenih u javnosti povezanim sa slučajem plagiranja ministra Barišića, povukao iz znanstvenog života u Hrvatskoj. “Istinski sam htio pomoći Hrvatskoj, ponekad naivno i slijepo, ali uvijek s uvjerenjem da činim dobro. Moje domoljublje potječe iz zahvalnosti Hrvatskoj na cjelokupnom školovanju, ali i iz potrebe pomaganju mojoj obitelji, prijateljima i mladim ljudima koji žive i rade u Hrvatskoj”.
Ivan Đikić, Ivan Đikić biografija, Ivana Novak Nakir, Janoš Terzić, molekularna biologija, Pavo Barišić
Rašeljka Zemunović
Rašeljka Zemunović
Telegram autor
541 ČLANAK VIŠE O AUTORU
VIRUS NE PREPOZNAJE POLITIČKE MOTIVACIJE
Vinkovački SDP: Izjava ravnateljice Krešić da Kolona nije pogodovala povećanju broja zaraženih u Vukovarskoj županiji politički je motivirana
Autor: T.Ba./Hina
Zadnja izmjena 29.11.20
Kolona sjećanja, Kata Krešić
Kolona sjećanja, Kata KrešićIzvor: Pixsell / Autor: Emica Elvedji/Goran Ferbezar/PIXSELL
Iz vinkovačkog SDP-a ocijenili su politički motiviranom izjavu ravnateljice Zavoda za javno zdravstvo Vukovarsko-srijemske županije da se porast broja novozaraženih u toj županiji ne može dovesti u vezu s Kolonom sjećanja.
“Svakome s imalo razuma jasno je kako je povećanom broju novozaraženih pogodovala, kako Kolona sjećanja, tako i obiteljska okupljanja, svinjokolje i kirbaji. Niti jedan oblik ljudskog kontakta s većim brojem ljudi na manjoj jedinici površine nije izuzet, jer virus, jednostavno, ne prepoznaje te finese", istaknuli su iz vinkovačkog SDP-a.
ZBOG KOLONE SJEĆANJA
Glas: Vlada mora odgovarati za porast zaraženih u Vukovarsko-srijemskoj županiji
99
DIJELILI KOMBI
Zaražena četiri pripadnika MUP-a koji su osiguravali Kolonu sjećanja
RAVNATELJICA ŽUPANIJSKOG ZAVODA
Krešić: Porast novozaraženih u Vukovaru i županiji ne povezuje se s Kolonom sjećanja
Stoga, rekli su, "takve izjave ne možemo drugačije protumačiti, nego da su politički motivirane u cilju zaštite Vladinih, a time i HDZ-ovih, po zdravlje i život građana štetnih političkih odluka".
Ravnateljica Zavoda za javno zdravstvo Vukovarsko-srijemske županije Kata Krešić u subotu je na konferenciji za novinare rekla da se broj novozaraženih u toj županiji, kojih je taj dan bilo rekordnih 226, ne može dovesti u vezu s kolonom sjećanja u Vukovaru već se povezuje, prije svega, s obiteljskim okupljanjima, kirbajima, svinjokoljama, ali i prijevozom učenika i njihovom ponašanju izvan nastave.
POZIV, A NE POSAO
ŽIVOT
Pauzirale smo karijere u EU parlamentu i vratile se u bolnice pomagati oboljelima od Covida. Ovo je naša priča
Dvije europske zastupnice pričaju za Telegram o povratku svojim liječničkim profesijama
IRENA FRLAN GAŠPAROVIĆ 19:49 88 PREPORUKA 0 KOMENTARA
ZADNJA IZMJENA: STU 29, 2020FOTO: ADRIAN HANCU/EUROPARL.EU/AFP
Što se upravo događa s koronavirusom:
Velika analiza: 10 najvećih neistina o koroni koje smo slušali od Stožera i Vlade (II. dio)
U Srbiji rekordan broj umrlih od početka epidemije
Kako Vlada upravlja epidemijom? Imamo 50 mrtvih dnevno i stroge mjere u ključnom mjesecu za BDP
Za borbu protiv korone, Europska komisija nabavlja 200 specijalnih robota. Koliko će ih dobiti Hrvatska?
Ispovijest liječnica iz varaždinske bolnice koje su u jednoj večeri izgubile deset pacijenata zbog Covida
Kurz najavljuje nove stroge mjere u Austriji nakon isteka lockdowna
Europsko zdravstvo već je osam mjeseci pod velikim pritiskom: pandemija koronavirusa dovodi zdravstvene sustave u mnogim europskim državama do samog ruba održivosti, intenzivni bolnički odjeli ubrzano se pune, otvaraju se poljske bolnice, u pomoć pristače vojska, studenti medicine, umirovljeni liječnici… Situacija bez presedana u novijoj povijesti Europske unije.
Jesenski scenarij, koji gledamo zadnjih tjedana, repriza je onoga što se u Europi događalo u proljeće, kada je prvi val epidemije skoro doveo do sloma javnih zdravstvenih sustava u pojedinim europskim zemljama. Uznemirujuće vijesti tada su stizale iz Italije, Španjolske, Francuske – o premorenim liječnicima, nedovoljnim količinama zaštitne opreme, prenapregnutim bolničkim kapacitetima.
POVRATAK NA TEREN
U takvim se okolnostima Chrysoula Zacharopoulou proljetos vratila u vojnu bolnicu nedaleko Pariza. Ginekologinja, koja je u toj bolnici radila i ranije, odlučila se u jeku pandemije vratiti radu na terenu, svojoj “originalnoj”, liječničkoj profesiji.
“Biti liječnik nije posao, nego poziv. Kada položite Hipokratovu zakletvu, to je zauvijek”, kaže za Telegram Francuskinja kojoj je životni poziv medicina, ali trenutno radno mjesto Europski parlament. Chrysoula Zacharopoulou je zastupnica, članica Renew Europe grupacije i jedna od europarlamentaraca koji su se tijekom pandemije iz zastupničkih klupa vratili liječničkom pozivu.
SLOŽENA SITUACIJA
Telegramova sugovornica u vojnu bolnicu vratila se u ožujku ove godine, kada je u Europi krenuo prvi val epidemije. I iz Francuske su u to vrijeme stizale alarmantne vijesti o brzom širenju zaraze i velikom pritisku na bolnice i medicinsko osoblje. Predsjednik Emmanuel Macron tada je apelirao na zdravstvene radnike da, ako mogu, priskoče u pomoč.
“Obratila sam se bolnici u kojoj sam prije radila. Ja nisam doktor hitne pomoći, pa sam pitala gdje bih mogla biti korisna”, prisjeća se eurozastupnica koju su rasporedili da radi s ljudima koji su dolazili na trijažu u šator ispred bolnice. Situacija je, kaže, bila složena; nije bilo puno testova na raspolaganju, niti je bilo tko znao dovoljno o virusu i simptomima bolesti.
DOKTORICA, A NE ZASTUPNICA
Radila je od ožujka do kraja travnja, a to je razdoblje, mada teško, za nju bilo i uzbudljivo jer se vratila na teren, na prvu crtu sa svojim kolegama. “Osjećala se solidarnost u toj borbi protiv koronavirusa”, kaže gospođa Zacharopoulou, prisjećajući se da su drugi medicinari u početku bili pomalo iznenađeni što se priključila jer je kao eurozastupnica mogla jednostavno ostati kod kuće.
“No, ljudi koji me poznaju, razumijeli su. A za ljude koji me ne znaju, nisam bila Chrysoula eurozastupnica, nego Chrysoula doktorica”, kaže u razgovoru za Telegram.
TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA
Sponsored content
S.O.S. balzam na bazi Zeolita za oštećenu i osjetljivu kožu sada na akciji
Midas - Nativno Internet oglašavanje
VOLONTIRANJE U BOLNICI
Isti duh solidarnosti osjetila je i njezina kolegica iz Europskog parlamenta, zastupnica Momentuma iz Mađarske Katalin Cseh. Vijesti iz Mađarske tih dana možda nisu toliko punile medijski prostor – u prvom su planu u proljeće bile južnije europske države, poput Italije – no i ova je eurozastupnica smatrala potrebnim da se privremeno vrati svom liječničkom pozivu.
Tijekom prvog, proljetnog vala pandemije, Katalin Cseh volontirala je tri puta tjedno na hitnom odjelu javne bolnice u Budimpešti. Radila je punu smjenu, ono što rade i svi drugi liječnici na hitnim odjelima. “Atmosfera je bila vrlo kolegijalna. Nikoga zapravo nije bilo briga otkud je tko ni što radi. Osim mene, bilo je puno i drugih volontera. Duh je bio vrlo solidaran i drago mi je da sam mogla biti dio toga”, kaže ova političarka iz Mađarske.
O POLITIČKIM BODOVIMA
I prije nego što smo je uspjeli pitati je li bila zabrinuta da će ljudi njezino vraćanje u bolnicu smatrati pokušajem prikupljanja političkih bodova, Katalin Cseh dotiče se i te teme: “Nije to bio nekakav reklamni trik, nisam tamo bila da bih bila poznata, nego sam htjela pomoći. Imam liječničku diplomu i smatram da bi bilo pogrešno da to nisam učinila”. S kolegama liječnicima ionako nije raspravljala o politici. “Spašavanje života nema veze s politikom”.
I naša sugovornica iz Francuske odmahuje na spomen skupljanja političkih bodova. “Na čemu? Ljudi su umirali, doktori su se vraćali, ljudi su nosili hranu da pomognu medicinarima… Nije to bilo pitanje političkih bodova, nego osobne etike”.
Šest mjeseci kasnije europske države se suočavaju s novim valom pandemije, s dosta istih problema koji su na vidjelo došli i tijekom proljeća. Da osiguraju stabilnost zdravstvenih sustava, europske vlade počele su prije nekoliko tjedana ponovno uvoditi stroge restrikcije, kako bi izravnale krivulju zaraze i omogućile zdravstvu da se lakše nosi s pandemijom.
Ipak, kaže zastupnica Zacharopoulou, postoje i neke bitne razlike između sadašnje situacije i one na proljeće. “Ovaj val je drugačiji. Sada imamo na raspolaganju puno testova, kolege su se specijalizirali, a i ljudi razumiju koja pravila trebaju poštivati. Da treba prati ruke, nositi masku, držati distancu”, ističe francuska eurozastupnica.
Zdravstveni sustavi zasad izdržavaju pritisak jesenskog vala pandemije. Naše su se sugovornice, pak, vratile na svoje političke dužnosti. A na pitanje bi li bile spremne još jednom zamijeniti zastupničke urede radom na terenu, ni trenutka ne oklijevaju. Ipak je to poziv, a ne samo posao.
koronavirus, liječnici, pandemija, političari, zastupnice
Irena Frlan Gašparović
Telegram autor
530 ČLANAKA VIŠE O AUTORU
URBANA SPLITSKA USKOĆA
SPLITSKI URBANIZAM
Dobili dozvole za izgradnju zgrada na samo dva metra od nebodera: ‘Dva čovjeka se ne mogu mimoići‘
Ovo je slijepa ulica od sto metara. Mora postojati okretište za vatrogasno vozilo na kraju. Ima li ga ovdje?! - čudi se stručnjak
TRUMPOV NITKOVLUK JOŠ ĆE DUGO LEBDJEDITI NAD ZDRAVIM RAZUMOM AMERIKE
Jutarnji list
‘BILO JE VARANJA‘
Donald Trump u prvom postizbornom intervjuu otkrio što sprema: ‘Pa kakav je to sustav!?‘
‘Mišljenje mi se neće promijeniti za šest mjeseci. Bilo je ogromnog varanja‘, poručio je Trump u intervjuu
Piše: Jutarnji HRObjavljeno: 29. studeni 2020. 18:55
9472933
Andrew Caballero-Reynolds/AFP
Facebook
Twitter
Messenger
E-mail
Viber
WhatsApp
Predsjednik SAD-a Donald Trump dao je svoj prvi postizborni intervju Mariji Bartiromo s Foxa, u kojemu nije rekao ništa posebno neočekivano niti novo. Iako je od njegova izbornog poraza prošlo skoro mjesec dana, Trump još uvijek ne priznaje da je Joe Biden pobjednik i nastavlja s neuspješnim sudskim tužbama, što je najavio da će nastaviti raditi i dalje.
Izrazito se negativno osvrnuo na više od 30 odluka sudaca koji su odbacili optužbe za prevaru njegovog pravnog tima i poručio da nije siguran da će ijednu od tih tužbi uspjeti dogurati do Vrhovnog suda (na koji je upravo on smjestio tri suca).
"Ne daju nam da priložimo svoje dokaze. Kažu da nemaju osnove. Ja bih želio podnijeti jednu veliku, predivnu tužbu, u kojoj bismo pričali o tome i puno drugih stvari, s veličanstvenim dokazima. Imamo svjedočenja, imamo stotine i stotine svjedočenja ljudi. Želite mi reći da ja kao predsjednik Sjedinjenih država nemam uporište? Pa kakav je to sudski sustav?", kazao je Trump u intervjuu u emisiji "Sunday Morning Futures".
VEZANE VIJESTI
SVE NAOPAKO
Procurila urnebesna snimka s Trumpove partije golfa: ‘O, s**nje. Mrzim ovu j****u rupu!‘
DONALD TRUMP
‘Izbori su bili prevara, ali napuštam Bijelu kuću ako Elektorski kolegij potvrdi pobjedu Bidena‘
U najnovijem slučaju, Vrhovni sud Pennsylvanije odbacio je pritužbu iz Trumpova tabora.Trump je stoga rekao da savezni Vrhovni sud "mora biti spreman donijeti vrlo veliku odluku".
"Problem je što je vrlo teško doći do Vrhovnog suda. Imam najbolje odvjetnike za Vrhovni sud, koji su spremni voditi taj slučaj ako dođe do njih. Pokušavamo unijeti dokaze, ali suci nam ne žele dopustiti da to radimo. Imamo tako puno dokaza. Vjerojatno ste vidjeli u Gettysburgu u Pennsylvaniji prošli tjedan, nevjerojatni svjedoci, visoko poštovani ljudi koji su jako razljućeni", rekao je američki predsjednik, koji je dodao da je "posramljen" što je bio podržao republikanskoga guvernera Georgije Briana Kempa, jer je Kemp certificirao izborne rezultate u svojoj saveznoj državi u korist Joea Bidena.
"Mišljenje mi se neće promijeniti za šest mjeseci. Bilo je ogromnog varanja", poručio je Trump.
SAŠA LEKOVIĆ - POGLED IZBLIZA / ISPRAVAK/
POGLED IZBLIZA: Izmišljeni slučaj u izmišljenoj državi
29. 11. 2020. 16:47Autor: Saša Leković
Robert Anic/PIXSELL
U državi koja bi bila gotovo u svemu pri dnu izuzev u korupciji, nepotizmu i opstrukciji vladavine prava samo potpuna naivčina bi mogla očekivati da se politička elita ponaša odgovorno te poštuje propise koje sama donosi. Sreća je da ta država ne postoji
U državi u kojoj lokalni “šerif” može mafijaškom manirom četvrt stoljeća upravljati glavnim gradom u kojem živi gotovo četvrtina svih stanovnika te zemlje te u kojem se na razne načine “obrće” još i veći postotak proračunskog novca te države ne bi trebalo ništa biti neobično.
U državi u kojoj te financijske brljotine, sukob interesa, mizoginija, homofobija, nasilje svake vrste te nepostojanje empatije i neograničena bahatost kvalificiraju da i dalje nemetano obavljaš državnu službu ili ti čak pomaže da u njoj napreduješ nikoga ništa ne bi trebalo iznenaditi.
U državi koja je gotovo u svemu pri dnu izuzev u korupciji, nepotizmu i opstrukciji vladavine prava samo potpuna naivčina bi mogla očekivati da se politička elita ponaša odgovorno te poštuje propise koje sama donosi.
Država u kojoj možeš naprimjer epski “uprskati” na veleposlaničkoj poziciji napustivši je potom ne poslavši vlasti koja te tamo instalirala “ni pismo ni razglednicu” i nakon toga biti izabran(a) na čelo te iste države mora biti neka vrlo čudna država.
Nešto kao “uvrnuti”, zloćudni Antun Tun u kojega je fakat “neobičan um”. Ili prije… kao suluda varijanta neke “spačke” Monthy Pythona. Teško je povjerovati da takva država postoji, ali kad bi postojala vjerojatno bi u njoj bilo sasvim u redu da premijer rezolutno brani baš svakog svojega ministra i ministricu kad im novinari pronađu “kosture u ormaru” ili neku aktualnu svinjariju.
Izmišljeno nepoštivanje izmišljenih mjera protiv izmišljene zaraze
Kad bi takva država, takva vlada i takav premijer postojali nije teško zamisliti da bi u nekoliko godina provedenih na vlasti taj isti premijer iz vlade “odstranio” dvoznamenkasti broj ministara i ministrica među kojim su i svi oni koje je nakon novinarskih otkrića branio bez argumenata. Uz to, nije teško vjerovati niti da bi te ministre i ministrice takav premijer tvrdoglavo branio i dok bi ih se rješavao.
E sad… u takvoj državi trebalo bi biti nešto još mnogo gore od zadnje naivčine pa očekivati da takav premijer odstupi zbog svojeg ponašanja ili ponašanja svojih ministara. Ili očekivati bar da odstupi neki od ministara zbog toga što je…nemam pojma…službeni vozač službenim autom jednom vozio
njegovu ili njezinu djecu u školu ili zbog službenom karticom kupljenje čokolade u aerodromskom duty free shopu.
No navodno bi se u takvoj državi, kad bi ona kažem postojala, našlo nešto onih koji bi, riskirajući da im se zbog naivnosti javno rugaju, povjerovali da bi se državni službenici mogli pridržavati barem netom donesenih mjera za čije neprdržavanje je zapriječeno kažnjavanjem.
Mislim… bilo bi iluzorno očekivati da u takvoj imaginarnoj državi neki državni službenik poštuje mjere jer je odgovoran. Bilo bi to teško očekivati čak i kad bi se radilo riječ o propisima smišljenima da sprječe recimo…širenje opasne zaraze koja može biti i smrtonosna.
Takav državni službenik (nazovimo ga ovom prigodom S.S., ne mora uvijek biti N.N., čak i ako je imaginaran) mogao bi eventualno samo u jednom slučaju poštivati propis koji je donijela vlast u čijem je stroju i on kotačić. Kad bi se bojao da će zbog kršenja propisa i sam biti kažnjen.
Ali nije S.S. naivčina makar bio i izmišljen za potrebe ove kolumne. I makar radio naprimjer kao državni tajnik u nekom ministarstvu te izmišljene države, nazovimo ga naprimjer Ministarstvom straha i trepeta. Bolje je da naziv ne podsjeća na neko stvarno ministarstvo iz neke od stvarnih država, poput onih gdje se ostavka daje zbog jedne vožnje djece u školu službenim autom ili čokolade kupljene službenom karticom. Mogao bi se netko pogrešno prepoznati.
Izmišljeni pomoćnik ministra u izmišljenom ministarstvu
U tom nepostojećem, za ovu priču izmišljenom, Ministarstvu straha i trepeta ministar bi mogao naprimjer biti T.M. Čak i da hoćeš ne možeš dva lika u priči nazvati N.N. Tko bih ih razlikovao? Taj ministar mogao bi….mogao bi svašta, ali što bi naprimjer napravio da S.S. prekrši strogi propis koji je vlast upravo donijela zaprijetivši kaznama onima koji ga prekrše?
Pa…što ja znam…mogao bi tražiti smjenu S.S. ako S.S. odmah sam ne ponudi ostavku. Recimo, samo za potrebe ove priče, da je S.S. pomoćnik ministra T.M.- a. Ipak bi pomoćnik ministra, a sam ministar pogotovo, trebali davati primjer onim silnim N.N.-ovima (možemo ih tako nazvati jer su ionako nebitni za ovu priču) koji će biti kažnjeni učine li isto što i S.S.
U priči o nekoj postojećoj zemjli…znate onoj iz priče o jednoj vožnji djece u školu službenim autom ili kupnji jedne čokolade službenom karticom…ne biste imali što razmišljati. S.S. (da je stvaran) tamo bi dao ostavku, a lako je moguće da bi to učinio i njegov ministar (tamo neki njihov T.M.)
Zamislite na trenutak da ipak postoji ta čudna država koju sam izmislio… Država u kojoj nekoliko milijuna N.N.-ova plaćaju i S.S.- a i ministra T.M.-a između ostaloga i da vode računa kao bi propisi bili poštivani. Država u kojoj nema ekpresne ostavke pomoćnika ministra S.S. nakon kršenja propisa koji je svima nametnula vlada čiji je S.S. službenik. Država u kojoj bi ministar T.M. verbalno osudio to što je njegov pomoćnik S.S. prekršio propis kojega se svi trebaju pridržavati pod prijetnom kazne i tu stao. Ništa smjena, ništa ostavka.
Ali kad sam se već toliko potrudio da izmislim priču koja se dešava u nepostojećoj državi hajde da još malo zakompliciram… Dakle, što kad bi ministar T.M. ne zaustavljajući se na verbalnoj osudi postupka svog pomoćnika S.S. novinarima rekao nešto kao: “Pokušavam rekonstruirati što se točno dogodilo – je li taj lokal u vrijeme kad se to dogodilo bio zatvoren ili otvoren za goste, je li u lokalu bilo deset ljudi koliko propisuje mjera vezana za obiteljsko okupljanje ili osam, tko je davao iskaze i je li S.S. nekome prijetio ili ugrožavao nekoga, a tu su i neki segmenti koji su vezani za samo postupanje policije.” dodajući da je “tu još dosta nepoznanica.”
U redu, znam, znam…glupo je smišljati scenarije koji u stvarnom životu nisu mogući. Ovaj puta sam izgleda zaista pretjerao.
JUTARNJI LIST - NAJTEŽI TRENUTCI
Jutarnji list
NAJTEŽI TRENUCI
Potresna ispovijest dviju liječnica iz varaždinske bolnice: ‘U jednoj noći svi su nam umrli...‘
U smjeni na dan kad je umrlo 10 pacijenata bile su liječnice Renata Krobot i Draženka Pavličević
Piše: Višnja GotalObjavljeno: 29. studeni 2020. 12:16
Doktorice na odjelu intezivne njege
Zeljko Hajdinjak/Cropix
Šest puta su doktorice varaždinske Opće bolnice od utorka navečer do srijede ujutro pogledale na sat i konstatirale vrijeme smrti. 17,30, 21.32, 04.16, 04.55, 06.20, 07.30. I svaki put isključile respirator uz postelju izmučenih ljudi. Bijela ravna linija na crnom ekranu. Još je četvero preminulih na drugom bolničkom odjelu.
Bolnica na sjeveru u 24 je sata izgubila deset pacijenata oboljelih od covida-19. Rekordan je to broj smrti u tako kratkom vremenu. Iako se službeno izvještava o broju preminulih u razdoblju od 24 sata, Varaždin je desetero izgubio u samo jednoj noći. Doktorice Renata Krobot i Draženka Pavličević proglasile su smrt i sjele za telefon.
Mučan dio - reći najbližim osobama pokojnika da ih više nema. Svaka za umrle u svojoj smjeni. Dr. Pavličević tijekom noći, primarijus Krobot ujutro. Zvoni mobitel preminuloga. Svoj je broj na prijemu ostavio kao kontakt. Lako im te noći nije bilo, ali, kažu, ne i neočekivano. Više nema ublažavanja. Iako se lijepo nadati čudu, predugo su u medicini da zakonom velikih brojeva ne bi mogle naslutiti što slijedi. Jedino što nisu znale, je - kad.
image
Liječnice s inteznivnog odjela Opće bolnice Varaždin. Dr. Pavličević (plava kosa) i dr. Renata Krobot, voditeljica intezivne
Zeljko Hajdinjak/Cropix
Kao što ne znaju ni je li ova besana noć bila kulminacija ili slijedi mnogo sličnih. Ili još gorih. No, nemaju sad vremena o tome razmišljati. Idu dan po dan. Svi su slični, često ne znaju koji je dan u tjednu. Sad im se čini da će ovaj utorak pamtiti, no znaju, već sutra se može dogoditi drugi "dan za pamćenje".
Brojke su neumoljive. U tjedan dana više je od 2000 novih slučajeva. Do petka. Do objave ovog teksta i više. Već u petak novih 400 zaraženih. Incidencija u 14 dana veća je od 1000. Nema naznake pada. Ovogodišnji je studeni najcrnji mjesec u županijskoj povijesti. Od 80-ak osoba preminulih od covida-19, samo je troje njih bitku izgubilo prije 1. studenoga 2020.
Na jedinici intenzivne njege na Odjelu kirurgije Opće bolnice Varaždin utorak je počeo mirno. Covid mirno. Draženka Pavličević bila je dežurna. Ustala je u 6.30 pa pripremila sve što može zatrebati njezinim dečkima. Troje ih je, suprug i dva sina. Automatikom priprema više. Od 17. listopada je naučila da nema radnog vremena. Taj je dan došao prvi jesenski pacijent od covida. Nema kukanja, prekovremeni se ne broje.
Prošetala je do posla 15-ak minuta. Uz gradilište budućeg objedinjenog hitnog prijema u varaždinskoj bolnici, kroz kompleks je bolničkih paviljona, na odjel stigla u 06.50. Za dvadesetak je minuta bila u skafanderu na covid-odjelu. I ostala unutra, s mirisom svojeg znoja u nosnicama ispod hermetički zatvorenog skafandera, dulje od optimalna četiri sata. Došla su dva nova pacijenta koja se bore za zrak. Oni su jedino važni. Adrenalin.
image
Doktorice oblače odjela
Zeljko Hajdinjak/Cropix
- Uskoro sam opet ušla na odjel. Unutra ne sjedam. To je Odjel abdominalne kirurgije, privremeno, zbog potrebe za dodatnim kapacitetom, prenamijenjen u Odjel intenzivnog liječenja covid-pacijenata. Tu su klasične bolničke sobe, pacijenti vam nisu stalno na oku kako ste navikli. A ja ne mogu ne vidjeti ih. Pa stalno zujim okolo. I svi mi, kao pčelice - kaže. Bilo je 16.30.
- Odmah vidim tko nije dobro. A, kad krene smrt, sve ide jako brzo. Kao da se isključio prekidač. U 17.15 alarm. Mašina puše za čovjeka, pojačavamo lijekove, jedan po jedan otkazuju organi, frekvencija srca slabi, parametri divljaju. Reanimiramo... sve to traje samo nekoliko sekundi - prepričava.
Covid-smrti su nagle smrti. Više od 77 posto osoba na respiratoru, više se ne probudi. Jedan po jedan otkazuju im organi. Isto kao kod sepse, samo što je tamo kriva bakterija, a ovdje virus. Ako to i prežive, opasnost je tromboza. Tko je nije vidio na djelu, ne bi vjerovao da sitna osoba poput dr. Draženke Pavličević može s toliko snage masirati srce. Ona i tehničar su se izmjenjivali. Ipak, bezuspješno. Muškarac je umro. Prvi od njih šestero do jutra. I još četvero na susjednom, infektološkom odjelu. Kako se osjećala?
- Kako? Čovjek se uvijek pita što bi bilo da je to moj otac, majka, brat, sestra... Tako se osjećate, ali nema vremena za emocije. Idemo dalje - kaže nam doktorica. Ipak, emocije i iscrpljenost dovele su je na rub suza. Nekoliko sekundi. Pa krene dalje. Sve mlađi ljudi dolaze na intenzivnu i tu umiru. Prosjek podleglih covidu-19 u Varaždinskoj županiji je manji od 60 godina.
image
Zeljko Hajdinjak/Cropix
U noći s utorka na srijedu životnu je bitku, među ostalim, izgubilo dvoje ljudi u ranim šezdesetima te muškarac u dobi od 52 godine. On je zasad najmlađa žrtva u bolnici. Još dvoje preminulih bilo je godinu dana starije. Radno aktivni, u punoj životnoj snazi. Dr. Pavličević se u životu školovala 24 godine. Ni jedna je knjiga, profesor, ispit, nisu mogli na ovo pripremiti. Uči u hodu, kao i svi.
- U današnje vrijeme, s obzirom da je razvijena tehnologija, znanost, medicina... mislim da nitko od nas nije mogao očekivati da će se naći u ovakvoj situaciji. S toliko mrtvih u jednome danu i sa šatorima umjesto bolničkih odjela ispred bolnice - govori. Od takvog stresa rekuperira se dugim šetnjama i odlascima na selo vikendom.
- Umiru ljudi, ali ono s čim idete doma je 'ja sam napravio sve i više od toga ne mogu'. Ipak, sad emocije nosite doma, prije ste je ostavljali tu. Ljudi umiru i umiru puno više nego inače. Tata mi uvijek ponavlja rečenicu jednog liječnika: 'Mi jesmo liječnici, ali nismo čudotvorci'. Dođete do točke kad napravite sve što ste mogli kao znalac i čovjek. I to je to. Osobno mi je najgori taj kontakt. Inače je kod nas protočno. Pacijenti dođu nakon operacije i budu tu koji dan, odlaze. Sad su pacijenti tjednima s nama. Nisu svi odmah na respiratoru. Neki prvo dođu na high flow, brzi protok kisika. S njima razgovarate. S našim redovnim pacijentima, to nije moguće. Često su nakon razgovora bolji parametri. Ljudi su jako umorni kad im fali kisika. Toliko da im se teško okrenuti na bok. Ali ima ih koji se bore kao lavovi. Zamolite ih da se okrenu na trbuh, na bok... nemaju snage, ali naprave to. Gledaju vas kao mali mišeki. I onda završe na respiratoru. Tu ste nemoćni - kaže doktorica za Jutarnji.
Od svih teških situacija, jedna ju je najviše pogodila.
- Čovjek je došao na 'high flow', danima je bio tu, razgovarali smo. Bio mu je rođendan. Saturacija je padala nekoliko puta, mislili smo 'gotovo je'. Razgovarali smo, parametri su se popravili, bio je skroz bolje. Idući je dan završio na respiratoru - kaže.
image
Zeljko Hajdinjak/Cropix
Kratko prekidamo razgovor, zove je 8-godišnji sin. Viče u slušalicu, čujemo ga, da opet nije na vrijeme došla po njega u školu. U njezinu glasu osjeća se grižnja savjesti.
- Mama, što si opet dežurna, pita me. Jednom mi je stariji sin nacrtao sliku kuće uz koju su tata, baka i djed koji ne žive s nama. A gdje sam ja, pitam. Kaže 'Tebe nema, ti radiš' - trpi obiteljski život medicinara. Ne žale se. Konstatiraju i idu dalje.
VEZANE VIJESTI
U MREŽI PRVOG
‘Ne smijemo dopustiti da zbog jedne šake kuna izgubimo jako puno vreća kuna i jako puno života‘
U KRUPNOM KADRU
Čehok: ‘Varaždinu treba ciljano testiranje‘; Čačić: ‘On je u panici, jasno je zbog čega‘
Smrtni se niz nastavio do jutra. Pred jutro je umrlo dvoje ljudi, s razmakom kraćim od 40 minuta. Umire i muškarac star 52 godine. U punoj snazi, nije patio od kroničnih bolesti. Dotad je, nakon četvero mrtvih u desetak sati, i doktorica Draženka emotivno otupjela.
Dok si dr. Pavličević, Slavonka, i dopusti emociju, njezina šefica, primarijus Renata Krobot, o emocijama uopće ne želi. Ne da ih ni spomenuti. Varaždinka je, iz liječničke obitelji. Majka, otac, brat i šogorica, kćeri, zet, nećak svi su doktori. Čak i dečko mlađe kćeri studira medicinu. Samo suprug nije. Voditeljica Odjela za anesteziologiju, reanimatologiju i intenzivno liječenje Opće bolnice Varaždin, u srijedu je ujutro preuzela smjenu od dr. Pavličević. Tu je od 1991. godine i kaže da je ovo drugo ratno stanje u njezinu životu. Primarijus je od 1993. godine kao dio mobilnog kirurškog tima sa Specijalnom policijom, odradila ratni staž na Velebitu. Težak posao. Ima status hrvatskog branitelja.
- Varaždin proživljava drugi rat. Naučila sam se nositi sa stresom - govori. Nije, kaže, očekivala da jedan "virus u trećem tisućljeću može napraviti toliko problema čovječanstvu". Nakon što je ujutro, u vrijeme primopredaje smjene, umrlo još dvoje ljudi, životnu su bitku izgubila još dva pacijenta. U 10.40 i 14,12.
image
Zeljko Hajdinjak/Cropix
- Intenzivisti rade u salama, rade puno dežurstava, danu i noću, ali na toliko veliku smrtnost nismo navikli. To je dodatni stres i problem. Ima nas tu 15 specijalista, ali troje, četvero je uvijek u izolaciji. Kolege imaju i po devet dežurstava mjesečno, što je dvostruko više nego obično - kaže.
Sve su smrti teške, ali najgorima smatra "iznenadne smrti", one koje nisu očekivali. Korona virus zgrušava krv pa čovjek već ode doma, ozdravio od covida, a dobije moždani udar ili emboliju pluća. Kao direktnu posljedicu koronavirusa. I poznati fratar, fra Bono Šagi, liječio se od korone, ozdravio, otišao doma pa dobio emboliju pluća i umro.
- Te iznenadne smrti su najgore. Kod drugih su parametri danima bili loši, pogoršavali se i najgori ishod je bio izvjestan. Mogla se obitelj pripremiti na to - kaže primarijus. Teško bi joj bilo bez njezine ekipe, sestara i tehničara Ksenije Kukec, Mirne Korpar i Gorana Jaganjića. Desna ruka u smjeni joj je mlada doktorica Ana Bahunek. Odjel ima 23 respiratora, tog su jutra, u srijedu, stigla još dva. Svaki novi respirator vrijedan je zlata. Smjenu je počela s dvoje mrtvih.
- Pogodi nas, jasno, ali spremni smo na to. Tu se broje mrtvi, živi i koliko još imamo respiratora. Tako danas živimo - realna je. Jednako realno kaže da nema šanse da njezine riječi, apeli liječnika ili novinarske priče, potaknu ljude na odgovornost.
- Nema šanse. Ono što ljude može potaknuti je da snimimo umiruće bolesnike koji se bore za dah, na TV, umjesto reklama. Sve drugo ne pomaže. Pa pročitajte komentare na društvenim mrežama, ja ih više i ne čitam - pragmatična je.
image
Zeljko Hajdinjak/Cropix
Zaraženi covidom-19 u bolnicu, na Odjel infektologije, dođu s kuferom na kotačiće koji vuku po hodniku kao po aerodromu, prepričava nam primarijus Krobot. Još ne vjeruju da se umire od korone. Sretnici će preživjeti. Tko završi na respiratoru, šanse su mu slabe.
- Imaju sa sobom pidžame, veš, stvari za osobnu higijenu. Laptop, iPod, mobitel, punjač, hranu, ne znam što sve ne. Jedno vrijeme sve to koriste, komuniciraju s obitelji. Onda im se pogorša i više se ne mogu javljati na mobitel. Pa dođu k nama na intenzivnu, a mi tu hrpu stvari deponiramo. Čovjek premine, a mobitel i dalje zvoni. Pa nazovu nas: 'Ja sam supruga toga i toga, ne mogu ga dobiti, molim vas kako je'. I to je najteži trenutak. Kad morate reći da je on preminuo. Kad slučajno nazovu prije nego što ste ih stigli obavijestiti. O smrti obavještavamo u roku sat, dva, kad riješimo sve što moramo. Puno ljudi na formularima za prijem napiše svoj broj kao kontaktni. Pa zovemo, a telefon zvoni pacijentu koji je mrtav - svakojake se situacije događaju ovih dana.
Primarijus Krobot kaže da su se liječnici navikli. Za nju osobno više nema drame. Drama je, kaže, s "druge strane".
- Komunikacija bolesnoga s familijom je otežana. Ne mogu se vidjeti, čuti. To su ljudske drame. Lako za nas, to nam je posao. Nemojte nas prikazati žrtvama, jer ja žrtva nisam - zahtijeva primarijus. Nije ju teško razumjeti.
image
Zeljko Hajdinjak/Cropix
Ono što ona neće reći je da su mnogi Varaždinci postali teško predvidljivi u ovom vremenu. Dok bolnica ima crne rekorde, dok je pitanje trenutka kad će prvi pacijenti u šatore, dok svatko poznaje barem jednu zaraženu osobu, oni i dalje na društvenim mrežama negiraju bolest.
Korone nema, doktori lažu jer bolnice na tome zarađuju (?!), novinari su potkupljeni. Spremni su povjerovati u sve, osim u covid-19. Mjera se rijetki pridržavaju. Zato je Varaždinska županija prije tjedan dana uvela najstroži set mjera u Hrvatskoj. Predsjednik Gradskog vijeća protestira odlaskom na kavu u susjedno Međimurje, gradonačelnik s obitelji ruča u Čakovcu.
Zaraženih je sve više. U petak ih je bilo 400, nema mjesta u gradskoj mrtvačnici. Renata Krobot ignorira društvene mreže. Stres rješava sportom, pasionirana je sportašica. Što je vježba teža, njoj je draža. Izmuči tijelo, jača duh. Za normalnih vremena putuje. Često i daleko. Papua Nova Gvineja, Kolumbija... njezine su destinacije. Danas su na čekanju. Najmlađi pacijent na njezinu je odjelu imao 38 godina. Prvi zaraženi u jesenskom valu na Odjel intenzivne njege stigli su 17. listopada.
- Od 17. listopada do 25. studenoga lani imali smo 60 bolesnih na intenzivnoj njezi, umrlo ih je četvero. U studenome je pacijenata dvostruko više, a smrtnost je deset puta veća - kaže primarijus.
Danas na Odjelu leže pacijenti zaraženi početkom studenoga. Da se sutra i ne zarazi nitko, još će dugo liječiti zaražene u najcrnjem mjesecu. Samo u petak ujutro bilo ih je 390, do poslijepodne vjerojatno i 400.
- Deset posto zaraženih sedmog dana bolesti razvije upalu pluća i završi u bolnici. Kad iscrpe 25 litara kisika, prelaze na 50 litara, a nakon toga na respirator. Od njih deset kod nas završi barem jedan, a ponekad i dvoje. Sreća je ako i jedan preživi.