ponedjeljak, 30. rujna 2019.

DEADLINE JELENE VELJAČE

DEADLINE

Napokon izlazim iz ormara i priznajem: mišljenja muškaraca o tome treba li žena smršavjeti, operirati se i kako roditi su degutantna

Zagreb, 020619.
Hotel Esplanade.
Konferencija za medije, predstavljanje fonda Spasi me, za pomoc zrtvama obiteljskog i rodnog nasilja.
Na fotografiji: Jelena Veljaca.
Foto: Damir Krajac / CROPIX
Damir Krajač / CROPIX

Jelena Veljača

Ne znam kad se počeo događati taj čudan zaokret u meni: korijeni su vjerojatno oduvijek bili tu, ali otkad znam za sebe, nisam se ponašala tako, nisam rezonirala tako - intuicija mi nije govorila da preokrenem očima, slika događaja kojima svjedočim ili u kojima sudjelujem mi nije bila kristalno jasna kao danas, i kao da sam sve situacije u kojima sam se nalazila gledala kroz neku čudnu leću neiskustva i bezrazložno optimistične mladosti, kakva mladost već treba biti, dakle ne lošu leću, ali leću koja mi ne dopušta da vidim cijeli kontekst u kojem su se događali određeni razgovori kojima sam svjedočila. Čak i važnije, određene životne situacije. Sama od sebe, odjednom, promjena se dogodila nekako spontano, no, nezaustavljivo. Znate ono kad prvi put osjetite određenu senzaciju ili pomislite neku misao. Tipa: Bože, koliko me živcira miris njegova daha. Ili: moje dijete se ponaša kao da se drogira. Ili: moram li ja ostati u ovom braku? Ili: Zašto je moj šef toliko dugo držao pogled na mojoj bluzi? Ili: Uh, večer je opet dovoljno hladna da moram ponijeti traper-jaknu.
Pa se onda iznenadite - Bože, jel moguće da je ovo što osjećam jutarnja mučnina? Jesam li možda trudna? Drogira li se moje dijete? Želi li me šef odvući u krevet? Ne mogu vjerovati da ne vidim na daleko, da se naručim na pregled oftalmologu ili da se možda samo naspavam? Prvo sam sa zgražanjem prema samoj sebi shvatila da nakon nekih komentara na društvenim mrežama automatski provjeravam spol onoga koji je napisao komentar, da bih tek potom donijela sud o vrijednosti komentara. Jasno, jasno, reći ćete, čujem vas, pa što, uvijek je bilo važno tko piše a ne što piše, ali ja sam tražila, teško mi je i danas priznati, tražila i pomalo odbacivala, muška imena.
Zvuči bogohulno, ne samo iz pozicije nekoga tko je svojim svjetonazorom a bogami i načinom života jasno pokazivao da ju nije briga kojeg su spola ljudi koji rade s njom, i da ne dijeli ljude ni po spolu, rodu ili seksualnom odabiru, nego i iz pozicije žene koja je ipak odgojena u vrijeme kad je većina autoriteta bila muška. Istina, danas kada pogledam unatrag, vidim jasnu genezu: više sam vjerovala profesoricama, sklonija sam bila tražiti istinu u očima prijateljica, a ne partnera. Impresionirale su me žene u politici, žene u zdravstvu, uvijek sam birala ginekologinje, dermatologinje, stomatologinje. Tražila sam ženske poglede po ulici, pažljivije sam slušala ženska mišljenja. Nisam to primjećivala: to je samo bio način na koji sam živjela, posve nevino, sve dok prvi put jednom svom šefu, koji mi je sada srećom bivši, nisam, u potpuno mirno i čak i meni neočekivano, nakon mjeseci i mjeseci narcističnog mansplaininga, rekla: - Slušaj, da sam ja muškarac koji se školovao vani, oženjen s petero prekrasne plave djece, bila bih direktor svemira, a ne ti.
Kasnije sam se silno sramila ove izjave. Djelovala mi je tako rasistički, ksenofobično, okrutno. Ali natrag nije bilo: sve više sam opažala da me nervira kad muškarci komentiraju menstruaciju (“oni su joj dani, luda je”), ženske hormone (“jesi li ti u PMS-u pa si zato luda?”), žensko tijelo (“prije nego je rodila i raskvasila se, bila je BOMBA! Trebala bi hitno malo poraditi na sebi”), majčinstvo (“potpuno je poludjela otkad ima dijete, doji non stop i sve nas tjera DA PEREMO RUKE, a vidio sam i Danka kako čisti suđe kad ona zaspe!”), abortuse (“to su ti te žene koje koriste pobačaje kao kontracepciju, lako je leći, jel, a onda, nakon znaš već čega, nema kajanja”), Marinu Abramović (“dobro, uvijek je bila ružna kao konj, a sad je još i ostarjela i izoperirala se, pa sad ta njezina umjetnost pod navodnicima uopće nema smisla, nije autentična, i uostalom, kao da je ona osobno najveća žrtva komunizma uopće, odakle joj pravo da to tako osobno shvaća?!”), Gretu (“koliko curica od šesnaest godina uopće može znati o klimi?”), i lista se nastavlja na mnoge teme koje se tiču ženske seksualnosti, ženskog tijela, predrasuda o ženama, ženskih bolesti, uspješnih žena, prava na abortus, prava na razvod, i generalno - žena.
Dugo sam skrivala svoj animozitet, a kad se pretvorio u hladnokrvnu ravnodušnost pa sam ponosne Instagram obavijesti sretnih očeva o tome kako im je žena uspješno bez epiduralne i bez vike rodila dijete počela samo ignorirati, a ostrašćene komentare raznih Facebook mislilaca o tome kako je Greta autistična djevojka, a Marina jugoslavenska drolja, jednostavno preskakala. U raspravama na društvenim mrežama počela sam odustajati od muških komentara koji imaju bilo kakve veze sa slobodom ženskog tijela. Još gore: ponekad bih se uključila i rekla im, jednostavno, da njihovo mišljenje o tome nije relevantno. Sve do danas kad sam odlučila istupiti javno, izaći iz ormara, i priznati da jednostavno smatram degutantnim muška mišljenja o ženskom ponašanju za vrijeme menstrualnog ciklusa, a muške lamentacije o tome treba li neka žena smršavjeti, operirati se ili roditi, i kako, znakom nedostatka dostojanstva i stila. Ne znam ima li sociologija ime za to, ali dobro se sjećam atmosfere koja je u didovoj kući vladala kad bi se govorilo o politici: baka bi na starinskim tanjurima donosila debelo rezane šnite obavezno svježeg kruha namazanog pozamašnim slojem domaćeg pekmeza od šljiva i vrelo kravlje mlijeko koje se pušilo dok bi ga nosila, zahtijevajući tako poštovanje koju samo šolja mlijeka u limu može imati.
Moja baka i dan danas ima mišljenje o svemu: ali, pristajući prešutno na desetljetni dogovor, nije ga tada izgovarala, to nije bilo mjesto i vrijeme za nju. Iz perspektive nostalgičnog sjećanja, čini mi se da je pronalazila sigurnost u toj poziciji, ali moguće je i da zato danas toliko govori o svemu što čuje na radiju: zato što osjeća, jednako tako intuitivno kao što ja osjećam da bi muškarci trebali malo zašutjeti o ženskom tijelu, ženskim pravima, i ženskoj poziciji u društvu, da je konačno došlo vrijeme da može reći što god želi. Znam da je to pozitivna diskriminacija, ali, shvatite, prijatelji: to je vama vaša borba dala, ili nedostatak iste, i mirno kupanje, banjanje, zapravo valjanje u blatu privilegije, dok su vaše mame, sestre, kolegice, prijateljice, ljubavnice, žene i kćeri umirale u tišini pokušavajući shvatiti zašto žive u svijetu čije su vrijednosti postavljene isključivo od strane muškaraca, pa čak i kad se radi - isključivo o nama. Prihvatila sam svoj poremećaj, uopće ga se ne sramim. Volim svoje prijatelje, suradnike, kolege pred čijim talentom ostajem zapanjena, očeve naše djece, naše ljubavnike, naše partnere, naše muškarce. Ali mislim, čak i znam: vrijeme je da slušate
************************************************
Ovaj Blog
JELENA! 
ČIJI JE TO DUH ILI TRUPLO KOJE ISPADA IZ ORMARA ?!
ZAR NIJE TO PET MILENJISKI BOG, KREATOR  PATRIJARHALNOG JARCA , KOJI ĆE DOKRAJČITI DEVETSTOTISUČNI MATRIJARHAT OPĆE LJUDSKE  SURADNJE SVIJU NAS.
 NALOŽIO MU DA STVORI OPĆI POTOP ZDRAVOG RAZUMA, DA ISKRSNE : CAR JE GOL ! 
JUĆER LUDMILA JULICKAJA, DANAS GRETA THUMBERG, DANIJELA LUCIĆ, JELENA VELJAČA.
SUTRA STOTINE NOVIH HEROJINA !

nedjelja, 29. rujna 2019.

GRETA TUMBERG 2

GRETU THUMBERG STVORILI SU NJENI RODITELJI I ŠVETSKA KULTURA .

PITANJE : TKO JE STVORIO VAŠE ZLOBNE JEZIČINE, I ČIJA KULTURA?!

GRETA THUMBERG - IVANA ORLEANSKA

PIŠE SLAVENKA DRAKULIĆ

PSIHOPROFIL GRETE THUNBERG: TKO JE ZAPRAVO DJEVOJKA IZA GRIMASE BIJESA Nakon njezina emotivnog govora u UN-u, svijet se podijelio

    AUTOR: 
    • Slavenka Drakulić
  •  OBJAVLJENO: 
  • 28.09.2019. u 13:55
REUTERS
Mlada klimatska aktivistkinja Greta Thunberg bila je jedna od zvijezda na skupu UN-a o klimi prošlog tjedna. Njezin nastup i riječi odjeknuli su svijetom jače nego riječi bilo kojeg političara. “Ljudi umiru; cijeli eko sustavi propadaju”, rekla je. “Na početku smo masovnog izumiranja, a jedino o čemu vi možete govoriti su novac i bajke o vječnom ekonomskom rastu. Kako se usuđujete”, gotovo da je povikala u lice svjetskim liderima koji su na te njezine riječi - oduševljeno zapljeskali.
No nisu samo te njezine izravne, oštre optužbe izazvale izuzetnu pozornost, nego i način na koji je to učinila. Dok ih je izgovarala, na njezinu licu izmjenjivali su se izrazi ljutnje i bijesa pa i suze, gotovo kao da ju je uhvatio grč od emocija koje nije bila u stanju obuzdati, što jest djelovalo pomalo zastrašujuće. Kakvo se to gorljivo mlado stvorenje našlo za govornicom Ujedinjenih naroda? Je li njezin plač gluma, pomno izrežirana predstava?
Njezina fotografija sljedećih dana u svim medijima bila je upravo ta, s izrazom bijesa, ako ne i mržnje, koji joj je neugodno izobličio lice. I da, izgledala je kao da bi tog časa mogla baciti bombu u dvoranu na sve te lažljive političare koji se još pokroviteljski smiješe i plješću, bez namjere da njezine riječi uzmu ozbiljno. Ono što je u njezinom nastupu i na toj fotografiji zbunilo publiku širom svijeta bio je njezin istinski žar kojim je govorila, koji je djevojci od 16 godina nemoguće odglumiti. On je autentičan i ne viđa se često kod javnih ličnosti, možda samo kod fanatika.
Kontroverzna crta
I naravno da su se odmah pojavili komentari koji su se bacili na tu neuobičajenu kontroverznu crtu u njezinu nastupu, no kritike je doživjela i prije, pogotovo kod kuće u Švedskoj, zbog roditelja koji navodno manipuliraju njome. Govori se i obrnuto, da ona manipulira roditeljima i tjera ih da jedu vegansku hranu. (Knjiga njezinih roditelja “Naša kuća gori” već je i u našim knjižarama!). Nakon najnovijeg nastupa, jedan komentator Fox televizije nazvao ju je “mentalno bolesnim švedskim djetetom”, a o poplavi okrutnih i zlih komentara na Twitteru ne treba ni govoriti.
Čak i prije nastupa jedan je konzervativac na Twitteru objavio njezinu fotografiju uz ilustraciju djevojke s istim pletenicama pokraj zastave sa svastikom, referirajući se izravno na Goebbelsovu nacističku propagandu, netko treći nazvao ju je žrtvom maoističkog pranja mozga, a mnogi njezin poziv vladama na hitno djelovanje nazivaju nedemokratskim. Bilo je i poziva na spašavanje Grete od straha i histerije koji šire ekopaničari. Negativnih komentara nije nedostajalo ni u domaćem medijskom prostoru, predvidljivo, uglavnom s desnice.
Očito da Gretini nastupi izazivaju oduševljenje, ali i žestoke kritike. Stvar je po svoj prilici u tome da je ona glasnica neugodnih, neki drže i kontroverznih vijesti koje ne želimo čuti jer nas lišavaju udobnosti i tjeraju da razmišljamo o osobnoj odgovornosti za situaciju - a tko to želi? Uz to, ona sama je prilično neobična pojava.
Greta Thunberg na neki način i je fanatična osoba, jer da bi netko bio aktivist do te mjere da preko oceana dva tjedna putuje jahtom na solarne baterije, da vlastitu majku nagovori da putuje vlakom, a ne avionom - da je dakle zaista posvećena stvari, mora imati zrno fanatizma ili nečeg sličnog u sebi. Za govornicom UN-a našla se jer je u malo više od godinu dana postala prepoznatljivo lice borbe mlade generacije za klimatsku promjenu, otkad je počela organizirati proteste školske djece pod parolom Školski štrajk za klimu. Ti su se protesti pod različitim imenima proširili cijelim svijetom i prerasli u globalni pokret. I tako je Greta u trenutku proizvedena u medijsku zvijezdu. U današnjem svijetu upravo medijske zvijezde imaju moć, a Greta svoju koristi da bi promovirala kontrolu štetnih utjecaja na klimu, a time i budućnost mladih.
Političarima baca u lice brutalne istine o dramatičnim promjenama - one na koje je znanost već odavno upozorila i na koje su vodeći klimatski znanstvenici u Međuvladinu panelu za klimatske promjene (IPCC) upozoravali još ranije, pa i lani: sve je manje vremena želimo li izbjeći najgore posljedice klimatskih promjena, otprilike još desetljeće da zadržimo rast globalne temperature ispod 1,5. Upravo su prije nekoliko dana objavili još alarmantnije podatke, među ostalim o još bržem rastu razine mora, što nas se i te kako tiče.
Drugim riječima, Greta nije sama izmislila problem, ona je znanstvenim činjenicama “posudila” svoj lik, jer se dogodilo da je postala zaštitni znak klimatskog aktivizma. U toj se ulozi našla prošle godine na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, na skupu najmoćnijih političara, i rekla im to isto, gotovo od riječi do riječi, iako je nastup bio manje emotivan. Tada je dobila brojne nagrade i priznanja i predložena je za Nobelovu nagradu za mir.
Nekoliko je stvari Greti pomoglo da postane zvijezda, odnosno globalna ikona sve jačeg pokreta. S jedne strane, rastuća svijest da nešto s klimom zaista ne štima, čemu su među ostalim pridonijele i velike vrućine, poplave, tornada, uragani, ubrzano topljenje ledenjaka itd., a s druge je postojala očigledna potreba za osobom koja će artikulirati opasnost i strah koji osjećamo. Baš tada se igrom slučaja na sceni pojavilo novo lice, Greta Thunberg. Ona je naime svu klimatsku problematiku sažela u jedno jednostavno pitanje: ima li budućnosti za nas mlade? Upravo se na tom pitanju rodio spontani svjetski pokret najprije učenika i mladih, ali i odraslih koji su im se pridružili.
Baš poput djeteta koje viče “Car je gol!”, Greta je tim pitanjem očito artikulirala strah i tako dotakla neuralgičnu točku kad je činjenice svela na zajednički nazivnik, odnosno na moral i odgovornosti odraslih, što i jest primjereno djetetu koje bespomoćno svjedoči kako odrasli uništavaju njegovu budućnost. Odatle i njezine riječi ljutitog prijekora s govornice UN-a “Kako se usuđujete!”, odatle i bijes i suze, možda neprimjerene prilici, ali autentične.
“Greta ima karizmu”
No, postoji još nešto što se ne odnosi na okolnosti, nego je njezina vlastita osobina. Greta ima karizmu. Za tako karizmatično, gorljivo dijete nismo čuli sve tamo od 15. stoljeća i Ivane Orleanske koja je povela francusku vojsku u pobjedu protiv engleske kraj Orleansa - s kojom je, usput rečeno, neki i uspoređuju. Tome pridonose dva elementa, njezin izgled i njezino ponašanje. Ali i okolnosti u kojima je odrasla.
Treba znati da u tradicionalno protestantskoj kulturi još postoji fenomen brojnih radikalnih sekti i da proroci koji navješćuju propast svijeta i propovijedaju pokajanje i spasenje, na sjeveru kontinenta i u njezinoj domovini uopće nisu rijetkost. Odatle vjerojatno i nesvjesni utjecaj na njezin dramatičan, zapravo apokaliptičan način izražavanja, na sam rječnik i autoritarnost nastupa. Naime, i Greta ima misiju upozoriti svijet na opasnost koja mu prijeti.
Što se izgleda tiče, iako je po godinama mlada, Greta djeluje zaista poput djeteta. Ali ozbiljnog djeteta koje se rijetko smiješi, što je također zbunjujuće. Kao 11-godišnjakinja razboljela se od teške depresije i mjesecima je gladovala. To je utjecalo na njezin zaostatak u rastu i izgledu nerazvijene djevojčice, zbog čega je u školi trpjela maltretiranje. Ostala je niska i stidljiva, njezino je lice bez trunke šminke. I sam usredotočen izraz i prodoran pogled ne odaju tinejdžericu koja vrijeme provodi pred ogledalom i bavi se sobom, dečkima, garderobom i zabavom. Uz to, dvije pletenice poput Heidi ili Pipi Duge Čarape ne samo da joj dodaju notu infantilnosti, nego također pripadaju nekom drugom vremenu.
Ukratko, Greta izgleda drukčije, poput staromodne djevojčice iz neke zaboravljene slikovnice, ali zbog toga dirljivo i krhko. Oni koji je poznaju kažu da zna biti opora, čak sarkastična, ali nikako krhka, jer inače ne bi izdržala sve napore niti našla snaga da usred zime sedam sati protestira pred švedskim parlamentom.
Ključ uspjeha
Kad je o ponašanju riječ, treba uzeti u obzir da joj je dijagnosticiran Aspergerov sindrom, poremećaj o kojem ona sama govori otvoreno. Kaže da joj omogućuje da pristupa izravno i govori otvoreno o svemu pa tako i o klimi. Nema kod nje brbljanja, štoviše, kaže kako “govori samo kad mora”. Više se voli družiti s odraslima i svojim životinjskim ljubimcima nego s vršnjacima. Zato je opravdano govoriti o utjecaju sindroma na njezino ponašanje.
Jedna od značajki tog sindroma je usredotočenost na jedan subjekt, stvar, ideju, predmet... ma što to bilo, a što se prema van pokazuje kao inzistiranje, upornost, zadrtost, čak opsjednutost, ako ne i fanatizam. Nisu to same po sebi negativne osobine, niti znak nekog nedostatka. Često ovakvi ljudi postižu značajne uspjehe u područjima koja zahtijevaju upravo takvu osobinu. U njezinu slučaju sindrom se manifestira, kako sama objašnjava, kao izravno obraćanje publici, bez zadrške, bez kontrole, ponekad - kao u govoru u UN-u - i kao pretjerana gorljivost.
Ne bi se to možda reklo na prvi pogled, ali ključ njezina uspjeha je upravo u tome što je drukčija, od pomalo neobične pojave do iskrenosti i izravnosti u obraćanju publici osobe koja je, kako sama priznaje, pronašla svoju misiju u životu.
Greta je svjesna svoje situacije i svojih osobitosti i po tome itekako odrasla: “Čitav život bila sam nevidljiva djevojčica u pozadini koja ništa ne govori. Odjednom me ljudi slušaju. To je čudna suprotnost i nije je lako podnijeti”. U jednom nedavnom intervjuu na pitanje kako izdržava svu tu navalu pozornosti, rekla je da se jednostavno mora isključiti kad je previše ljudi oko nje. Prema njezinoj interpretaciji, ona samo poručuje političarima da poslušaju znanost, ali ne bavi se načinima kako postići promjene (no i to joj predbacuju). Što nas vraća Ivani Orleanskoj. Od aktivistkinje, a ne znanstvenice i političarke, ne bi trebalo očekivati i strateške odluke, prijedloge i planove akcije. Rješenje je, svi znaju, u političkoj volji za promjene. Ali ako ona ima snage i karizme da predstavlja pokret i probudi interes za promjenama među mladima, nije li to dovoljno?
Greta Thunberg povela je bitku protiv prevelike emisije CO2. Na posljednjem Globalnom štrajku za klimu, održanom pred tjedan dana, diljem svijeta prosvjedovalo je više od 4 milijuna ljudi, uglavnom mladih koje su pomogli osvijestiti i mobilizirati upravo njezini nastupi. Ni od koga, a pogotovo od, ne zaboravimo to, osobe koja još nije ni punoljetna, pa makar osjećala da ima misiju, ne bi trebalo očekivati više. Ona, kako piše Atlantic, zapravo osobno utjelovljuje jedinstvenu moralnu poziciju tinejdžera koji vide da je svijet u lošem stanju, ali sami ne snose odgovornost za to stanje. Bilo bi dobro kad bi se pozornost javnosti usmjerila više prema Gretinim upozorenjima, a manje k njoj samoj i osobama iz svjetske elite koje su se oko nje počele okupljati - no znajući kako djeluju mediji, to se vjerojatno neće dogoditi.
**********************************************
OVAJ BLOG
 ŽENSKI "KRIK" NIJE SLAČAJAN PROTIV KORUPTIVNOG PATRIJARHATA JAČEG NAD NEMOĆNIJIM LJUDSKIM BIĆEM. 

subota, 28. rujna 2019.

STAT COUNTER

Sjedinjene Američke Države
301
Hrvatska
98
Njemačka
68
Francuska
41
Južna Koreja
27
Rusija
22
Portugal
20
nepoznato područje
19
Kanada
9
Ukrajina
9

KRIZA DRUŠTVA ZASNOVANA NA NJENIM EKOMSKIM KONTRADIKCIJAMA, ŠIRI SE PO SVIM PORAMA NJENIH DJELATNOSTI







NOVA POBUNA PROTIV BLAŽENKE DIVJAK dolazi iz srca Sveučilišta


SVEUČILIŠTE U ZAGREBU ustalo je protiv nacrta novog Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju jer tvrde da je elitistički, zadire u autonomiju Sveučilišta i daje previše ovlasti Ministarstvu – pa su napisali vlastiti zakon, a nijedna strana ne popušta

“Na Sveučilištu vrije, Plenkoviću se sprema pobuna koje nije svjestan, a sve zato što Cruella de Vil iliti ministrica Blaženka Divjak želi na silu progurati novi Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju koji dramatično narušava autonomiju Sveučilišta, a čiji je glavni autor njezin državni tajnik Tome Antičić. Kompletan Nacrt zakona već je donesen, a nitko na Sveučilištu nije ga službeno ni vidio. No budući da su imali informacije o tome što se sprema, Sveučilište je već izradilo svoj, konkurentni Prijedlog zakona. Bit će to opći rat”, otkrio je to Nacionalu visoki izvor iza akademske zajednice uoči neslužbene prezentacije novog Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju održane ovog ponedjeljka u Ministarstvu znanosti i obrazovanja pred ravnateljima javnih instituta, ali ne i pred rektorima sveučilišta. Iako je riječ o Zakonu čiji nacrt nitko na Sveučilištu još nije službeno ni dobio ni vidio, Nacional je uspio dobiti na uvid i taj prijedlog Ministarstva, ali i konkurentni zakon koji je pisalo povjerenstvo Sveučilišta u Zagrebu na čelu s profesorom Ivom Družićem. Do takvog razvoja događaja došlo je, tvrde izvori sa Sveučilišta, upravo zbog toga kako je ministrica, gotovo u tajnosti, radila svoj zakon, a zapravo je većinu toga prepustila državnom tajniku Tomi Antičiću koji, kako mu prigovaraju, nije uključio dovoljno “široki” broj aktera. Izvor iz akademskih krugova blizak HDZ-u tvrdi:
“Nitko ne kaže da u ‘Antičićevu zakonu’ nema i dobrih odredbi ili da je on imao lošu namjeru, niti se tvrdi da je konkurentni zakon koji je izradilo Sveučilište savršen, ali problem je u isključivanju Sveučilišta iz procesa donošenja zakona. U akademskoj zajednici ogorčeni su marginalizacijom koju vrše ministrica i državni tajnik, među HDZ-ovcima je malo onih koje zanima znanost, ali svejedno smatraju da bi bilo korektno da ih je ministrica barem uključila u diskusiju i pitala za savjet. Smatraju da u pitanjima visokog obrazovanja i znanosti mora postojati minimalno suglasje u društvu i politici jer ne postoji HDZ-ova, SDP-ova, Mostova ili HNS-ova znanost i obrazovanje. U normalnim zemljama oko takvih stvari treba postojati suglasje i ne događa se da se zakoni ovako donose, iz zasjede. Ona očito misli da može Plenkovića ucjenjivati do besvijesti.”
Izvori sa Sveučilišta tvrde da je “Antičićev zakon”, kako ga nazivaju prema državnom tajniku koji je glavni autor tog zakona, elitistički te da u Hrvatskoj na silu želi primijeniti neke koncepte najrazvijenijih država, ali bez uvažavanja hrvatske realnosti. “Zakonom se korporativni način upravljanja želi preslikati na Sveučilište, a njime se zapravo pogoduje tehno-menadžerskim lobijima koji bi tim zakonom dobili upliv u odluke o tome koji će se znanstveni projekti financirati iz državnog proračuna. Pritom se ukidaju Matična povjerenstva i razvlašćuje Nacionalno vijeće za znanost i visoko obrazovanje, uz istovremeno prevelik upliv Ministarstva u rad Sveučilišta. Posebno su problematične odredbe o načinu biranja profesora u trajno zvanje”, upozorio je Nacionalov izvor iz akademske zajednice.
Da je u pitanju uistinu prava pobuna na Sveučilištu, Nacionalu je neizravno potvrdio i rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras, koji tvrdi da iza njihova Prijedloga zakona stoje renomirani sveučilišni profesori, širok krug stručnjaka i “puno jača ekipa”, za razliku od prijedloga Ministarstva koji je izradio uzak krug ljudi predvođen Tomom Antičićem. “Sveučilište je izradilo svoj Prijedlog zakona i mi se toga držimo, a nacrt koji je radilo Ministarstvo uopće ne uzima u obzir sve misije Sveučilišta, već je pisan kao da se odnosi samo na znanstvene organizacije. S druge strane, naš je Prijedlog zakona široko prihvaćen na Sveučilištu i na Senatu i od mnogih drugih strana, postoji čak i odluka Senata o tome. Naš je prijedlog suvisao, elokventan, pismen, sveobuhvatan, uzima u obzir i integrirana i neintegrirana sveučilišta i svih pet misija Sveučilišta, od vrhunskog i kvalitetnog obrazovanja temeljenog na transferu znanja i tehnologija do društvene i kulturne misije koja je, recimo, potpuno izostavljena u zakonskom prijedlogu Ministarstva, ali i do misije pomaganja manjim sveučilištima u Hrvatskoj, pa i onima izvan Hrvatske, poput Sveučilišta u Mostaru”, bio je rezolutan Boras.
Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja tvrde da se predstavljanje Zakona događa u različitim formatima pa je tako Zakon predstavljen Nacionalnom inovacijskom vijeću 30. kolovoza, prošlog ponedjeljka predstavljen je znanstvenim institutima, a ovih dana bit će predstavljen i Hrvatskoj udruzi poslodavaca.
“Upućen je i zahtjev Rektorskom zboru da se odredi termin za predstavljanje prijedloga, međutim, unatoč jasnoj inicijativi MZO-a, još uvijek nismo dobili povratnu informaciju. Također, organizirat će se više javnih okruglih stolova na tu temu. Svrha tih aktivnosti je da se dobije što više povratnih informacija o dobrim, ali i problematičnim aspektima Zakona i da se sukladno tome Prijedlog nacrta zakona može unaprijediti prije formalnog procesa javnog savjetovanja, koji se očekuje do kraja godine. Ističemo i da je Sveučilište sudjelovalo u izradi te inačice Zakona kroz Povjerenstvo za izradu Prijedloga zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju”, istaknuli su u odgovoru Ministarstva. Svi prijedlozi su, tvrde, dobrodošli, pa tako i prijedlozi Sveučilišta.
Sa Zakonom nisu zadovoljni ni u političkim krugovima, a zanimljivo je da su protiv njega ustali i akademski krugovi bliski HDZ-u, kao i oni bliski SDP-u. Nekadašnji SDP-ov ministar znanosti Gvozden Flego nedavno je u osvrtu u Globusu iznio niz konkretnih primjedbi na Zakon i ustvrdio da Tome Antičić, iako renomirani znanstvenik, nije bio kompetentan za donošenje tako kompleksnog zakona. Flego je upozorio da se odredbama “Antičićeva zakona” mnoge ovlasti Senata sveučilišta prenose na savjet Sveučilišta, ali da se poništavaju ustavne odredbe, kao i članci Nacrta o akademskoj samoupravi, koja ovlašćuje zaposlenike visokih učilišta da sami biraju svoje čelnike, i autonomiji Sveučilišta kojom zaposlenici uređuju unutarnji ustroj. Problematičnim smatra što se u Nacrtu zakona obećava uvođenje “relevantnijeg Nacionalnog vijeća”, ali tako da mu se smanje ovlasti u odnosu na postojeće te da su zvanja institutskih znanstvenika proglašena ekvivalentnima onima sveučilišnih profesora.
‘Na Sveučilištu vrije, Plenkoviću se sprema pobuna koje nije svjestan, a sve zato što Cruella de Vil iliti ministrica Divjak želi na silu progurati novi Zakon o znanosti’, rekao je izvor iz akademske zajednice
“Bojim se da ovaj Nacrt počiva na jednoj temeljnoj zabludi. Jedna od nakana autora Nacrta je uvesti ‘korporativni način vođenja ustanove’ [visokog obrazovanja i znanosti]. Autor te nakane nažalost ne razaznaje bitnu razliku između vođenja korporacije i upravljanja ustanovom, između strukture korporacije i ustrojstva ustanove. I konačno, kako su i znanstvena istraživanja i visoko obrazovanje od ključnog javnog, koliko i osobnog interesa, smatram nemogućim i nedopustivim da se javnim interesom upravlja korporativno. Prilikom zalaganja za ‘korporativno’ povećanje moći ministra i/li čelnika ustanova visokog obrazovanja, trebalo bi ne gubiti iz vida što se događa kad se pojedincima u javnim djelatnostima u Hrvatskoj dodijele (pre)velike ovlasti”, napisao je Flego, između ostalog, u Globusu, a njegove riječi, zanimljivo, “potpisuje” i Nacionalov izvor iz HDZ-a.
“Oni bi tim zakonom željeli odmah ukinuti Nacionalno vijeće, a ono je tek izabrano ovoga ljeta. Pritom je skandalozno da se na izbor članova vijeća čekalo godinu i pol dana i da je njihov izbor kočilo samo Ministarstvo, a da među desetero kandidata nije bio ni jedan od onih koje je predložio HDZ. Kakvi su to koalicijski partneri ako se ne mogu dogovoriti ni za članove Nacionalnog vijeća?” pita se sugovornik iz HDZ-a. S druge strane, taj izvor upozorio je na još veći problem:
“Kad su se prošloga ljeta iz proračuna dijelila ogromna sredstva, ništa od toga nije potvrdilo Nacionalno vijeće koje se u tom trenutku još nije konsolidiralo, a to nije u skladu sa zakonom. Dakle, preko milijardu kuna podijeljeno je po tko zna po kojim kriterijima, bez odobrenja Nacionalnog vijeća.”
Takav način dodjele sredstava izazvao je revolt u znanstvenoj zajednici, a posebno su bili ogorčeni na Medicinskom fakultetu, čiji projekti uopće nisu prošli. To je Nacionalu potvrdio jedan od utjecajnijih profesora s Medicinskog fakulteta u Zagrebu:
“Medicina nije dobila ništa, iako medicina čini 27 posto znanstvene produkcije Sveučilišta, a Sveučilište čini 50 posto znanstvene produkcije u Hrvatskoj.”
Iako se Zakonom željelo pridonijeti sinergiji s gospodarstvom, Nacionalovi izvori ukazali su na činjenicu da Zakon zapravo omogućuje preveliki upliv gospodarskih subjekata u odlučivanje o tome koja će se istraživanja financirati iz državnog proračuna te da je riječ o obrnutoj logici jer u razvijenim zemljama na koje se Hrvatska želi ugledati, 70 posto istraživanja financiraju kompanije koje imaju svoje vlastite istraživačke laboratorije.
Nacionalov izvor iz akademskih krugova istaknuo je da po “Antičićevu zakonu” velike ovlasti u odlučivanju o dodjeli financijskih sredstava prelaze na Ministarstvo, koje može dodijeliti dodatna sredstva nekim projektima, ali nitko ne zna po kojim kriterijima. Isto tako smatraju da se i predloženim dvojnim načinom upravljanja Ministarstvu daju prevelike ovlasti. Istovremeno, konkurentni prijedlog Sveučilišta ograničava utjecaj Ministarstva.
“Država ovim zakonom uvodi korporativni način upravljanja koji je u kontradikciji s ustavnim odredbama o autonomnosti Sveučilišta. Također, uvode se dramatične novosti u načinu zapošljavanja”, upozorio je Nacionalov izvor.
Izvor iz HDZ-a, međutim, istaknuo je da novi zakon koji izaziva revolt u akademskoj zajednici, vrh stranke, a i samo Predsjedništvo, uopće ne zanima, a jedini čovjek koji bi o tome na Predsjedništvu i mogao relevantno govoriti, Ivica Kostović, ne želi problematizirati rad ministrice Divjak kako ne bi ispalo da ugrožava koaliciju koja je ionako već uzdrmana, a predsjednik HDZ-ova stranačkog Odbora za znanost i obrazovanje Tomislav Sokol stupio je nedavno na funkciju zastupnika u Europskom parlamentu. Za bivšeg HDZ-ova ministra znanosti Radovana Fuchsa, koji je također mjerodavan za pitanja znanosti, taj izvor rekao je da je “kupljen” jer su njegovu projektu Instituta za medicinska istraživanja dodijeljena velika financijska sredstva. Upravo oko financiranja projekata, kako tvrde Nacionalovi izvori iz akademskih krugova, najviše će se lomiti koplja. No iako Kostović, Sokol i Fuchs šute, tvrdi sugovornik iz HDZ-a, ovoga puta ministrica Divjak neće moći tako lako progurati svoje ideje jer dolazi do širokog otpora u samoj znanstvenoj zajednici, odnosno na Sveučilištu.
‘Ministarstvo ne namjerava odustati od programskog financiranja u kojem ustanove dobivaju sredstva na temelju mjerljivih rezultata uspješnosti’, kažu iz Ministarstva znanosti
“Jedno su ucjene Divjak i HNS-a vezane uz kurikularnu reformu, a drugo je takav jedan zakon koji dotiče autonomiju Sveučilišta. Ovo je ipak preveliki zalogaj za Divjak i to joj neće proći jer nisu svi profesori potkupljivi i ne boje se svi javno protestirati”, istaknuo je Nacionalov izvor.
Pritom taj sugovornik ne misli da će Plenkoviću probleme zadavati samo rektor Sveučilišta Damir Boras, koji čvrsto stoji iza prijedloga koji je izradilo povjerenstvo Sveučilišta na čelu s Ivom Družićem, već i široki krug intelektualaca i profesora te običnih članova akademske zajednice.
Skandaloznim također smatra to što Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, kao i uvijek, i o tom problemu šuti.
“Akademija šuti kao i obično jer gdje god je nešto malo sumnjivo, oni se ne bi htjeli miješati, a trenutno im je izlika ta da im Nacrt zakona još uvijek nitko nije službeno dostavio. To je fatalna greška jer Akademija ne bi trebala služiti za dnevno-političke svrhe, već bi na jednoj visokoj razini promišljanja i objektivnosti trebala predviđati što određene odluke znače za budućnost znanosti. S druge strane, u Akademiji nitko nije ni tražio ni vidio nacrt prijedloga zakona, ali je zato zakonom predviđeno da bi i Akademija mogla imati programske ugovore o financiranju, što nije dostojno Akademije. No time se samo želi dodatno ušutkati Akademiju, što je stara želja svih vlastodržaca, da zajašu Akademiju. No iako akademici šute, znanstvena zajednica šutjeti neće”, tvrdi Nacionalov izvor.
To pokazuje da će se premijer Andrej Plenković suočiti s udarom jedne fronte koju, čini se, uopće nije očekivao niti ima dovoljno informacija o tome što se točno sprema, odnosno kakve su već sada u akademskoj zajednici reakcije na zakon koji predlaže ministrica. Plenkoviću je, doduše, neslužbeno predstavljen konkurentni nacrt zakona koji je Sveučilište usvojilo na Senatu. Sama činjenica da je Sveučilište izradilo svoj zakon, i to prije no što su vidjeli nacrt Ministarstva, trebala je, kako tvrde Nacionalovi izvori, kod Plenkovića pokrenuti alarm za uzbunu.
“Sveučilište je slutilo probleme pa je predložilo svoj zakon i nisu uopće čekali da dobiju Nacrt zakona Ministarstva da onda na njega daju primjedbe. Najveći je problem u tome što je Sveučilište praktički bilo izgurano iz nacrta koji je izradilo Ministarstvo, a umjesto toga sve je prepušteno jednom čovjeku, Tomi Antičiću. To je nedopustivo jer je Sveučilište nositelj 50 posto znanosti u Hrvatskoj i dionik procesa, a moderna demokracija mora dionike procesa kvalitetno, pravodobno i nepristrano informirati jer će oni biti ti koji će provoditi zakon”, rekao je Nacionalov izvor.
Spornih točaka iz Prijedloga zakona, na koje u akademskoj zajednici imaju primjedbe, ima puno, ali kao jednu od osobito spornih ističu članak 151. Sklapanje programskog ugovora u kojem stoji:
“Programski ugovori sklapaju se između ustanove i nadležnog Ministarstva za dogovoreno jednogodišnje ili višegodišnje razdoblje, s time da se sredstva utvrđena programskim ugovorom doznačuju ustanovama na godišnjoj razini, u podjednakim mjesečnim obrocima.”
Pritom, kako ističu protivnici tog zakonskog prijedloga, osim činjenice da se Ministarstvu daju velike ingerencije za financiranje projekata, nigdje nije opisano tko će i po kojim kriterijima odlučivati kako će se ta sredstva dijeliti.
‘Nitko ne kaže da u ‘Antičićevu zakonu’ nema i dobrih odredbi ili da je on imao lošu namjeru, niti se tvrdi da je zakon koji je izradilo Sveučilište savršen, ali problem je u isključivanju Sveučilišta iz procesa’, kaže izvor
Kao drugi primjer pokušaja nametanja samovolje kreatora zakona, u akademskim krugovima ističu princip uvođenja novog sustava izbora i imenovanja kojim se, kako i stoji u zakonskom prijedlogu, “napušta sustav znanstvenih matičnih odbora i znanstvenih zvanja, a uvodi se autonomni, institucionalni sustav zapošljavanja na znanstvena, znanstveno-nastavna, umjetničko-nastavna i nastavna radna mjesta, koji se zasniva na odgovornosti institucija za odabir kandidata i provjeravanje ispunjenja kriterija za izbor na radna mjesta.” Time se, de facto, oduzima pravo Nacionalnom vijeću da odlučuje o kriterijima zapošljavanja, izuzev minimalnih kriterija za pojedina radna mjesta.
Međutim, u Ministarstvu znanosti i obrazovanja tvrde da nemaju namjeru odustati od glavnih načela svog zakona kao što je programsko financiranje.
“MZO ne namjerava odustati od programskog financiranja. Naime, programsko financiranje u kojem ustanove dobivaju sredstva na temelju mjerljivih rezultata uspješnosti, norma je u svim razvijenim sustavima i državama. Nadalje, spornim smatramo i prijedlog Sveučilišta koji sadrži i zadržavanje sustava zvanja koji ne postoji ni u jednoj naprednoj zemlji, ponovno uvođenje obaveznog napredovanja. Dalje, ukidanje Matičnih odbora nije radikalna promjena, već je u skladu s praksama u znanstveno naprednim zemljama. Također, sveučilištima se ne nameće model upravljanja. Umjesto toga Senat sveučilišta, dvotrećinskom većinom, imat će izbor da promjeni način upravljana sveučilištem u model upravljanja koji rabi velika većina najboljih sveučilišta u svijetu, a Senat zadržava i mogućnost povratka na prijašnji model. Inače, predloženi novi model upravljanja preuzet je iz austrijske prakse. Dodatno, MZO je dostavio Prijedlog nacrta zakona i brojnim našim vrhunskim znanstvenicima i gospodarstvenicima u zemlji i inozemstvu, od kojih dobivamo kvalitetne sugestije. Te sugestije predočit ćemo Povjerenstvu i uključiti u konačnu inačicu prijedloga nacrta zakona”
***********************************************************************
OVAJ BLOG
AKADEMSKE I SVE DRUGE  PROSVJETNE ZADJENICE, U JEDNOM ZDRAVOM DRUŠTVU, TREBALE BI SE VIŠE BAVITI PRODUBLJIVANJIMA ZNASTVENE PROBLEMATIKE UZROKA I POSLJEDICA SOCIOLOŠKIH PARADIGMI, KAO I NJIHOVIM UZROĆNOSTMA USPONA I PADOVA DANIH POVIJESNIH ERA.