Ako ne daš svome sinu od 14+ godina ključ od auta kad te traži da se samo malo s ekipom provoza po kvartu, ti si bijednik, jadnik, papak. Upotrijebila bih i onu riječ koju često govorno koristimo kad želimo reći da je netko slabić, a zapravo je metafora, jer ta riječ u izravnom značenju označava ženski spolni organ, ali baš ne želim, jer mislim da je vrijeme da se ženskom spolnom organu vrati dostojanstvo i snaga koju zaslužuje, i mislim kako nije red da se tako naziva otac koji, prisiljen patrijarhalnim odgojem te luđačkom okolinom u kojoj su anomalije zastanka evolucije vidljive na svakom polju, zapravo popušta pred pritiskom testa dokaza vlastite muškosti, a i povjerenja u muškost svoga sina, i stavlja u ruku djetetu koje nema vozačku dozvolu, ili razuma da ju ima, ako ju i ima, a ponekad ni dovoljno godina da je ima, ključ od terenca neke vrste.
Ono što slijedi samo je pitanje sudbine, zvijezda, i (ne)sreće ljudi koji su se, kako nas uči povijest, mogli nalaziti na naoko sigurnim mjestima za pješake - na kolokvijalno rečeno zebrama, na nogostupu, u kafiću koji je preblizu cesti. Doista ne znam tko je dječaku od dvadesetidvije godine u Osijeku dao ključeve od terenca koji je vozio bez vozačke dozvole kad je na pješačkom prijelazu udario moga kolegu, glumca Aleksandra Bogdanovića. Možda nije otac - možda je stric, ujak, prijatelj, otac djevojke koja je sjedila u automobilu i kasnije rekla, navodno drčno, policiji kako je dobro znala da dječak nema vozačku dozvolu, ali kakve veze, je l’, “to se moglo dogoditi i onome s deset dozvola”.
Nevjerojatno je sve to oko ove nesreće s fatalnim posljedicama stilizirano, gotovo kao u nekom okrutnom filmu o hrvatskoj stvarnosti nakon dvadesetipet godina tranzicijskog užasa u kojem se djeca odgajaju tako da je brza vožnja i dalje cool, i dalje in, i dalje oznaka neke muške vještine koja označava hrabrost, a hrabrost je seksi, znate kako je, tanka je linija između života i smrti, svakom se dogodi, nije li tako. Tu su otac policajac, tu je djevojka koja urla na očeve kolege, tu je malo dijete koje ostaje bez oca umjetnika - a to govorim jer sam ga poznavala - jednog od najdobrodušnijih ljudi na planetu. Ne, ne dogodi se svakome, jer, evo, baš sam nedavno došla iz Europe u kojoj je djevojka mrvicu mlađa od dječaka koji je usmrtio oca dvogodišnjeg dječaka vozeći terenac bez vozačke dozvole, a onda pobjegavši s mjesta nesreće - zastupnica u europskom parlamentu, u stranci zelenih. I jednako kao što nisam sigurna kako je dječak slučajni ubojica došao do ključeva terenca koji nije smio voziti, tako sam posve sigurna da djevojka koja je svjedočila o nesreći na policiji, nikad nije čula za stranku zelenih, stranku koju u europskom parlamentu predstavlja Kira Marie Peter-Hansen, Dankinja koja još nije napunila 22 godine.
Naime, odgoj djevojaka i dječaka u Hrvatskoj nije samo svjetlosnim godinama udaljen od odgoja djevojaka i dječaka u Danskoj, Belgiji ili Luksemburgu, on je jednostavno vjerojatno najgori, al i najjasniji odraz poraza našeg društva danas. I uopće nije pitanje frivolnosti i indolentnosti koje idu uz bok s dubokim vjerovanjem svakog mladog čovjeka da je, unatoč dokazima, besmrtan. Nije pitanje ni utjecaja blizine istoka kad je u pitanju odabir glazbe; ne, nisu mladi sami od sebe gori. Sjećam se kad sam davno, negdje u srednjoj školi, prvi put pročitala Vieweghovu uspješnicu “Odgoj djevojaka u Češkoj”; sjećam se kako me zgrabio, kao šakom, jak osjećaj da je opisana bezizlaznost tranzicije tek uvertira za ono čemu ću svjedočiti tijekom sljedećih dvadeset godina. Tako se, dakako, uništava sama koštana srž bilo kojeg naroda. Teoretičari zavjera rekli bi da se to radilo namjerno: duboko vjerujem da čak ni taj zločin u nas nije slučaj. Mi smo se naprosto prepustili beznađu i bezvlađu pa tako djeca o realitetu oko nas ne znaju ništa, ali baš ništa. Nemaju osnove ni ekonomskog, ni političkog, građanskog, ni seksualnog, ni duhovnog, ni ekološkog znanja. Da, odgoj nedostaje u kućama iz kojih dolaze mladi, reći ćete: da, složit ću se, sve dok su očevi prisiljeni pukim peer pressure sindromom da budu zločesti momci, sve dok pod zločestim oni misle - moćni, sve dok je bahatost i nasilje bilo koje vrste slavljeno u hrvatskom društvu; sve dok se od žena očekuje da budu ponizne, a od muškaraca da “lupaju šakama o stol”, neće se mnogo toga promijeniti - nevezano uz to koliko su plaćeni, učenici će pljuvati u lice profesorima, a zatim će gaziti na pješačkom prijelazu glumce, ili mlade djevojke u šetnji.
Taj klinac od 22 godine, ne samo da nema vozačku, ne samo da nije stao na pješačkom, ne “samo” da je pobjegao s mjesta nesreće, već, dakako, usred Slavonije, koja doslovno umire od gladi, vozi terenac. I taj koji mu je u ruku dao ključ terenca, i taj bi mi odgovarao za sudioništvo. I svi mi koji smo dopustili da se u zemlji koja nikada nije stala na noge slave simboli luksuza. Svi smo sudionici. A sada se rodila jedna nevjerojatno neuka generacija, koja ne samo da ništa ne zna o ekološkoj katastrofi koja prijeti čovječanstvu, nego ne zna ni u kakvom političkom sustavu živimo, ne zna apsolutno ništa o ekonomskim zadatostima tog sustava, pa tako gomila tih klinaca, a ionako ih imamo malo, glasa za Škoru, čovjeka koji je pop-folk pjevač koji pojma.nema.o.politici. (Ovo ne govorim sa stajališta ideologije, već samo kao fakat). No to je nevažno: jer neznanje je cool, bolekurčevitost je ubercool, bezobrazluk je isto tako cool, i loša glazba koja trešti dok se gari po gasu također. Kako preodgojiti odrasle? Jesu li reperkusije odgovor? Znam samo da umjetnost, nažalost, nije. Ona je ubijena, među ostalim, i nekidan, na pješačkom prijelazu na putu iz kazališta, jednog nebitnog mjesta, prema obitelji, koja je bitna samo onda kada se broje glasovi, a suštinski - najnebitnije mjesto na svijetu za one koji odgajaju dječake u Hrvatskoj.
