Klasni se Čovjek, u čitavoj povjesti, gotovo lijepijo na svako društveno govno. S pravom primarnog svaratelja svih zemaljskih dobara. Uzalud je tražio mjesto za svoj opstanak. Pod žarkim suncem, ni pod kišnim oblakom. U skitnjama, hvatao je bačene mrvice, od svega što je stvorio u svome krhtnom, vegetirajućem čemeru. Čelila ga žuljevita krv i znoj. Nikada se molio nije, jer Boga sretao nije. Danas, u demokrankraciji, i u tuđem izobilju, dostojno umire. Posnički, k'o gladni pas...!