GNJEV EU BIROKRATA

‘Uložili smo u razvoj cjepiva milijarde, a sad ga nema... Odsad ćemo drugačije razgovarati!‘ ‘EU je financirala razvoj cjepiva i proizvodnju i želimo zauzvrat imati od toga koristi‘ Piše: Augustin Palokaj Objavljeno: 25. siječanj 2021. 18:23 Cjepivo kompanije AstraZeneca i Oxforda, avion koji dostavlja cjepivo i Stella Kyriakides Razgovori između zajedničkog odbora EU s predstavnicima kompanije AstraZenece nisu dali rezultate i oni će se nastaviti i večeras. Kako je rekla Povjerenica EU za zdravlje Stella Kyriakides, EU nije zadovoljna odgovorima koje je AstraZeneca dala na pitanja zašto će kasniti dostava cjepiva. - Iznenađujuća je bila vijest da će u sljedećim tjednima dostaviti znatno manju količinu od dogovorene. To je bilo nenajavljeno i neočekivano. EU je financirala razvoj cjepiva i proizvodnju i želimo zauzvrat imati od toga koristi. EU želi znati točno koliko je doza proizvedeno u kojoj tvornici i gdje su išle - poručila je Kyriakides pa nastavila: - Ova pitanja smo raspravljali danas i na zajedničkom odboru. Odgovori kompanija nas nisu zadovoljili. Imat ćemo novi sastanak večeras. Želimo dostavu dogovorenih doza što prije - rekla je Kyriakides i najavila dodatne mjere nadzora prodaje cjepiva koja će se proizvoditi u EU. VEZANE VIJESTI 9935079 SJAJNE VIJESTI Moderna: ‘Stigli su prvi rezultati testova, čini se da je cjepivo učinkovito protiv novih sojeva‘ NOVE MJERE Uspostavljene ‘tamno crvene zone‘, donesena i konačna odluka o putovanjima unutar EU - Predložili smo državama članicama da se postavi mehanizam transparentnosti izvoza što je prije moguće - rekla je ona. Rekla je kako je EU podržao razvoj i proizvodnju cjepiva protiv covida s preko dvije milijarde eura i želi transparentnost transakcija i punu transparentnost oko izvoza cjepiva izvan Europske unije. - Ubuduće će sve kompanije koje na teritoriju EU proizvode cjepiva morati unaprijed najaviti kada god žele cjepiva izvoziti izvan EU. Doze dostavljene u humanitarne svrhe neće spadati pod tu obvezu - rekla je povjerenica Kyriakides. Facebook Twitter Messenger E-mail #Europska Unija #Cjepivo #Cijepljenje

ŽIVOT NA RUBU PAKLA

Sa svakom je kapi kiše i tlo mekše pa već ionako ‘izranjavano‘ potresom, dodatno kliz Piše: Višnja GotalObjavljeno: 25. siječanj 2021. 07:55 9954739 Željko Puhovski/Cropix Facebook Twitter Messenger E-mail Vlasnici triju kuća u Čukuru, selu kraj Hrvatske Kostajnice, jučer su u rano poslijepodne sa strahom gledali u nebo. Nakon što su ih ujutro probudila tri potresa, u podne je počela i kiša koja je padala sve jače. Sa svakom je kapi kiše i tlo mekše pa već ionako "izranjavano" potresom, dodatno klizi. A njihove su se kuće 28. prosinca "spustile" za više od pola metra. Doslovno su se odlomile pa "vise na rubu". Reakcije tla Lijepe traku od ruba do ruba pukotine pa ako je ujutro na mjestu, sretni su. Ako nije - kuća je dodatno proklizala. U pukotinu uz rub svoga doma prvoga su dana mogli gurnuti prst, a danas je ona šira od štapa kojim Nikola Džebro svakoga dana po nekoliko puta provjerava veličinu pukotine. image Zeljko Puhovski/Cropix Pitanje je trenutka kad će njihove kuće na brdu iznad Hrvatske Kostajnice postati opasne po život. Potres im nije puno naštetio, ali klizišta bi ih mogla dokrajčiti. U nekom je trenutku na klizište došao i ministar branitelja Tomo Medved, načelnik Stožera za otklanjanje posljedica potresa. Prvi je to posjet ministra selu s otvorenim klizištima. Dolazili nekoliko puta - Najvažniji su ljudski životi i svakodnevni monitoring. U zadnja 24 sata tlo je podrhtavalo osam puta, od čega je pet bilo više od 2 stupnja. Treba pratiti reakcije tla nakon svakog podrhtavanja. Sad čekamo da se tlo smiri, kako bismo vidjeli što dalje i kako pomoći ljudima da saniraju štetu. U kontaktu smo 24 sata sa svima ovdje u Kostajnici. Sad sam razgovarao s ovim ljudima i struka nam kaže da ovo što se sad događa ne ugrožava živote. Svaki dan promatramo i rupe koje se otvaraju u Mečečanima, od jučer je nekoliko novih, da možemo reagirati. Struka nam kaže da to nije neočekivano. Najvažnije je sada biti strpljiv - rekao je ministar. Domaćini triju kuća koje proklizavaju ne znaju što im je činiti. - Teško je svaki dan vidjeti da je dodatno proklizalo, a ne znamo što ćemo. Pogledajte ovu rupu ovdje, vidite, tu je armatura, a sve ulegnulo. Bilo je ravno. Kako me ne bi bilo strah. To se dogodilo 29. siječnja, vidite, sve mi je otklizalo, drvarnica je već otišla, bojim se otići će i kuća. Dolazili nekoliko puta, mjerili nešto. Strah me jer pada kiša, slijeva se u pukotine, natapa i ode još više dolje. Svi kažu 'čuvajte se' i svaka im čast. Navečer odem, istuširam se, sve opet obučem da bih bio spreman počne li kliziti - rekao je Miloš Džebro. VEZANE VIJESTI Hrvatska Kostajnica, klizište iz 2018. IZVAN FOKUSA MEDIJA Veliki potres u Hrvatskoj Kostajnici aktivirao klizišta: Tri obiteljske kuće ‘vise‘ na rubu NOVI PODACI Prijavljeno gotovo 35 000 oštećenih objekata u Sisačko-moslavačkoj županiji, evo koliko je neuporabljivih image Zeljko Puhovski/Cropix Aktivacija klizišta iz 2018. godine ove je kuće zaobišla. Uništeno je tada šest kuća do temelja i još šest je bilo oštećeno. Nikola Džebro obiteljsku je kuću obnovio 2008. godine. Samo je materijal platio 30.000 eura, radio je sve sam pa uštedio na radnicima. Na izjave da je to 'tlo koje ionako stalno klizi', a čime se, smatra, insinuira da su sami krivi jer su gradili na klizištu, pita zašto su mu onda dali građevinsku dozvolu. - Zar bih ja uložio toliko i gradio ovakvu kuću na klizištu? Nisam lud - pokazuje nam urbanu obiteljsku katnicu. Najmlađi hrvatski gradonačelnik ljut je na medije "jer krivo prenose izjave". - Izjave dajem samo uživo - prpošan je Dalibor Bišćan (28). I dok su se ovim krajem širile priče da su lokalne i županijske službe bile na terenu, ali da ministar za klizišta zbog loše koordinacije nije ni čuo, Tomo Medved kaže da nije tako. - Za sve rupe, srušene kuće i klizišta znam. Medved: 'Znamo i pratimo svako klizište u županiji' Govorilo se da su razne službe bile na terenu, ali da nije iskoordinirano sa Stožerom, no ministar Tomo Medved to negira i kaže da zna za svako klizište u županiji koja "nije baš mala", a geofizičar Davor Ljubičić uvjerava da je sve pod kontrolom. Jesu li "stvari pod kontrolom" ili nisu, mještanka Božena Ljubenković to ne zna. Ona zna samo da ju je strah. - Eto, gospodarska zgrada otišla, crvena je, proklizala. Strah mi je da mi ne "povuče" i kuću. F Prikaži komentare

SVE VIŠE OPTUŽBI ZA SEKSUALNO SILOVANJE

NOVE OPTUŽBE ‘Profesora s Veterine prijavile smo još 2018. Ponižavao je i dodirivao studentice, svašta govorio‘ Zaprimio sam službenu prijavu protiv profesora, čiji su potpisnici dijelom anonimni, a dijelom su naveli svoje ime - rekao je dekan Piše: Tena Šarčević Objavljeno: 25. siječanj 2021. 16:57 Dolazak policije na Veterinarski fakultet Akademija dramskih umjetnosti, Akademija likovnih umjetnosti, Filozofski fakultet, a sada i Veterinarski fakultet. Na mail nam je stiglo pismo bivše studentice (čiji su podaci poznati redakciji, no ona je zbog osjetljivosti teme htjela ostati anonimna), koja upozorava da su i studenti i djelatnici ovog fakulteta bili žrtve jednog profesora. Njih devet ga je sada prijavilo, a on je u međuvremenu udaljen sa svojeg radnog mjesta. No, to nije prvi put da su ga prijavile. Bivša studentica proslijedila nam je e-mail s pritužbama na profesora, koji je jedna asistentica 2018. godine slala dekanu i prodekanima u ime četiri studentice koje su joj se žalile. U e-mailu se navodi da je dotični profesor vikao na studente, nazivao ih ovcama, neprimjereno komentirao njihov izgled, dodirivao studentice, unosio im se u lice, tijekom nastave iznosio neprimjerene seksualne aluzije... Unatoč tome, on je do danas bio zaposlen na fakultetu. - Profesor se osobito usmjeri na pojedine studentice, koje onda kontinuirano provocira te izaziva konflikte. Primjerice, odbija potpisati zadaću iz ambulantne klinike i odbija potpisati indeks, iako su svi formalni uvjeti za to zadovoljeni. Zadržava indeks više dana, te studentica više puta mora dolaziti kod njega na razgovor kako bi dobila potpis. Pri tome je izložena provociranju i neugodnim komentarima, neprimjerenim pitanjima privatne prirode, neutemeljenim optužbama da je krivotvorila zadaću ili potpis nastavnika, insinuacijama da je studentica u intimnom odnosu s drugim nastavnikom – stoji u mailu iz 2018. godine, a tu su i pritužbe da je jednu od studentica profesor kontinuirano zvao na mobitel, dok je drugoj, koja je bila u automobilu, blokirao put svojim automobilom. image Veterinarski fakultet Davor Pongracic/Cropix - Sada smo poslali službenu prijavu dekanu, koju su nam tri djevojke potpisale imenom i prezimenom, a šest ih je htjelo ostati anonimno. Pritužbe se odnose na period od 2008. do 2019. godine. Predana je i izjava dva muška djelatnika fakulteta koji su potvrdili neke od događaja, kako ne bi ispalo da smo mi osjetljive i/ili ne znamo prihvatiti zezanciju – govori nam bivša studentica, kojoj se, kaže, javlja sve više djevojaka. - Nekoliko minuta prije našeg razgovora javila mi se još jedna kolegica, koja je ispričala kako joj je ovaj profesor jednom prilikom otkopčao grudnjak preko zelenog odijela kakvo moramo nositi na praksi. Rekla je da se osjećala vrlo poniženo i da joj je bilo jako neugodno – priča naša sugovornica. Kaže da su jučer ponovili i pritužbu koju su na profesora 2019. godine podnijeli i vozači Ambulantne klinike Veterinarskog fakulteta. Neki od njih su u međuvremenu dali otkaze ili otišli u prijevremenu mirovinu. Oni profesora optužuju za mobing te alkoholiziranje na poslu. O prijavama na račun profesora s Veterinarskog fakulteta razgovarali smo i s tamošnjim dekanom prof. dr. sc. Nenadom Turkom. - Danas sam zaprimio službenu prijavu protiv profesora, čiji su potpisnici dijelom anonimni, a dijelom su naveli svoje ime i prezime. Temeljem te prijave ćemo postupati sukladno zakonu te ju proslijediti stegovnom povjerenstvu fakulteta – kaže dekan Turk. Kaže da su već prije postojale "posredne i neslužbene" naznake da je dotični profesor problematičan. VEZANE VIJESTI Žrtva zlostavljanja (gore lijevo, ilustrativna fotografija); zgrada Likovne akademije u Zagrebu (glavna fotografija, snimka nastala prije potresa koji je teško oštetio objekt) MRAČNE TAJNE ZG FAKULTETA ‘Profesor me pokušao dirati i poljubiti. Rekla sam NE, no nije odustajao. Ucjenjivao me...‘ INTERVJU Dunja Bonacci Skenderović: Borba protiv seksualnog nasilja mora početi u vrtićima image Dekan Veterinarskog fakulteta Nenad Turk Marko Todorov/Cropix - S njim je 2018. nakon posredne neslužbene prijave jedne djelatnice obavljen razgovor u kojem je nijekao takvo ponašanje. Tada sam zamolio studentice da se službeno očituju, no to nitko nije učinio, pa nije bilo pravnog temelja za daljnje postupanje - govori, dodajući da su na temelju te neslužbene prijave napravili službeno priopćenje na Fakultetskom vijeću, u kojem su istaknuli "potrebu o poštivanju svih pravila ponašanja u akademskoj zajednici, posebice vezano uz različite oblike diskriminacije i uznemiravanja, uključujući i seksualno uznemiravanje". Dekana smo upitali i za prijavu koju su protiv profesora 2019. podnijeli i vozači Ambulantne klinike. - Obavio sam razgovor s dotičnim profesorom koji je tada obnašao dužnost legalno izabranog predstojnika Ambulantne klinike i upozorio ga na prijavu, gdje mi se on usmeno očitovao da se radi o osobnim razmiricama izmedju prijavitelja i njega kao njemu nadležnog. Nakon toga daljnih prijava vezano na taj slučaj i temu nije bilo - rekao nam je Turk. Dekan poziva sve studente koji su eventualno bili žrtve nasilja da se jave prodekanici za kontrolu kvalitete nastave. Kaže da na fakultetu dosad nikada nije bilo službenih prijava za seksualno uznemiravanje. - Imali smo tek jednu neslužbenu prijavu, no to je bio izolirani slučaj. Reagirao sam kroz razgovor s profesorom – kaže Turk. Razgovarali smo i s još jednom bivšom studenticom, a kasnije i zaposlenicom ovog fakulteta koja je osobno bila žrtva ovog profesora. image Veterinarski fakultet u Heinzelovoj ulici Boris Kovacev/Cropix - Bila sam mu "na piku" od 2008., pa sve do 2011., kada sam konačno zaključila da ova struka nije za mene. Borila sam se za sebe, suprotstavljala mu se, no ništa nije pomagalo. Njegove gadosti nisu prestajale – govori, pa dodaje da ju je nazivao "glupačom, ku*vetinom", optuživao ju da se seksa sa svima, prijetio joj da nikada neće položiti ispite na njegovim predmetima. - Za jedan svoj rad sam dobila rektorovu nagradu, pa je i u tom slučaju zaključio da sam to postigla "preko kreveta" - kaže naša sugovornica. Teror se donekle smirio tek kada se zaposlila na fakultetu. - Svi su moji kolege na Porodništvu pazili da se ne bi dogodilo da on i ja, recimo, skupa budemo u noćnoj smjeni. No, kasnije sam mu i valjda prestala biti zanimljiva. Svo ga vrijeme nisam prijavila, dok sam bila studentica iz vrlo jednostavnog razloga; straha. No sada sam poduzela taj korak, ponajprije u nadi da će to zaštititi moje mlađe kolegice – zaključuje ova žena

PUTINOV RAJ ZEMALJSKI

sport j2 novac OGROMNO ZDANJE Klinci se genijalno rugaju Putinovoj velebnoj palači: ‘Ovdje se svi imamo pravo zabavljati‘ Na snimkama na toj društvenoj mreži mladi su napravili fotomontaže na kojima su zalijepili svoje fotografije u raskošnoj vili Piše: Jutarnji.hrObjavljeno: 25. siječanj 2021. 15:25 Rusi se rugaju Putinovoj palači Nakon što su u javnost ponovno izašle fotografije monumentalne palače ruskog predsjednika Vladimira Putina, u kojoj ima pregršt popratnih sadržaja uključujući i šipku za striptiz, na društvenim mrežama se mnogi zabavljaju na njegov račun. Tinejdžeri se na Tik Toku rugaju Putinovoj palači vrijednoj milijardu funti. Na snimkama na toj društvenoj mreži mladi su napravili fotomontaže na kojima su zalijepili svoje fotografije na fotografije Putinove raskošne vile. image @vlad_cylad/East2west News/Profimedia image @rediscam/East2west News/Profimedia image @rediscam/East2west News/Profimedia image @vlad_cylad/East2west News/Profimedia - Svi se imamo pravo zabavljati u Putinovoj palači jer smo svi sudjelovali u njeznoj izgradnji. - Cijela Rusija slavi 2022. u Putinovoj palači, napisali su.

PUTINOVA PALATA UŽITKA - ILI DRUŠTVENA NAPREDOVANJA

‘Spavaća soba ima 260 kvadrata, tu su casino, bazeni, klizališe, kauč od 1,7 milijuna kuna...‘ Cijela je priča oko Putinove palače ponovno postala aktualna zahvaljujući filmu koji je Aleksej NavalJni objavio u utorak Piše: Ivan Fischer Objavljeno: 24. siječanj 2021. 22:36 Putinova palača Putinova palača Profimedia, Navalny. Nedaleko od turističkoga grada Gelendžika, na obali Crnog mora, nikla je monumentalna palača na 18.000 kvadrata, okružena borovom šumom. Velebno zdanje na vrhu litice okruženo je kompleksom prepunim popratnih sadržaja, a prilaz dvorcu budno čuvaju pripadnici ruskih tajnih službi i granične policije. Riječ je, tvrdi ruski borac protiv korupcije Aleksej Navalni, o dverima vrijednim više od milijardu dolara, koje su mitom ruskih oligarha sagrađene za modernog ruskog cara - Vladimira Putina. Zdanje je to uz koje se britanska Buckinghamska palača doima kao potleušica, a unutrašnjost francuskog dvorca Versailles kao da je ostavljena u Rohbau izvedbi. Cijelo imanje savršeno bi se uklopilo u neki od Bondovih filmova, kao sjedište najnovijeg zlog genija s planom za osvajanje svijeta, no njegov stvarni vlasnik teško da ima takve planove, on jednostavno voli uživati u najboljem što život nudi. Ekstravagantna dača sagrađena je po uzoru na ljetnikovce ruskih careva iz 18. stoljeća, s masivnim stupovima i kamenim lukovima, temeljima optočenim crnim kamenom, velikim dvorištem i pripadajućim parkom. Cijelo imanje prostire se na 16 hektara guste i zaštićene šume koja je sječena bez dozvole, kako bi se omogućila gradnja palače i povezanih zgrada i terena. Palača je okružena ogradom od kovanog željeza s pozlatama - na glavnim je vratima zlatni dvoglavi orao. Ispred palače je brižno uređeni, formalni vrt, s besprijekorno podrezanom živicom, pažljivo oblikovanim krošnjama, fontanom i ogradama od bijelog kamena. Vrtni put vodi do dva velika sletišta za helikoptere uz travnati brežuljak, u kojem se navodno skriva klizalište za hokej. Tunel u stijeni vodi od palače na vrhu rta do obližnje plaže, zatvorene za javnost. Nedaleko od glavnog zdanja dva su luksuzna vinograda, a na jednom je antička pravoslavna crkva, navodno prenesena kamen po kamen iz Grčke i restaurirana na novoj lokaciji. Uz vinograde su uređene i vinarije, prostrane kuće te farma kamenica. Ti se vinogradi prostiru na više od 300 hektara. Još je jedna pravoslavna crkva u sklopu glavnog kompleksa palače - veliko zdanje sa zelenim crepovima, za koje Navalni tvrdi da je "najtajnija i najbolje čuvana građevina u Rusiji". image Livejournal/East2west News/P Unutrašnjost luksuzno opremljene palače brižno je skrivana od očiju javnosti, no nekolicina fotografija ipak je procurila, koje otkrivaju monumentalnu glavnu halu, ukrašenu brojnim freskama i sveprisutnom pozlatom. Originalni nacrti palače otkrivaju da se u njezinoj unutrašnjosti skriva casino, privatno kazalište za elitne goste, luksuzni bazen okružen korintskim stupovima, saune, turske kupelji, privatni bar optočen mramorom, sobe za masažu, apartmani za liječnike, poslugu, upravitelje, zaštitare i važne goste. Za svakodnevnu zabavu, u palači je i trkalište za električne automobile, soba s fliperima i arkadnim strojevima, zatamnjena soba za pušenje nargile s pozornicom i šipkom za striptiz. Na raspolaganju je i velika gimnastička dvorana sa strunjačama za judo. U palači je i knjižnica sa sobom za čitanje i sobom za slušanje glazbe. Uz desetak luksuznih spavaćih soba za uglednike i prijatelje, u palači je i glavna spavaća soba, koja se prostire na čak 260 kvadrata, a njome dominira velebni krevet sa stupovima. Unutrašnjost palače posvuda je optočena zlatom, a namještena je luksuznim talijanskim komadima namještaja dostupnim samo najbogatijim kupcima - prema dokumentima o nabavi koje je Navalni dobavio, riječ je o tržišnim markama koje svoje kataloge šalju isključivo na zahtjev osoba za koje znaju da si mogu priuštiti njihovu ponudu. Komad namještaja koji sigurno upada u oči talijanski je kožni kauč u vrijednosti oko 1,7 milijuna kuna, i to je samo jedan od 47 kauča naručenih za namještanje palače, od čega većina vrijedi između 120.000 i 170.000 kuna. Svaki posebno. Jedan od upečatljivijih dijelova namještaja je i masivni stol sa skrivenim ugrađenim barom, vrijedan 340.000 kuna. Pokraj same palače, čije unutarnje uređenje podsjeća na zadnje dane ruske carske obitelji, na širem je kompleksu imanja još nekoliko građevina posebnih namjena. Osim spomenutog sletišta za helikoptere, klizališta za hokej i pravoslavne crkve, na imanju je i velika futuristička zgrada sa staklenikom na krovu. Nedaleko je i "čajana" od 2500 kvadrata, kao i antički uređeni amfiteatar - vjerojatno za izvođenje predstava na otvorenom. image Navalny.com Na obližnjoj zatvorenoj plaži podignuta je i uređena marina - pristanište za luksuzne jahte koje vlasniku ili njegovim cijenjenim gostima omogućavaju dolazak ili posjet i morskim putem, ili koja vlasniku služi da odatle krene na ugodno krstarenje Crnim morem i Mediteranom. U sklopu tunela koji vodi od litice do mora, s ugrađenim liftom, nalazi se i prostorija za kušanje vina s fenomenalnim pogledom na obalu i pučinu, koja je povezana sa "sobom za paniku", u slučaju da itko uspije probiti više slojeva osiguranja koji brane ulaz na imanje nepozvanima. Oko samog imanja čak je 7000 hektara zemljišta koje pripada ruskoj tajnoj službi FSB - modernoj inačici sovjetskog KGB-a. Iznad imanja na snazi je trajna zabrana leta, a pokraj rta na kojem je palača zabranjeno je ribarenje, pa čak i prilazak brodovima bez dozvole. Putin već godinama tvrdi da imanje nema nikakve veze s njim. Fotografije iz palače prvi su put procurile u javnost još 2010. godine, kad je poduzetnik Sergej Kolesnikov poslao pismo tadašnjem predsjedniku Dmitriju Medvedevu, u kojem je detaljno opisao svoje i tuđe sudjelovanje u projektu te ga pozvao da istraži cijeli slučaj i suprotstavi se korupciji u Rusiji. Kolesnikov je bio stari Putinov poznanik iz vremena kad je radio za gradonačelnika Sankt Peterburga, prije ulaska u visoku politiku. Kolesnikov je pismu priložio nacrte, ugovore i druge dokumente te je tvrdio da je novac za palaču prikupljen izvlačenjem novca iz brojnih projekata te da palaču za Putinovo korištenje gradi poduzetnik Nikolaj Šamalov. VEZANE VIJESTI Aleksej NavaljniVideo icon NAVALJNI PODIGAO ULOG Dokumentarac o kojem bruji Rusija: ‘Ovo je Putinova zlatna palača, to je država u državi, veća je od Monaca!‘ SUTRA ODLUKA? Poljski predsjednik traži sankcije EU-a zbog grubog gušenja prosvjeda u Rusiji Nakon što je izbio veliki medijski skandal oko cijelog slučaja, Kolesnikov je napustio Rusiju, a imanje je od Šamalova otkupio milijarder Aleksander Ponomarenko, navodno za 350 milijuna dolara. image Navalny.com No, Antikorupcijska zaklada (FBK), nevladina udruga Alekseja Navalnog, istražila je dokumente o prodaji i zaključila da je Ponomarenko za palaču u stvarnosti platio tisuću puta manje - simboličnu cijenu od samo 350.000 dolara. Posebno je zanimljiva i informacija da je FSB svoje zemljište, koje okružuje imanje, dao Ponomarenku na korištenje do 2068. godine. Ponomarenko je pri kupnji tvrdio da imanje namjerava pretvoriti u hotel, no to se do danas nije dogodilo, a uređenje popratnih sadržaja oko palače traje i dalje - odnedavno se, primjerice, ponovno uređuje obližnji amfiteatar. Ruski aktivist za zaštitu okoliša Dmitrij Ševčenko pratio je razvoj projekta još od 2004., zabrinut za netaknutu šumu zaštićenih borova na rtu Idokopas, gdje je počinjala gradnja. Ševčenko je, s nekoliko kolega i novinara, upao na gradilište 2011. godine te su počeli snimati. Radnici su ih puštali na miru, no ubrzo su ih uočili agenti Savezne službe za zaštitu (FSO), koja inače čuva državne dužnosnike, i zabranili im snimanje. Pozvali su policiju i graničnu policiju, a potom su stigli i privatni zaštitari. Policija je gledala u drugom smjeru dok su im zaštitari plijenili dokumente, mobitele i fotoaparate. Šef operacije govorio je ruski s talijanskim naglaskom, a kasnije su otkrili da čovjek bio s Balkana. Policija ih je odvela u obližnju stanicu, gdje su potpisali da su im zaštitari oteli stvari. Sljedećeg dana nazvao ih je policajac iz obližnjeg sela i javio da su njihove stvari "pronašli u šumi", no snimke su bile izbrisane, a iz fotoaparata su nestale memorijske kartice. Cijela je priča oko Putinove palače ponovno postala aktualna zahvaljujući filmu koji je FBK Navalnog objavio u utorak. Dvosatni uradak objavljen je na YouTubeu i zove se "Putinova palača. Povijest najvećeg mita na svijetu", a do petka je skupio već više od 56 milijuna pogleda. Ima više od 3 milijuna "lajkova" te više od 1,2 milijuna komentara, gotovo svi na ruskom. Navalni je glavni narator filma koji je snimljen i montiran u Njemačkoj, gdje se oporavljao nakon što je preživio pokušaj atentata trovanjem novičokom - zabranjenim nervnim otrovom proizvedenim u Rusiji - a film je objavljen nakon što se Navalni vratio u Moskvu i završio u zatvoru. image Navalny.com Jedan od najglasnijih kritičara Putinova režima, bivši odvjetnik koji je osnovao udrugu za borbu protiv korupcije, već je godinama trn u oku ruskom predsjedniku. Navalni i njegovi pristaše pomogli su organizirati masovne prosvjede, a u svojoj inicijativi "VoteSmart" pozivaju ljude da na lokalnim izborima glasaju za kandidate koji imaju najviše šansi pobijediti Putinove ljude. Rusko pravosuđe optužilo ga je i osudilo u dva slučaja pronevjere novca, no nakon masovnih javnih prosvjeda, na kraju je osuđen samo na uvjetnu kaznu. Europski sud za ljudska prava, čijih bi se presuda Rusija, barem na papiru, trebala pridržavati, presudio je da su oba slučaja bila upitna te da je cilj kaznenog progona bio suzbijanje političkog pluralizma. Unatoč tome, Navalom je ostala uvjetna kazna, a zbog presude mu je bilo zabranjeno i kandidirati se na izborima. Krajem kolovoza prošle godine Navalom je iznenadno pozlilo na letu za Moskvu. Pilot je sletio zrakoplov u Omsku, gdje je Navalni prevezen u bolnicu i stavljen u induciranu komu. Dva dana kasnije, 22. kolovoza, prevezen je na liječenje u bolnicu Charité u Berlinu. Čak pet neovisnih laboratorija Organizacije za zabranu kemijskog oružja (OPCW) potvrdilo je da je Navalni bio otrovan novijom verzijom novičoka. Istraživački portal Bellingcat, u suradnji s CNN-om, Der Spiegelom i The Insiderom, ustvrdio je da je za trovanje Navalnog najvjerojatnije kriv FSB. Budući da se Navalni oporavljao u Berlinu i najavljivao povratak u Rusiju, ruska Savezna zatvorska služba zatražila je da mu se uvjetna kazna preinači u kaznu zatvora, jer je propustio redovno mjesečno javljanje policijskoj postaji u Moskvi dok je bio u komi u Njemačkoj. Unatoč tome, odlučio se vratiti u Moskvu prošle nedjelje, gdje su ga na carinskoj kontroli smjesta privela četiri maskirana policajca. Odveden je u obližnju policijsku postaju bez svoje odvjetnice, gdje je na brzinu improvizirana sudnica kako bi mu sudac mogao izreći odluku o zadržavanju u pritvoru do datuma suđenja za kršenje uvjetne kazne. Protiv njega je započet i novi proces za navodnu klevetu veterana Drugog svjetskog rata. image Navalny.com Navalni je, čini se, znao što će ga dočekati u Rusiji, no život u Njemačkoj za njega bi značio kraj djelovanja u opoziciji - ljudi u izgnanstvu u Rusiji nemaju političku težinu. Također, Putin je već pokazao da bijeg iz Rusije ne pruža sigurnost od njegovih ubojica, kao što se vidjelo na slučaju Sergeja Skripala, otrovanog u Britaniji. Povratak u Rusiju, pa makar i u zatvor, Navalnom je bilo najbolja šansa ne samo za preživljavanje, nego i za pružanje primjera svima onima koji se boje suprotstaviti Putinu. Kako bi ih još bolje motivirao, i kako bi još bolje provocirao svojeg tamničara, pripremio je vrhunski produciran dvosatni film o Putinovoj palači koji otkriva brojne dosad nepoznate detalje o njezinu financiranju, ali i o osobnoj povijesti Vladimira Putina. Navalni je u filmu temeljito dekonstruirao državni mit o bivšem agentu KGB-a Putinu. Putin je, tvrdi Navalni, bio beznačajan činovnik u sovjetskom obavještajnom aparatu koji je i prije pada berlinskog zida svoju poziciju koristio za sitni profit. Ljudi s kojima je surađivao u Istočnoj Njemačkoj, kao i ljudi s kojima je kasnije radio u uredu gradonačelnika Sankt Peterburga u 90-ima, redom su postali najmoćniji tajkuni u državi, završili na čelu naftnih i plinskih divova Rosnefta i Gazproma, banaka i najvažnijih državnih agencija. Gotovo svi ljudi iz Putinove uže orbite danas su multimilijunaši. I upravo su mu ti multimilijunaši, tvrdi Navalni, omogućili gradnju najluksuznije državničke palače na svijetu. Šteta je jedino što ne smije javno priznati da je njegova. Putin na papiru ima plaću od oko 860.000 kuna godišnje, navodno jedini izvor prihoda. No, nezavisni novinari dosad su ga povezali s brojnim imanjima, manjim palačama, pa čak i privatnim zrakoplovima sa zlatnim zahodima. Istraživački novinari ustvrdili su i da je njegova kolekcija satova vrijedna barem 4,3 milijuna kuna - dakle za njih bi cijeli jedan petogodišnji mandat morao stavljati cijelu plaću na stranu. Navalni tvrdi da je Putin danas jedan od najbogatijih ljudi na svijetu - možda i najbogatiji - samo što je sve njegovo bogatstvo vrlo brižno skrivano. Njegov je film znatno podigao uloge u njegovu nadigravanju s Putinom, koji odbija spomenuti njegovo ime u javnosti, i čiji ga mediji opisuju kao nevažnog blogera. Povratak Navalnog u Rusiju bio je izravni izazov Putinu - demonstracija snage i hrabrosti kakvu Rusi vole vidjeti. Pred Putinom su samo loše opcije - puštanje Navalnog omogućilo bi mu da nastavi s aktivizmom i podrivanjem podrške predsjedniku u javnosti, a slanje Navalnog u zatvor, ili organiziranje kakve "nesreće" - u Rusiji su protekle godine u modi bile defenestracije - pretvorilo bi ga u mučenika i moglo bi dodatno galvanizirati sve glasniju oporbu u Rusiji.

PANIKA U KREMLJU

PANIKA U KREMLJU Navaljnog čeka dugogodišnji zatvor, Rusi su na nogama, tisuće u zatvorima. Što sada slijedi? Navaljni u ovom trenutku ne može nauditi Putinu, ali se može konstatirati da se pojavila neka napuklina u tom putinovskom monolitu Piše: Vlado Vurušić Objavljeno: 24. siječanj 2021. 17:13 Ovako nešto Rusija, a pogotovo Vladimir Putin, odavno nisu doživjeli. U čak 110 gradova, od Vladivostoka do Kalinjingrada na Baltičkom moru, (u Jakutsku na minus 51), deseci tisuća ljudi izašli su na (policijski neodobren) prosvjed protiv uhićenja antiestablišmentskog oporbenog političara Alekseja Navaljnog. Navaljni se nedavno vratio s liječenja u Berlinu, nakon, po svemu sudeći, pokušaja trovanja opasnim nervnim agensom novičok iz laboratorijskog repertoara KGB-a. Više od 3500 ljudi je privedeno, među njima je i njegova supruga Julija te poznata oporbena liberalna političarka Ljubov Sobolj. Policija se svugdje brutalno obračunala s prosvjednicima, a privodili su i novinare. I dok prokremaljski mediji umanjuju značaj prosvjeda (od broja sudionika, do postupaka policije i važnosti samog Navalnog) koje proglašavaju "režijom Zapada", ipak ovakva nesmiljena reakcija može upućivati i na određenu bojazan Kremlja "od drugačijeg" te otvorena poruka da neće trpjeti nikakvo iskakanje koje bi na bilo koji način ugrožavalo sadašnje stanje stvari i političku moć Putina i njegove političke elite. Kremlj je poslao jasnu poruku da neće dopustiti da ih bilo tko dovodi u pitanje, a pogotovo Navaljni koji unatoč svemu nije u prilici ugroziti režim, ali ga može makar prodrmati i u očima svijeta, ali i Rusa, prokazati kao nasilnike koji ne biraju sredstva da zaustave bilo kakvo neugodno za režim djelovanje i ponašanje. No, svojim postupkom režim ga je učinio važnijim i jačim, a njegova snaga i simbolika otpora danas je puno veća od njegove stvarne političke moći i sposobnosti. Navaljni je iznenadio režim svojim povratkom u Rusiju, nakon što mu je upućena jasna poruka da ga čeka uhićenje i mogući zatvor. Kremlj je očekivao da će on ostati na Zapadu čime bi postao zbilja nebitan, a i propagandno bi ga se dotuklo time da je "ostankom na Zapadu pokazao da je strani plaćenik". Smatraju da će, dopuste li Navaljnog, za njim doći i drugi, možda jači. Zato je očiti cilj da se Navaljnog potpuno izolira i marginalizira - vjerojatna pretpostavka je da će ga se dugotrajno zatvoriti, najmanje do kraja predsjedničkih izbora 2024. godine kada bi se Putin mogao peti put kandidirati na šestogodišnji predsjednički mandat te da mu dostupnost medijima i javnosti bude posve onemogućen - kao što je to bilo i prije afere s trovanjem, a njegovo ime se nije ni izgovaralo. No, ovako je Navaljni čak i u izolaciji sibirskog uzništva u Rusiji jači i opasniji nego od najglasnijeg, ali slobodnog Navaljnog u nekoj zapadnoj zemlji. Tako su postupili s Mihailom Hodorkovskim i Borisom Berezovskim čiji je oporbeni žalac otupljen odlaskom u emigraciju. Navaljni je, pak, povratkom u Rusiju pokazao hrabrost, pa i divljenje, poručio je da je sprema na žrtvu i mučeništvo te da nema što izgubiti. Kremlj nije to očekivao i zato su pribjegli ovakvim zastrašivanjem njegovih simpatizera (uglavnom mladih koji su govorili da žele Rusiju u kojoj je vlast smjenjiva, a ne da oni ne znaju ni za koga drugog osim za Putina). Režim omalovažava njegov značaj, i tu je najveći problem - ako je netko toliko nevažan, zašto mu se poklanja tako velika - "državno represivna" pažnja - zašto se tako brutalno onemogućavaju prosvjedne šetnje ili zašto se njegov avion skreće s jednog na drugi aerodrom i angažira toliki obavještajni, policijski, propagandno-medijski i pravosudni aparat da se izolira "nebitnog blogera". Bilo je već prosvjeda protiv Putina koji mu nisu naudili, pa i sada djeluje po istoj špranci - prestrašiti oponente, a uskoro ćemo doznati je li to ponovno dalo rezultate ili bi stvari mogle krenuti drugačijim tokom. VEZANE VIJESTI Aleksej Navaljni POZIV NA PROSVJEDE Navalni zove na pobunu: "Kazneno ćemo goniti svakoga tko se pojavi na prosvjedima" RUSIJA PRED RASKOLOM Legendarni Gari Kasparov za Jutarnji: Putinov režim je zbog Navaljnog u panici, imam i dokaz! Navaljni je postigao cilj - iako su tvrdili da za njega znaju samo poneki u Moskvi i Peterburgu, a iza Urala tek njih 2 posto, sada su zahvaljujući ovakvoj svojoj reakciji, uspjeli da za njega doznaju svi, da o njemu raspravljaju u Dumi, na nacionalnim televizijama te izjave daju prvi Putinovi suradnici, pa i on sam. Doduše vrlo opskurne i negativne, ali izašao je iz nepoznanice i izolacije. Navaljni je tako postao ikona otpora Putinu, kojem kako god, polako, ali sigurno kopni popularnost. Navaljni nije popularniji, a pogotovo ne, kako se čini, njegov nasljednik, ali svakako jest netko tko mu je ozbiljno bacio rukavicu u lice. Kremlj se sam doveo u nezgodan položaj - ako dopuste prosvjede i ne budu brutalni prema njima, pokazat će svoju slabost, a nastave lis ovakvim ponašanjem, može im se obiti o glavu - što ako Ruse brutalnost ne odvrati od izlaska na ulice? Ni prijetnja novim sankcijama ili čak zaustavljanje jednog od najvažnijih političko-ekonomskih strateških projekata, gotovo životno važnih za Kremlj, plinovod Sjeverni tok 2, koji može postati upitan, (Angela Merkel tražila je od Putina puštanje na slobodu Navalnog, a taj bi projekt mogao biti uvjet), nije pokolebao režim u reakciji na prosvjede. Putin i njegovo okruženje vjerojatno su zaključili da im je to u ovom trenutku manja šteta (proći će vrijeme, zaboravit će se, pa će se radovi obnoviti jer je to važno i Njemačkoj), nego dopustiti bilo kakvo nekontrolirano oporbeno djelovanje koje bi ga, makar malo, nagrizlo, pogotovo jer su ove godine, na jesen, parlamentarni izbori, na kojima vladajuća struktura namjerava uzeti apsolutnu većinu i ne trebaju joj oko toga ni najmanje glavobolje. Navaljni i ovi prosvjedi vjerojatno ne mogu, u ovom trenutku, nauditi Putinu, ali se može konstatirati da se pojavila neka ozbiljna natruha, pa možda i određena napuklina, u tom putinovskom monolitu, koja se može širiti. Rusija se može zaraziti bjeloruskim virusom, prema kojem Lukašenko nije tako slab da ga se može samo tako srušiti, ali bome ni tako jak da može pendrecima i uhićenjima zaustaviti stalne prosvjede. Problem putinovskom režima nije u tome da ga Navaljni može ugroziti, ali načeo je njegov autoritet jer je iskazao određenu slabost te kako mu je represija važan adut. Pokazao je da ni rusko društvo nije tako "ujedinjeno oko njega" kako se čini te da nije imuno, kao i većina društava, razjedinjenosti i pluralnost različitih interesa. U Kremlju ne žele ni čuti za to, jer misle da ih bilo kakvo različito mišljenje ugrožava i dovodi do smjenjivosti vlasti, što je za njih strava iz ulice brijestova. Neki ruski analitičari govore da je ovo početak raskola ruskog društva, Putinov režim sada vlada situacijom, ali je očito da se stvara jezgra jednog novog otpora (većina prosvjednika su bili mladi ljudi) koji tinja u ruskom društvu i koji će s njegovom biološkom starošću, ali i daljnjim ostankom na vlasti, sve više bujati. Stoga režimski mediji stalno liberalnu oporbu "deklariraju" kao izdajničku, antirusku, plaćeničku i petokolonašku koja služi zapadnim interesima koji ugrožavaju Rusiju, njene nacionalne interese i način života. Rusi svakako danas žive najbolje nego ikada u svojoj povijesti, ali isto tako, čini se da s porastom standarda ljudima raste i želja za većim slobodama i demokratskim vrijednostima. To je zapravo najveća boljka i dilema putinovskog režima. Navaljni je pokazao da je spreman ići glavom kroz zid, a vrijeme će pokazati koliko su režim i on sposobni na ono na što su se odlučili - Navaljni da potkopava Putina, a Putin da pokaže da je još uvijek jak i nedodirljiv. Jedno je ipak jasno - Navaljnova sudbina u Putinovim je rukama.

DRADA D,

DRAGA D, Šest je sati,21.januara, 2021.godine Sinoč smo, putem telefona, međusobno izmjenili mnogo toga. Moja se strana svodila na članku. FASCISM IS STILL A MANACE! S tvoje je strane pristizala duboka NADA. Drugi je svjetski rat okončan DANOM D, bez da se zadrlo u povijesnu laž, na kojoj je zasnovana postojeća civilizacija, i klasna nejednakost. Jučerašnjom inauguracijom Joe Bidena za novog predsjednika SAD-a, jedne od naj razvijenije zemlje Svijeta, možda, da se s punim pravom može proglasiti drugim DANOM D 2, kojeg Bidem inaugurira suznih oči, danom povijesne istine i međusobnog ljudskog jedinstva. Ovim ti se pismom obraćam javno, putem vlastitog bloga, koji je, kako-tako praćen širom svijeta, sa jednim prosjekom od nekih 150 dnevnih stranica. Dok se tvoja javna strana odvija na jednom višem intelektualnom nivou Filozofskog Fakulteta, direktnog kontakta sa mladim generacijama, na kojima ostaje ovaj naš neobičan svijet, -ako ga uopće bude. Promatrajući ga pesimističkim nadama, ili optimističkim zdravim razumom, pred današnjim se čovjekom jednako nameće ono goruće pitanje koje je De Leon isticao, pred više od jednog stoljeća unatrag, a da ga napokon treba riješiti! Zašto baš toliki društveni teret na tebe, na mene , na Bidema i na široke globalne mase, koje su uz njega složno proplakale, od radosti, tuge, velikih nada i htijenja ?! Više je faktora, koji pred nama jednako propupavaju poput prvog NOVOG PROLJEĆA iz cjelokupne povjesnice..... Prve smo generacije, poćem od iskonskog čovjeka do naših dana, koji su napokon dostigli tehnološke uvjete teoretskog izobilja, materijalnog i duhovnog, za sav ljudski rod. I, svakako, te naše prve generacije , koje upravo iskušavaju jednu od najvećih eksploatacija vlastitog stvaralačkog rada i prirodnih resursa ove naše divne Planete. Ne samo to. Također se brinemo da sistematski uvađamo jednu recipročnu kontaminaciju, ne samo na tim bitnim resursima , koje nam je priroda podarila, da bi pomoću njih opstali. Dapaće, i pridonijeli njihovom daljnjem implementiranju na jednu opću korist našim budućim generacijama…. Uništavamo, razaramo,…..jer nam se valjda tako pametuje, kad već ne rohčemo, barem kao svinje. Rađe, možda i plaćemo, uz Joe Bidena, koji i nije znao, ili htio, guknuti neku svoju UZROČNU nadu svoj naciji – stolječima - toliko zasluženo, i sčekivanu……..!

SJEĆANJA NA MOJU MIRU

SJEĆANJA NA MOJU MIRU Naša druženja počela su u vrtiću... Lani sam joj našao kuću u Lovranu, htjela se tamo preseliti Naš gastrokritičar, pisac, scenarist, kazališni i filmski redatelj Radovan Marčić prisjetio se prijateljstva s Mirom Furlan Piše: Tomislav NovakObjavljeno: 24. siječanj 2021. 12:20 Mira Furlan i Radovan Marčić Neizmjerno talentirana, lijepa, uspješna, ali vječno postrani, autsajderica, tuđinka, uvijek "ona tamo druga". Gdje god da je Mira Furlan živjela, govori mi Radovan Marčić, nigdje se do kraja nije smjela osjećati kao kuće. Iz Zagreba je 90-ih protjerana kao izdajica, u Beogradu dočekana kao ustaša, u Americi interpretirana kao imigrantica. - I danas se osjećam posramljeno jer uza sve što sam učinio, možda sam mogao učiniti i više za nju, a koliko su tek mogli i morali učiniti neki drugi. U Hrvatskom društvu dramskih umjetnika potpisali smo doduše peticiju, protest protiv pogroma Mire, no to se čulo slabo. Mi se ovdje jako loše odnosimo prema velikanima, nama svi postaju dive i zvijezde tek kad umru. Glumci su osjetljiva bića, ranjiva, ponekad i granično luda i treba ih držati kao kap vode na dlanu. A Mira Furlan bila je velika. Punokrvna žena i glumica, femme fatale još od Zvečke i Kavkaza, ali meni usto i sestrica iz vrtića, naime, otad se znamo - govori Marčić, naš gastrokritičar, pisac, scenarist, kazališni i filmski redatelj koji je s tragično preminulom glumicom prijateljevao desetljećima. Ta njezina izolacija, svojevrsna izdvojenost od okoline zrcalila se, kaže, u cijelom njezinu životu, od kuće u Los Angelesu, daleko od velegradske vreve, na brdu, neposredno uz znak Hollywooda (doslovno kraj slova H, kaže) gdje su joj u vrt dolazile i životinje koje bi joj pile vodu iz bazena, pa do restorana u kojima je jela kad bi stigla u posjet Zagrebu. Najviše se voljela skriti u Malom baru kod Ane Ugarković. - Tamo je tražila neki zaklon, škuribandu - kaže Marčić. Da je Furlan u teškom stanju Marčić je znao već neko dulje vrijeme. Javili su mu da sve vodi prema tome da se neće izvući. Borila se s virusom zapadnog Nila koji joj je prenio zaraženi komarac i dva je mjeseca bila u komi. - Nije to znalo puno ljudi, držalo se to kao tajna, sve se odvijalo daleko od javnosti i medija, a iako smo očekivali najgore, nadali smo se da bi se nešto moglo promijeniti, čak su postojali neki znaci oporavka - govori. image Pula,100703-kul- Mira Furlan Foto:Goran Sebelic Međutim, u petak rano ujutro po našem vremenu prvo preko Twittera i Instagrama, a onda i medija u regiji pročula se tužna vijest. - Mira je umrla u svom domu u Los Angelesu i to nakon što joj je isteklo osiguranje pa su je morali odvesti iz bolnice. U Americi su nemilosrdni kad je o tome riječ, a cijene su šokantne. Teško je sada reći koliko je ta činjenica utjecala na konačni ishod bolesti, nemoguće je spekulirati - kaže Marčić. Zadnji put uživo Marčić i Mira Furlan sreli su se prošlo ljeto, na Kvarneru. Ona je naime u Rijeci u HNK Ivana pl. Zajca igrala u predstavi "Vježbanje života". Riječki HNK bio joj je utočište, tamo se uostalom vratila 2016. kao Kasandra, prvi put uopće na pozornicu nekog hrvatskog nacionalnog kazališta nakon te mučne 1991. godine. Prvi joj je kazališni povratak bio na Šerberdžijinu Brijunu 2002., opet u jedan izdvojeni prostor, na otok, hodočastilo se gledati je kao Medeju. "Vježbanje..." je režirao intendant riječkog HNK Marin Blažević i on je glumice iz predstave, Miru Furlan, Nevu Roščić, Oliveru Baljak i druge odveo na ručak u restoran Draga di Lovrana. Zvali su u jednom trenutku i Marčića, ali on nije htio smetati pa se s Mirom sastao nakon toga na piću. - Sjeli smo u jednu divnu malu konobu, krčmu, i razgovarali smo puno. Najviše o toj predstavi, ona mi ju je opisivala u detalje jer ju nisam uspio pogledati. Pričali smo i drugim stvarima, ali ni po čemu to nije bio poseban susret. Trebao je biti tek jedan u nizu, i zato mi još teže pada - kaže. Furlan se toliko svidio angažman, a svidjela joj se i Rijeka i atmosfera u gradu i odnos pema njoj da je ozbiljno razmišljala o tome da kupi kuću na Kvarneru. Od Radovana je tražila da joj pomogne naći neku. - I jesam, našao sam joj, u Lovranu, ali to nismo stigli realizirati - kaže utučeno. - Imala je dakle planove da se jednom trajno vrati ovdje - pitam ga. - Da, ozbiljno je razmišljala o tome, jer zaljubila se u Jadran, iako je mene iznenadilo da je odabrala Kvarner, a ne nešto južnije. - O povratku u Zagreb nije razmišljala? - Nikako. image Dado Ruvic/Cropix Njezin odnos sa Zagrebom bio je kompliciran i prije bi prodala stan u Zagrebu zbog kuće u Lovranu nego se vratila u njega, kaže. U jednom od intervjua u povodu nastupa u riječkom HNK pitali su je kako danas gleda na svoju izjavu da je izgubila jedan grad, a dobila drugi (misli se na Zagreb i Rijeku). "Nisam ja samo izgubila grad, nego je i grad izgubio mene. Ali to je neka druga priča. Ovaj grad, Rijeka, uvukao mi se pod kožu i nadam se da će se suradnja nastaviti", rekla je tada novinarki Novog lista. Marčić danas govori da je Mira u Rijeci sigurno našla neku utjehu zbog svega što joj se događalo u Zagrebu. U trenutku kad je zbog veze i braka s redateljem Goranom Gajićem uoči Domovinskog rata živjela na relaciji Zagreb - Beograd, naime, zbog strašnog pritiska medija i brojnih prijetnji i napada glumica je trajno odselila u Ameriku. Tamo je jedno vrijeme čak i konobarila. U HNK je otkaz dobila još i prije. Čim je glavne uloge počela dobivati u beogradskim kazalištima 90-ih. - Pričala mi je kako joj nisu dali ni da se vrati po svoje stvari. Kad ljudi kažu da su Miri zatvorena vrata HNK, to je doslovno bilo tako. Ona doslovno nije mogla u svoju garderobu, zaključali su joj vrata. Bušili su joj gume, razbijali prozore i pisali uvredljive grafite na zgradi, prijetili joj smrću - prisjeća se. Ali također opisuje još jedan detalj. - U Zagreb je u zadnje vrijeme dolazila jednom ili dvaput godišnje. Ne uvijek, ali ponekad bi zajedno sjeli na ručak. Ljudi su je pozdravljali na ulici. I to joj je sigurno godilo. Jer nekad su je na tim istim ulicama pljuvali i vikali joj da je četnička ku*va - prisjeća se i dodaje da mu kroz glavu prolazi svaki put kad se iz nekog razloga nisu uspjeli naći. - Misliš da imaš vremena, govoriš 'sljedeći put, sljedeći put'... VEZANE VIJESTI 9934795 NEPONOVLJIVA Dva života Mire Furlan: ‘Ljubav je ključ svega, važnija od love i karijere‘ TUŽNO SJEĆANJE Skromna, ranjiva, a tako snažna: Grlić, Udovički, Tanović... govore nam o velikoj Miri Furlan image Luka Gerlanc/Cropix Njih dvoje pohađali su isti vrtić, istu osnovnu školu, ali i srednju. Sve to na Šalati, u razdoblju od 1958. do 1973. - Bio je to vrtić kraj Medicinskog fakulteta koji je počeo kao mala baraka, a koji su za svoju djecu osnovali djelatnici Medicinskog fakulteta. Zvao se Radost, a na ulazu je ispod naziva pisalo 'nezaposlenima ulaz zabranjen'. Kad su nas djecu pitali u koji vrtić idemo, mi smo uvijek odgovarali: U Radost - nezaposlenima ulaz zabranjen. Smatrali smo da je to ime vrtića - kaže Marčić uz smijeh. Tog se razdoblja danas slabije sjeća, ali priča mi o vrtićkoj teti Veri Vigato koja se poslije udala za bivšeg supruga Žuži Jelinek, pa je i sama postala - Jelinek. - Ona nam je svirala klavir, a mi smo puno radili u vrtu, sadili i kopali zemlju - kaže. Rođeni su inače u istom mjesecu, rujnu, ali Mira Furlan godinu dana kasnije, 1955. godine, a zajedno su išli i u osnovnu školu. - Da vam budem iskren, sad kad gledam, sve do iza srednje škole gotovo da se sa Šalate u grad nisam ni spuštao. Pohađali smo XVI. gimnaziju, koja mi je bila pet minuta pješice od stana, u Mesićevoj, a to vam je tada bila škola s dva ženska razreda i jednim miješanim, što je nama malobrojnim dečkima bilo jako zanimljivo. Praktički je to bila ženska škola. Jako puno engleskog smo učili tamo, i dobro ga naučili - kaže Marčić i prisjeća se kako je Mira Furlan glumila u srednjoškolskoj predstavi "Live like Pigs" prema tekstu Johna Ardena. - Mislim da je to njezina prva uloga, i tu je sve počelo. Tu se zaljubila u glumu. Ali morate znati da se ta predstava u to vrijeme smatrala za nepoćudnu, zabranjenu i pomalo skandaloznu. Ranih 70-ih cijelo je društvo redovito išlo u &TD. - U to vrijeme &TD je bio kazališna meka, ne samo Zagreba ili Hrvatske, nego gotovo pa svijeta. Ionescu bi jedan dan imao premijeru u Parizu, a drugi bi već igrao kod nas, tu je dolazio i Tom Stoppard, koji je kasnije snimao film u Zagrebu. Mira Furlan upisala je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, a Marčić komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu, ali družili su se i tijekom studija. Kad je nakon Filozofskog fakulteta upisao režiju, Mira je bila na završnoj godini. Igrala je u predstavi "Šest žena Henrika VIII.", ona je igrala jednu od žena, a Henrika je igrao Božidar Alić. Marčič je bio kao student asistent na probama. Nakon završetka studija istu je predstavu postavio Marčić, kao vanjski suradnik Akademije, sa studentima područnog studija u Osijeku. - Ali Mira je onda glumila i u mojoj predstavi u SKUC-u. Riječ je o 'Novim patnjama mladog W.' istočnonjemačkog pisca Ulrich Plenzdorfa. Ona je, naravno, već strelovito gradila veliku karijeru - kaže. Bio sam presretan jer je prihvatila ulogu. Otkriva i jednu tajnu. On i Mira dopisivali su se kad je on služio vojsku. Njezina su pisma često bila teška i puna očaja, imala je neke ljubavne i obiteljske probleme. image Dado Ruvic/Cropix - Možete misliti kako je to. Ja u Sremskoj Mitrovici u kasarni, a stiže dramatično Mirino pismo. O sadržaju radije ne bih. Ali mogu reći da se Mira lako zaljubljivala i često patila, njezine su ljubavi bile fatalne. Pisala je stvari u stilu: 'Ne daj da nas smrt rastavi'. Bila je strašno lijepa. Ugledao bih je pred Zvečkom još iz daleka. Bilo vas je pomalo strah prići joj. Muškarci su oko nje bili nesigurni. A ja sam je doživljavao bratski, kao sestricu iz vrtića - smije se. Pričamo o njezinu karakteru, a Marčić je ovako opisuje: "Mira nikad nije bila Štefica Cvek, ako me razumijete, ona je bila Susan Sonntag. Njezini intervjui nisu bili za ženske žurnale koji se čitaju u frizerajima. Bila je prkosna, direktna, bez dlake na jeziku, jaka žena, revolucionarka i jako jako obrazovana". I da, bila je ogorčena, očekivala je zaštitu kolega, ali ona je izostala osim u njezinu užem krugu glumica s kojima je do zadnjeg dana bila velika prijateljica. Žena poput Katje Zubčić ili Ana Marije Šutej, danas Fabris. Ipak, Mira i Radovan najviše su se zbližili u posljednjih 20 godina. Osim što joj je tražio nekretninu na Kvarneru, razgovarali su i o mogućnosti suradnje na nekoj novoj predstavi. Često su se dopisivali mailom, ona se oduševljavala Opatijskom rivijerom, a vodstvo HNK u Rijeci nudilo joj je suradnju koja se trebala nastaviti i u budućnosti. Kad bi sa suprugom unajmila brod i putovala Jadranom, Marčić joj je sastavljao itinirer putovanja i predlagao gdje jesti. - Otkrivao sam joj uvale i restorane, na Visu i Korčuli najviše, a kako je riječki HNK od nje u Hrvatskoj ponovno napravio zvijezdu, a ona se zaljubila u more, sve je nekako vodilo prema tome da ćemo je ovdje možda gledati trajno. Također, predlagao sam joj da svoju hit knjigu 'Totalna rasprodaja', što su većinom kolumne koje je objavljivala u Feralu kao pisma emigrantice iz Amerike, prevede na engleski. Tu bi zaradila dobar novac, jer bi to bio još jedan njezin američki uspjeh - kaže. Čini mu se čak da je i nova garnitura u HNK Zagreb imala šansu ispraviti prošlost. - Trebalo je pokušati. Bila je ogorčena na to kazalište i jako je zazirala od hrvatskih medija. Ali trebalo se nešto učiniti... Kako će je pamtiti, pitam ga, po kojim anegdotama? - Nikad nisam bio dobar u prepričavanju anegdota i pričica, ali mogu reći da ću je pamtiti kao veliku divu, po svemu vrlo upečatljivu osobu. Došli bi u Dubrovnik, ona bi glumila Marinkovićevu 'Gloriju' na Ljetnim igrama, onako sva moćna, preplanula, u sjajnoj režiji Georgija Para... O tome smo najviše pričali, nikad je nisam previše pitao za tračeve o njezinim muškarcima i nesretnim ljubavima. Kad je upoznala Gorana Gajića, ništa otprije više nije bilo važno, siguran sam u to. On ju je osvojio, a riječ je o nevjerojatno finom čovjeku. Marčić će još na kraju reći kako joj je mana bila da se često možda i odveć lako oduševljavala ljepotom. Prepuštala se idejama i ljudima, a onda kad to ne bi ispalo kako je očekivala, strašno bi patila. - Zato je cijeli život imala te dramatične uspone i padove, ali sad pretkraj nekako je sve sjedalo na svoje mjesto i izgledalo da će smiraj života provesti mirna i zadovoljna. Jedno što Marčića nikad nije pitala, kako je Zagreb prošao u potresu. Grad koji ju je toliko ranio možda ju takav jednako ranjen - nije ni zanimao.

PIŠE JURICA PAVIČIĆ.

Sada znamo kako zapravo živi Hrvatska udaljena ‘pola sata od svega‘ Priča o obnovi nije samo priča o obnovi kuća. Ti se prostori mogu obnoviti samo ako se obnovi društvo 9936057 Ranko Šuvar/Cropix Objavljeno: 24. siječanj 2021. 09:50 Facebook Twitter Messenger E-mail Pred dvije godine Hrvatska radiotelevizija emitirala je jedan od onih dobrih i važnih dokumentarnih serijala koje ta kuća još uvijek proizvodi, ali se pritom dobro potrudi da to nitko ne primijeti. Autor tog serijala bio je televizijski dokumentarist Mladen Ćapin, a njegov naslov "Pola sata od svega". U četverodijelnom serijalu Ćapin priča priče iz četiriju hrvatskih regija: Žumberka, Like, Banije i Dalmatinske zagore. U sve četiri epizode Ćapin prati ljude koji žive u stanju ekstremne zapuštenosti i društvene izolacije. Prostori serije su sela bez stanovnika i javnog prijevoza, kuće bez struje, ljudi bez TV-a i mobitelskog signala. Svi ti ambijenti - međutim - imaju nešto zajedničko. Ćapinovi junaci - kako naslov veli - žive "pola sata od svega". Na samo pola sata autom od njihova mjesta boravka nalaze se urbani centri: Zagreb, Zadar, Split. Oni su pola sata vožnje udaljeni od paralelnog svijeta u kojem postoje šoping-centri, multipleksi i ljekarne, taksi-stanice, kabelska TV i klinike s ultrazvukom. Ćapinova serija temelji se na tom tako hrvatskom paradoksu. Na činjenici da su u Hrvatskoj apsolutna, middle class normalnost i apsolutna bijeda udaljene tek korak. Udaljene su bile tek jedan korak i 90-ih, u ratu, u doba kad su Zagreb i Split živjeli normalno, a autobus splitskog prigradskog prijevoza okretao se u Crivcu, na prvoj liniji bojišta. Bili su udaljeni jedan korak i 1936. kad je zagrebački profesor Rudolf Bićanić objavio monografiju "Kako živi narod". U toj monografiji predstavio je gradskoj publici primjere ekstremne bijede ruralne Jugoslavije 30-ih: primjeri koje je nalazio najčešće su bili na puškomet od gradova punih art-decoa, swinga i avangardnih pokreta. Nije - naravno - Hrvatska jedina zemlja drastičnih suprotnosti. Najnovija zbivanja u SAD-u još su nam jednom pokazala kako ljudi koji pripadaju istoj naciji i političkoj zajednici mogu katkad živjeti u posve odvojenim socijalnim, ekonomskim, čak i kognitivnim svjetovima. SAD QShamana i apalačijanskih pučista isti je SAD u kojem postoje drevne institucije u klasicističkim hramovima i u kojima se zbiva tehnološka revolucija. I u Americi su ta dva svijeta geografski odvojena. Na jednoj su strani tezulje dvije oceanske obale: nositeljice političke, novčarske, medijske i tehnološke moći. Na drugoj je središnji kontinent, u rasponu od ruralnih zabiti do propalih industrijskih meka "rđavog pojasa". Postoji jedan pejorativni termin koji Amerikanci koriste za to kontinentalno, konzervativno srce, za te ne-prostore. Zovu ih "flyover country". To su prostori koje preletite putujući zbog posla ili turizma sa zapadne na istočnu obalu (ili obratno). Vi ste na visini od deset tisuća stopa, dvori vas stjuardesa, a ispod vas su "flyover" prostori: gradovi u koje nikad nećete otići, ljudi koje nikad nećete upoznati, svijet koji ne poznajete i ne razumijete. Nije to - ukratko - tako različito od onoga što imamo mi u Hrvatskoj. Samo s jednom značajnom, prostornom razlikom. Naš anonimni heartland je - kako je to sročio Ćapin - "pola sata od svega". Ne treba vam avion da ga preletite: provest ćete se kroz njega za dva sata autom. Mi nemamo "flyover country": mi imamo "driveover country". VEZANE VIJESTI Vili Beroš, Zoran Milanović, Alemka Markotić, Miroslav Škoro VIJESTI IZ LILIPUTA Ovo je 12 rečenica iz 2020. koje nećemo zaboraviti: Bezdušni populisti, uzorni milicionar i loše prikriveni tuđmanist VIJESTI IZ LILIPUTA Tužna sudbina nastavnika iz Darde koji je dobio otkaz jer nije govorio čisti hrvatski jezik Svaki čitatelj ovih novina koji živi u velikim gradovima poput Zagreba, Rijeke, Pule ili Splita kroz taj se "driveover country" proveze desetak puta godišnje. Prođe kroz njega kad ljeti ide na more, u vikendicu ili kod rodbine. Kad putuje iz Zagreba za Dalmaciju ili Istru. Kad iz Splita ide u Zagreb na medicinsku konferenciju, na poslovni sastanak ili sajam. Kad ide u glavni grad obijati prag nekog ministarstva ili javnog poduzeća. Kad ide na studij ili šalje djecu na studij. Tada svaki put prolazi kroz taj "driveover country", a da nikad ne zastane. Kao što Amerikanac nikad neće otići vidjeti što ima u toj Wichiti ili Omahi, tako ni hrvatskih "gornjih 15%" neće nikad zastati u tom međusvijetu. Vidjet će kroz okna automobila da tu nešto ima. Opazit će razvaline Modruša, mjesta gdje je bila prva hrvatska tiskara. Vidjet će velebnu gotičku apsidu u zabiti koja se zove Brinje. Proći će kraj dvoraca u Staroj Sušici ili Severinu na Kupi, kraj trojanski megalitskih zidina Bribirske glavice. Proći će kraj desetaka i stotina seoskih i gradskih kuća iz kojih se više ne diže dim, kraj praznih zaselaka i ruzinavih relikata nekadašnjih socijalističkih tvornica. Prolazit će kroz općinska središta - Gračac, Otočac, Delnice, Čabar, Drniš - koja nikad baš nisu bila Manhattan. Ali, u međuvremenu su se smežurala i demografski i ekonomski, ostala su bez industrije i stanovnika, bez društvenih institucija i djece. Gdje su granice te hrvatske "driveover country"? One su, naravno, zamagljene - ali može se jasno pokazati da one počinju tamo gdje staje utjecaj dva najveća žarišta novca u Hrvatskoj: Zagreba i turističke obale. Na obali, "driveover country" staje tamo gdje u Zagori prestaju ruralne vile s bazenom, gdje staju agroturizmi s ovčicama i pekom, tamo gdje su more i plaža odviše daleko, pa više nema paraglajding pista, restorana s pastrvama uz rječicu, quad tura i vinokušnica. Čitatelji iz Zagreba bolje će od mene moći procijeniti gdje počinje "driveover country" na sjeveru. Prestaje na nekoj točki gdje prestaju svi oni satelitski gradići koji su se skutrili oko Zagreba kao pčele oko meda. Tamo gdje prestaje taj neispričani, anonimni svijet Zagreba/Nezagreba, svijet Zaprešića, Rudeša i Dugog Sela, tamo gdje jenja centripetalna snaga zagrebačkog budžeta, državnih sinekura i korporativnih poslova - e, tu počinje "driveover Croatia". A Ćapinov naslov vrijedi: jer, odatle do centra Zagreba sigurno je manje od pola sata. Potres koji je dva dana uoči Silvestrova uništio Baniju u neku je ruku bio veliko otkrivanje te "driveover Croatije". Stanovnici velikih gradova koji kroz pustu središnju Hrvatsku samo prolaze (a kroz Baniju ni to) najednom su nakon potresa otkrili realitet druge Hrvatske, dobili sliku "kako živi narod". Otkrio im se pejzaž sela bez struje, s dotrajalim i zapuštenim prometnicama, loše sklepanim kućama, staračkim stanovništvom i ekstenzivnom poljoprivredom, slika općinskih središta s dotrajalim urbanim jezgrama i zapuštenim institucijama. Otkrili su gradove koji doslovce vise o jednoj niti - o jednom apotekaru, jednom ginekologu, jednoj trafici ili ljekarni - a sad im prijeti pogibelj da i ta posljednja nit pukne. Pred potresom pogođenim područjem rastvorio se - kao prijetnja - tzv. vukovarski scenarij: da se građani jednom raseljeni nesrećom smjeste negdje gdje je bolje i nikad više ne vrate. To je - uostalom - bio scenarij New Orleansa nakon uragana Katrina: grad od pola milijuna stanovnika spao je sedam godina kasnije na manje od pola negdašnjih stanovnika, da bi se do danas taj broj vratio na nepune tri četvrtine. Pritom su ljudi iz New Orleansa novi život našli kojekuda po urbanoj Americi. Kod nas ne bi bilo tako. Završili bi u novom valu emigracije ili bi se i oni naselili na sjeverni rub "drivover Hrvatske", u skutima prigradskog Zagreba: Sesveta, Velike Gorice, Dugog Sela. Situacija na Baniji rasvijetlila je poput munje taj svijet u njegovu ekstremu. No, bilo bi pogrešno pomisliti da je problem samo Banija. Jer, maknete li iz jednadžbe potres i rušenja, ista je priča diljem središnje Hrvatske. To je priča o istom ekstenzivnom i neuspješnom agraru, o istim problemima sa strujom, prijevozom, asfaltom. Isti je to svijet gradova koji možda imaju gimnaziju, ali profesori - kao u Gračacu - putuju autom iz Zadra. Gradova koji su možda imali koncertnu dvoranu ili kino, ali je - kao u Karlovcu - zabravljena daskama i žicom. Gradova koji su jednom imali tvornicu, ali sad tavori ili je izjeda rđa. Gradova koji nemaju novca obnoviti postav muzeja. Gradovi u kojima više ne postoji kritična masa nastavnika, liječnika ili inženjera, što znači da ne postoji srednja klasa, a to znači da nema tko otići na koncert ili na kazališnu predstavu, nema se tko pobuniti kad netko hoće cementirati park ili ukloniti spomenik. To su gradovi u kojima veliki mediji više nemaju dopisništva, jer su ih ukinuli u ciklusima stezanja remena. Gradovi koji - samim time - više nemaju novinare ni medije, osim onih na budžetu lokalnih vlasti. A onda u tom mraku pred javnosti mogu nesmetano ordinirati lokalni feudalci, žinići, puljašići i josipe rimac. U takvim gradovima jedan zbilja neovisni portal ima važnost kao da je BBC. Jedan liječnik specijalist kao da je klinika Mayo. Ako drugi brane Kino Europa, u takvim će gradovima braniti kiosk. Jedan dobar profesor ili kustos, jedno neovisno kino ili galerija u tim gradićima mogu preobraziti sve. Stoga priča o obnovi "driveover country" nije, i nikad nije ni bila, samo priča o obnovi kuća. Nije ni tamo gdje je kuće srušio potres, a pogotovo ne tamo gdje nije. Ti se prostori mogu obnoviti samo ako se obnovi društvo. A to, sviđalo se liberalima ili ne, znači: da se obnovi zdravi, robusni javni sektor.

"EU ĆE PRIMORATI FARMACEUTSKE TVRTKE DA POŠTUJU UGOVORE"

Charles Michel: “Europska unija će primorati farmaceutske tvrtke da poštuju ugovore o cjepivu” 24. 01. 2021. 12:55Autor: M.K./HINA Borna Filic/PIXSELL Europska unija će primorati farmaceutske kompanije da poštuju ugovore o nabavki cjepiva za covid-19, kazao je u nedjelju predsjednik Europskog vijeća Charles Michel. Pfizer je prošli tjedan objavio da će privremeno usporiti dobavu cjepiva Europi zbog promjena u proizvodnji koje će ju ubrzati. AstraZeneca je u petak također objavila da će dostava cjepiva Europi usporiti, zbog greške u proizvodnji. „Planiramo primorati farmaceutske tvrtke da poštuju ugovore koje su potpisali, koristeći pravna sredstva koja su nam na raspolaganju“, rekao je Michel za radiostanicu Europe 1. Čelnik Europskog vijeća nije spominjao moguće sankcije, no naglasio je da će EU insistirati na transparentnosti oko razloga kašnjenja, prenosi Reuters. Belgijanac je rekao kako je EU nakon prvih informacija iz Pfizera o kašnjenju od nekoliko tjedana čvrstim stavom uspio smanjiti to kašnjenje. „Lupili smo šakom u stol“, rekao je Michel, dodavši kako su se najavljene odgode od nekoliko tjedana potom pretvorile u „usporavanje pošiljki“.

"PLODOVI GNJEVA "

NACIONAL. FILM & GLAZBA ‘Plodovi gnjeva’ i danas su referenca na svakodnevnicu i probleme Amerike 1930-ih 24. 01. 2021. 13:00Autor: Mario Marinić ilustracija mm ‘Plodovi gnjeva’ (The Grapes of Wrath), američki crno-bijeli film u režiji Johna Forda, svoju je premijeru doživio 24. siječnja 1940. godine. Adaptacija je to čuvenog istoimenog romana Johna Steinbecka. Radnja se vrti oko obitelji Joad, siromašnih zakupaca zemlje iz Oklahome koje je katastrofalna suša sredinom 1930-ih natjerala da potraže sreću kao nadničari u Kaliforniji, ali ih tamo dočekuju samo glad, neimaština, beznađe i brutalna eksploatacija od strane zemljoposjednika. Glavni lik u filmu je Tom Joad, koga tumači Henry Fonda, mladi sin koji se nakon svega što je iskusio odluči boriti za socijalnu pravdu. Film je snimljen nedugo nakon objavljivanja romana, odnosno u vrijeme kada se SAD još uvijek nisu oporavile od posljedica Velike depresije, pa su problemi siromaštva kojima se bavi još uvijek bili aktualni. Scenarij je uglavnom vjerno pratio roman, sve do pred sam kraj, koji je izmijenjen – dijelom da se opći ton učini malo vedrijim, a dijelom, kako kažu, zbog toga što su režiser i producent po svojim uvjerenjima bili konzervativni desničari te nastojali ublažiti ono što su smatrali ljevičarskom socijalističkom propagandom u romanu. Usprkos svemu tome, film ‘Plodovi gnjeva’ doživio je komercijalni uspjeh, a bio je pohvaljen i od strane kritike. Slično kao i roman, ‘Plodovi gnjeva’ je postao dio američke popularne kulture, i danas se često koristi kao referenca na svakodnevicu i probleme Amerike 1930-ih

SLAVENKA DRAKULIĆ - PROBLEM S NASILJEM

PROBLEM S NASILJEM Piše Slavenka Drakulić: Zašto sumnjam da će #Metoo uspjeti na području Balkana Kampanja osvještavanja nasilja nije dovoljna. Bez optužbe s imenom i prezimenom nema ni ozbiljne osude Piše: Slavenka Drakulić Objavljeno: 23. siječanj 2021. 22:27 #metoo na Balkanu Jedna je hrabra glumica skupila snagu i nedavno prijavila profesora glume da ju je silovao kad je imala 17 godina, dok je išla u njegovu školu glume. On je tada imao 61 godinu. Zašto joj je bila potrebna hrabrost i snaga? Zato što je nakon toga izašla u javnost pod svojim imenom i prezimenom, Milena Radulović (26), a imenovala je i počinitelja, profesora Miroslava Aleksića. Viši sud u Beogradu odmah mu je odredio pritvor od 30 dana. Aleksić je uhićen "zbog osnovane sumnje da je od 2012. do 2020. u prostorijama svoje škole glume u Beogradu seksualno napastovao pet svojih učenica" (dvije su u to vrijeme bile maloljetne). Za to bi mogao biti kažnjen s od pet do 15 godina zatvora. Njen je slučaj izazvao veliku medijsku pažnju i uslijedile su brojne, za naše uvjete masovne, reakcije žena koje još uvijek traju. Nakon istupa ove srpske glumice, počele su se javljati i druge koje svoje profesore, režisere, kolege itd. optužuju za silovanje ili seksualno zlostavljanje, a pokrenuta je i Facebook grupa naziva "Nisam tražila". Grupu su pokrenule kolegice i bivše studentice na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu Ana Tikvić, Nadine Mičić, Matea Mavrak i Asja Krsmanović kako bi pomogle kolegicama: "Shvatile smo da većina žena još nije spremna izaći iz anonimnosti kad je u pitanju rodno zasnovano nasilje, ali je jako važno da stvorimo prostor za razgovor i da skrenemo pozornost na to da se ono itekako događa i u našoj sredini", izjavile su Jutarnjem listu. Pokazalo se da su u pravu, jer osim kolegica javljaju se i žene drugih profesija i anonimno pišu o svojim sličnim iskustvima. Ovdje bi, po logici teksta, trebali slijediti primjeri. Ali kao autorica teksta namjerno izostavljam pojedinačne postove, zato što zorno i u detalje opisuju postupke uznemiravanja, zlostavljanja ili silovanja (ne, to nije isto - da, i u paklu postoje stupnjevi), kao i zato što ih je već u medijima preneseno dovoljno. Odjek događaja Odjek ovih događaja je velik i u susjednim državama pa je tako dekanica ADU u Zagrebu, Franka Perković Gamulin, odmah pozvala sve bivše i sadašnje studente da joj pomognu utvrditi činjenice o slučajevima zlostavljanja na Akademiji. Obećala im je da će učiniti sve da zaštiti njihovu anonimnost jer reagirati na ovu situaciju je važno ne samo za školu i profesiju nego i za društvo. Naravno da je dekanica u pravu, kao i javne ličnosti poput Jelene Veljače, Gorana Bogdana, Mirjane Karanović, Anice Dobre i još mnogih, koje su i Mileni Radulović i kampanji "Nisam tražila" pružile podršku. Podsjeća li nas ovaj slučaj na nešto? Naravno, na kampanju koja je krajem 2017. krenula iz Hollywooda, također od glumica, i 2018. preplavila svijet pod nazivom #MeToo. Odjednom je nasilje nad ženama postalo ozbiljna tema, između ostalog jer su počele padati prve glave, od producenta Harveyja Weinsteina koji je završio u zatvoru, pa sve do onih koji nisu ni došli do suđenja, ali su izgubili posao, čast i ugled. Likovala su velika holivudska imena, poput Oprah Winfrey. "Ovo je revolucija!" obznanila je ona. Tri godine kasnije napokon je netko i u ovom zakutku Europe progovorio o seksualnom nasilju na jednak način, glasno i jasno, imenujući počinitelja. Čini se da bismo ovo kampanju mogli nazvati zakašnjelom # MeToo reakcijom. Postavlja se i pitanje je li ovo bura u čaši vode, ili početak ozbiljne borbe protiv seksualnog nasilja i kakve ta borba ima šanse kod nas? Možda je poučno podsjetiti se kako se #MeToo širio na zapadu, a kako u istočnoj Europi i kod nas. Naime, nakon SAD-a preplavio je zapadne zemlje, od Ujedinjenog Kraljevstva do Skandinavije, Francuske, Italije itd., poprimajući sve više lokalna svojstva. Tako su npr. Šveđani vrlo brzo promijenili zakon i svaki odnos bez izričitog pristanka proglasili nasiljem. Uslijedilo je i prvo suđenje za silovanje kao posljedica kampanje. U nekim zemljama pravosuđe je bilo sporo, ali su padali otkazi a da muškarcu u pitanju nije dana mogućnost da se brani. Negdje su se žene podijelile oko toga, dio francuskih glumica suprotstavio se kampanji itd. Ipak, kampanja je postigla ne samo da se nasilje tematizira već i da se sve manje tolerira društveno neprihvatljivo muško ponašanje. VEZANE VIJESTI Akademija Dramske umjetnosti U IME UMJETNOSTI... Među četiri prijavljena za seksualno zlostavljanje i jedna žena OZBILJNE OPTUŽBE Beograd: Dvije glumice svjedočile o seksualnom zlostavljanju u glumačkoj školi No treba znati i da ne mislimo svi na isto kad govorimo o uznemiravanju. Istraživanja pokazuju da žene u različitim društvima to različito doživljavaju. U istraživanju European Union Agency for Fundamental Rights 2014. se pokazalo da je velika većina Skandinavki doživjela uznemiravanje, prema samo trećini onih iz istočne Europe. Razlika je toliko nevjerojatna da se nameće pitanje kako je to uopće moguće? Kratak i vrlo pojednostavljen odgovor glasi - zbog kulturne razlike u percepciji nasilja, zbog zakonskog okvira i povjerenja u institucije i, napokon, zbog reakcije okoline na takve slučajeve. Drugim riječima, Skandinavke se ne boje prijaviti takva iskustva, dok istočnoeuropskim ženama to rijetko, vrlo rijetko pada na pamet. Što pokazuje i odjek #MeToo koji je bio skroman ili - nikakav. Uključujući i našu zemlju. Važni glasovi Zbog toga su ovi novi glasovi izuzetno važni. No jesu li i zakašnjeli? Naravno da nisu, dobro je da se čuju bilo kada. "Znalo se, šutjelo se", napisala je jedna žrtva i tako najkraće moguće opisala jednu situaciju koja bi se mogla definirati kao život žena u kulturi nasilja. Kultura nasilja, međutim, ne odnosi se samo na žene i nije samo seksualna. Jer svi zajedno generacijama prolazimo kroz nasilje u ratu, u obitelji, na ulici, u školi, na radnom mjestu... i svi ga zajedno, i muškarci i žene, uglavnom toleriramo, a i djecu (naročito djevojčice) učimo da ga trpe kao i mi. Kultura seksualnog nasilja samo je dio toga. Ovdje djevojčice odrastaju gledajući kako društvo tolerira seksualno uznemiravanje. Uz jedan specifičan dodatak, svijest kojoj je porijeklo još u socijalizmu, da počinitelja nema smisla prijavljivati. Jer čak i kad slučaj dođe do suda, dobit će kaznu manju od maksimalne, a možda i sa suđenja odšetati slobodan. U najnovijim slučajevima je dobro da žene napokon progovore o tome da bi se stekla slika o veličini, zapravo prevladavanju fenomena. Na taj način one osvještavaju dvije važne stvari, prvo da nisu jedine koje su to iskusile i drugo, jednako važno, da je osjećaj krivnje društvena stigma koje se mogu i moraju osloboditi. "Osjećala sam se krivom jer se nisam uspjela obraniti od napada. Bojala sam se reći roditeljima, pitala se hoću li ih time povrijediti i upropastiti im živote", opisuje, tipično, svoju situaciju jedna žrtva. Za osjećaje žrtvine vlastite odgovornosti, krivnje i samoće koja se javlja kao posljedica ključna je pomoć kolektivne Facebook terapije koja se, kako vidimo, upravo odvija. Žrtvama se rijetko vjeruje i svjesne su da će, u slučaju izlaženja u javnost, dio sumnje u "krivnju" pasti i na njih. Zbog toga doživljavaju još veću traumu. Junakinja ove #MeToo kampanje, Milena Radulović, junakinja je zato što je, nakon pokretanja pravnog procesa, to javno obznanila. Moramo naučiti jedno, da je nasilnike potrebno prijaviti, ili nadležnima ili policiji. I to što prije, dok nije kasno. Žene pišu statuse na Facebooku, dijele svoja iskustva, ali svoje nasilnike uglavnom ne prijavljuju nikome, niti ih tuže. Muči ih, posve razumljivo, strah od osude okoline, nepovjerenje u institucije, nepovjerenje institucija u njih, rezignacija i sve to zajedno. Tu nespremnost na izlaganje, na rizik, može se sigurno pravdati činjenicom da su već dovoljno prošle, ali nema ozbiljne osude bez ozbiljne optužbe s imenom i prezimenom, na sudu. Niti ozbiljnog pomaka na bolje u pravnom sustavu i društvu uopće. Naime, kampanja osvještava nasilje u kojem živimo i pokušava utjecati na javnu atmosferu, što je neizmjerno važno, ali ne i dovoljno. Jer bez prijavljivanja nasilnika nema ni mogućnosti kažnjavanja ni njihova straha od osude ne samo suda nego i društva - dakle nema preventivnog djelovanja. Preostaje terapeutski i pedagoški efekt, pomoć i osvještavanje. I, konačno, pitanje koje mnoge muči: zašto su se Milena Radulović i druge anonimne žene sa sličnim pričama javile tek sada? Prije nego što ga postavite, sjetite se situacija u kojima ste i vi radije šutjeli, iako ste možda svjedočili džeparenju, krađi, korupciji, pa i seksualnom uznemiravanju. "... Mi šutimo kada ne bismo smjeli. I zato nemojte nikada više pitati žrtve zašto šute, nemate na to pravo. Podržite ih da progovore kad god da su za to spremne", poručila je televizijska voditeljica Jelena Obućina nakon podulje neugodne šutnje na početku emisije na Newsmax Adriji, pridružujući se kampanji.

ZRINKA VRABEC MOJZEŠ

NACIONAL REVIJA GAJIĆ: ‘Osim što smo ostarjeli, 30 godina kod nas nije došlo do pomaka’ 22. 11. 2019. 22:56Autor: Zrinka Vrabec Mojzeš Tomislav Čuveljak/NFOTO Redatelj Goran Gajić s ekipom dviju producentskih kuća na proljeće će početi raditi seriju ‘Amnezija’. Gajić inače radi u Americi, u koju je otišao sa suprugom Mirom Furlan. Mjesto radnje serije koja se bavi migrantskom krizom je granica s BiH, na kojoj bi – kaže Gajić u šali – Hrvatska mogla uskoro sagraditi zid Amnezija“ je nova televizijska serija koju upravo pripremaju producentske kuće Dugi plan iz Hrvatske i Beta Film iz Njemačke. Iza serije u šest nastavaka stoji uspješna ekipa autora „Novina“, prvog hrvatskog televizijskog projekta koji je otkupio Netflix, odnosno serije „Uspjeh“, prve HBO-ove serije producirane u regiji. Ivica Đikić i Emir Imamović Prike napisali su scenarij koji se bavi trgovinom ljudima i drogom u jugoistočnoj Europi, a neke od glavnih likova igrat će Branka Katić, Tihana Lazović i Aleksandar Cvjetković. Serija bi se trebala snimati na Plitvicama, no tek predstoji pregled terena uz granicu s BiH, gdje se radnja i događa. Producentsku kuću Drugi plan osnovali su 2004. godine Nebojša Taraba i Miodrag Sila, koji su otada producirali niz televizijskih uspješnica u suradnji s HRT-om, Novom TV i RTL-om. Beta Film je moćna njemačka produkcijska i distribucijska kuća čiji je najpoznatiji proizvod u posljednje vrijeme „Babylon Berlin“, raskošna serija koja se prikazuje diljem Europe, dok je s kanalom HBO Europe producirala „Gorući grm“ Agnieszke Holland. Do suradnje s Drugim planom došlo je gotovo slučajno; Nebojša Taraba bio je prošloga srpnja u žiriju International Emmy Awardsa u Sankt Peterburgu i tamo upoznao Annu Rohde Seyfried, kreativnu izvršnu direktoricu u Beta Filmu. Poznati su joj bili projekti „Novine“ i „Uspjeh“ i zainteresirala se za njihove nove planove. Tri dana nakon što joj je Taraba poslao koncept „Amnezije“, javila se s ponudom da Beta sudjeluje u razvoju projekta te da se već u prvoj sezoni otvori linija priče koja bi uvela i neke njemačke likove. Inače, Drugi plan upravo razvija još jedan projekt s islandskom produkcijskom kućom Glassriver, za koji je Beta Film također pokazao interes. „Amnezija“ je prošla kompletnu natječajnu proceduru na HRT-u i ocijenjena je kao jedan od dvaju najboljih ponuđenih projekata (od 34), no zasad nije izvjesno da će lokalni partner biti upravo HRT jer se vode pregovori i s drugim regionalnim televizijama. Istovremeno, Beta Film pregovara s njemačkim ZDF-om o ulasku u projekt. „Amneziju“ će režirati Goran Gajić, Zagrepčanin s diplomom beogradske Akademije za kazalište i film. Od 1991. kada je, kao i mnogi umjetnici, sa suprugom Mirom Furlan napustio prostor bivše Jugoslavije, živi u SAD-u. Kao pripadnik generacije novog vala i kreativnih osamdesetih, sa Zoranom Pezom činio je legendarni tim VTV-a, Vesele televizije koja se proslavila snimanjima tuluma u tada popularnom omladinskom klubu Lapidariju. Pamti ga se po filmovima „Kako je propao rock’n’roll“, „Laibach: pobjeda pod suncem“ i „Video jela, zelen bor“. U svojoj američkoj karijeri režirao je neke epizode popularnih serija „OZ“, „Level 9“, „The Beat“, „Babylon 5“, predstave „Antigona“ u Hudson Guild Theatreu u Los Angelesu, a u regiju se vratio režirajući televizijske serije „Vratit će se rode“ i „Dug moru“. Na razvoju projekta „Amnezija“ radi dijelom u Zagrebu, dijelom putem interneta, a početak snimanja predviđen je za proljeće sljedeće godine. O svemu tome Goran Gajić govorio je u razgovoru za Nacional. NACIONAL: Kako je došlo do suradnje s tvrtkom Drugi plan na projektu „Amnezija“? Počeo sam s njima surađivati još prije dvije godine, kada su pripremali ponudu za HBO-ovu seriju, a imali smo već i ranije kontakte, dok sam radio seriju „Vratit će se rode“ u Beogradu. To se njima jako svidjelo, serija je u cijeloj regiji bila i gledana i popularna, a mislim da je utjecala i na ostale autore i televizijsku produkciju općenito. Sreo sam se i s Ivicom Đikićem i Emirom Imamovićem-Pirkeom, koji su scenaristi, pa smo zajedno napravili pretprojekt i ponudu, uključujući i nekoliko scenarija za prve epizode. U cijeloj priči se u jednom trenutku pojavio Beta Film, njemačka tvrtka koja je očito prepoznala potencijal tog projekta u prikazivačkom smislu, kao i potencijal same priče. Jer zbog teme kojom se bavi, svakako može postati važna europska serija koja reflektira doba u kojem živimo i situaciju u svijetu, kao i promjene koje se događaju. I to posvuda jer, željeli mi to priznati ili ne, prihvaćale li to institucije ili ne prihvaćale, mi smo planet imigranata. A Amerika pogotovo. Pa i moj život to potvrđuje. NACIONAL: Jeste li išli u pregled terena? Još ne, odradili smo tek pretpripreme, a svi su jako uzbuđeni jer Beta Film je veliki distributer, širom otvara vrata europskom tržištu i pruža mogućnosti koprodukcije na različitim razinama. Sve se to zapravo još rješava, kao i pitanje lokalnog, to jest regionalnog broadcastera, odnosno televizije koja je važna stvar u cijeloj priči. Doduše, bio je natječaj na HRT-u na kojem je ovaj projekt dobro prošao, no kako će to završiti, doista ne znam jer se razmatraju različite mogućnosti. NACIONAL: Mogli smo pročitati da će se serija početi snimati na Plitvicama, u blizini granice s BiH, gdje, kao što znamo, hrvatska policija mlati migrante i šalje ih natrag… Točno je da je za snimanje odabrana granica s BiH, na kojoj bi Hrvatska možda mogla uskoro sagraditi zid… Nadam se da će vaša publika shvatiti ovo kao ironiju. NACIONAL: Očekujete li da serija bude regionalno prihvaćena, kao i „Novine“, „Uspjeh“ ili slične koprodukcije? Siguran sam da hoće, uostalom, ti imigranti ne mogu a da ne prođu kroz Makedoniju, Srbiju, BiH, da bi došli do Hrvatske. Ne mogu drugačije, nemaju još dronove. I geografski i narativno radnja povezuje regiju. Ne možemo ni razmišljati nego u kontekstu cijele regije, u smislu filmske industrije i troškova proizvodnje. Nijedan filmski centar ne može ništa tako veliko proizvesti sam, a Europa itekako potiče koprodukcije i spremna ih je sufinancirati. To podrazumijeva i profesionalnu suradnju, razmjenu talenta i lokacija u više zemalja. Uostalom, čini mi se da u umjetničkom i kulturnom smislu regija nikada nije ni prestala funkcionirati. Sarajevo Film Festival odličan je primjer koji je dao veliki poticaj takvim koprodukcijama i svima je postao jako važan, ne samo zbog međusobnih kontakata, nego i za promociju filmova i serija. ‘Ne možemo ni razmišljati nego u kontekstu regije, u smislu filmske industrije i troškova proizvodnje. Europa potiče koprodukcije i spremna ih je sufinancirati’ NACIONAL: Tema je doista aktualna jer je migracijska kriza 2015. pokrenula val populizma, nacionalizma i ksenofobije te jačanje neofašističkih stranaka. Kako to proživljavate u Americi i možete li napraviti usporedbu s Europom? Tu smo mi, a pritom mislim na nas u regiji, opet prvi počeli, i prije migracijskog vala. A što se Amerike tiče, sve te ksenofobične i nacionalističke, ultrapatriotske ideje razmahale su se dolaskom Trumpa na vlast. To sve i vidim i proživljavam u Kaliforniji, iako je Kalifornija potpuno drugačija od ostatka SAD-a. Los Angeles je grad imigranata (Sanctuary City) u kojem policija ne smije dijeliti podatke s ICE-om (Immigration and Customs Enforcement), tako da se Kalifornija na sve načine bori protiv takvih pojava i nastoji ublažiti nevjerojatan udar na ljude koji tamo žive. Ilegalni imigranti čak mogu dobiti vozačke dozvole kako bi mogli funkcionirati i raditi. NACIONAL: Koliko je situacija u SAD-u danas različita od one 1991. kada ste došli u New York? Jako. Naime, Mira i ja stigli smo pred kraj mandata Georgea Busha starijeg. Clintona se doživljavalo kao pozitivca iako je sigurno na tom planu mogao učiniti više, a za mene je Obama još uvijek najbolje što nam se dogodilo. Čak i na simboličnoj razini – da čovjek njegove boje kože i tog imena bude predsjednik SAD -a, zapravo je veličanstvena stvar za Ameriku. On je bio dokaz da se imigranti mogu potpuno integrirati u američko društvo i da već u drugoj generaciji mogu doći do samog vrha. I zato će ta Amerika, bez obzira na Trumpa, ostati zemlja u kojoj imigranti mogu ispuniti svoj san. Iako je klatno trenutno potpuno otišlo udesno. No to je, naravno, i greška druge strane koja je dopustila da do svega toga dođe. Radili su grešku za greškom; od uklanjanja Bernieja Sandersa iz izbora do skandala koji su se nizali, ta elitistička demokratska varijanta zapravo nije ponudila ništa drugačije i zato je bila kažnjena. Glasovi za Trumpa bili su reakcija na etablirane političare i stranke, a izabran je predstavnik najmračnijeg establishmenta i bogataške elite. NACIONAL: Glumci, režiseri, producenti, predstavnici američke filmske industrije oduvijek su bili demokrati. Je li tu došlo do nekih novih podjela? Kalifornija je i dalje većinom demokratska, iako ima nekoliko glumaca koji su zagriženi republikanci, poput Clinta Eastwooda. Kojeg usprkos njegovim političkim uvjerenjima i dalje volim i cijenim i kao glumca i kao režisera. Ali on je doista jedna od iznimki. NACIONAL: Vi i vaša supruga Mira Furlan otišli ste iz Hrvatske 1991. zbog atmosfere mržnje koja vam je, kako ste konstatirali, postala nepodnošljiva. Gotovo 30 godina kasnije, imate li osjećaj da se nešto promijenilo nabolje ili smo se vratili u devedesete? Dolazim svake godine u ove krajeve i osim što smo svi ostarjeli, mogu primijetiti da nije došlo do pomaka. No moram priznati da više ne poznajem dovoljno dobro situaciju u Hrvatskoj; upravo sam završio snimanje serije „Dug moru“ u Crnoj Gori i Beogradu, koja je postala priličan hit. Ali dok snimam, posao me toliko okupira da nemam puno vremena udubiti se u lokalne prilike. Morao bih ostati malo dulje da mogu dati neko svoje mišljenje. Krećem se u tim našim umjetničkim krugovima u kojima su stvari drugačije, ali imam osjećaj da se oko njih već godinama ništa ne mijenja, a pozicije koje su zauzete devedesetih nisu napuštene. Čini mi se da se ni u razmišljanju niti u politici ništa fundamentalno nije preokrenulo. Zato mladi ljudi iz cijele regije i odlaze u ogromnim brojkama. Svi bježe glavom bez obzira, a ekonomija sigurno nije jedini razlog. Ustajalost i nemoć promjene tjeraju ih da odu u potpuno drugačiju sredinu i život. ‘Obama je dokaz da se imigranti mogu integrirati u društvo i već u drugoj generaciji doći do vrha. I zato će Amerika, bez obzira na Trumpa, ostati zemlja u kojoj imigranti mogu ispuniti svoj san’ NACIONAL: U seriji „Amnezija“ glumit će Branka Katić, Tihana Lazović i Aleksandar Cvjetković. Jesu li oni bili vaš izbor? To su glumci s kojima je Drugi plan već surađivao u „Novinama“. Poznajem i cijenim sve troje i radujem se što glume u seriji, dapače. Njihovo glumačko umijeće poznajem i pratim već godinama, a i svaku priliku koju imamo koristimo za druženje i razmjenu ideja, prijatelji smo i želim s njima raditi. S Brankom Katić družio sam se dok je živjela u L.A.-ju. Meni je ostavljeno dovoljno prostora da izaberem još neke ljude. Uostalom, imam specijalan način rada s glumcima tako da će na kraju ipak biti onako kako ja želim. Oni će sigurno napraviti izvanredne uloge. NACIONAL: Glavni lik je sedamnaestogodišnji majorov sin koji je pretučen i doživljava amneziju. Tko je taj klinac? Tipičan primjer generacije izgubljene u vremenu i prostoru, odnosno u provinciji, u jako maloj sredini u kojoj su mogućnosti užasno sužene. Istovremeno, ta najmlađa generacija izložena je životu na internetu i pametnim telefonima koji su im oteli dušu. Razlikujemo se i u snovima i željama. U naše doba lova nije bila toliko važna. Lova te nije socijalno definirala. Ako si imao puno para, to nije značilo da si cool. Upravo suprotno. Bio si frajer ako si bio šarmantan ili zgodan ili si izvaljivao najbolje fore. Današnje klince internet bombardira tim materijalnim dobrima koje oni žele imati pod svaku cijenu. NACIONAL: Pripadnike naše generacije često „puca“ nostalgija za osamdesetima, novim valom, omladinskim glasilima… Vi ste tada pisali za Polet i Start, a Pezo i Gajo i vaša Vesela televizija bili su brend. Vidite li išta slično među mladima danas ili su potpuno rezignirani i nekreativni? Možda su pandan tome današnji youtuberi, čuo sam da ima mladih kreativnih ljudi koji svašta objavljuju. No to naše doba doista je bilo specifično, bila je druga energija u zraku, bilo je to doba nade u neke pozitivne promjene, u bolju budućnost. Tih osamdesetih Pezo i ja prikazivali smo i snimali svoju Veselu televiziju u Lapidariju, gdje se svakoga četvrtka slavila Nova godina. Osjećao se neki uzlet i zapravo mi ni danas nije jasno kako se sve to skupa dogodilo u toj zemlji u tom trenutku. Kao da nam je dano da uživamo jedno vrijeme u nečemu lijepom, prije no što nastupi nešto užasno. NACIONAL: Kako biste u tom kontekstu komentirali izjavu Kolinde Grabar-Kitarović da je živjela iza željezne zavjese? Zar je žena rođena u Poljskoj? Ili ju je majka rodila prilikom kupnje kulena u Mađarskoj? Očito nije dobro naučila gdje je bila željezna zavjesa, valjda nije bila na tom satu. Ja sam u svojoj školi „August Šenoa“ na Trešnjevci u Zagrebu naučio gdje su granice Varšavskog pakta i koje su zemlje u NATO-u. Vjerujem da je bilo teško četrdesetih i pedesetih, u doba Informbiroa i tijekom Hrvatskog proljeća i demokratskih pokreta u Beogradu sedamdesetih. No mi smo putovali, komunicirali sa svijetom, a naša generacija uživala je jedan veliki prostor mentalne slobode bez ikakvih barijera i bez straha, koji je danas mnogima teško objasniti. Volio bih da to mogu sam sa sobom ponovo postići. Nas doista tada ničeg nije bilo strah, a sad su nam svima utjerali strah u kosti – od kapitalizma, od nacionalizma, od oružja, od nasilja, od mračne budućnosti. ‘Naša generacija je uživala veliki prostor mentalne slobode bez barijera i bez straha. Sad su nam utjerali strah u kosti – od kapitalizma, nacionalizma, oružja, mračne budućnosti’ NACIONAL: Puno radite u Beogradu. Intelektualci, novinari, umjetnici tvrde da im je pod Aleksandrom Vučićem slično kao devedesetih… Neki koje ja znam kažu da je još strašnije. Prema njihovoj interpretaciji, sada je još gore nego za vrijeme Miloševića. Kontrola medija, korupcija, povezanost politike i kriminala. Sve ono što prikazuje serija „Novine“ za koju oni smatraju da ne bi mogla biti snimljena u Srbiji upravo zato što opisuje vrlo slične situacije. Tamo je doista najgore intelektualcima i umjetnicima koji se protive vlasti, jer su poniženi siromaštvom i dovedeni do ruba egzistencije. NACIONAL: Odlaskom u Ameriku početkom devedesetih vi i Mira Furlan započeli ste borbu za novi život. Kako je izgledala selidba iz New Yorka u LA? Mira je dobila ulogu u seriji „Babylon 5“, a ugovor je nalagao i selidbu u LA. No kad se jednom preselite, lako je zavoljeti Kaliforniju. Tamo ima dosta naših ljudi – vrsnih tonaca, montažera, kamermana, režisera, ali ne i previše. No borba u Hollywoodu je najteža. Napisao sam knjigu o svom iskustvu tamo, koja se može nabaviti na Amazonu, a zove se „Hollywood i ja“. I taj Hollywood se sad jako promijenio, cijela industrija se promijenila, a ono što je meni bilo najzanimljivije jedva da više i postoji – a to je nezavisna filmska produkcija. Gotovo da se isključivo proizvode filmovi velikog budžeta o superherojima, tako da je televizija zapravo postala važnija. Svi se vraćaju serijama. Radio sam na seriji „OZ“, kao i na još nekoliko serija, ne samo u SAD-u već i u Kanadi. Prije dvije godine snimio sam kratki igrani film u Kini, u američko-kineskoj koprodukciji, i to je bilo jako zanimljivo iskustvo. NACIONAL: Rođeni ste u Zagrebu, proveli ste mladenačke godine pred Zvečkom i u zagrebačkim umjetničkim krugovima, no studirali ste režiju na beogradskoj Akademiji. Mislite li s ove distance da ste uzeli najbolje iz dviju sredina koje su vas definirale? Mislim da me studiranje u Beogradu spasilo kao režisera. Mislim zanatski, ne govorim tu o profesorima, već o činjenici da sam ja tamo kao student snimao dva filma godišnje, dok su moji prijatelji Pezo i Vince u Zagrebu snimili dva filma tijekom cijelog studija. Imao sam daleko više prakse, a što više nešto radiš, to onda bolje znaš. NACIONAL: Kako gledate na hrvatski film koji je imao veliki uzlet posljednjih godina? Čini mi se da je u Hribarovo doba u HAVC-u, prema informacijama koje sam dobivao od kolega, sustav super funkcionirao i svi su zavidjeli Hrvatskoj koja se uspješno uključila u europske fondove. Svi u regiji pokušavali su to nekako kopirati. No moram priznati da nisam previše pratio produkciju, iako bih rado vidio te filmove, ali ne na YouTubeu. NACIONAL: Namjeravate li se Mira i vi vratiti u ove krajeve? Toliko putujem da mi se sve pomiješalo – kamo se vraćam i kamo idem. No volio bih da i dalje živim globalno, a djelujem lokalno. Mira dosta piše, radi na jednoj knjizi, a njenu predstavu „Dok nas smrt ne razdvoji“ u izvedbi beogradskog Kulturnog centra Radionica in

TRUMP JOŠ SVIJEŽA RANA -PUTIM POSTAJE POD SJETSKOM LUPOM JOŠ VEĆE ZLO

SVIJET EU i SAD osudili Rusiju zbog grubih metoda i uhićenja tisuća pristaša Navaljnog 23. 01. 2021. 21:41Autor: HINA/ S.B. EPA/MAXIM SHIPENKOV Ruska policija uhitila je u subotu tisuće ljudi u obračunu s prosvjednicima koji su tražili puštanje na slobodu oporbenog čelnka Alekseja Navaljnog, potez koji su EU i SAD osudili kao “grube metode” i “prekomjernu upotrebu sile”. Snage sigurnosti uhitile su 2501 osobu na prosvjedima diljem zemlje, uključujući 945 u Moskvi gdje bilo i sukoba, objavila je promatračka skupina OVD-Info. Washington govori o “grubim metodama” ruske policije. “Sjedinjene Države oštro osuđuju primjenu grubih metoda prema prosvjednicima i novinarima ovog vikenda u gradovima diljem Rusije”, piše u priopćenju State Departmenta. Ranije u subotu visoki predstavnik EU-a za vanjsku i za sigurnosnu politiku Josep Borrell izrazio je žaljenje zbog “masovnih pritvaranja” i “prekomjerne primjene sile”. “U ponedjeljak ćemo s ministrima vanjskih poslova EU-a razgovarati o idućim koracima”, objavio je Borrell na Twitteru. Europska unija traži da se Navaljnog pusti na slobodu i taj će sastanak biti prvi u nizu na kojima će se raspravljati o mjerama kako bi se taj zahtjev ispunio. Više zemalja članica i Europski parlament traže uvođenje novih sankcija Rusiji, ali za to je potrebna jednoglasna odluka dvadeset sedmorice. U petak je predsjednik Europskog vijeća Charles Michel u telefonskom razgovoru zatražio od ruskog predsjednika Vladimira Putina “trenutačno oslobađanje” ruskog oporbenog prvaka. Izrazio je “ozbiljnu zabrinutost” EU-a za Navaljnog i pozvao na “potpuno i bezuvjetno poštovanje njegovih prava”. Desetci tisuća ljudi u subotu su prosvjedovali u Rusiji na poziv Navaljnog tražeći njegovo puštanje iz pritvora. U nekim većim gradovima, pa tako u Moskvi, izbili su sukobi. Amnesty International je optužio policiju da je “nasumce tukla i svojevoljno uhićivala” prosvjednike. Aleksej Navaljni (44) koji je u pritvoru i protiv kojeg se vodi nekoliko sudskih postupaka, uhićen je 17. siječnja pošto se vratio iz Njemačke, gdje se pet mjeseci liječio nakon trovanja za koje optužuje Kremlj. Navaljni je nakon uhićenja pozvao svoje pristaše na prosvjede, a vlasti su ih upozorile da ne dolaze jer da prisustvovanjem neovlaštenom prosvjedu riskiraju zarazu covidom-19, kao i tužbu i mogući zatvor. No prosvjednici su se oglušili na zabranu te se pojavili u velikom broju. U središnjoj Moskvi, gdje Reuters procjenjuje da se na najvećem neovlaštenom skupu posljednjih godina okupilo barem 40 000 ljudi, policija je pritvarala ljude, gurajući ih u kombije koji su stajali u blizini. Vlasti su izvijestile da se na prosvjedu pojavilo oko 4000 ljudi. Neki prosvjednici su izvikivali “Putin je lopov” te “Sramota” i “Sloboda Navaljnom”. Navaljnijeva supruga Julia objavila je na društvenim mrežama da je uhićena na prosvjedu. Njegova majka Ljudmila također je bila na prosvjedu. Neki od Navaljnijevih političkih saveznika pritvoreni su u danima prije prosvjeda, a ostali na dan prosvjeda. Navaljni, 44-godišnji odvjetnik, nalazi se u moskovskom zatvoru čekajući ishod četiri pravna predmeta za koje tvrdi da su izmišljeni. Optužuje Vladimira Putina da je naredio njegovo ubojstvo. Putin to niječe, tvrdeći da je Navaljni dio prljave kampanje koju je orkestrirao SAD kako bi ga diskreditirao. Jedan Moskovski prosvjednik, Sergej Radčenko (53) rekao je: “Dosta mi je straha. Nisam se pojavio samo zbog sebe i Navaljnog, nego i zbog svoga sina jer u ovoj zemlji nema budućnosti.” Dodao je da je bio uplašen, no da je imao snažan stav o onome što je nazvao pravnim sustavom koji je van kontrole. Prosvjednici skandirali “banditi” Zasad nije bilo komentara Kremlja, koji je prvotno prosvjede nazvao ilegalnim i djelom “provokatora”. Videosnimke s ruskog dalekog istoka pokazuju policajce kako u Vladivostoku niz ulicu gone skupinu prosvjednika, dok su prosvjednici u Kabarovsku, koji su stajali na temperaturama od minus 14 stupnjeva Celzijusa, skandirali “Banditi!”. Policija u sibirskom Jakutsku, jednom od najhladnijih gradova u svijetu, gdje su temperature u subotu dosegle minus 52 stupnja Celzijusa, zgrabila je prosvjednika za ruke i noge te ga odvukla u kombi, moglo se vidjeti na videosnimkama. Opozicijski političar Dmitrij Gudkov rekao je da je bilo neuobičajeno mnogo prosvjeda u regiji. “Svi su sigurno vrlo zasićeni krađom i lažima ako su regije na ovaj način odlučile ustati”, napisao je na Twitteru. U subotu je došlo do smetnji na mobilnim i internetskim servisima, pokazali su podaci stranice koja se bavi nadgledanjem, downdetector.ru, taktika koju vlasti ponekad koriste da bi otežale prosvjednicima međusobnu komunikaciju i dijeljenje snimaka online. Kako bi ojačao potporu uoči prosvjeda, Navaljnijev tim objavio je video raskošne palače na Crnom moru za koju tvrde da pripada Putinu, nešto što je Kremlj zanijekao. Od subote je video palače pogledan više od 68 milijuna puta. Navaljnijevi saveznici nadaju se da će iskoristiti ono za što ankete kažu da su potisnuta frustracija javnosti zbog niskih plaća i ekonomskog pada tijekom pandemije. No zasad Putinova moć djeluje zasad nedodirljivo, dok 68-godišnji predsjednik redovito bilježi preko 60 posto podrške, puno više nego Navaljni. Državna agencija Tass izvijestila je da je u sukobima s prosvjednicima ozlijeđeno više od 40 policajaca. Britanije je u subotu pozvala Rusiju da poštuje ljudska prva. “Duboko smo zabrinuti pritvaranjem mirnih prosvjednika i nastavljamo pozorno pratiti stanje”, priopćilo je britansko ministarstvo vanjskih poslova. “Pozivamo ruske vlasti da poštuju svoje međunarodne obveze prema ljudskim pravima i oslobode građane koji su pritvoreni tijekom mirnih prosvjeda”

POBUNA PROTIV PUTINA

POBUNA PROTIV PUTINA Kaos u Moskvi i diljem Rusije, mnoštvo uhićenih: Režim ovakve prosvjede nije vidio dugo vremena Policija je privela 1090 ljudi, tisuće prosvjednika je izašlo na ulice 60-ak ruskih gradova Piše: Hina, Jutarnji.hrObjavljeno: 23. siječanj 2021. 16:10 Prosvjedi u Moskvi, Ljubov Sobol (gore lijevo) i Julija Navaljnaja (dolje desno) Prosvjedi u Moskvi, Julija Navaljnaja, supruga Alekseja Navaljnog, privedena je u subotu na prosvjedu u Moskvi organiziranom u znak potpore tom ruskom disidentu na kojem se tražilo njegovo puštanje iz zatvora. Navaljnaja je objavila svoju fotografiju na Instagramu ispod koje je pisalo: "Oprostite za lošu kvalitetu. Svjetlo u policijskoj marici je slabo". Prije toga je na svom Instagram profilu objavila fotografiju s prosvjeda u Moskvi. Među prosvjednicima koje je policija privela je i Navaljnijeva suradnica, odvjetnica Ljubov Sobol. Na Twitteru je objavljena snimka njezina uhićenja. Dok se obraćala novinarima, policajci su došli do nje, zgrabili je i odvukli što dalje od kamera. Video of the moment when Navalny ally/lawyer Lyubov Sobol is grabbed by riot cops while speaking in Moscow. (Video by @tvrain) pic.twitter.com/dCY0nlLzgi — Mike Eckel (@Mike_Eckel) January 23, 2021 Na prosvjedu u Moskvi se okupilo najmanje 10.000 ljudi, procjena je Reutersa. Ministarstvo unutarnjih poslova Rusije tvrdu da se na prosvjedu u Moskvi pojavilo 4000 ljudi, ali oporbeni izvori tvrde ih je bilo više od 15.000. Na zabranjenim prosvjedima diljem zemlje, u više od 60 gradova, policija je privela najmanje 1090 ljudi. U Moskvi se prosvjeduje na Puškinovom trgu, gdje okupljeni prosvjednici uzvikuju: 'Sloboda za Navaljnog' i 'Putine, odlazi'. Ruski specijalci formirali su kordone oko trga te niz glavnu moskovsku ulicu Tverskaja, koja je od Kremlja udaljena oko jednog kilometra. image Prosvjedi u St. Peterburgu Olga Maltseva image Prosvjedi u St. Peterburgu Olga Maltseva image Olga Maltseva Policija preko megafona pokušava rastjerati demonstrante: 'Ovo je neovlašteno okupljanje, molimo vas, raziđite se'. VEZANE VIJESTI Prosvjedi i uhićenja u MoskviVideo icon POBUNA U RUSIJI Prosvjedi u znak potpore Navaljnom započeli uhićenjima, policajci mlate demonstrante POZIV NA PROSVJEDE Navalni zove na pobunu: "Kazneno ćemo goniti svakoga tko se pojavi na prosvjedima" S moskovskih ulica stižu i snimke prilično žestokih sukoba policije i prosvjednika. Policajci su demonstrante odvlačili u autobuse i marice nastojeći tako osujetiti prosvjed u njegovu korijenu. ⚡️ Mayhem on Strastnoy Boulevard, Moscow. video courtesy @novosyolov. pic.twitter.com/cznJscsaUN — Mike Eckel (@Mike_Eckel) January 23, 2021 Pristaše Navaljnog održavaju prosvjede diljem zemlje, a organizirani su preko društvenih mreža. Tisuće ih je izašlo na ulice Vladivostoka, Irkutska, Sankt Peterburga, Nižnjeg Novgoroda, Jekaterinburga, pa čak i Jakutska, čije građane ni ekstremno niske temperature od oko -50 Celzijevaca nisu spriječile da se ne odazovu prosvjedima. Na videozapisima i fotografijama iz ruskih gradova prikazana su uhićenja prosvjednika. Policija ih vuče za ruke i noge, a koristi i palice za svladavanje prosvjednika. Novinarska ekipa Sky Newsa tvrdi da je u Moskvi svjedočila uhićenju najmanje 50 osoba. Dugogodišnji inozemi dopisnici iz Moskve tvrde da ovako brojni prosvjedi u ruskoj prijestolnici nisu zabilježeni barem 10 godina. Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov je upozorio javnost da ne sudjeluje u prosvjedima koji nisu imali dopuštenje vlasti. Uz to, svi prosvjedi su zbog pandemije zabranjeni mjesecima. Navaljni se trenutno nalazi u predraspravnom pritvoru koji mu je određen na 30 dana. Rusko pravosuđe tereti ga da je prekršio uvjete uvjetnog puštanja na slobodu otišavši na liječenje u Njemačk