SAŠA BURUŠIĆ NAGODIO SE S TUŽITELJIMA
petak, 23. kolovoza 2013.
četvrtak, 22. kolovoza 2013.
"POSLJEDNJI DANI" ILI SMAK ZDRAVOG RAZUMA
STRUČNJACI ALARMIRALI JAVNOST
DRAMATIČNO UPOZORENJE 'Vlasti lažu, u Fukushimi radioaktivnost curi posvuda!'
(1/2)
Curenje radijacije u nuklearki u Fukushimi je mnogo gore nego što su to priznale japanske vlasti, tvrdi nulearni stručnjak Mycle Schneider
++++++++.
JELI G. BUSH , KOJEG JE ISUS PROMJENIO IZ DNA DUSE, SADA VEC POSVE SIGURAN NA SVOM ZBJEZISTU U NIKARAGVI ?!
Ili se pak Isus malo zajebao, pa je isao mjenjati Bushevu dusu koju on nema.
Kako da bilo, moje su laste odavde nestale vec sredinom augusta, sto se dogodilo po prvi puta od kako krecu prema Africi negdje od 5.- 10. septembra.
Barem su laste zloslutne..................
Ili se pak Isus malo zajebao, pa je isao mjenjati Bushevu dusu koju on nema.
Kako da bilo, moje su laste odavde nestale vec sredinom augusta, sto se dogodilo po prvi puta od kako krecu prema Africi negdje od 5.- 10. septembra.
Barem su laste zloslutne..................
++++++++++
DRZ' TE LOPOVA 2
BRZI I VELIKI REZOVI
JUTARNJI OTKRIVA Bandić dao otkaz cijeloj Upravi ZG Holdinga!
Prema ugovoru o radu članova Uprave, poslodavac nije dužan te ljude zadržati nakon istjecanja ugovora u tvrtki, kažu u Holdingu.
++++++++
NIJE ZA VJEROCVATI DA CE SE TO SUMANUTO DRUSTVO RASPASTI SAMO OD SEBE I PRIJE NO STO GA PROTJERA SA VLASTI UMNOZAVAJUCI LUMPEN PROLETARIJAT, JER ZDRAVOG RAZUMA KOJI BI TO TREBAO PROVESTI NIGDJE JOS NA VIDIKU.
DRZ' TE LOPOVA
OŠTRA PORUKA MINISTRA FINANCIJA
Linić: 'Sramim se znanstvenika koji tvrde da dug ne treba vraćati. Čuvajte se takvih ljudi'
'Morali smo plaćati kamate i krestati potrošnju koju su oni digli do abnormalnih visina, oni isti političari koji sada pričaju gluposti i njihovi kvazi znanstvenici', izjavio je Linić.
********
A KADA CE LINIC
NAPLATITI POTRAZIVANJA OVOG IZGLADNIJELOG NARODA, NJEGUJUCI PREKO 250 TISUCA BIROKRATSKIH SALONJA KOJI GA
DRZE NA VLAST ?!
DICKENSOVOM SPIRALOM DO SVE MASOVNIJEG LUMPEN PROLETERIJATA
NEMA NOVACA
U SRBIJI ZBOG KRIZE ZATVARAJU JAVNE KUHINJE Bez obroka ostalo 5.300 gladnih u Nišu
Vlasti kažu da naprosto nisu imali novaca za toliki broj siromašnih
Kriza je toliko stisla Srbiju da se zatvaraju i javne kuhinje. Sve veći broj javnih kuhinja jedva opstaje, a nekima prijeti zatvaranje. U Nišu je 5.300 siromašnih ostalo bez obroka zbog manjka novca, prenose beogradske Večernje novosti .
- Narodna kuhinja mi je bila jedini način da prehranim sebe i sina, jer sam ostala bez posla, a socijalna pomoć nije dovoljna ni za najnužnije. Kako ćemo dalje, ne mogu ni zamisliti. Bilo me je sramota stati u red za obrok, ali moralo se - rekla je Stana M. (43) iz Niša. U gradskim vlastima kažu da naprosto nisu imali novaca za toliki broj siromašnih. "I pored siromaštva, nismo ih očekivali toliko. Počeli smo sa 3.000, stigli do 5.300, a očekivalo se da će ih narednih mjeseci biti oko 7.000", požalio se Novostima član gradskog vijeća Niša zadužen za socijaluBranislav Ranđelović.
Jako je loše stanje i u Kuršumliji, pa je pitanje trenutka kad će najsiromašniji ostati bez hrane, kaže predsjednik Crvenog križa Milomir NikolU čitavoj Srbiji Crveni križ koordinira radom 75 narodnih kuhinja za 34.660 korisnika, od čega je više od 11.000 djece. Sustav je postavljen tako da kupovinu deset osnovnih namirnica financira Vlada, a općine plaćaju režije i plaće. Čak 800.000 ljudi u Srbiji smatra se siromašnima, a prosječna plaća iznosi 41. 821 dinara ili 2.700 kuna.- Imamo 950 korisnika, što je 10 odsto svih građana Kuršumlije - kaže Nikolić. Samo siromašne djece do 14 godina imaju 250, a ostalo su stari, nemoćni, invalidi. Općina je prvo smanjila iznos koji daje za javnu kuhinju, a onda im potpuno zavrnula pipu. "Od srpnja ne dobijamo ništa", požalio se lokalni aktivist Crvenog križa. U Sremskim Karlovcima javna kuhinja ne radi od 1. ožujka. Nema novaca! Na 8.000 stanovnika imaju 200 korisnika, ali oni su ostali i bez te pomoći. U 24 narodne kuhinje u Vojvodini hrani se oko 10.000 ljudi, ali se procjenjuje da su potrebe dvostruko veće, jer pola općina uopće nema javne kuhinje, kaže Vera Žarkovićiz Crvenog križa Vojvodine.
********
SAMO MLADIC, KARADZIC I GENERALSKA SVITA JNA, KOJA JE SIJALA MILIJUNE NAGAZNIH MINA ZA ISTI ONAJ NAROD KOJI IH JE HRANIO, OSTAJU VJECITI GOJENCI OVOG SUMANUTOG DRUSTVA..
********
SAMO MLADIC, KARADZIC I GENERALSKA SVITA JNA, KOJA JE SIJALA MILIJUNE NAGAZNIH MINA ZA ISTI ONAJ NAROD KOJI IH JE HRANIO, OSTAJU VJECITI GOJENCI OVOG SUMANUTOG DRUSTVA..
Per quelli che: "il nucleare è sicuro!"
Dopo circa 16 mesi dall'esplosione presso la centrale nucleare giapponese, sembrava che le cose fossero tornate a posto. Niente di più lontano dal vero. Le cose vanno male, molto male. I versamenti di acqua contaminata che dalla centrale raggiungono il mare stanno inquinando l'intero Oceano Pacifico. Nessuno è in grado di spiegare cosa stia succedendo o come affrontare l'emergenza. Secondo Dale Klein, ex commissario della Nuclear Regulatory Commission americana, la Tepco, proprietaria dell'impianto di Fukushima, "non ha idea di quello che sta facendo"
INAUGURATOR 20. STOLJETNIH GENOCIDA
KRV, ZNOJ I SUZE
UGLEDNI PROFESOR: 'Laž je da je Churchill bio veliki vođa. Bio je pijanac kojem su se svi smijali'
Unatoč tomu što se britanski premijer Winston Churchill danas smatra jednim od najboljih oratora u povijesti, autor nove knjige Richard Toye tvrdi da u početku rata njegove riječi nisu imale posebno dobar prijem kod britanskog puka, a da je bivši premijer svoje najpoznatije govore vjerojatno posudio od jednog američkog novinara.
********
Churchilov genocid nad Kurdima i Turmenima u Iraku, kako bi
tu proveo nove iracke medje oko naftnih izvorista u toku Prvog sjetskog rata, kao da je za
uvijek zaboravljen zajedno sa njegovim zrtvama i njegovim nasljednikom
Blairom.-
Povijest se uvijek krojila prema zahtjevima i potrebama
vladajucih krvnika.
srijeda, 21. kolovoza 2013.
MILJENKO JERGOVIC O MIRKU KOVACU
SMRT VELIKOG PISCA
Pisao je prozu koja je življa od same zbilje
Jedino su on i Ivo Andrić sa dva kraja i kroz dvoja vrata ulazili u ovaj jezik, koji su mijenjali, stvarali i prilagođavali sebi
Dvaput je Mirko Kovač tvorački ulazio u rečenicu ovoga jezika: prvo sa srpske, onda s hrvatske njegove strane. Nije to samo tehnički podatak iz jedne biografije, uvjetovan povijesnim i političkim okolnostima, i jednom sasvim privatnom moralnom odlukom, nego je činjenica književna, i mjeri se starinom jezika, te nadilazi okolnosti kratkoga čovjekovog života. Malobrojni su pisci koji svojim stilom inficiraju jezik, mijenjaju ga, oblikuju i pretvaraju u nešto što nije bio prije njih. U svakom jeziku malo je takvih, a u našem postoje dvojica koji su ga preobražavali u dva njegova živa oblika: prvi je Ivo Andrić, drugi je Kovač. Različiti su bili njihovi životni razlozi, drukčije su bile političke okolnosti, ali to će s vremenom za njihove čitatelje biti sve manje važno.
Đavo znatiželjeDar jeziku, svejedno hoće li ga naši budući biti svjesni, koji donose ova dva pisca mjerljiv je samo na riječima, u sintaksi, u memoriji i u ličnoj čovjekovoj emociji, mjerljiv je, također, i u smislu onoga što će tek biti izgovoreno i napisano. Taj dar ne može se izraziti u novcu i zlatu, kao što mogu materijalna i nematerijalna kulturna baština, i vredniji je od katedrala i od predraskolnih dalmatinskih crkvica, od svega iskazivog blaga Hrvata i Srba, vredniji je njihov dar u jeziku. Andrićev i Kovačev. Hvala im, i neka se hvala čuje dok je ovoga jezika.
Mirko Kovač znatiželjan je, blag čovjek, s nečim đavolskim u sebi. Takva znatiželja, kada je u odrasloga čovjeka, djeluje đavolski. Pun je sitnih usmenih priča, uspomena i verbalnih gegova, kojima će zabaviti društvo. O bliskim prijateljima, o muškarcima prema kojima osjeća naklonost, pričat će mnogo toga do čega ga je dovela njegova znatiželja, i što je upamtio. Kada bi se za stolom našao netko tko ne razumije ljude, ili je prosto rečeno zlonamjeran, a takvih za Kovačevim stolom nema, mogao bi reći da je u tim svojim pričama indiskretan. Posve krivo: on je veliki zaštitnik onih o kojima govori, ti ljudi žive u njegovim usmenim pripovijestima, Kovač ih štiti od zla i od banalnosti. Kako će bez njega?
On toga ima prekoviše, njemu priče naviru sa svih strana, događaji, mistifikacije, život, te sve ono do čega se dolazi znatiželjom. Nema od obične djetinje znatiželje veće i bolje brige za bližnje i za svijet. Gospod to zasigurno zna, i nagrađuje. Kovača je nagradio preobiljem talenta, koje on može i rasipati, a ne njime škrtariti. I dobro je, dok god ga rasipa, živ je, a njegovi prijatelji, ljudi koji ga vole, imaju moćnog zaštitnika.Dobri pisci su, obično, škrti na pripovijestima. Šute ili izgovaraju same općenitosti, blebeću i mudruju, od dosade i duga vremena. Ono što vrijedi, čuvaju od prolaznosti i od propadanja, od lakog i brzog truljenja u usputnim razgovorima i kafanskom ćaskanju. Ti ljudi postaju pisci, dobri pisci, tek kada se nađu pred bjelinom papira ili kompjutorskog ekrana. Mirko Kovač i tu je izuzetak.
“Uvijek mi je draže kada se literatura ponovi u životu nego obratno”, napisao je Kovač u poglavlju Nevolje s biografijom, iz autopoetičke knjige “Europska trulež”, koju je prvi put objavio 1986, a poslije ju je popravljao i nadopisivao. I to je formula njegova pripovjedačkoga, fikcionalnog dokumentarizma. U Kovačevim romanima, u “Malvini”, u “Ruganju s dušom”, “Uvodom u drugi život”, “Vratima od utrobe”, te u “Kristalnim rešetkama” i “Gradu u zrcalu”, kao i baš svakoj njegovoj pripovijeci, čitatelj ima dojam da ga pisac upravo izvještava o nečemu što se dogodilo.
Svaki dobar prozni pisac ima svoj vlastiti sustav i prozni kanon, kojemu se čitatelj pokloni i na kojega ponizno pristaje, ili ne čita tog pisca. Kovačev kanon je poseban po tome što ne preuzima elemente zbilje, ne teži mimetičnosti, banalnom prepisivanju stvarnosti, nego proizvodi zbilju, ali ne kroz borhesovske lažne i izmišljene dokumente. Kovačeva romaneskna i pripovjedačka zbilja potpuno je čulna i stvarna. Ona u čitateljevoj svijesti zapremi prostore stvarnosti, onoga što budan vidi, misli i osjeća. Pored zbilje njegove Malvine Trifković, druge zbilje za čitatelja više i nema. Opasno je to, čovjek može postradati dok čita Kovačev roman. Može mu se u životu ponoviti njegova literatura.
Kiša u Trebinju
I to se događa stalno. Kada sam prvi put nakon rata jedne nedjelje u ranu jesen preko brda stigao u Trebinje, na ulicama i trgovima kamenoga hercegovačkog gradića nije bilo nikoga jer je pljuštala kiša, i bila je, rekoh, nedjelja, i okolnosti su bile takve, ljudi su bili takvi, da više ne bude nikoga, upao sam naglavce u prozu Mirka Kovača. Toliko puta spomenuti hotel pod platanima, i velika katolička crkva, s kamenom pločom o tisućgodišnjici Tomislavova kraljevstva, kakve se nalaze po mnogim našim jugoslavenskim provincijama, jer je taj hrvatski kralj bio drag jednome drugom kralju, sve je to, zajedno sa starom stanicom uskotračne željeznice, s mirisima i bojama jedne jeseni, koji se jedini u međuvremenu nisu mijenjali, bilo već napisano u nekoliko Kovačevih romana i priča.
A onda Beograd: on više nije bio u svom gradu, nakon što ga je 1991. napustio. Taj grad u svojim tamnijim dijelovima, u centru, na Dorćolu i po haustorima Ulice maršala Birjuzova, sav Beograd i njegovi dijelovi, kafana kod Ruskoga cara, u kojoj je danas talijanska špageterija, a u kojoj je Kovač upoznao Danila Kiša, napisan je njegovom rukom. Dok gledam Beograd, ja samo to vidim. I dok Kovača gledam, ja vidim taj Beograd. Nije čudo što više ne odlazi tamo: pisci se od nekog vremena više ne vraćaju svojim djelima.
Da, na mjestu Ruskoga cara danas je špageterija. Tamo je Kovač upoznao Kiša.
U njegovome životu još su Borislav Pekić i Filip David. I Miodrag Bulatović, taj stovrag od Bijeloga Polja, i mnogi koji su tim gradom šezdesetih i nekih kasnijih godina prolazili. Piše Kovač o njima mimo romana, u esejima i kojekavim autobiografskim tekstovima, da sve ne ostane rasuto i da se ljudi ne izgube po usmenim pripovijestima. I kada nije blagonaklon, što prema bijelopoljskome stovragu nije lako biti, on te ljude čini živim, kao što živim čini gradove u koje već dugo ne odlazi. Izaći će van, prošetat će okolo, u Kovačevim pričama groblja od ljudi, groblja od gradova.
Kovač i na leđima Kiš
To se ne smije pred njim reći, pa nikada nisam ni rekao, ali meni je Mirko Kovač ostao važniji od Danila Kiša. Tako je bilo u pubertetu, mislio sam promijenit će se. Mudro sam o tome šutio, čitao ponovo iste knjige, i svaki put su one bile drukčije, jer su svaki put drukčije knjige svih istinskih i velikih pisaca, ali jedno je ostalo isto: meni je Kovač važniji, njegov kanon mi je bliži, u mome svijetu - i nigdje izvan njega to ne mora biti tako - Mirko Kovač veći je pisac. To se ne govori, niti takve usporedbe imaju smisla, osim ako njima čitatelj ne kani reći nešto o sebi. Dok govorim o Kovaču, ja samo iznosim svoju autobiografiju. Zbog čega bih inače govorio? Njemu ne trebaju naše lijepe riječi, neće mu pomoći nimalo. Nama, možda, hoće. Naša srca ne mogu potjerati Kovačevu zaustavljenu krv. Mi sebe tješimo.
Jednom je, u nekom eseju, ne sjećam se više gdje ni kada, pisao kako je nekih šezdesetih na svojim leđima vukao mrtvoga pijanog Kiša, od hotela Evropa do hotela Central, u Sarajevu. Nije to dalek put, nekih stotinjak koraka, od jednoga do drugog hotela. Ništa Kovač nije napisao o okolnostima tog događaja, ni kakav je bio dan, koje doba godine, ali u gradu u kojem sam rođen, i u kojem me je, izvan književnosti, izvan azila memorije, još jako malo, taj put od Evrope do Centrala vidim sasvim jasno, i na tom putu mladoga Mirka Kovača, kako pred svim užasima Zemljine gravitacije spašava mladoga Danila Kiša, i nosi ga pun vedrine, kao što je Šimun Cirenac nosio Kristu križ. A jedva da je Kovač o tome napisao rečenicu-dvije, sve drugo se ispisalo samo. To je tako kod pisca, zbilja nastavi sama, nakon što joj je on odredio takt. Literatura se u životu ponovi, i zatim nastavi sama.
“Piscu se može priznati hrabrost, ali za njega je najveće priznanje umijeće!” Piše Kovač, i samo umijeće pojača kurzivom. Hrabrost je drugorazredna, čak i kada je očigledna. Njegova hrabrost sastoji se u tome što nije htio odustati od vlastitoga poetičkoga i moralnog mjerila, iako mu se nudilo. Tako je iz jednoga velikog, raskošnog stana na rubu Beograda, u kojem ga gledam kako sjedi u nekoj raskošnoj drvenoj fotelji, godina je 1990. i upravo smo se upoznali, preselio u Rovinj, i to navrat-nanos, onako kako te stvari inače čine oni koje se protjeralo. Moglo je i da ne bude tako, da, recimo, nije imao hrabrosti.
Ali time bi bilo ugroženo i Kovačevo umijeće, do kojeg mu je, međutim, bilo veoma stalo. Nije se on ispisivao iz jedne i upisivao u drugu nacionalnu kulturu, jer nije književnost šahovski klub, pa da se ispisuješ iz jednoga i upisuješ u drugi, nego je u kulturu koja mu pripada koliko i srpska ušao iz razloga koji je definirao Boris Maruna, a koji mi se, evo, već drugi put vraća u ove kolovoške dane: hrvatstvo je 1991. za njega bilo moralna kategorija.
U noći bdijenja
Ali onda se u noći bdijenja od 19. na 20. august zbilo nešto neobično. U kratkim notacijama na internetu i po regionalnim televizijskim postajama, dok su se ime i životopis Mirka Kovača izgovarali u sklopu neke vijesti koja se njega više nije ticala, iako se tiče nas - a bilo bi dobro govoriti samo o njemu, a ne o nama - nisu znali što da rade sa svim tim identitetskim proturječjima, s izjašnjavanjima, prihvaćanjima i neprihvaćanjima, pa su najednom, umjesto da govore o Kovaču kao o hrvatskom, srpskom, hercegovačkom i crnogorskom piscu, što se već ceremonijalno uobičajilo, izgovorili, kao da u času više i ne znaju što govore, da je on - jugoslavenski pisac.
Pred kraj dnevnika na Televiziji Srbije, na portalu crnogorskih Vijesti, na hrvatskim informativnim web portalima, bez ikakve zle primisli, kažu: jugoslavenski pisac. Iako je Kovaču do jugoslavenstva bilo samo onoliko koliko je bio protiv prolijevanja krvi, a nakon toga se držao podalje od tog sentimentalnog fantoma, tačno je da je on jugoslavenski pisac.
Mirko Kovač rođen je na dan kada katolici slave Stjepana Prvomučenika, jednoga od sedam prvih đakona Crkve, osuđenog i kamenovanog zbog blasfemije. Novorođeni dječak trebao je biti pravedan, odrješit, osamljen i sklon praštanju. I vješt u pričanju priča, jer će prvi posvjedočiti Krista. Sedamdeset i pet godina kasnije, na veliki pravoslavni Blagdan svetoga preobraženja Gospodnjega, umro je Mirko Kovač. Tog dana jedu se dinje i lubenice, blagosilja se grožđe.
Ne valja preko dana zaspati, jer tko danju usni na Dan preobraženja Gospodnjega, cijele će godine biti pospan i krmeljav. Nije mu dobro dan provesti u krčmi, postat će vjetrogonja i raspikuća. Nije dobro na Dan preobraženja Gospodnjega plakati. Nikako to ne može biti dobro. Mirko Kovač pisac je mnogih preobraženja, čudotvorac. Svaka je ova riječ njegova. Drugih riječi osim ovih nema. Ima samo drugih, stranih i nerazumljivih jezika.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)