IVAN ĐIKIĆ ( RECOMMENDED/

UGLEDNI ZNANSTVENIK IVAN ĐIKIĆ: Brine me neiskrenost, iskvarenost i sebičnost političkog sustava koji vlada Hrvatskom 08.03.2019 10:02 Ivan Đikić, ugledni hrvatski znanstvenik koji s mnogo uspjeha istražuje mogućnosti liječenja tumora na frankfurtskom Goethe Sveučilištu, jedan je od osnivača novog Frankfurtskog instituta za rak (FCI), posebne vrste translacijskog onkološkog centra za koji je do 2025. godine osiguran iznos od čak 116 milijuna eura. S prof. Đikićem razgovarali smo internetom, u vrijeme njegova boravka u Portugalu, gdje je u okviru EU programa »Research Training Network« boravio kao jedan od voditelja laboratorija, s ciljem edukacije studenata. Kako nam je objasnio, glavni je cilj skupa educirati mlade znanstvenike u molekularnoj medicini, a žao mu je što među njima nije bilo više studenata iz Hrvatske. Kako ističe, riječ je o četverogodišnjem programu koji financira Europska unija, a studentima omogućava mobilnost, nova iskustva, izradu doktorata i širenje znanosti preko granica europskih zemalja. Koliko se studenata iz Hrvatske prijavilo za »Research Training Network«? – Jučer smo pogledali statistiku studenata i vidio sam da je iz Hrvatske bila samo jedna aplikantica među više od 90 kandidata. Radi se o Ines Tomaškovic, mladoj liječnici iz Hrvatske koja je primljena kod mene u laboratorij. Iz drugih zemalja bilo je puno više kandidata na primjer, iz Poljske, Švedske, Italije, Češke, i drugih zemalja EU-a. Začudio sam se da je tako malo aplikanata iz Hrvatske jer je program jako dobro financiran, radi se o puno većoj plaći nego što je regularna plaća studenata, jer se sele iz jedne zemlje u drugu. Je li razlog tome neinformiranost naših studenata, nespremnost na promjenu sredine ili nešto treće? – Mislim da nisu to vidjeli na vrijeme i nisu bili dovoljno aktivni u tom području da sami pronađu natječaj. Vjerujem da postoji interes talentiranih studenata u Hrvatskoj no moraju bolje pratiti EU znanstvene stranice gdje postoji jako puno dobrih programa za njih. Nakon Lisabona putujete u Boston i Toronto. S kojim razlogom? – Sudjelujem u raspravama o tome na koji je način bolje uključiti tehnologiju, pogotovo kemiju i strukturalnu biologiju u stvaranju novih kemijskih proba, koje imaju veći dio kemijskih karakteristika koje su neophodne za stvaranje pravih lijekova. U tom projektu surađujemo s konzorcijem strukturalne genomike (SGC) i uvjeren sam da će u našem novom institutu u Frankfurtu upravo ta kombinacija bazične kemije, novih tehnologija i kemijskih proba koje ćemo imati u rukama, omogućiti bržu, efikasniju i ekonomičniju (gledajuci cost-benefit omjer), odnosno učinkovitiju primjenu novih otkrića u translacijskoj onkologiji. Veliki je problem što se jako puno novca i vremena troši u laboratorijima na početne kemijske sastojke, od kojih nikada neće biti lijekovi. Ovaj konzorcij koji uključuje tisuće znanstvenika po svijetu daje veliki doprinos cjelokupnoj biomedicini da može uspješnije pronalaziti nove lijekove. Obzirom da kemijske probe ne prolaze dugotrajne provjere kao lijekovi, jesu li dovoljno sigurne za pacijente? – Kemijske probe se ne mogu davati pacijentima jer nisu odobrene kao lijekovi. Kemijska proba je sastojak koji ima definiran afinitet i točno djeluje na jedan protein ili molekulu, topiva je u vodi, nema toksičnost i ima pogodnu biovarijabilnost te se može primjenjivati u organizmu. Od jedne takve kemijske probe puno je brže napraviti lijek. Ukratko, radom s kemijskim probama podižemo kvalitetu znanstvenog istraživanja i olakšavamo posao znanstvenicima, biotehnologiji i farmaindustriji da budu uspješniji u stvaranju novih i efikasnijih lijekova. Na koji način? – Primjerice, poznato je da u ljudskom genomu postoji 2.700 gena odnosno proteina na koji djeluju do sada svi poznati lijekovi. To je tzv. »druggable« genome (genome na koji djeluju lijekovi). S druge pak strane u farmaindustriji imate milijarde kemijskih sastojaka od kojih se pokušava napraviti lijekove. Kad usporedite 2.700 ciljanih molekula s nekoliko milijardi kemijskih sastojaka, jasno je da se radi o ogromnom naporu i trošku pronalaženja lijekova. SGC konzorcij pokušava postići da se od svih tih kemijskih sastojaka, dakle od njih nekoliko milijardi, dođe do nekoliko tisuća supstanci koje su već toliko dobro prostudirane da točno znate kako djeluju u organizmu. Kad takvu kemijsku probu date jednom znanstveniku, on/ona već zna desetke informacija o tome i može ih sa sigurnošću koristiti znajući da djeluju na točno određene proteine, da imaju tu i tu kemijsku karakteristiku, da ulaze u stanice. Takav pristup je danas vodeći trend u biomedicini. Činjenica je da brojne farmaceutske kompanije zatvaraju velike istraživačke pogone, jer nisu bili efikasni. Sada kad su akademski znanstvenici shvatili gdje je slaba karika u tom ciklusu stvaranja novih lijekova, očekuje se puno veća uspješnost kroz suradnju znanstvenika i farmaceutske industrije Što konkretno očekujete od sastanaka u Bostonu i Torontu? – Mnogo očekujem od tih sastanaka jer stvaramo veliki međunarodni konzorcij koji će brojati preko stotinu znanstvenika a imati će široku primjenu. Aplicirat ćemo kroz EU program IMI (Innovative Medicine Initiative) i pokušati dobiti oko 60 milijuna eura da bismo radili na stvaranju kemijskih proba za »druggable« genome. Znanstvenici iz Frankfurta će raditi u suradnji s kolegama iz Stokholma, Toronta, Oxforda i na drugim mjestima. Znači li to da se radi o potpuno novom pristupu izradi lijekova? – Radi se na postupcima koji omogućavaju brzu primjenu i otkrivanje lijekova kako sam opisao. Jako je važno da SGC konzorcij radi na temelju otvorenog pristupa (open access) i svi znanstveni podaci se daju u javnost za korištenje svim znanstvenicima. Od 2004. godine, kad je konzorcij stvoren, privukao je preko 350 milijuna američkih dolara od farmaindustrije, međunarodnih zaklada i vlada. Rezultati pokazuju kako se otvorenim pristupom objavi znanstvenih otkrića (bez patentiranja) može ubrzati proces stvaranja novih lijekova. Kad će započeti s radom novi frankfurtski institut? U njemu ćete se služiti potpuno novim znanstvenim pristupom? – FCI institut već radi od 1. siječnja ove godine. Osmislili smo novi koncept istraživanja tumora, prvenstveno preko timskog rada, napredne tehnologije, koje moraju bit integrirane u cjelokupni sustav istraživanja, dijagnostike i liječenja tumora. Glavni moto našeg instituta je da dovodimo znanost pacijentima, a ne obrnuto. Uvijek se radilo tako da ste imali pacijente u bolnici i onda bi različiti klinički pokusi koristili te pacijente za istraživanje pri čemu je tema studije u centru pažnje a ne interes pojedinog pacijenta. Mi pokušavamo promijeniti takav pristup tako da je pacijent centar i znanstveni postupci se moraju primjenjivati radi interesa tog pojedinca. Ne možemo istražiti sve pacijente, već nam je cilj pronaći na koji način se tumori dobro liječe, i zašto smo uspješni kod nekih lijekova. S druge pak strane zašto dio pacijenata jako loše odgovara na danu terapiju te koje nove terapije možemo otkriti ili primjeniti. Vjerujemo da se takvim pristupom moze jako puno otkriti o nastanku i liječenju tumora. Hoćete li se fokusirati na pacijente iz Sveučilišne bolnice u Frankfurtu? Kako ćete ih probirati? – Već imamo pacijente koji su uključeni u kliničke pokuse, njih pratimo, u većoj grupi vidimo koji pacijenti pokazuju razlike u odgovoru na danu terapiju. Te pacijente tada rekrutiramo u projekte FCI-a, gdje koristimo sve moguće tehnologije i metode za daljnja istraživanja. Tko su članovi Vašeg tima? – FCI je uistinu institut koji je nastao timskim radom. Osnivači su Hubert Serve, direktor Interne klinike u području hematološke onkologije, Florian Greten direktor Georg Speyer Instituta koji se bavi tumorskom genetikom miša, i ja koji se bavim molekularnim istraživanjem tumora. Zajednički smo stvorili viziju FCI-a, i vjerujemo da ćemo zajedničkim radom uspjeti mnogo više nego da svatko od nas radi pojedinačno. Danas je moderno istraživanje tumora nezamislivo s malim grupama i malim laboratorijima. Osim nas trojice uključeno je i drugih 25 znanstvenih i kliničkih grupa iz naše Sveučilišne bolnice i Goethe Sveučilišta tako da imamo kritičnu masu svih potrebnih disciplina. Za sada smo stvorili bazu znanosti i bazu klinike u jednom virtualnom svijetu, a za pet godina imat ćemo sve to u realnom svijetu, kad se i fizički izgradi taj institut. Na natječaju smo dobili 42 milijuna eura za znanstveni rad u sljedećih sedam godina, a u isto vrijeme oko 74 milijuna eura da sagradimo zgradu i opremimo institut. Moglo se čuti u medijima da radite laboratorij koji će iznjedriti lijek protiv raka. Koliko je realno očekivati da će se pronaći lijek za rak, zapravo se radi o lijekovima koji rak čine kroničnom bolešću? – Jedan od ciljeva mog dugogodišnjeg znanstvenog rada je pobijediti rak. To nije samo moj cilj, nego cilj tisuća znanstvenika koji marljivo rade i istražuju tumore jer smo svi svjesni koliko su tumori teški za liječenje. Cilj je pobijediti rak i pretvoriti tu bolest u kroničnu. Na tom putu neće biti lakih obećanja o velikom novom i jedinstvenom lijeku za sve vrste raka. To jednostavno nije moguće. No napredak je očigledan. Od kada se bavim istraživanjem tumora, a to je više od 25 godina, mnoga otkrića na kojima sam radio tijekom doktorata u laboratoriju Josepha Schlessingera u New Yorku, pretvorena su u nove lijekove koji se danas koriste u klinici u liječenju tumora bubrega, tumora melanoma i želuca. Korištenjem novih terapija preživljavanje brojnih tumora je produženo, mnogi nemetastatski tumori su danas izlječivi, no za veći broj metastatskih tumora još uvijek nemamo rješenja. U isto vrijeme vidimo da se pojava tumora širi, da se pojavljuju sve ranije i da su sve agresivniji. – Točno je i pojava agresivnih metastatskih tumora kod sve mlađih ljudi (između 30 i 40 godina) je uistinu zabrinjavajuća jer ukazuje na razlike u uzorcima stvaranja tumora danas i prije dvadesetak godina. No edukacijom građana moramo raditi na tome da se prekine spirala širenja nekontroliranog straha u populaciji kad čovjek dobije dijagnozu tumora. Moramo bolesnicima pružiti konkretne činjenice koje pokazuju da je u mnogim slučajevima rak pobjediv, a tamo gdje nije pobjediv, postoji čitav niz postupaka, terapijskih, pogotovo kombinacijom lijekova i imunoterapije, koji su djelotvorni… Sve te nove metode danas omogućuju da ljudi žive čak i 10 godina nakon dijagnoze tumora i zato realno govorimo o kontroliranju tumora kao kroničnih bolesti. Kronična bolest je kad netko umjesto da umre za šest mjeseci poživi pet ili deset godina, i kad čujete izjave tih ljudi da im je jedan od najvećih darova što su mogli vidjeti da su im djeca doživjela 18 godina, da su imali priliku reflektirati svoj život i napraviti nešto u vlastitom životu, taj dar da vam netko produži život je ogroman dar. I to dobro znaju pacijenti koji prolaze kroz tu borbu kao i liječnici i znanstvenici. No ipak je sve više bombastičnih najava o novim lijekovima za tumore? – Senzacionalizam gdje pojedinci olako obećavaju fenomenalne lijekove za tumore, a ne prezentiraju konkretne rezultate, se mora javno i argumentirano kritizirati od liječnika i znanstvenika da bi javnost bila pravovremeno educirana. Nažalost, svaka neodgovorna izjava pogađa određeni broj ljudi koji pate i koji očekuju jako puno od liječnika. Moramo govoriti o realnim uspjesima, problemima, ali i izazovima u liječenju tumora. Što se više stručnjaka priključi tom području, bit ćemo uspješniji. Drago mi je vidjeti da se sve više stručnjaka iz područja matematike, kompjutorskih znanosti, umjetne inteligencije, priključuje istraživanju tumora. Pacijente s kojim dijagnozama ćete uključiti u vaša nova istraživanja? – Na kompetitivnom natječaju pri odobravanju novčanih sredstava mi smo već prezentirali tri tumorske vrste na kojima radimo jer na njima već imamo kliničke pokuse i pacijenti su uključeni u našoj klinici. Radimo na glioblastomu, iz skupine tumora mozga, tumorima debelog crijeva i agresivnim vrstama leukemije i limfoma. S koliko pacijenata će se raditi? – Teško je reći, selekcija pacijenata koji ulaze u naš znanstveni program ovisi o njihovom ponašanju u kliničkom pokusu. Na primjer, kod tumora debelog crijeva imali smo sastanak prije dva tjedna, te smo od velike grupe odabrali pacijente koje sad detaljno obrađujemo, gledamo histološke nalaze, njih pokušavamo istražiti puno dublje. Kad očekujete nekakve prve primjenjive rezultate? – Očekujemo rezultate kontinuirano, nama znanstvenicima svako je novo saznanje vrijedan rezultat. A ako pitate kad očekujemo da to bude primjenjivo na pacijente, to je teško predvidjeti. Ali uvjereni smo da je naš koncept originalan i nudi nove mogućnosti za individualni pristup bolesnicima. Recenzenti našeg projekta su naglasili da je jako važno da smo napraviti fokus na pacijente i da popunjavamo područje koje omogućava da će otkrića do kojih dođemo biti brže primjenljiva u klinici. Primijetili ste da je novac koji ste dobili pola hrvatskog budžeta za znanost. Primjećujete li možda da se u zadnjih nekoliko godina mijenja društvena klima u Hrvatskoj, popravlja položaj znanosti, ili je sve ostalo na istome? – Istina je da su sredstva za kvalitetne projekte u Hrvatskoj dosta niska, ali o tome govorimo 20 godina i nitko na to ne reagira. Ono što me puno više zabrinjava jest odnos društva i institucija prema stručnjacima u Hrvatskoj. Nažalost, život stručnjaka u Hrvatskoj obojen je sukobima i destruktivnim radnim sredinama. Stručnjaci teško mogu raditi svoj posao na kvalitetan način, a da pritom ne budu uključeni u napade, ljubomoru, podmetanja, sudske postupke. Imate i slučajeve poput nedavnog u Rijeci, gdje vrhunsko školovani neurokirurg pobjegne iz klinike zbog omalovažavanja i postane liječnik opće prakse u malom mjestu. Radi se o donedavnom predstojniku Klinike za neurokirurgiju riječkog KBC-a profesoru Dinku Štimcu. To nije sramota za njega, to je kolaps sustava, znak dubinske krize naše zemlje i to nije izoliran slučaj, tako je bilo i u Zagrebu s prof. Paladinom. Takvih slučajeva ima u svim strukama u Hrvatskoj, no osobno sam bolje upoznat sa zdravstvom i znanošću. Znači, imamo jednu antiznanstvenu klimu u Hrvatskoj? – Rekao bih da u Hrvatskoj ne postoji odgovornost sustava koji će štititi stručnjake da se mogu fokusirati na svoj posao, napredak znanosti i medicine. Takva moralna kriza našeg društva koju viđamo od vrtića do bolnica ugrožava Hrvatsku, i mislim da je budućnost i opstanak Hrvatske puno više ugrožen takvim stilom ponašanja koji je danas dominantan nego nedostatkom novca. Novac će se moći nadoknaditi, ali gubitak ovakvih stručnjaka i gubitak mladih koji odlaze se neće moći nadoknaditi. Moramo biti svjesni da danas u Hrvatskoj živi manje od 4 milijuna ljudi, te nedostaju stručnjaci u gotovo svim društvenim i gospodarskim disciplinama. Hrvatska postaje sve više uslužna zemlja za druge a manje inovativna i kreativna zemlja mladih i talentiranih ljudi. Stoga ne čudi da smo na začelju EU-a po većini kriterija uspješnosti. Poznato je da je bivši ministar Pavo Barišić tužio vašeg suprijavitelja za plagiranje, prof. Zovka. Jeste li i vi dobili sudsku tužbu? – Ne bih o tom slučaju. Bivšem ministru ne treba davati pažnje niti značaja. Tužbe su nažalost u Hrvatskoj postale prošireni trend kažnjavanja intelektualaca koji slobodno misle i ukazuju na probleme u društvu. Političari i poslušnici misle da preko sudskih tužbi mogu ugušiti javnu riječ i kritiku. Je li taj model vlasti danas prevladan? – Brine me neiskrenost, iskvarenost i sebičnost političkog sustava koji vlada Hrvatskom zadnjih 25 godina. Oni samo o sebi brinu i ne pokazuju nikakvu empatiju za najveći dio građana Hrvatske. Stvaraju se umjetni sukobi i bespredmetne ideološke rasprave, a u isto vrijeme Hrvatska tone sve dublje u usporedbi s drugim zemljama EU-a. Nažalost takav način ophođenja se proširio u većem dijelu društva i danas ćete rijetko u Hrvatskoj pronaći mjesto kreativne stvaralačke slobode, uključivosti i zadovoljstva. Postoji manji broj izoliranih privatnih firmi sa stvaralačkim duhom i njima sve čestitke i podrška, no u bolnicama, fakultetima, sveučilistima to je velika rijetkost. Kada bih mogao poželjeti samo jednu želju za mlade, bilo bi to da mogu raditi u miru i klimi kreativnog rada i zadovoljstva u Hrvatskoj. To bi značajno pomoglo oporavku današnje društvene i demografske krize. (Ljerka Bratonja Martinović)