utorak, 15. travnja 2014.
nedjelja, 13. travnja 2014.
NA BALKANU NISTA NOGOGA
ANALIZA ECONOMISTA
DESETA NAJGORA EKONOMIJA SVIJETA 'Za nas nema spasa bez radikalnih promjena'
Svi su u problemima, ali provode reforme i mijenjaju se. Kod nas nema reformi i sad plaćamo cijenu, kaže Željko Lovrinčević
Hrvatski BDP pada već devet kvartala zaredom. I u četvrtom tromjesečju 2013. BDP je pao za 1,2 posto na godišnjoj razini, a oporavak gospodarstva ne očekuje se ni ove godine. Stopa nezaposlenosti za veljaču od alarmantnih 22,7 posto najviša je u 12 godina. Investicije su se u pet godina smanjile za čak 38,3 posto i od svih komponenti BDP-a najsnažnije su pridonijele recesiji.
S takvim pokazateljima Hrvatska se očekivano našlameđu deset najgorih ekonomija svijeta u 2014. prema istraživanju uglednog britanskog tjednika The Economist . Listu najgorih predvode Cipar, Ukrajina i Portoriko. Slijede Srednjoafrička Republika, Venezuela, Ekvatorijalna Gvineja, Argentina i Barbados. U tom neslavnom društvu Hrvatska je na 10. mjestu.
Urednik The Economist Intelligence Unita, Robert Alan Ward, na Twitteru je poručio da je Hrvatska među deset najgorih zbog visoke nezaposlenosti, vanjskog duga i slabe konkurentnosti koja ograničava rast. Smatra da je oporavak hrvatske ekonomije moguć tek 2015.
- Hrvatska se našla na listi jer je riječ o ekonomiji u kojoj su svi makroekonomski pokazatelji loši - od razine javnog i inozemnog duga do BDP-a, iznimno visoke stope nezaposlenosti i visoke stope neaktivnosti. Kad sve to zbrojite, dobijete najveći problem - hrvatska ekonomija ima vrlo slabe stope rasta. Čak i kada se zemlje EU oporave, Hrvatska će imati najniže stope rasta u odnosu na okruženje. Rast neće prelaziti dva posto, a u takvim okolnostima nismo sposobni plaćati niti kamate na dug - upozorava Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta.
Unatoč tome, ministar financija Slavko Linić iz Washingtona poručuje da je sa Svjetskom bankom počeo razgovore o novom kreditu za strukturne promjene.
- Svjetska banka dala je punu potporu reformama hrvatske Vlade - rekao je.
Komentirajući lošu poziciju Hrvatske, potpredsjednica Vlade Vesna Pusić problem je svela na deficit koji ubija gospodarski rast. - Naša jedina šansa je radikalno popraviti investicijsku klimu. To znači radikalno srezati administrativne prepreke, broj dozvola, duljinu procesa i neefikasnost administrativnog aparata - poručila je i navela da su najtragičnije priče predstavnika stranih investitora s kojima je prije dva dana razgovarala povezane s neprovođenjem zakona i otezanjem odluka.
Analitičari, međutim, problem smatraju još većim. Hrvatska će još dugo plaćati cijenu neprovođenja reformi - radnog zakonodavstva, državne uprave, teritorijalnog ustroja, zdravstva. Turizam je praktički jedini sektor koji diže ekonomiju, ali ni tu nema sigurnog rasta.
Ovogodišnji ožujak donio je pad broja turista od 7,5 posto u odnosu na isti mjesec lani. Prema procjenama analitičara, Hrvatska će još desetak godina zaostajati za svima ostalima bez perspektive rasta.
- To je teška igra. Svi su u problemima, provode reforme i mijenjaju se, ali Hrvatska je u tolikom zaostatku da dugoročno nema spasa bez radikalnih reformi. Sve ono što danas govorimo da je potrebno učiniti znalo se još 2001. u vrijeme RačanoveVlade. Zatim je došla Sanaderova Vlada koja je do 2008. uz obilje kapitala imala najpovoljnije okruženje za reforme. Zatim je stigla kriza i još veće potrebe za reformama, ali spremnosti na promjene i dalje nema. Sada plaćamo cijenu svega što se nije radilo u posljednjih 15 godina - kaže Lovrinčević.
************************************************
Komentar ovog bloga
Ekonomskoj katastrofi svjetskih razmjera , ovdje u veliko pridonosi lokalno zlo sveopce zaostalosti jednog sustava koji tone sve dublje u svoj regres vec cetvrt stoljeca .pod dirigentnom palicom klasne nemani, njenog krupnog kapitala, privrednog kriminaliteta nevidjenih razmjera; bahata drzavnicka kasta , koja se odrzava na vlasti pomocu jedne milijarde kuna godisnje rente jezuitskom Vatikanu za njenu glasacku pastvu, i mnogo vise od toga pomocu placenicko lazne dijasporne glasovnioce, laznih invalida rata, dvijesta pedeset tisuca birokrata; i pomocu jedne od naj snaznijh policiciskih drzava Europe , (u odnosu prema broju stanovnistva).
petak, 11. travnja 2014.
HRVATSKI "BATIBUJ" *
Parada pijanstva i kiča: Zoki, Stipe i Mirando kod Marine
U novom broju Expressa donosimo ekskluzivne fotografije s raskošnih županičinih balova na kojima su bili Zoran Milanović, Mia Begović, Feminnemke, Stipe Mesić...
Lav i lisica Zoran Milanović, tigrasta Mia Begović, ženstvene Feminnemke, karizmatični Mirando Mrsić te Stjepan Mesić odjeven kao konfucijanski vjeroučitelj s velikim su guštom otišli na milijunski županičin bal 2008. kad je bila na vrhuncu moći. Ekskluzivne fotografije pokazuju hrvatski sajam taštine.
Danas druga priča. Bivša banijska princeza užasava se čučavca u ćeliji, kao ranjena zvijer rida gorke suze, puši jednu za drugom i sve koji je žele slušati uvjerava: “Nevina sam, nevina”. Sve je u Expressu!
**************************************************
I NJIHOVOM DZEPU !
*Batibuj je rijec rodjena u narodu Istrie za jednu ovdasnju povijesnu pijanku katastrofalnih posljedica.
*Batibuj je rijec rodjena u narodu Istrie za jednu ovdasnju povijesnu pijanku katastrofalnih posljedica.
IZ HRVATSKE DANAS
PIŠE MARUŠKA VIZEK
KOMENTAR JUTARNJEG Evo zašto je zgrada Hitne pomoći u Sisku skupa
Kako je Ministarstvo regionalnog razvoja u ‘slučaju Planinska’ odredilo ‘pravu’ cijenu zgrade? Pa jednostavno, naručili su!
Zamjeniče, treba ponoviti proceduru i objasniti i nama i hrvatskoj javnosti zašto je nešto toliko procijenjeno”, obratio se premijer Milanović na jučerašnjoj sjednici zamjeniku ministra financija Borisu Lalovcu u vezi sa slučajem kupnje zgrade sisačke Hitne pomoći. “Tu nema čekanja pravosuđa. Dok mi sada razgovaramo, u Hrvatskoj se vode na stotine postupaka kojima se procjenjuje imovina i to povjerenje mora postojati. Riječ je o vjerodostojnosti”, poručio je Milanović.
Premijer je tako čitavoj javnosti dao do znanja da postoji način da se utvrdi zašto je neka nekretnina u vještačkom elaboratu procijenjena na baš određenu vrijednost. Ni premijer, a čini se ni hrvatska javnost ne razumiju da zbog institucionalnog vakuuma i nedostatka minimalnih standarda vještačke struke nije moguće utvrditi je li vještačka procjena napravljena korektno ili nije. Da razumiju, netko bi se valjda do sada već zapitao kako je moguće da procjenjivanje vrijednosti nekretnina u Hrvatskoj nalikuje samoposluzi. Koju vrijednost od vještaka tražiš, tu i dobiješ.
Naravno, nisu svi vještaci kao samoposluge. No, očito postoji dovoljno onih spremnih izaći u susret željama naručitelja vještačenja jer slučaj kupnje zgrade sisačke Hitne pomoći nije prvi put da upitna procjena vrijednosti nekretnine izaziva buru u javnosti i sumnju na malverzacije. Podsjetimo se, upravo je u tijeku suđenje bivšem premijeru Ivi Sanaderu za slučaj Planinska u kojem je državni proračun oštećen za najmanje 26,4 milijuna kuna. Tom je prilikom Ministarstvo regionalnog razvoja od Stjepana Fiolića kupilo zgradu za cijenu dvostruko veću od tržišne.
IZVANREDNA PRESICA U POREZNOJ 'Nekretnina u Sisku procijenjena je na zakonit način'
Kako je Ministarstvo regionalnog razvoja tom prilikom odredilo koja je “prava” cijena za zgradu? Pa jednostavno, naručili su procjenu tržišne vrijednosti zgrade od građevinskog vještaka.
ČAK I ŠUKER BRANI LINIĆA 'Ministar ne može biti odgovoran za sisačku Poreznu upravu'
A kako je građevinski vještak znao koja je “prava” cijena nekretnine? Jednostavno, on ju je procijenio. A kako je građevinski vještak znao da njegova procjena odgovara stvarnoj tržišnoj vrijednosti nekretnine? Jednostavno, on to nije ni znao, ali to ga možda nije ni zanimalo. Postojeći standardi struke (ili bolje rečeno njihov nedostatak) omogućili su mu da izabere onu cijenu koju on smatra najprikladnijom. Igrom slučaja (ili kriminalnom namjerom) ispostavilo se da je procijenjena vrijednost bila veća od tržišne. Erozija profesionalizma u procesu vještačenja “prave” vrijednosti nekretnina upućene nije iznenadila. Proces procjene vrijednosti nekretnina nije ni transparentan niti vjerodostojan. Negativnosti vezane uz taj proces razlog su zbog kojeg Ministarstvo graditeljstva, usprkos mnogostrukim otporima, pokušava donijeti uredbu o procjeni vrijednosti nekretnina i formirati registar cijena nekretnina. Ta uredba bi prvi put u dva desetljeća hrvatske državnosti uredila to važno pitanje gospodarskog života. Trenutno, proces procjene vrijednosti nekretnina potpuno je neuređen i kao takav ogledni je primjer svih problema s kojima se ova zemlja godinama bezuspješno suočava: od korupcije, nepostojanja temeljnih registara i propisa koji reguliraju rad pojedinih profesija do neadekvatne ponude izobrazbe za procjenitelje vrijednosti nekretnina i prostitucije vještačke struke. Krenimo od ovog posljednjeg.
OŠTRA PORUKA SLAVKU LINIĆU Premijer Milanović: 'Tko ruši povjerenje građana u Poreznu upravu, mora otići'
Dok u Hrvatsku nisu došle međunarodne kompanije koje se bave nekretninskim poslovima, živjeli smo u blaženom neznanju. Nismo, naime, imali nikakav dokaz da vještačenja vrijednosti nekretnina naših vještaka uopće ne nalikuju ustaljenoj svjetskoj praksi. Danas, kada usporedite vještačenja stranih konzultantskih kuća i domaćih građevinskih vještaka, jasno vidite da prvi obrazlažu svaku brojku i pretpostavku koju koriste u elaboratu, dok se drugi prečesto pozivaju na podatke iz oglasnika i bez objašnjenja koriste raznovrsne koeficijente za ocjenu konačne vrijednosti nekretnine. Kao rezultat takve prakse domaćih vještaka, vještačenja iste nekretnine od strane domaćih vještaka mogu rezultirati dramatično različitim procjenama vrijednostima. Rezultat takve prakse je i nedopustiva pojava da vrijednost vještačene nekretnine može iznositi onoliko koliko to poželi naručitelj.
Erozija minimalnih standarda vještačke struke, međutim, nije jedini razlog za ovakvo stanje. Vještaci ne mogu obavljati korektno svoj posao ako ne postoji registar s referentnim tržišnim cijenama nekretnina. Da taj registar postoji, oni bi mogli na jednostavan način utvrditi okvirnu tržišnu vrijednost vještačene nekretnine, nakon čega bi trebali samo korigirati tu okvirnu vrijednost za specifične karakteristike te nekretnine. Porezna uprava koja raspolaže svim neophodnim podacima za uspostavu takvog registra do sada nije pokazala interes da se takav registar uvede. Da stvar bude zanimljivija, čak nije niti spremna dijeliti podatke o cijenama nekretnina s drugim državnim tijelima kako bi tim tijelima olakšala upravljanje nekretninskim fondom. Na kraju treba reći da je nedostatak vjerodostojnosti u vještačenjima nekretnina posljedica neadekvatnog obrazovanja vještaka.
Procjenitelji vrijednosti nekretnina u inozemstvu su interdisciplinarna struka koja kombinira znanja i metodološke alate iz ekonomije, građevine, geodezije i urbanizma. U Hrvatskoj pak, takav interdisciplinaran studij ne postoji pa su vještaci za procjenu nekretnina uglavnom inženjeri građevine koji nisu dovoljno educirani. Iz svega navedenog vidljivo je da su mnogostruki institucionalni propusti omogućili pojedincima da uspješno izigraju sustav procjenjivanja vrijednosti nekretnina u vlastitu korist, a na štetu poreznih obveznika. Premda nema nikakve isprike za dva desetljeća institucionalnog vakuuma kada je reguliranje procesa procjene vrijednosti nekretnina u pitanju, nikada nije kasno da se to pitanje konačno uredi. Zbog zaštite javnog interesa i poreznih obveznika, nadajmo se da na to nećemo morati čekati sljedeća dva desetljeća.
***************************************************
Komentar ovog bloga
Cestitka Jutarnjem za vanredan clanak hrvatske drustvene
pogubnosti koja ovdje avetski kosi sav ljudski progres posljednjih dva
desetljeca, ma da smo kao zemlja, nacija, nedaj boze da smo drustvo
kulturoloskog standarda jednog vremena, koje zahtjeva znanstveni rez, kojim ce se dostici do pravog
uzroka i posljedica, ne samo na lokalnom nivou, vec i na svjetskoj sceni, kojom drma klasna neman jednog dotrajalog
drustva, sazdanog na nejednakoj
raspodjeli drustvenih dobara izmedju parazitskih kasta i proizvodjackih masa..
četvrtak, 10. travnja 2014.
subota, 5. travnja 2014.
JADAN COVJEK - MISERLY MAN
Danas se znade za vise desetina milijuna nezaposlene radne
snage .
Znade se za desetine tisuca ljudskih dusa koje svakodnevno
umiru od gladi.
Znade se za nebrojna
svakodnevna samoubojstva.
Za povratnu tendenciju pecinskom kanibalu
Takodjer se dobro znade za nagli rast globalno multi milijarderskih
debila, sve da bi taj klasni prirast ubijao
svoju svakodnevnu dosadu intrigama
nacionalnih,vjerskih i ideoloskih
bakanalija….
ZLATNA DOBA DJETINJSTVA - ELIO VELANA
KOLUMNA
Zlatno doba djetinjstva
Piše: Elio Velan
| Objavljeno: 01.04.2014 | 08:30 | Zadnja izmjena: 31.03.2014 | 09:50 | 0 komentara |
Kad političke polemike zamru pred smiraj dana, ljudi se vole prisjećati zlatnog doba djetinjstva. Tamo je sve lakše, nema pritiska, možeš ispričati i najintimnije detalje jer te nevinost štiti; znate, bilo mi je tek šest, sedam ili deset godina, bio sam dijete i onda, nakon tog predgovora, počinje priča. Ljudi vole slušati te ispovijesti, prepoznaju dio sebe, važu iskustvo sugovornika, uspoređuju, a ono što je najbitnije, suosjećaju.
Kad sam se, između 1989. i 1990. godine počeo na kratko baviti politikom već sam punoljetan. Politički sam bio dijete, ali po matičnom broju zreo čovjek. Svako toliko me obuzme želja da ispričam koju priču iz tog razdoblja, no ondase zaustavim jer sam svjestan da bi sve moglo ispasti jako djetinjasto. Prije par dana javio mi se iz Adrie, mjesta između Venecije i Ravenne, prijatelj, Riječanin, koji je u ono vrijeme sa mnom dijelio isto političko iskustvo, politički put nadobudnih koji su tada, u vrijeme povijesnih prekretnica (pad Jugoslavije, pad Berlinskog zida, uspon Tuđmanovog HDZ-a), odlučili izučiti političku abecedu. Jadao mi se prijatelj preko telefona da ne može više slušati laži koje se svakodnevno serviraju kao istina, živcira se zbog pojedinaca koji već više od dvadeset godina i dalje rukovode Istrom, lažu i mažu dok društvo sve više propada. Ponudio mi suradnju u smislu: ja tebi podatke i priče iz osobnog iskustva, a ti ćeš kao dobar novinar (to je on rekao, ne ja) sve zabilježiti i servirati javnosti.
Iskreno, odlučio sam odbiti takvu suradnju jer bi mi to oduzelo ogroman dio vremena kojeg nemam jer se moram baviti stvarima koje su nužne za svakodnevno preživljavanje. S druge strane, neke sam stvari vidio i čuo, znam da su se dogodile, ali se bojim da kada bi ih ispričao malo bi tko tome vjerovao. Čim nešto ispričaš, nastupa opasnost izdaje vlastitih osobnih uvjerenja i iskustvenih doživljaja. Amerikanci koji su poznati kao stručnjaci u domeni takozvane mikropsihologije i sociologije svakodnevno rade amblematična testiranja: smjeste tipa u sobu u kojoj dominira crno-bijela slika, potom ga sele u drugu sobu u koju ga dočeka grupa od desetak osoba koje ga uvjeravaju da je viđena slika bila u koloru. Poanta pokusa je ustanoviti koliko će vremena trebati jedinki da se na kraju prilagodi grupi i bolno zaključi da je ipak na zidu sobe visjela slika u boji. Samo je pitanje vremena, malo tko izdrži pritisak većine i zato neke stvari držiš za sebe svjestan da ne možeš nikoga uvjeriti, a opasnost od samoizdaje vreba.
Ponukan tim činjenicama i svjestan da je jedino zaštićeno područje ono koje zahvaća prve godine života, odlučio sam se odužiti prijatelju s dvije priče iz tog zlatnog doga. Dakle, danas odrasli čovjek ispričao mi je da je kao šestogodišnjak živio s mamom, nastavnicom, u malom mjestu u Zagorju. Živio je s mamom bez oca jer je bio plod kratke ljubavne avanture nakon koje je otac nestao sa scene. Na ulici u igri s prijateljima svako toliko netko bi ga pitao gdje mu je otac, a on odgovarao da je otac poginuo na ratištu kao Titov partizan. Ponosno je isticao detalj da mu je otac bio tenkist i da je poginuo prilikom oslobađanja Beograda.
Priča je bila savršena za poslijeratne godine, njegova se priča uklapala u opće raspoloženje i iskustvo cijelog jednog naroda. No, odrasli nikad ne miruju, zloba je svakdašnji kruh i ne znam zašto, ali ljudi obožavaju rušiti tuđe kule, zadovoljni su kad nekoga prizemlje, to im je sveta zadaća. Kad bi mogli, skinuli bi oni i Krista s raspela. I tako, jednog dana, zlobni mještanin koji je po tko zna koji put slušao priču malog koji se ponosio s time da mu je otac poginuo na ratištu u općoj titanskoj narodnoj borbi protiv nacističkog okupatora, uhvatio je dijete za ruku, stisnuo ga sebi i otrovnim pogledom prizemljio: "Hajde, mali prestani svirat', rođen si 1947. godine!" Iskreno, ne znam koja je pouka te priče, jednostavno legla mi je u trenutku dok sam promišljao o vremenu između 1989. i 1993. godine kad se Istra borila za autonomiju i postala nerješivi hrvatski slučaj za tadašnji Tuđmanov režim koji je izniknuo iz pepela propale "države Jugoslavena".
Druga je priča nešto ležernija. Prijatelj koji je djetinjstvo proveo na selu s djedom i bakom, negdje preko Drage, pričao mi je da ga je jednog dana djed poslao u dućan po dvije cigarete i kao platežno sredstvo u ruke mu stavio vrećicu s nekoliko jaja. Dječak je ušao u dućan, predao jaja, a prodavač ga je, nakon što je izbrojio sadržaj u vrećici, obradovao dodatkom od par bombona. "Ima tu viška jaja, smatraj bombone kao nadomjestak sitnišu koji ti dugujem”. Dječaku se otvori svijet ostvarenih slatkih želja, svako jutro je prije bake pokupio jaja i trčao do dućana. Najeo se mali bombona sve do dana kada su djed i baka, zabrinuti zbog iznenadnog pada produktivnosti u kokošinjcu, otkrili zavjeru i šibom kaznili pronicljivog trgovca u kući.
Čini mi se da je priča prikladna sadašnjoj gospodarskoj situaciji u Istri, treba samo odlučiti tko će glumiti pronicljivog dječaka, a tko izigrane baku i djeda. Čitateljima ostavljam izbor kokošinjca.
*************************************************************
Komentar ovog bloga
Kad sam se, između 1989. i 1990. godine počeo na kratko baviti politikom već sam punoljetan. Politički sam bio dijete, ali po matičnom broju zreo čovjek. Svako toliko me obuzme želja da ispričam koju priču iz tog razdoblja, no ondase zaustavim jer sam svjestan da bi sve moglo ispasti jako djetinjasto. Prije par dana javio mi se iz Adrie, mjesta između Venecije i Ravenne, prijatelj, Riječanin, koji je u ono vrijeme sa mnom dijelio isto političko iskustvo, politički put nadobudnih koji su tada, u vrijeme povijesnih prekretnica (pad Jugoslavije, pad Berlinskog zida, uspon Tuđmanovog HDZ-a), odlučili izučiti političku abecedu. Jadao mi se prijatelj preko telefona da ne može više slušati laži koje se svakodnevno serviraju kao istina, živcira se zbog pojedinaca koji već više od dvadeset godina i dalje rukovode Istrom, lažu i mažu dok društvo sve više propada. Ponudio mi suradnju u smislu: ja tebi podatke i priče iz osobnog iskustva, a ti ćeš kao dobar novinar (to je on rekao, ne ja) sve zabilježiti i servirati javnosti.
Iskreno, odlučio sam odbiti takvu suradnju jer bi mi to oduzelo ogroman dio vremena kojeg nemam jer se moram baviti stvarima koje su nužne za svakodnevno preživljavanje. S druge strane, neke sam stvari vidio i čuo, znam da su se dogodile, ali se bojim da kada bi ih ispričao malo bi tko tome vjerovao. Čim nešto ispričaš, nastupa opasnost izdaje vlastitih osobnih uvjerenja i iskustvenih doživljaja. Amerikanci koji su poznati kao stručnjaci u domeni takozvane mikropsihologije i sociologije svakodnevno rade amblematična testiranja: smjeste tipa u sobu u kojoj dominira crno-bijela slika, potom ga sele u drugu sobu u koju ga dočeka grupa od desetak osoba koje ga uvjeravaju da je viđena slika bila u koloru. Poanta pokusa je ustanoviti koliko će vremena trebati jedinki da se na kraju prilagodi grupi i bolno zaključi da je ipak na zidu sobe visjela slika u boji. Samo je pitanje vremena, malo tko izdrži pritisak većine i zato neke stvari držiš za sebe svjestan da ne možeš nikoga uvjeriti, a opasnost od samoizdaje vreba.
Ponukan tim činjenicama i svjestan da je jedino zaštićeno područje ono koje zahvaća prve godine života, odlučio sam se odužiti prijatelju s dvije priče iz tog zlatnog doga. Dakle, danas odrasli čovjek ispričao mi je da je kao šestogodišnjak živio s mamom, nastavnicom, u malom mjestu u Zagorju. Živio je s mamom bez oca jer je bio plod kratke ljubavne avanture nakon koje je otac nestao sa scene. Na ulici u igri s prijateljima svako toliko netko bi ga pitao gdje mu je otac, a on odgovarao da je otac poginuo na ratištu kao Titov partizan. Ponosno je isticao detalj da mu je otac bio tenkist i da je poginuo prilikom oslobađanja Beograda.
Priča je bila savršena za poslijeratne godine, njegova se priča uklapala u opće raspoloženje i iskustvo cijelog jednog naroda. No, odrasli nikad ne miruju, zloba je svakdašnji kruh i ne znam zašto, ali ljudi obožavaju rušiti tuđe kule, zadovoljni su kad nekoga prizemlje, to im je sveta zadaća. Kad bi mogli, skinuli bi oni i Krista s raspela. I tako, jednog dana, zlobni mještanin koji je po tko zna koji put slušao priču malog koji se ponosio s time da mu je otac poginuo na ratištu u općoj titanskoj narodnoj borbi protiv nacističkog okupatora, uhvatio je dijete za ruku, stisnuo ga sebi i otrovnim pogledom prizemljio: "Hajde, mali prestani svirat', rođen si 1947. godine!" Iskreno, ne znam koja je pouka te priče, jednostavno legla mi je u trenutku dok sam promišljao o vremenu između 1989. i 1993. godine kad se Istra borila za autonomiju i postala nerješivi hrvatski slučaj za tadašnji Tuđmanov režim koji je izniknuo iz pepela propale "države Jugoslavena".
Druga je priča nešto ležernija. Prijatelj koji je djetinjstvo proveo na selu s djedom i bakom, negdje preko Drage, pričao mi je da ga je jednog dana djed poslao u dućan po dvije cigarete i kao platežno sredstvo u ruke mu stavio vrećicu s nekoliko jaja. Dječak je ušao u dućan, predao jaja, a prodavač ga je, nakon što je izbrojio sadržaj u vrećici, obradovao dodatkom od par bombona. "Ima tu viška jaja, smatraj bombone kao nadomjestak sitnišu koji ti dugujem”. Dječaku se otvori svijet ostvarenih slatkih želja, svako jutro je prije bake pokupio jaja i trčao do dućana. Najeo se mali bombona sve do dana kada su djed i baka, zabrinuti zbog iznenadnog pada produktivnosti u kokošinjcu, otkrili zavjeru i šibom kaznili pronicljivog trgovca u kući.
Čini mi se da je priča prikladna sadašnjoj gospodarskoj situaciji u Istri, treba samo odlučiti tko će glumiti pronicljivog dječaka, a tko izigrane baku i djeda. Čitateljima ostavljam izbor kokošinjca.
*************************************************************
Komentar ovog bloga
Poligonom nasih djecijih snova, Istrom su vazda driblali
skorojevici niskog rasta, i svi redom nestajali u dimu vlastite nistavnosti.
petak, 4. travnja 2014.
BESTIDNO PROFITERSTVO
VAN SVAKE PAMETI
KATASTROFALNI PODACI Dok 900 milijuna ljudi gladuje, trećina svjetske hrane baca se u smeće
Direktor FAO-a upozorava da će se potreba za hranom s godinama povećavati uzmu li se u obzir prognoze da će do 2050. svjetska populacija doseći devet milijardi ljudi
ZAGREB - Svake se godine u svijetu baci ili propadne 1,3 milijarde metričkih tona hrane ili trećina ukupne globalne proizvodnje, upozorava direktor UN-ove agencije za hranu (FAO) Jose Graziano da Silva u članku za Hinu i pita se je li to prihvatljivo u svijetu u kojem je 842 milijuna ljudi gladno, pothranjeno ili nema osiguranu prehranu.
nedjelja, 30. ožujka 2014.
REFORMA ILI REVOLUCIJA
KRIZA NA ISTOKU ( I ZAPADU )
ŠEF NATO-A PIŠE ZA JUTARNJI Rusija u Ukrajini dovodi u pitanje načela na kojima se gradi EU
Princip slobodnog izbora omogućio je prevladavanje podjela koje su svijetu nametnule tiranije nakon Drugog svjetskog rata, zato u NATO-u moramo ustrajati na njemu
**********************************************************************
Komentar ovog bloga
Prica je to vjecna :
Tele sumum- baba drumom.
Macka koja trci za vlastitim repom.
Neprekidna interesna trka izmedju Kapitala i Rada.
Imedju agresora i zrtve.
Izmedju dvije drustvene sile neuskladivih odnosa.
Narav Kapitala je paraziska .
Narav Rada je stvaralacka .
Parazitski Kapital je stoga ovisan o fuziji elementom sebi suprotno kemijkih svojstava
Stvaralacki Rad dovoljan je sebi samome.
Kapital je stoga ovisan o Reformi.
Rad iskljucivo o Revoluciji
Pretplati se na:
Postovi (Atom)