"ZAŠTO UKRAJINCI MRZE RUSE"

Slobodna Dalmacija Prijelomna vijest RAT U UKRAJINI - SVE O INVAZIJI RUSIJE ČITAJTE NA PORTALU SLOBODNE DALMACIJE SVIJETPOVIJEST JE UČITELJICA Zašto Ukrajinici jako mrze Ruse? Ovaj pogled našeg diplomata i povjesničara će vam to plastično objasniti. Ono što su im napravili prije 90 godina teško je uopće opisati riječima, Ukrajina im to nikad neće zaboraviti PIŠE PSD 4. ožujka 2022. Jedan od uzročnika „pucanja" Ukrajine na livoberežnu (lijevo obalnu) i pravoberežnu (desno obalnu – misli se na Rijeku Dnjipro) je strašan genocid gladomorom. Tada je ukrajinski narod izgubio kralježnicu svoga etnosa, analizirao je povjesničar i kritičar Đuro Vidmarović. Vidamrović je inače dd 1995-1999. bio izvanredni i opunomoćeni veleposlanik RH u Ukrajini. Na mjesto umorenih Ukrajinaca Staljin je (dakako, prisilno) dovezao pučanstvo druge nacionalnosti. Ono nikada nije steklo ukrajinsku državotvornu svijest i ne ponaša se kao etnička manjina. Njihovo rodoljublje i domoljublje više je okrenuto Rusiji nego Ukrajini. Gladomor u Ukrajini 1932.-1933. Ukrajinski narod zadesila je 1932.-1933. najveća katastrofa u njegovoj povijesti. Sovjetski je komunistički režim glađu istrijebio oko 7 milijuna (a možda i više) Ukrajinaca, nanijevši time ovoj etniji demografski gubitak od kojega se nikada nije oporavila. Ova je katastrofa u ukrajinskoj povjesnici poznata kao Holodomor, što odgovara hrvatskome prijevodu: Gladomor. image Lazarenko Mikola/AFP Začuđuje činjenica što još uvijek, premda je prošlo 77 godina, dimenzije ove tragedije nisu dovoljan argument kako bi ju se nazvalo genocidom. Po srijedi su politička gledanja na gladomor u Ukrajini, poglavito ona koja dolaze iz Moskve. Naime, ako je gladomor bio genocid, tada se nameće obveza imenovanja strane, stranke, snage, politike i države koja je taj zločin učinila. Da bi zločin istrebljenja etnije, staleža ili skupine ljudi bio proglašen genocidom, mora se dokazati njegova pripremljenost, planiranje i planska provedba. U konkretnom slučaju poznat je izvršitelj: sovjetski komunistički režim, odnosno država koja se zvala SSSR, kojem je vladala Komunistička stranka na čelu s JosifomVisarionovičem Džugašvilijem – Staljinom-Kobom. image W I K I Problem nastaje s određivanjem pravnog nasljednika ove Države, jer njezin nasljednik baštini i zločine. No, komunistička stranka koja je imala apsolutnu vlast bila je na papiru internacionalna. Obuhvaćala je članstvo iz svih federalnih jedinica i naroda koji su činili ovu zločinačku državnu formaciju. Rukovodstvo te zločinačke organizacije dobro je poznato. Jevhen Paščenko u zborniku «Genocidni zločin totalitarnog režima u Ukrajini 1932.-1933.» [3] navodi najodgovornije za ovaj zločin: JosifaVisarionoviča Staljina, generalnog sekretara Općesavezne Komunističke Partije /boljševika/ (VKP/b), Lazara Kaganoviča, 1929.-1939. sekretara VKP(b) i vjernog Staljinovog suborca, Pavela Postišova, drugog sekretara CK KP Ukrajine «s posebnim ovlastima», Stanislava Kosiora, prvog sekretara CK KPU, Vlasa Čubara, predsjednika Saveza Narodnih Komesara USSR, tadašnje ukrajinske Vlade, Mendelja Hatajeviča, drugog sekretara CK KPU, također «s posebnim ovlastima», Stanislava Redensa, rukovoditelja GPU USSR i Vsevoloda Valickija, punovažnog predstavnika GPU za Ukrajinu. Valicki je inicirao stvaranje posebnih zakona koji su omogućavali da se po kratkom postupku strijeljaju gladni seljaci, ili oni koji su im pokušavali dostaviti malo hrane, tako što se legaliziralo izmišljanje optužaba. Isti se komunistički satrap istakao entuzijazmom u istrebljivanju ukrajinske intelektualne elite. image Cbw/Alamy/Alamy/Profimedia „Prvi kruh Državi" Sovjetski povjesničari o gladomoru u Ukrajini 1932.-1933. nisu smjeli pisati. Čak je i pojam Gladomor za sovjetsku historiografiju bio tabu tema, ili se tek spominjao na način koji nije problematizirao dimenzije istrebljenja nesretnoga ukrajinskog naroda. Komunistička je država uništavala primarna povijesna vrela, kao i žive svjedoke gladomora, kako bi izazvala prekid povijesne memorije, a time i vječiti zaborav na učinjeni zločin. Ali, na sramotu slobodnomislećih ljudi i europska i američka historiografija slijedile su, služeći političkim elitama svojih država, sovjetsku «povijenu istinu». image W I K I Sovjetski Savez je povijesnu građu smatrao političkim materijalom i dopuštao njezino proučavanje selektivno i po unaprijed zadanim šablonama. Mogućnost rada u arhivima Partija je dodjeljivala svojim ljudima, a oni su orvelovskim metodama stvarali virtualnuhistoriogra-fiju. Tek nakon raspada SSSR-a dolazi do slobodnijeg ulaza u arhive sovjetske Države, Partije i Ministarstva unutarnjih poslova, KGB-a, CK SKPB (b). Tada se ustanovilo kako su povijesna vrela koja bi otkrivala tragediju gladomora učinjenoga nad ukrajinskim narodom većim dijelom uništena, ili su još uvijek nedostupna istraživačima. Međutim, ona građe koje je ostalo izvan dosega KGB-a omogućava sagledavanje ove tragedije i njezino definiranje kao genocida. image Cbw/Alamy/Alamy/Profimedia Gladomorom su ubijana i ukrajinska djeca Gladomor u Ukrajini 1932-1933. za historiografiju ne bi trebao predstavljati problem. Potrebno je otvoriti sve arhive i svu arhivsku građu, kako onu koja se čuva na teritoriju Ruske Federacije, tako i onu koja se čuva u Ukrajini, ali i u arhivima vodećih zapadnoeuropskih država i SAD-a, i dozvoliti da struka uradi svoje. Definicija genocida međunarodno je prihvaćena. Definirana je na Konvencija o sprečavanju i kaznama za krivično djelo genocida[. Konvencija UN-a održana je 9. prosinca 1948. godine. Na snagu je stupila 1951. godine. (...) Zbog politike još uvije nemamo potrebne sinteze o gladomoru, već se jedan strašan zločin prepušta političkim procjeniteljima, koji, opet, ne vode računa o ubijenim nevinim žrtvama, već o pragmatici svojih Vlada. Na temelju do sada istraženih povijesnih vrela i objavljenih radova može se ustvrditi da gladomor u Ukrajini nije bio posljedica elementarnih nepogoda, odnosno sušnih godina, poplava, najezde skakavaca, ili pada meteorita, već je izveden planski od strane državnih organa SSSR-a, kojim je tada rukovodila komunistička stranka na čelu sa Staljinom. Obzirom na broj ubijenih, te na njihovu etničku pripadnost, a poglavito na njihovu stalešku pripadnost, može se tvrditi kako je to bio zločin genocida. Kako se pisca ovih redaka ne bi optužilo za pristranost, ili čak arbitriranje, želim jasno kazati kako gladomor nad ukrajinskim seljaštvom nije izvršio ruski narod, već sovjetski komunistički totalitarizam u ideološkom i političkom smislu, s apsolutnom diktaturom tadašnjeg generalnog sekretara sovjetske KP. U zločinu su sudjelovali i komunisti Ukrajinci, što je strašan oblik nacionalne veleizdaje i samodestrukcije izazvane marksističkom ideologijom. A izvršen je s nakanom istrebljenja ukrajinskoga seljačkoga staleža kojega su boljševici proglasili svojim klasnim i nacionalnim neprijateljem. Uništavanje cijeloga staleža nazvali su političkim imenima RASKULAČIVA-NJE, odnosno uništenje kulaka jer se protive kolektivizaciji. image Cbw/Alamy/Alamy/Profimedia Zbog toga su seljake proglasili kontrarevolucionarima, neprijateljima socijalističke izgradnje, ukrajinskim nacionalistima, bandom koju treba uništiti. A boljševici su ideološke neprijatelje temeljito istrebljivali i to se kod njih smatralo nužnim, pa čak i moralnim činom. Stoga korijene ovoga genocida treba tražiti u marksizmu-lenjinizmu kao ideologiji koja potiče genocid. To se bez velikih napora prepoznaje u poznatom učenju o diktaturi proletarijata, eksproprijaciji eksproprijatora, vjeri kao opijumu za narod, eks. Vođa Listopadske komunističke revolucije, Lenjin, učio je svoje sljedbenike, i naređivao im, kako se trebaju služiti nasiljem i zločinima bez grižnje savjesti. U kontekstu ovoga rada nalazimo naredbe koje su prethodile gladomoru. "Monopol nad kruhom, kartice za kruh i sveopća radna obveza predstavljaju u rukama proleterske države, u rukama punovlasnih sovjeta, najveće oružje proračuna i kontrole... Ovo sredstvo kontrole i prinude na rad snažnije je od zakona Konventa i njegove giljotine. Giljotina je samo plašila, samo je lomila aktivan otpor. NAMA JE TO PREMALO. Nama treba, ne samo da kapitaliste uplašimo u smislu kako bi osjetili svemoć proleterske države i zaboravili pomisliti na aktivnu protimbu, nama treba slomiti i pasivan otpor, koji je, bez sumnje još opasniji i štetniji otpor. Mi moramo ne samo slomiti bilo koji otpor. Mi moramo prinuditi na rad u novim organizacionim državnim okvirima. Imamo sredstva za to... Ovo su sredstva: monopol na kruh, kartice za kruh i sveopća radna obveza". "Budite uzor nemilosrdnosti" - učio je Lenjin. - "Pucajte nikoga ne pitajući i ne dopuštajte idiotsko birokratsko zavlačenje!" "Što znači potiskivanje buržoazije? - objašnjavao je Lenjin. - Veleposjednike se može potisnuti i uništiti tako da se uništi veleposjedničko vlasništvo na zemlju, a zemlja preda seljacima. A da li je moguće potisnuti i uništiti buržoaziju time što je uništen krupni kapital? Svatko tko je naučio abecedu Marksizma znade da na takav način buržoaziju nije moguće potisnuti, da se buržoazija rađa iz robne proizvodnje; u ovim uvjetima robne proizvodnje seljak koji ima stotine pudova (1 pud = 16,38 kg., op. prev.) viška kruha, koje ne da državi i špekulira - što je to? Zar to nije buržoazija?.. To je strašno. Tu leži opasnost za socijalnu revoluciju." image Cbw/Alamy/Alamy/Profimedia "Ni jedan pud zrna, - ukazivao je vođa - ne smije ostati u rukama vlasnika... Progla-siti sve one koji imaju višak zrna, a ne dovoze ga u improvizirana skladišta, neprijateljima naroda, predati ih revolucionarnom sudu, s time da okrivljeni budu osuđeni na zatvor ne manje od 10 godina, zauvijek istjerani iz svoje općine, a sva njihova imovina konfiscirana..." "Lako je reći: monopol na krušno zrno, - podučavao je Lenjin, - ali treba razmisliti što to znači. To znači da sav višak krušnog zrna pripada državi..., da svaki suvišni pud krušnoga zrna mora biti oduzet u korist države. Potrebno je svaki pud viška krušnog zrna pronaći i dovesti". "Za strijeljanje nama nisu potrebni niti dokazi, niti saslušavanje, niti sumnje. Ako smatramo za potrebno, mi strijeljamo. To bi bilo sve" Od razine CK do razine Rajkoma bila je spuštena apsolutno tajna instrukcija u kojoj je stajalo: "Najstrašnije biti će ako odjednom osjetite žalost i izgubite čvrstinu. Morate se naučiti jesti čak i tada kada svi oko vas budu umirali od gladi. U drugom slučaju neće biti nikoga tko će vratio žetvu državi. Ne popuštajte svojim osjećajima i mislite samo na sebe." Zločin gladomora nad ukrajinskim seljaštvo započeo je 1929. godine, kada je Staljin naredio kolektivizaciju poljoprivrednoga zemljišta ne bi li tako potpomogao financiranje industrijalizacije zemlje. Ova je suluda zamisao imala katastrofalan učinak za poljoprivredu. Unatoč tome, 1932. godine Staljin je za 44% podigao obaveznu kvotu ukrajinskog udjela u prinosu žita, što je značilo da ga neće biti dovoljno za prehranu proizvođača, jer po tadašnjem zakonu, žito iz kolhoza se nije smjelo dijeliti među seljacima sve dok se nije napunila državna kvota koju je naložila Vlada. Staljinova odluka i metode koje je koristio kako bi je izvršio, osudila je milijune seljaka na smrt glađu. Rukovodstvo Partije, uz pomoć regularnih snaga i postrojbi tajne poli-cije, vodilo je nemilosrdan iscrpljujući rat protiv seljaka koji su odbijali predati žito. Čak je i bezvrijedno zrno žita nasilu bilo konfiscirano u seoskim domaćinstvima. Bilo koji muškarac, žena ili dijete kojeg su uhvatili kako uzima makar šaku žita s kolektivne farme, mogao je, a najčešće je i bio, na mjestu strijeljan ili preseljen nekamo na daleki Istok. One, koji nisu izgledali dovoljno izgladnjeno, sumnjičili su da skrivaju zalihe. Seljake su zadržavali i sprječavali ih da se domognu grada putem posebnih «unutarnjih putovnica», koje su im zabranjivale da napuste svoje selo, a kamoli da krenu u grad. U gradovima gladi nije bilo jer je u jeku bila rusifikacija, i mnogi su gradovi na početku tridesetih godina već bili naseljeni ruskim stanovništvom. Kolektivizacija se provodila krvavim nasiljem i zločinima nad seljacima koji su željeli samostalno obrađivati svoju zemlju. Stoga režim uvodi u opticaj smrtonosnu etiketu KULA-CI. Kako su ukrajinski seljaci u žitorodnim krajevima bili sitni posjednici, kao takvi bili su i nezavisni od ideoloških presija. Uz to bili su temelj ukrajinskoga etnosa, koji se nije mirio s ruskom boljševičkom okupacijom svoje zemlje u kojoj su sudjelovali i domaći izrodi. Ta dva momenta bila su dovoljan razlog za odluku Staljinove ekipe da ih se istrijebi kao stalež. To je podrazumijevalo sve pripadnike staleža, uključujući djecu, stre, žene, bolesne, invalide. Sve, enmass. Za takav zločin epskih razmjera trebalo se pripremiti. Pripreme su trajale tri godine. Zločin gladomora počeo u travnju 1932., a dovršen je istrebljenjem seljačkog staleža, u studenome 1933. godine. Trajao je 17 mjeseci, odnosno 500 dana. U ovome radu ukazuje se na zakonodavnu infrastrukturu kojom se pripremao i provodio zločin. Upravo donošenje zakonodavne infrastrukture nepobitan je dokaz da je zločin pomno planiran i ciljano usmjeren na uništenje konkretne skupne stanovnika. Da nije donesenih zakona, još bi se i moglo govoriti o zločinu koji je vlastima tobože izmakao kontroli, o zločinu nekih tobože poludjelih lokalnih generala i komesara, itd. Međutim, Zakoni, Dekreti, Rezolucije, Uredbe, Operativne naredbe i Deklaracije koje su svjesno i promišljeno donosila tijela sovjetske državne i političke vlasti, jasno ukazuju kako je riječ o zločinu genocida na klasnoj i etničkoj osnovi. Genocidom se željelo i uspjelo istrijebiti najvitalniji dio ukrajinskoga naroda i time onemogućiti svaki otpor okupatorskim vlastima. Nakon istrebljenja prostor na kojemu su živjeli Ukrajinci transportima su doseljeni žitelju ruske nacionalnosti. Genocid gladomorom počeo je 7. srpnja 1932. godine, kada je Vrhovna sovjetska državna vlast donijela «ZAKON O ČUVANJU IMOVINE DRŽAVNIH PODUZEĆA, KOLHOZA, KOOPERACIJA I DRŽAVNOG VLASNIŠTVA». Za potkradanje pričuva žita ovaj je Zakon predviđao strijeljanje i konfiskaciju imovine. Za prisvajanje kolhozne imovine predviđala se robija u trajanju od 5-10 godina. Zakon je dobio naziv «ZAKON O PET KLASOVA» zbog toga što su njime osuđivani seljaci koji su ručno skupljali urod žita na kolhoznim poljima, a prilikom sakupljanja žita znali «ukrasti» šaku klasja i sakriti ga u odjeću, kako bi se prehranili. Svi koji su uhvaćeni s klasovima, pa makar ih bilo samo pet, odmah su bili strijeljani. Od kazne strijeljanjem nisu bila pošteđena niti djeca. «Zakon o pet klasova» legalizirao je državni teror nad agrarnom populacijom. Istrebljenje ukrajinskih seljaka postala je Staljinova opsesija. Stoga on 11. srpnja 1932. preuzima osobni nadzor nad provođenjem gladomora. U pismu Kaganoviču naglašava: «Ukrajina je sada najvažnija... Stanje u Ukrajini je izvanredno loše... Trebamo si postaviti cilj: preobratiti Ukrajinu u najkraćem roku u pravu utvrdu SSSR-a, u stvarnu i uzornu republiku. Novaca za to ne treba žaliti.» Prema dobivenim uputama samoga Staljina Vjaćeslav Molotov boravi 17. i 18. studenoga 1932. u Harkivu gdje dovršava dva zakonodavna projekta koji će legalizirati genocid nad Ukrajincima. To su REZOLUCIJA CK KP(n)U od 18. studenoga 1932. i REZOLUCIJA RNK USSR (Vijeće narodnih komesara Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike, dakle Vlada Ukrajine, op., Đ.V.) od 20. studenoga 1932. Obje su Rezolucije imale identičan naziv: «O MJERAMA POVEĆANJA DRŽAVNOG PLANA SKUPLJANJA ŽITA». Ovim se dokumentima legaliziralo otimanje žita koje je bilo privatna svojima seljaka, čime su oni, de facto, bili osuđeni na izgladnjivanje. Naime, onim seljacima koji nisu mogli podmiriti postavljenu obavezu u isporučivanja žita, bila je oduzimana ostala hrana koju su imali u kući. Dne 26. studenoga 1932. u ukrajinskome tisku objavljena je Naredba Sovjeta narodnih komesara pravosuđa i generalnog tužitelja u kojoj se javno obznanjuje da je REPRESIJA JEDAN OD JAKIH NAČINA PREVLADAVANJA KLASNOG OTPORA. DOZVOLJENO JE MASOVNO ISTREBLJIVANJE TZV. «KULAKA I OSTALIH KLASNIH NEPRIJATELJA KOJI KVARE ILI KOČE USPJEŠNU BORBU ZA KRUH». Nakon što je Molotov dovršio tekst navedenih Rezolucija, Staljin saziva 27. studenoga 1932. zajedničku sjednicu Moskovskog Politbiroa i Centralnog Izvršnog Komiteta SKP (b), kako bi održao govor o tobožnjim teškoćama u nabavi pšenice, koje su imali 1931., a koje su teškoće prouzročene, kako je rekao, prvo »prodiranjem antisovjetskih elemenata u kolhoze i sovhoze, koji su organizirali sabotažu i razaranje: i drugo, pogrešnim, nemarksističkim pristupom kolhozima i sovhozima, značajnog dijela naših seoskih komunista...«. Staljinove riječi imale su snagu zakona. Navedene riječi policijski, vojni i partijski aparat morao je smjesta provesti u djelo. To je značilo istrebljenje bez suđenja svih koje su prepoznali kao «antisovjetske elemente». Ubrzavanje izazivanja gladi Dne 1. prosinca 1932. ukrajinski Sovjet narodnih komesara (Vlada) zabranjuje trgovinu krumpirom u okruzima «koji zlobno ne izvršavaju obvezu po kontrakciji i provjeri fondova krumpira prisutnih u kolhozima». S istom nakanom 3. prosinca1932. u blokiranim krajevima zabranjena je trgovina mesom i životinjama. Dne 5. prosinca 1932. izdana je «OPERATIVNA NAREDBA GPU USSR BR.1» u kojoj stoji da je «osnovni i glavni zadatak hitan prolom, otkrivanje i uništenje kontrarevolucionarnog, ustaničkog podzemlja, zadatak odlučnog udara na sve kontrarevolucionarne kulačko-petljurske elemente koji aktivno rade protiv i krše osnovne mjere sovjetske Vlade i Partije na selu». Opravdavanje gladomora nad ukrajinskim narodom obznanjeno je preko partijskoga glasila «Moskovska Pravda» već 4. i 8. prosinca. 1932. godine, kada ove novine pozivaju javnost na odlučnu borbu protiv kulaka, posebice u Ukrajini. Strašna godina 1933. Dne 1. siječnja 1933. Staljin se besramno poslužio tobože telegramom, koji je poslao ukrajinskim seljacima, kako bi ih upozorio kako on znade da skrivaju žito i stoga je naredio najstrože primjenjivanje «Zakona pet klasova». Bila je to najava ubrzavanja zločina. I doista, već 22. siječnja 1933. Staljin osobno potpisuje Direktivu CK VBP (b) i RNK SRSR u kojoj zahtijeva «TRENUTAČNU BLOKADU UKRAJINE I KUBANJA». I ovaj dokument otkriva nacionalnu dimenziju gladomora. U Kubanju su živjeli pretežito Ukrajinci. Nakon ovoga zločinačkog Dekreta podložni sovjetski organi u Kijevu donose svoj Dekret o blokadi ukrajinskih sela. Dekreti su u ovo vrijeme imali snagu Zakona. Stoga ovaj akt sovjetske Države moramo shvatiti kao smrtnu presudu ukrajinskim seljacima, dakle kao legalizirani državni terorizam koji se u ovome slučaju svjesno planirao kao genocid. Pojam «blokada» koji se nalazi u nazivu Dekreta, bio je eufemizam za istrebljenje. Po nama, postojanje ovoga zakonodavnoga akta dovoljan je argument za imenovanje gladomora genocidom. Svako drugo tumačenje izlazi izvan okvira povijesne znanosti. Uz ovaj zlokobni Dekret idu dvije odluke koje su omogućavale njegovu implementaciju. To je odluka o zabrani putovanja u druge regije SSSR-a, odluka o osobnim iskaznicama i odluka o zabrani prodavanja karata seoskoj populaciji iz blokiranih područja. U «Moskovskoj pravdi» od 7. siječnja 1933. obznanjena je presuda ukrajinskome seljaštvu. U uvodnome članku optužena je Ukrajina zbog toga što je, tobože, zaostala u isporukama žita, te njezina Komunistička partija, jer je tobože, stvorila stanje koje je omogućilo da se »u Ukrajini organizirao klasni neprijatelj«. Ova optužba bila je jasna i nedvosmislena i strani novinari koji nisu mogli doći na teren, mogli su pročitati 9o čemu je riječ. Tome dodajmo Staljinove javne govore, kao i «Zakon pet klasova». Dne 23. veljače 1933. donošena je «ODLUKU O KONTROLI PUTOVANJA STRANIH DOPISNIKA». Na terenu je blokada uspostavljena zato da ubrza masovno istrebljenje pučanstva glađu. Blokirana su žitorodna područja. Ljudi nisu smjeli napuštati svoja sela, a nije im se dostavljala hrana, nakon što su pojeli sve što se pojesti moglo. «Vojska i odredi NKVS opkolili su ukrajinske gradove (jer su seljaci u njima pokušavali naći spas od smrti) i željezničke postaje. Stanovnicima sela bilo je zabranjeno putovati u druge regije SSSR-a. Tome je pogodovalo i uvođenje 'sistema osobnih iskaznica', koji je praktički ponovno pretvorio seljaštvo u kmetove (samo oni koji su posjedovali osobne dokumente mogli su se, skoro nesmetano kretati po zemlji, a seljaci ih nisu imali, op.a.). Specijalnim naredbama zabranjena im je prodaja željezničkih karata. Takva se djela ne mogu obrazložiti nekakvim stjecajem okolnosti»[10]. Kao dokaz onima koji gladomor u Ukrajini pokušavaju opravdati elementarnim nepogodama možemo podastrijeti sačuvane izvještaje sovjetske Partije, u kojima stoji da, dok su ukrajinski seljaci skapavali od gladi, iz žitorodne Ukrajine krajem 1932. isporučeno je 4,7 milijuna tona uroda, ili 71,8 posto od predviđenog plana. Stotine tisuća vagona uroda otete su seljacima, otpremane izvan Ukrajine i izvožene u inozemstvo. Pri tome seljacima je oduzeto i sjemensko žito, što je novi dokaz o planiranome genocidu. Vrhunac užasa Vrhunac gladomora zbivao se u vremenu od veljače do kraja proljeća 1933. godine. Tada je pomor ljudi bio stravičan. Od gladi je umiralo 17 ljudi svake minute, 1000 svakoga sata, a gotovo 25000 svakoga dana. Glad je zahvatila cijelu žitorodnu Ukrajinu, osim zapadnih krajeva (Galičina) koji se nisu nalazili u sastavu SSSR-a. Još jedan detalj upućuje da je gladomor bio zločin ponajprije nad Ukrajincima. Naime, glad je umjetno izazvana i u dijelovima Kavkaza, ali onima u kojima su živjeli Ukrajinci. Povjesničar Roj Medvedev u knjizi „Neka historija sudi« piše o Prvom svesaveznom kongresu kolhoznika udarnika, koji je u veljači 1933. održan u Moskvi, i ističe: „Baš na tom kongresu u vrijeme najžešće gladi na jugu, Staljin je čak i na sjednicama Politbiroa odbijao raspravu o gladi. Kada je jedan od sekretara CKKPU(b) Ukrajine, R. Terehov, podnosio Staljinu izvještaj o teškoj situaciji u selima Harkovske oblasti zbog nerodice i zamolio da se tom području dodijeli žito, Staljinova reakcija bila je začuđujuća. Oštro je prekinuo izlagača riječima koje je mogao izgovoriti samo zločinac: „Govorili su nam da ste vi, druže Terehov, dobar govornik, a pokazalo se da ste vi dobar pripovjedač - kakvu ste nam samo priču o gladi sastavili! Mislili ste nas preplašiti, ali neće ići! Ne bi li bilo bolje da vi ostavite dužnost sekretara oblasnog komiteta (i CKKPU(bl) i pređete u Savez književnika: pisat ćete bajke, a budale će čitati.« Ali, nije jedino Staljin bio zločinački cinik. Dok su u ukrajinska djeca umirala od gladi u strašnim mukama, ili su ih ubijali i proždirali od gladi poludjeli roditelji, Maksim Gorki u Moskvi piše o nužnosti nabave igračaka za sovjetsku djecu. Zaključak Iskorjenjivanjem ukrajinskih seljaka kao klasnih neprijatelja komunizma i diktature proletarijata, odnosno proleterskog internacionalizma, Staljin je slomio kralježnicu ukrajinskom narodu kao etnosu, jer je istrijebio njegovu narodnosnu supstancu, onaj dio koji se nije mogao rusificirati. Uništio je time mogućnost opstanka ukrajinskih državotvornih i nacionalno samobitnih pokreta. Stoga je gladomor 1932,-1933 GENOCID nad ukrajinskom nacijom. Da je riječ o genocidu svjedoči i sljedeće: 1. Gladomor je izazvan u najplodnijim ukrajinskim krajevima. To su široki prostori pokriveni humusom ili černozemom, debelim do tri metra. 2. Gladomor je zakonodavno fundiran u dva pravna akta. 3. Izvoz žita iz SSSR-a u to vrijeme pokazuje da razloga za glad nije bilo. 4. Ukrajinskim su seljacima bolješvici oduzeli svo žito, uključujući i sjeme, a zatim i svu hranu koja se mogla transportirati. 5. Gladomor je izazvan i u ruskim pokrajinama u kojima žive Ukrajinci, pa čak i u kavkaskim krajevima nastanjenim ukrajinskom manjinom. 6. Do smrtonosne gladi nije došlo u sovjetskim republikama koje su neusporedivo siromašnije obradivim površinama od Ukrajine, pa čak pokrivene planinama, polupustinjama i tajgama. 7. Tijekom gladomora seljacima se nije dopuštalo napustiti sela u kojima su živjeli. Svaki takav pokušaj vojska je zaustavljala plotunima. 8. Seljacima je zabranjeno slanje humanitarne pomoći, premda je Staljin upozoren na glad u Ukrajini. 9. Zabranjeno je, ne samo tražiti u inozemstvu humanitarnu pomoć, već je o gladi bilo zabranjeno, pod prijetnjom kaznenim sankcijama, javno govoriti. Na taj način svijetu nije dopušteno spasiti milijune nedužnih Ukrajinaca. 10. Nakon što je oko 7-10 milijuna ukrajinskih seljaka bilo umoreno glađu, ili strijeljano, na njihovo mjesto Staljin je naredio dovođenje novog pučanstva, ali sada RUSKE nacionalnosti. Nije dopustio da se ovamo dosele Ukrajinci iz siromašnijih pokrajina, niti žitelji siromašnih kavkaskih i azijskih zemalja, što jasno ukazuje na nacionalnu pozadinu gladomora. Uostalom, za Staljina nacionalno je pitanje bilo, zapravo, transportno. Kasnije će poluotok Krim osloboditi o domicilnog pučanstva Krimskih Tatara, tako što će ih jednostavno enmas transportirati u Sibir i Kazahstan. Onamo je transportirano i na milijune Ukrajinaca koji nisu ubijeni gladomorom. 11. Godine 1937. izvršena je brojidba pučanstva. Nakon što je obaviješten o rezultatima brojidbe koja je ukazivala na posljedice gladomora 1932.33. Staljin je jednostavno naredio da se popisivači strijeljaju, a dokumentacija o popisima uništi. Uz to, zabranjena je pod prijetnjom drakonskih kazni, riječ holodomor. Zločin prije Gladomora Gladomor 1932.-1933. bio je drugi po redu masivan zločin nad ukrajinskim narodom. Prvi je izvršen dvadesetih godina 20. st, a treći tijekom završetka Drugog svjetskog rata. Godine 1944. Staljin je naredio uspostavu dviju ukrajinskih bojišnica, kako bi se pod svaku cijenu forsirao Dnjepar i potisnuli naciste. Pri tome nije vodio računa kako je Crvena Armija slabije naoružana od Hitlerove vojske. Rezultat je bilo forsiranje Dnjepra uz vojno neopravdane i zbog toga katastrofalno visoke ljudske gubitke. Objašnjenje koje otkriva razloga ovakvog suludog pretvaranja vojnika u topovsko meso, leži u činjenici što su vojnici Crvene Armije u ovim postrojbama bili pretežito Ukrajinci. Ovi se ovi gubitci pribrajaju demografskim gubitcima izazvanim gladomorima, crvenim terorom, represalijama i nasilnim preseljenjima u Sibir i Kazahstan. Holodomor ukrajinskog naroda 1932.1933. zločin je genocida. On je kao takav i na savjesti demokratskih zemalja Europe i Amerike. Naime, teško je prihvatiti činjenicu da obavještajne službe ovih zemalja nisu uočile kako se u Ukrajini dešava strašan zločin masovnih razmjera. Još zastrašujuće odzvanja činjenica da je tijekom gladomora iz Ukrajine izvještavao američki novinar Walter Duranty, ali niti riječi o genocidu. Što više, pisao je ushićeno o velikim uspjesima komunističkog režima. Njegova izvješća pisana su elokventno i stručno, tako da je za njih nagrađen prestižnom Pulicerovom nagradom. Stoga je bivši ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko s pravom koristio pojam RAVNODUŠNOST, kada kaže: «Svijet mora znati istinu o svim zločinima protiv čovječanstva. Samo na taj način, svi ćemo biti sigurni da RAVNODUŠNOST više nikada neće ohrabrivati zločince». Dr. Ivo Banac u predgovoru knjizi «Genocidni zločin totalitarnog režima u Ukrajini 1932-1933» ispravno zaključuje: «Staljinov sustav uvijek je djelovao uz pomoć zapadnih papućika, uz pomoć laži. Zar nije sramotno da Eduard Herriot, francuski socijalist i bivši predsjednik vlade, nakon obilaska Ukrajine kolovoza i rujna 1933. godine ¨'kategorički opovrgnuo laži buržujske štampe o gladi u Sovjetskom Savezu» (Pravda, 13. rujna 1933.)». No, bilo je novinara koji su unatoč zabranama, uspjeli obavijestiti svijet o genocidu nad Ukrajincima. To su bili William Henry Chamberlin, Harry Lang, Malcolm Muggeridg i ThomasWalker. Kao humanist ne mogu biti ravnodušan prema ukrajinskome gladomoru, jer je tijekom ovoga zločina, pored više milijuna nevinih ljudi, ubijeno i preko 500 ukrajinskih književnika, dakle mojih kolega. Kao bivši političar ne želim biti ravnodušan, jer sam svjestan da se takav zločin ne smije zaboraviti i prešućivati, ukoliko želimo miran, slobodoljubiv, slobodan i častan politički život na cijeloj planeti. Kao povjesničar užasnut sam šutnjom povijesne znanosti tijekom proteklih vremena, kao i uništavanjem primarnih povijesnih izvora od strane sovjetskih komunističkih vlasti. I to je veliki zločin. Kao Hrvat duboko suosjećam s Ukrajincima, kao i sa svim narodima koji su doživjeli sličnu sudbinu. Iz Domovinskog rata pamtim postupke međunarodne zajednice koji bi se mogli svesti pod pojam RAVNODUŠNOST, koji je s pravom koristio uvaženi predsjednik Viktor Juščenko. P.S. Walter Duranty (1884.-1957.) američki novinar rođen u Engleskoj u uglednoj protestantskoj trgovačkoj obitelji. Nakon završenog koledža, preselio se u Pariz. Tijekom Prvoga svjetskog rata radio je kao novinar. Godine 1919, stekao je ugled izvještavajući o Mirovnoj konferenciji u Parizu. Zatim se preselio u Rigi kako bi pratio događaja u ovoj novoj nezavisnoj baltičkoj državi.Radio kao dopisnik iz Moskve tijekom gladomora. Godine 1932. dobio Pulitzerovu nagradu za izvješća iz SSSR-a. U njima je nijekao postojanje gladomora u dijelovima Sovjetskog Saveza.U SSSR Duranty se uselio 1921. Godine 1929, dobio je ekskluzivni intervju od Staljina, što ga je učinilo novinarskom zvijezdom. U Moskvi će boraviti dvanaest godina, kada se vraća u Sjedinjene Američke Države. U New York Timesu Duranty je objavio 23. kolovoz 1933, članak u kojem je napisao: "Svako izvješće o gladi u Rusiji danas, pretjerivanje je ili maligna propaganda». Dana 31. ožujka 1933, Walter Duranty osudio je izvješće o gladomoru u Ukrajini koje je objavio GarethJones u New York Timesu. U članku pod naslovom "Rusi gladni, gladni, ali ne i" piše: "U središtu diplomatskog dvoboja između Velike Britanije i Sovjetskog Saveza zbog optuženih britanskih inženjera, potekla je iz britanskih izvora, a objavljena u američkome tisku, velika panična priča o gladi u Sovjetskom Savezu, s "tisućama mrtvih i milijunima ljudi kojima prijeti smrt od gladi." MalcolmMuggeridge, dopisnik Manchester Guardiana nazvao je Duranty "lažljivcem". Duranty umro je u Floridi u 1957. Cijeli tekst pročitajte OVDJE. «Dometi» - znanstveno-kulturna smotra Matice hrvatske – Ogranak Rijeka, br. 3-4, Rijeka 2011