JOŠ SE DE LEON PRIBOJAVAO -AKO SOCIJALNA REVOLUCIJA ZAKAŽE - REAKCIJA JE ALTERNATIVA

VIJESTI IZ LILIPUTA Jurica Pavičić Jurica Pavičić Pred 35 godina bili smo Massachusetts. U međuvremenu smo postali Teksas, Nebraska... Bio je u pravu Čehov. Kad u prvom činu (1995.) puška visi na zidu, u trećem (2020.) ta će puška opaliti 9014341 Tomislav Krišto/Cropix Objavljeno: 17. listopad 2020. 21:45 Facebook Twitter Messenger E-mail Sredinom osamdesetih godina služio sam vojni rok u tadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji, u jednom garnizonu na krajnjem zapadu Makedonije. Kao i mnogim muškarcima iz zapadnih dijelova Jugoslavije koji su u ta doba služili vojsku, boravak u JNA i meni je odškrinuo vrata u dotad nepoznati svijet. Bio je to svijet kulturalnih razlika unutar tadašnje zemlje. Ljudi koji su tih godina odlazili u JNA odlazili su obično s predodžbom da su svi njihovi vršnjaci u neku ruku slični. Da svi dolaze s istih asfalta, iz sličnih socijalističkih visokogradnji, da svi slušaju Azru ili Idole i žive slične živote urbanizirane, modernizirane Jugoslavije. A onda biste otišli u JNA - i doživjeli iznenađenje. To iznenađenje ne biste doživjeli samo vi, nego i svatko vama sličan, vaš vršnjak iz Osijeka, Maribora ili Beograda. Pred vama bi se najednom raskrililo neusporedivo kompleksnije društvo od onog koje ste zamišljali: društvo s enormnim klasnim i kulturalnim razlikama, društvo vjerskih i mentalitetnih proturječja i stilova života koji su vam bili nepojmljivi. A među tim kulturalnim razlikama bila je jedna osobito upečatljiva: odnos prema oružju. Tih osamdesetih čuvao sam nekakvu stražu s čovjekom par godina starijim, Albancem sa sjevera Crne Gore. Riječ po riječ, počeli smo razgovarati o puškama i oružju. U jednom trenutku, on se iskreno zabezeknuo kad sam mu rekao kako u kući mojih roditelja ne postoji niti je ikad postojalo ikakvo vatreno oružje. S nehinjenom me nevjericom promatrao, uistinu osupnut što moji doma nemaju, eto, ni lovačku pušku, ni karabinu, ni papovku, pa čak ni obični, pišljivi pištolj tetejac. "Pa dobro, kako se vi branite?" upitao me s nevjericom Zeqir (mislim da se tako zvao), a ja sam mu s jednakom nevjericom odgovorio "branim - od čega?" Tako je to izgledalo 1985., u zimu. Tako je izgledalo u doba kad Hrvati kod kuće nisu držali oružje. Jer, u to doba Hrvati - doista - nisu imali oružje kod kuće. Taj odnos prema oružju bio je jedna od tananih, fragilnih civilizacijskih razlika koje su dijelile jugoslavenski zapad i sjever (sjever uključuje Beograd i Vojvodinu) od juga i istoka. Postojali su, naravno, ljudi koji su kod kuće imali nekakvo oružje po prirodi svog posla: oficiri, policajci, lovci ili lovočuvari. Ali, onkraj te tanke profesionalne demografije, oružje je u kući u Hrvatskoj bilo tabu. Ne mogu uopće zamisliti što bi ljudi iz moje obitelji ili ambijenta pomislili kad bi saznali da netko koga poznaju kod kuće bezrazložno drži pušku. Smatrali bi ga u najboljem slučaju čudakom, u najgorem opasno maloumnim. Jer, tada - za razliku od danas - ljudi su intuitivno razumijevali mehanizam dramaturgije koji je rječito sročio Čehov. Ako, naime, u prvom činu na zidu visi puška, u trećem će netko tom puškom (sebe ili drugog) upucati. Tako je to bilo kad je Hrvatska još bila na Balkanu. Kad - jel'te - još nije bila Europa. Sada Hrvatska, ako nisam nešto pogriješio, više nije na Balkanu. Sada je - čak i doslovno-politički - u Europi. A taj "izlazak s Balkana" očitovao se u Hrvatskoj kroz nekoliko zanimljivih i upečatljivih epifenomena. Prvi je da svi gledaju turske sapunice. Drugi, da se posvuda ori turbofolk muzika koja je nekad na rubovima asfalta zastajala kao pred električnom žicom. A treći - i najproblematičniji - vid balkanizacije dojučerašnje Balkanije jest - odnos prema oružju. A kako izgleda taj odnos prema kulturi oružja doznali smo na najtragičniji način ovoga tjedna. Ovoga tjedna, naime, uočljivo poremećeni 22-godišnjak iz malog mjestašca kod Kutine uzeo je malokalibarsku pušku AK 47 s preklopnim kundakom, sjeo u vlak iz Kutine za Zagreb, došao pred sjedište Sabora i Vlade te počeo nasumice pucati na potplaćene primjerke radničke klase: obične, temeljne policajce. Rezultat svi znamo. Jedan od temeljaca ima samo propucane hlače, drugom će do kraja života u karlici ostati geler, a 22-godišnjak (kojem namjerno, zbog Breivik-efekta prešućujem ime) par blokova dalje se u rastrojstvu ubio. Drugi čin, onaj koji je za našu temu bitan, dogodio se sutradan. Policija je pretresla kuću teroristova oca i u njoj pronašla više dugih cijevi, snajperski nišan, te tisuću i kusur bojevih metaka. A kad su napadačeva strica novinari pitali za komentar, on im je odgovorio s bezazlenom iskrenošću od koje se ledi krv: "Nema tko nije nešto iz rata donio". Nema tko nije nešto iz rata donio. I basta.