JEDAN OD RELEVANTNIJIH DOKUMENATA REVIZIONISTIČKOG TUDŽMANIZMA KOJI SISTEMATSKI RAZARA JEDNO MALO,JADNO TKIVO PAROHIJALNO-HRVATSKO DRUŠTVO VIŠE OD ČETVRT STOLJEĆA - KOJEG MOŽE ZAUSTAVITI SAMO JEDNA CIVILNA REVOLUCIJA ZDRAVOG RAZUMA.
**********************************************************************************************************
UGLEDNA POLITOLOGINJA O DOMAĆIM POVJESNIČARIMA KOJI BI REHABILITIRALI NDH Takvi su napori imali suprotan učinak, privukli su pažnju svjetske javnosti
- AUTOR:
-
- 29.04.2018. u 11:17
U suvremenoj hrvatskoj historiografiji djeluje revizionistička struja koja pokušava rehabilitirati Nezavisnu Državu Hrvatsku, čiji su pristupi „beznadno parohijalni“, jer njihove interpretacije ni metodološki ni teorijski ne korespondiraju s relevantnim istraživanjima u svijetu, piše politologinja Mirjana Kasapović u novom broju znanstvenog časopisa Politička misao.
Njihov revizionistički narativ čine tri glavne postavke od kojih je prva da je NDH bila normalna onodobna protupobunjenička država koja nije koristila državni teror kako bi uništila vjerske i etničke zajednice određene kao prirodne ili organske neprijatelje te tvorevine, nego je primjenjivala ograničena legitimna sredstva borbe da bi se zaštitila od političkih pobunjenika.
Druga revizionistička postavka kaže da u NDH nisu izvršeni masovni zločini, a kamoli genocid, ni nad Srbima, ni nad Židovima, ni nad Romima, nego da su, štoviše, glavne žrtve bili Hrvati.
Konačno, revizionisti smatraju da je logor Jasenovac bio samo radni i sabirni logor u koji je NDH privodila političke protivnike kako bi se zaštitila od njihova razornog djelovanja, a ne koncentracijski logor u kojim ih je masovno ubijala. Oni tvrde da je pravi smrtonosni logor u Jasenovcu osnovala jugoslavenska komunistička vlast poslije svršetka Drugoga svjetskog rata, kaže su u tekstu Mirjane Kasapović „Genocid u NDH: Umanjivanje, banaliziranje i poricanje zločina“.
Osnovna revizionistička djela
U revizionističku literaturu o genocidu u NDH Kasapović kao reprezentativne djela navodi „Jasenovački logori – istraživanja“ (2015) Vladimira Horvata, Igora Vukića, Stipe Pilića i Blanke Matković; „Ogoljela laž logora Jasenovac“ (2008) Vladimira Mrkocija i Vladimira Horvata; „Titov Jasenovac“ (2014) Mladena Ivezića i „Kako je nastao mit o 20.101 ubijenom djetetu u jasenovačkom logoru “ (2016) Tomislava Vukovića.
Oni se nastavljaju na stariju revizionističku struju Ljubice Štefan,Josipa Pečarića, Josipa Jurčevića, Jure Krište i Petra Vučića, dodaje Mirjana Kasapović i napominje da spomenuta literatura nije jednaka ni prema vrsti argumentacije ni prema opsegu i stupnju historijskog revizionizma, ali im je zajednički cilj reinterpretacija povijesti kojom bi se NDH potpuno ili djelomice rehabilitirala.
Ambiciju da se utječe na promjenu dominantnoga znanstvenoga i službenoga političkog narativa o NDH u Republici Hrvatskoj najotvorenije je izrazila Blanka Matković, predsjednica Hrvatske družbe povjesničara “Dr. Rudolf Horvat”, najavljujući “znanstvenu revoluciju Oluja 2”, koja će te narative razbiti, dodaje hrvatska politologinja.
Ona ističe da autori revizionističkih djela većinom nisu društveni marginalci, nego su bili uposlenici ili suradnici nekih od središnjih obrazovnih, znanstvenih i društvenih institucija posredstvom kojih su mogli ostvarivati nezanemariv utjecaj na politiku i društvo. Među njima ima bivših ministara, saborskih zastupnika, sudaca visokih sudova, veleposlanika i ostalih diplomata, uposlenika ministarstava i drugih državnih institucija, visokih crkvenih dostojanstvenika, književnika, novinara i drugih poznatih ličnosti javnog života.
I dok se za etablirane društvene institucije ne može tvrditi da su potpuno ili većinom revizionistički usmjerene, građanske organizacije i udruge poput Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, Hrvatske družbe povjesničara “Dr. Rudolf Horvat”, Hrvatske zajednice domovine i dijaspore, Hrvatskoga kulturnog vijeća, Hrvatske kulturne zaklade i drugih, potpuno su ili većinom revizionističke i pripadaju krajnjemu desnom segmentu civilnog društva i politike, kaže Kasapović.
Genocid, totalni rat i NDH
Ona podsjeća na određenja genocida prema kojima je to najkriminalniji način uklanjanja rasnih, etničkih, nacionalnih, vjerskih i ostalih razlika i podjela u društvu. Usmjeren je na fizičko uništenje neke rasne, nacionalne, etničke ili vjerske skupine, njezino biološko iskorjenjivanje pokoljima, masovnim ubojstvima, deportacijama i drugim sredstvima fizičkoga i psihičkog nasilja, kao i stvaranjem uvjeta života u kojima se ona ne može ni biološki ni socijalno reproducirati.
Genocidu najviše pogoduju rat i duboke političke i društvene krize u kojima se ukidaju normalna pravila odnosa među ljudima, ističe Kasapović i dodaje da je istraživanje genocida u političkoj znanosti dugo bilo zapostavljeno, da bi se intenziviralo pod utjecajem masovnih zločina u Ruandi i BiH.
“Prva moderna genocidna kampanja, turski pokolj Armenaca, dogodila se u sklopu Prvoga svjetskog rata.” Genocid je “dio krajolika totalnog rata, koji stvara vojne, političke, kulturne i psihološke okvire u kojima je genocid moguć, ističe Kasapović.
Stoga prihvaćanje nasilja u NDH nije bilo samo nužda proizašla iz stvarnog stanja u ratom i pobunom zahvaćenoj zemlji, nego strateški izbor ustaškog vodstva koji je oblikovan prije uspostave ustaške države. Masovni zločini bili su predprogramirani u ustaškom pokretu, a nisu “izmišljeni” tek nakon što se ustaška država suočila s otporom i pobunom, upozorava ona.
Genocid u NDH dogodio se u sklopu Drugoga svjetskog rata u zatvorenome, izoliranom i nasiljem opterećenom društvu koje je u prethodnih dvadesetak godina preživjelo Prvi svjetski rat i nasilan raspad Austrougarske Monarhije, atentat na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini 1928., uspostavu diktature 1929., ubojstvo kralja Aleksandra 1934., državni udar 27. ožujka 1941. te nasilan raspad Kraljevine Jugoslavije 1941., pojašnjava Kaspaović.
„Teorijski i metodološki neuki“ radovi
Analizirajući revizionističku, ali i širu “domoljubnu” struju u hrvatskoj historiografiji, Mirjana Kasapović nalazi da je „njezina velika boljka“ „beznadna parohijalnost“, pa interpretacije njezinih autora ni metodološki ni teorijski ne korespondiraju s relevantnim istraživanjima u svijetu. „Odakle su onda ti autori mogli nešto doznati o teorijama genocida i o metodološkim pristupima njegovu istraživanju?“, pita se politologinja Kasapović i navodi podatke prema kojima je važna literatura zaobiđena u njihovim radovima.
U Jurčevićevu popisu literature nema nijednoga jedinog djela o genocidu na nekom stranom jeziku. Bibliografija Vučićeve knjige nema nijedne bibliografske jedinice na stranim jezicima osim srpskoga. U skupnom popisu literature zbornika „Jasenovački logori“ navedene su 182 bibliografske jedinice, među njima samo tri na stranim jezicima, pri čemu je jednu napisao hrvatski autor, a drugu autor hrvatskog podrijetla, objašnjava.
Da revizionistička struja u hrvatskoj historiografiji nije toliko parohijalna i da poznaje znanstvenu produkciju u svijetu, morala bi se odrediti prema činjenici da se u najvažnijima znanstvenim djelima o genocidu općenito, zločini nad Srbima, Židovima i Romima u NDH jednoznačno svrstavaju u genocid.
U nekim od najistaknutijih međunarodnih studija o genocidu, za NDH kažu da je spadala u kategoriju od petnaest najsmrtonosnijih režima u 20. stoljeću, da je, “unatoč komparativno malobrojnome židovskom stanovništvu Hrvatska jedinstvena u povijesti holokausta”, zatim da je zajedno s Litvom i Ukrajinom posebno aktivna izvršiteljica holokausta u Istočnoj Europi, te da je pokolj Židova u NDH 1941. bio “genocid prije holokausta”, piše Kasapović.
Negiranje genocida svratilo pozornost na Hrvatsku
Osvrćući se na shvaćanje pojma političkog mita u navedenoj revizionističkoj literaturi, Mirjana Kasapović kaže da autori pod njim „podrazumijevaju običnu izmišljotinu i prijesnu laž“, a ne „kompleksan ideološki konstrukt koji svrhovito funkcionira unutar određenih društvenih skupina ili zajednica“.
Što se tiče jasenovačkog mita, isprva se moglo pomisliti da se on odnosi na silno preuveličan broj žrtava ustaškog režima u tom logoru, što su ga s jasnima političkim intencijama desetljećima proizvodili historiografi i pseudohistoriografi komunističke Jugoslavije. Međutim, Kasapović ističe da su te radove već osporili znanstvenici Bogoljub Kočović, Vladimir Žerjavić, Ljubo Bobani Anto Knežević za vrijeme Jugoslavije, ali da se revizionisti ne zadovoljavaju ni njihovim računicama te smatraju da i one preuveličavaju broj žrtava.
Umanjivanje značaja logora, međutim, ne umanjuje holokaust, jer novija istraživanja pokazuju da je veliki broj ljudi izgubio živote u egzekucijama izvan logora, a holokaust čine još masovne egzekucije, etnička čišćenja, deportacije, prisilni transferi stanovništva, progoni, demonstracijsko nasilje, itd.
Mirjana Kasapović zaključuje da je projekt dekonstrukcije “jasenovačkog mita” morao završiti u “mitu o samorehabilitaciji”, kojemu je temeljni cilj poricanje zločina koji su u prošlosti počinjeni nad drugima.
Takve mitove najčešće proizvode političke elite kako bi ispunile određene političke funkcije i kako bi mogle graditi i pronositi narativ o slavnoj i čistoj povijesti nacije i države te sustavno poticati strah od ugrožavanja njihova opstanka izvana, napose od onih kojima je naneseno zlo u prošlosti, dodaje.
Međutim, napori da se umanje i negiraju zločini u NDH proizveli su suprotne učinke, smatra Kasapović. Oni su skrenuli pozornost svjetske znanstvene zajednice na genocid u NDH koji je dotad izazivao “razmjerno ograničenu pozornost zapadne historiografije”. Ti su napori skrenuli pozornost svjetske javnosti na revizionizam u hrvatskoj historiografiji, ali i u suvremenoj hrvatskoj politici, zaključuje hrvatska politologinja.
