SUVREMENA PATETIČNA LJEVICA KAO ŽRTVA FILISTARSKOG MENTALITETA

Bujna je imaginacija nepoznatog vlasnika autobusa parkiranog negdje na Klisu: slijeva nadesno na boku vozila oslikani su – i prekriženi – redom: Benito Mussolini, Josif Visarionovič Staljin, Adolf Hitler i Josip Broz Tito. Iznad četvorice aktera Drugog svjetskog rata stoji natpis „Nikad više!”, a lijevo od njihovih likova naštancan je Gundulićev stih: „O lijepa, o draga, o slatka slobodo!” Nepoznati autor očito sugerira da nas je spomenuta četvorka držala u ropstvu, sve dok nismo izborili slobodu. Netko bi mu ipak trebao šapnuti da je „polupao lončiće”, jer je povijesna istina bitno drukčija od one koju je iscrtao na svom autobusu. image SD U stvarnosti nas je, naime, onaj prvi zdesna, uz malu finalnu asistenciju onog drugog slijeva, 1945. oslobodio od nacifašističke koalicije koju su predvodili onaj drugi zdesna i prvi slijeva. Tako to biva kad se čovjek previše bavi autobusima, pa mu se cijela povijest izmiješa u glavi i nastane besmislena zbrka, a rođeni autobus mu ostane izgubljen u prostoru i vremenu. Heroji sa Sutjeske Zamislite, recimo, da američkim cestama krstari autobus na kojem su oslikani i prekriženi Hitler, Mussolini i – Roosevelt. Ili da britanskim cestama krstari autobus na kojem su oslikani i prekriženi Hitler, Mussolini i – Churchill. Ili da francuskim cestama krstari autobus na kojem su oslikani i prekriženi Hitler, Mussolini i – de Gaull. Pa čak i da ruskim cestama krstari autobus na kojem su oslikani i prekriženi Hitler, Mussolini i – Staljin. Jasno je da bi u svim tim slučajevima vozači takvih autobusa bili isključeni iz prometa i skupa s vlasnicima privedeni u najbližu učionicu, gdje bi morali odslušati predavanje o Drugom svjetskom ratu, kako više ne bi sramotili ni sebe ni svoj autobus. Ali u Hrvatskoj, eto, nitko takve autobuse ne zaustavlja, niti itko autore takvih ilustracija privodi na satove povijesti. Tako stvari stoje u zemlji koja, umjesto svojih heroja sa Sutjeske, slavi one koji su na Sutjesci napadali njene heroje (od hrvatske desnice, samo se premijer Plenković sjeti ponekad poslati vijenac na Sutjesku). Rezolucija Europskog parlamenta Likovi koji izjednačavaju nacifašizam i komunizam zadnjih se godina pozivaju na Rezoluciju o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe koju je 2019. donio Europski parlament. To je njihov totem. Rečena rezolucija, naime, u točki 2 navodi da je WW2 „započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939., poznatog i kao Pakt Molotov-Ribbentrop, i njegovih tajnih protokola, u kojima su ta dva totalitarna režima sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta podijelila Europu u dvije zone utjecaja”. Iz tog izjednačavanja nacizma i komunizma (staljinizma), odnosno Hitlera i Staljina, proizlazi navada nekih hrvatskih muževa da u tu bizarnu jednadžbu uvrste i Tita. image SD Stoga najprije valja reći da spomenuta rezolucija EP-a predstavlja teški povijesni falsifikat, jer posve prešućuje jednako zloglasni Münchenski sporazum od 30. rujna 1938., kad su britanski premijer Neville Chamberlain i francuski premijer Ėdouard Daladier došli Hitleru na noge u München i potpisali s njim kolaboracionistički sporazum kojim su mu dali Čehoslovačku. Upravo je taj izdajnički sporazum korifeja europske liberalne demokracije Hitleru dao krila i ohrabrio ga u njegovim nakanama. To je bio stvarni uvod u Drugi svjetski rat. Sporazum sa Staljinom došao je tek godinu dana poslije. Jugoslavija nije bila totalitarna Nadalje, inteligenti koji se pozivaju na tu rezoluciju EP-a iz 2019. nekako uvijek zaborave reći da se ona poziva na Rezoluciju 1481 o osudi zločina totalitarističkih komunističkih režima, koju je 2006. usvojila Parlamentarna skupština Vijeća Europe, a pogotovo zaborave reći da je ta Rezolucija 1481 donesena u krajnje dubioznim okolnostima. Prije svega, baš zbog njezina problematičnog karaktera, više od 50 posto europskih zastupnika nije ni htjelo glasati o toj rezoluciji: od 317 zastupnika, tek ih je 153 pristupilo glasanju (48% zastupnika), od čega ih je 99 glasalo za rezoluciju, a 42 protiv, uz 12 suzdržanih. Prema tome, od 317 zastupnika Parlamentarne skupštine Vijeća Europe tu je rezoluciju izglasalo njih svega 99, što čini manje od trećine zastupnika (31 posto). Čak ni ta izrazita zastupnička manjina nije mogla izglasati Rezoluciju 1481 bez točke 4, gdje se doslovno kaže: „Skupština priznaje da su (...) neke europske komunističke partije doprinijele razvoju demokracije.” Vijeće Europe nije nabrojilo te komunističke partije koje su „doprinijele razvoju demokracije”, ali elementarno poznavanje povijesti ukazuje na komunističke partije Italije, Francuske i Španjolske, te na jedinu vladajuću komunističku partiju u Europi koja nije bila staljinistička – Savez komunista Jugoslavije. Dakle, čak je i ta manjina antikomunističkih zastupnika Vijeća Europe morala, makar i neizravno, napraviti distinkciju između Titove Jugoslavije i totalitarnih režima. Ali kad se puno baviš autobusima, nemaš vremena za te povijesne finese. Titov sprovod Uostalom, o drastičnim razlikama između Hitlera i Mussolinija s jedne, a Tita s druge strane, govore okolnosti njihove smrti. Hitler se 1945. ubio u bunkeru, nakon što je Crvena armija ušla u Berlin. Dva dana ranije Mussolinija su objesili talijanski partizani. Na Staljinov sprovod 1953. došli su samo lideri komunističkih zemalja. Jedini zapadni državnik koji se pojavio u Moskvi bio je premijer Finske (kasniji predsjednik) Urho Kekkonen. A Titov sprovod iz 1980. imate na YouTubeu. Kad bi nepoznati vlasnik autobusa pod Klisom htio naslikati sve svjetske državnike koji su se pojavili na toj sahrani, ne bi mu doteklo stotinu autobusa. Sve totalitarist do totalitarista.