FUKUJAMA UVJEREN

Jutarnji list ‘Ovaj put je doista stigao kraj povijesti! Rusija je ponižena, a u Kini se odvija teški debakl‘ Čuveni filozof kaže kako je očito da postoje ključne slabosti u srži naizgled jakih autoritarnih država poput Rusije i Kine Piše:Tomislav ŠoštarićObjavljeno: 20. listopad 2022. 22:02 Francis Fukuyama, američki filozof japanskoga podrijetla i viši suradnik na Institutu za međunarodne studije Freeman Spogli Sveučilišta Stanford, u tekstu za The Atlantic navodi kako se pojavio još jedan, novi dokaz da je doista na nastupio kraj povijesti, nastavljajući time tematiziranje teza koje je iznio u svojoj kontroverznoj knjizi "Kraj povijesti i posljednji čovjek" početkom 90-ih godina. Radi se o njegovom najpoznatijem, istovremeno žestoko osporavanom, ali i nekritički hvaljenom djelu, za koje neki tvrde da vrvi proturječnim tezama - po nekima svjesno ugrađenima u koncept - dok drugi smatraju da se Fukuyamin koncept pogrešno i površno shvaća kao apologetika liberalnog kapitalizma, koji će kao model demokracije zavladati svijetom nakon što je kolapsom Sovjetskog saveza eliminirana i posljednja ideološka alternativa liberalizmu. Koncept se najčešće interpretira na način da je njime Fukuyama želio naznačiti dovršetak jednog dugog povijesnog razdoblja s tezom da svojevrsno finale, krajnju točku tog razdoblja, predstavlja epoha zapadnjačke liberalne demokracije uvezane s ekonomijom kapitalizma. Tijekom prošlog desetljeća, navodi Fukuyama u novom osvrtu koji je objavio The Atlantic, globalnu su politiku uvelike oblikovale jake države čiji čelnici nisu bili ograničeni zakonom ili ustavom. Rusija i Kina su tvrdile da je liberalna demokracija u dugoročnom opadanju te da je njihov brend ‘mišićave‘ autoritarne vlade sposoban djelovati odlučno i riješiti stvari dok njihovi demokratski suparnici raspravljaju, kolebaju se i ne ispunjavaju svoja obećanja. Ove dvije zemlje, kako navodi, bile su avangarda šireg autoritarnog vala koji je unazadio demokratska postignuća diljem svijeta, od Mjanmara preko Tunisa do Mađarske i Salvadora. No, tijekom ove godine, ističe, postalo je očito kako postoje ključne slabosti u biti ovih jakih država. Dvije su vrste slabosti. Kao prvo, koncentracija moći u rukama jednog vođe na vrhu gotovo da jamči nekvalitetno donošenje odluka, a s vremenom proizvodi doista katastrofalne posljedice. Kao drugo, odsutnost javne rasprave i debate u ‘jakim‘ državama, kao i bilo kakvog mehanizma odgovornosti, znači da je podrška vođe plitka i da može erodirati u trenutku. Pristaše liberalne demokracije, navodi Fukuyama, ne smiju se prepustiti fatalizmu koji prešutno prihvaća rusko-kinesku liniju da su takve demokracije u neizbježnom padu. Dugoročni napredak modernih institucija, kako ističe, nije niti linearan niti automatski. Plitka potpora Putinovom režimu Tijekom godina mogli su se uočiti veliki zastoji u napretku liberalnih i demokratskih institucija, s usponom fašizma i komunizma u 30-ima ili vojnim udarima i naftnim krizama u 60-ima i 70-ima. Pa ipak, liberalna demokracija je, navodi Fukuyama, sve izdržala i uporno se vraćala jer su alternative vrlo loše. Ljudi u različitim kulturama ne vole živjeti pod diktaturom i cijene vlastitu slobodu. Niti jedna autoritarna vlast ne predstavlja društvo koje je, dugoročno gledano, privlačnije od liberalne demokracije te bi se stoga moglo smatrati ciljem ili krajnjom točkom povijesnog napretka, tvrdi Fukuyama. Milijuni ljudi koji napuštaju siromašne, korumpirane ili nasilne zemlje kako bi tražili bolji život, ne u Rusiji, Kini ili Iranu, već na liberalnom, demokratskom Zapadu, dobro to demonstriraju. Hegel je, navodi autor, skovao izraz ‘kraj povijesti‘ kako bi se referirao na uspon liberalne države nakon Francuske revolucije kao cilja ili smjera prema kojem je težio povijesni napredak. Desetljećima nakon toga marksisti će posuđivati ​​od Hegela i tvrditi da će pravi kraj povijesti biti komunistička utopija. Kada je 1989. napisao članak te potom 1992. knjigu s izrazom ‘kraj povijesti‘ u naslovu, navodi Fukuyama, ukazao je kako je marksistička verzija očito pogrešna te da se čini da nema više alternative liberalnoj demokraciji. Mogli su se, kaže, vidjeti zastrašujući preokreti u napretku liberalne demokracije u proteklih 15 godina, ali nazadovanje ne znači da je temeljni narativ pogrešan. Nijedna od ponuđenih alternativa ne izgleda kao bolja, tvrdi Fukuyama. Slabosti jakih država dobro su se ogledale u Rusiji. Predsjednik Vladimir Putin jedini donosi odluke - čak je i bivši Sovjetski Savez, navodi, imao politbiro u kojem je partijski tajnik morao provjeravati političke ideje. Moglo se vidjeti Putina kako sjedi na kraju dugačkog stola sa svojim ministrima obrane i vanjskih poslova zbog straha od covida-19, pri čemu je bio toliko izoliran da nije imao pojma koliko je ukrajinski nacionalni identitet postao jak posljednjih godina niti koliko će žestok otpor izazvati njegova invazija na Ukrajinu. Na sličan način, nabraja dalje, nije znao ništa o tome koliko su duboko korupcija i nesposobnost uhvatili korijen u njegovoj vlastitoj vojsci, koliko loše funkcionira moderno oružje koje je razvio ili koliko je loše obučen njegov vlastiti časnički zbor. Sva plitkost potpore njegovom režimu postala je očigledna jurnjavom mladih ruskih muškaraca prema granicama kada je 21. rujna objavio svoju "djelomičnu mobilizaciju". Blizu 700.000 Rusa, navodi Fukuyama, pobjeglo je u Gruziju, Kazahstan, Finsku ili neku drugu zemlju koja ih je voljna primiti, što je mnogo veći broj ljudi nego što ih je mobilizirano. Oni koje je regrutacija zatekla nespremne bačeni su izravno u borbu bez odgovarajuće obuke i opreme, a već se pojavljuju na bojištima kao ratni zarobljenici ili stradali. Putinov se legitimitet temeljio na društvenom ugovoru koji je građanima obećavao stabilnost i barem nekakav prosperitet u zamjenu za političku pasivnost, no režim je, navodi, prekršio taj dogovor i sada osjeća posljedice. Rusija kao predmet ismijavanja Putinove loše odluke i plitka potpora javnosti proizveli su jednu od najvećih strateških grešaka koje se pamte. Daleko od toga da demonstrira svoju veličinu i obnavlja svoje carstvo, Rusija je zapravo postala globalni predmet ismijavanja i pretrpjet će, procjenjuje Fukuyama, daljnja poniženja od Kijeva u nadolazećim tjednima. Cjelokupna ruska vojna pozicija na jugu Ukrajine vjerojatno će se urušiti, a Ukrajinci imaju stvarnu priliku osloboditi Krimski poluotok po prvi put od 2014. godine. Ovi preokreti izazvali su golemu količinu prstiju koji upiru u Moskvu, a Kremlj se još jače obračunava sa svakim neslaganjem. Pitanje hoće li sam Putin uspjeti preživjeti ruski vojni poraz ostaje otvoreno. Nešto slično, iako malo manje dramatično, događa se u Kini, smatra Fukuyama. Jedno od obilježja kineskog autoritarizma u razdoblju između reformi Deng Xiaopinga 1978. i dolaska Xi Jinpinga na vlast 2013. godine, bio je stupanj do kojeg je taj autoritarizam bio institucionaliziran. Institucije znače da vladari moraju slijediti pravila i ne mogu činiti što god žele. Komunistička partija Kine sama je sebi nametnula mnoga pravila - obveznu dob za odlazak u mirovinu za stranačke kadrove, stroge meritokratske standarde za zapošljavanje i napredovanje, a iznad svega ograničenje mandata na 10 godina za najviše rukovodstvo stranke. Deng Xiaoping uspostavio je sustav kolektivnog vodstva upravo kako bi izbjegao dominaciju jednog opsesivnog vođe poput Mao Zedonga.