PIŠE INOSLAV BEŠKER

MRAČNA STRANA VATIKANA Gdje je nestala Emanuela? ‘Oteta je radi ucjenjivanja Svete Stolice, spominjale su se orgije i svećenici...‘ Lani je Salvatore Sarnataro, povezan s mafijom, priznao da mu je sin sudjelovao u njezinoj otmici. Je li lagao? Piše:Inoslav BeškerObjavljeno: 15. siječanj 2023. 23:16 U Državi Vatikanskoga Grada otvorena je istraga o nestanku Emanuele Orlandi, obznanio je u ponedjeljak Matteo Bruni, voditelj Ureda za novinstvo Svete Stolice. Neuobičajen je podatak da je ta vatikanska državljanka, tada petnaestogodišnjakinja, nestala u središtu Rima još 22 lipnja 1983. Istraga kasni gotovo punih 40 godina - ali ne bi bilo točno reći da se njome Sveta Stolica nije bavila i ranije. Istraga oko nestanka Emanuele Orlandi u početku je krenula od pretpostavke da je cura utekla s nekim momkom. To je naknadno potvrdio i jedan od dvojice tadašnjih tajnika pape sv. Ivana Pavla II, monsignor Emery Kabongo. Tek kad su počele anonimne dojave istraga je krenula prema otmici, ali ta je pretpostavka izbila u javnost kad je Papa, nakon Molitve Anđelova pozdravljenja 3 srpnja 1983, dakle 12 dana nakon Emanuelina nestanka, pozvao one koji nešto znaju da to kažu. U srpnju 2019 su, na temelju anonimne dojave, u Vatikanu otvorili dva groba na tamošnjemu Teutonskom (nizozemskom, flamanskom, njemačkom i austrijskom) groblju unutar samih vatikanskih zidina. Naime, obitelji Orlandi je godinu ranije stiglo anonimno pismo u kojemu se kaže da njihova kći počiva ondje, gdje pokazuje anđeo. Kad bi to bila istina, značilo bi da je tu, mrtva i neobilježena, na samo dvjestotinjak metara zračne crte od stana neutješnih roditelja, koji nisu imali ni grob na kojemu bi plakali. Grobovi su otvoreni, u njima nije bilo ostataka Emanuele Orlandi. U srpnju 2019. su u Vatikanu otvorili dva groba na tamošnjemu Teutonskom groblju unutar vatikanskih zidina. Obitelji Orlandi je godinu prije stiglo anonimno pismo u kojemu se kaže da njihova kći počiva ondje Handout/Afp/Profimedia/Handout/afp/profimedia Novu istragu pokrenuo je sada vatikanski promotor pravde (kako se ondje naziva tužilac) Alessandro Diddi. On se, kaže, time odazvao na zahtjeve koje je obitelj nestale djevojke podnijela na raznim mjestima. Obitelj je potkraj 2019 pisala papi Frani, zahtijevajući istinu. Pietro Orlandi, brat nestale djevojke, uporno opetuje kako je uvjeren da je "istina u Vatikanu". Ipak, za istragu je bila nadležna Italija, gdje je nestanak zabilježen. Ali talijanska istraga nije donijela definitivan rezultat. Ondje je tako 2006 policiji i glasilima anonimno dojavljeno da je Emanuela Orlandi potajno ukopana u grobnici Enrica "Renatina" De Pedisa u rimskoj Bazilici sv. Apolinarija. Ni ondje je nisu našli. Novi impuls pomalo zamrlom zanimanju za sudbinu Emanuele Orlandi otvorila je Netflixova dokuserija "Vatican Girl: The Disappearance of Emanuela Orlandi" (Vatikanska cura: nestanak Emanuele Orlandi), emitirana lani u listopadu. Pokušala je odići neproziran pokrov s te tajne. Tada smo o tome pisali za Slobodnu Dalmaciju. Unaprijed se ispričavamo čitateljima koji su eventualno čitali taj tekst što će ovdje naići praktički na iste podatke. Ni nakon otvaranja vatikanske istrage još nema aktualnih novosti. Ali i one prethodno utvrđene doimaju se poput zapletena krimića. Kao i u poslovici, zbilja je i ovaj put zapletenija od romana. Emanuela Orlandi se toga lipanjskog popodneva vraćala s lekcije flaute u Rimu, ali kući u Vatikan nije došla. Do danas nije nađena ni živa ni mrtva. Bila je vatikanska državljanka, po ocu koji je radio kao papinski činovnik u "vatikanskoj banci": Zavodu za vjerska djela (IOR). Mjesec i pô ranije nestala je također 15-godišnja Mirella Gregori, talijanska srednjoškolka, koja se družila s vatikanskim žandarom Raoulom Bonarellijem. Ni ona nije nikada nađena. Istraga o njihovu nestanku vođena je u Italiji kao zajednički slučaj, ali je obustavljena 2015, u nedostatku ikakvih čvrstih dokaza. Emanuelin brat Pietro Orlandi više je puta tvrdio, pa i u posljednjoj Netflixovoj dokumentarnoj seriji, da je njegova sestra oteta radi ucjenjivanja Svete Stolice. Turski desničarski ekstremist Mehmet Ali Ağca, pripadnik "Sivih vukova" koji je dvije godine ranije na Trgu Sv. Petra u Vatikanu pokušao ubiti i teško ranio papu sv. Ivana Pavla II, tvrdio je da zna gdje je Orlandi i davao razumjeti da će djevojka biti vraćena roditeljima kad njega oslobode. Da su otmice Emanuele Orlandi i njene vršnjakinje Mirelle Gregori povezane s Ağcinim atentatom na sv. Ivana Pavla II tvrdio je, također natenane i s puno pojedinosti, i Ferdinando Imposimato, koji je 1981 kao istražni sudac vodio istragu o tom atentatu, a kasnije je bio odvjetnik pravozastupnik obitelji Orlandi. On je o tome 2002 objavio knjigu "Vatikan: državna afera" (Vaticano: un affare di Stato). Imposimato tvrdi da su Ağcini nalogodavci vjerovali da će Ağca biti pušten na slobodu kako bi se spasila djevojka. Navodno je i jedno i drugo organizirala tadašnja istočnonjemačka Državna sigurnost (StaS Vandeville Eric/abaca/Abaca Press/Profimedia/Vandeville Eric/abaca/abaca Press/profimedia Imposimato je pisao da je 1981 u Istočnom Berlinu, ali na zahtjev Moskve, StaSi pokrenula "Operaciju Papa" (Operation Papst), kako bi se dezinformacijama svjetsko javno mnijenje uvjerilo da odgovornost za Ağcin atentat snosi američka Središnja obavještajna agencija (CIA), a ne neka sovjetska služba. U tu je verziju navodno vjerovao i tadašnji kardinal državni tajnik Agostino Casaroli. Po Imposimatu - bio je sustavno kljukan dezinformacijama iz istočnog bloka čije su ga špijunaže prisluškivale. Navodno je StaSijev agent bio i Casarolijev prijatelj Eugen Brammertz, benediktinac iz Triera, urednik u vatikanskom dnevniku Osservatoreu Romanu. Brammertz je s prozora svog ureda, piše Imposimato, mogao svakodnevno vidjeti kako Emanuela Orlandi odlazi u školu. Često se zaustavljala sa satnikom Švicarske garde Aloisom Estermannom, tada 24-godišnjakom, koji je dvije godine ranije prvi prihvatio teško ranjenog Papu. Imposimato tvrdi da je StaSi unovačila u svoje špijune i Estermanna, te da je zahvaljujući njemu ozvučena praktički sva Apostolska palača: prvo prvi kat na kojemu je ured i privatne prostorije imao kardinal državni tajnik, a zatim postupno i drugi i treći kat, gdje su boravili i radili pape sve do Frane. Estermann je ubijen u Vatikanu 1998, samo četiri sata pošto je promaknut u pukovnika i imenovan na dužnost zapovjednika Švicarske straže. Zajedno s njime u istoj lokvi krvi u njihovu stanu u sklopu vojarne Švicarske straže ležala je njegova supruga Gladys Meza Romero (liječnica iz Venezuele, diplomatska službenica u venuzuelanskom veleposlanstvu pri Svetoj Stolici), a odmah do njih potkaplar Švicarske straže Cédric Tornay, ispod čijeg je tijela nađen njegov službeni pištolj. Vatikanska istraga je utvrdila da je Tornay ubio njih pa sebe, a Tornayjeva obitelj i danas tvrdi da je to namještaljk Filippo Monteforte/Afp/Profimedia/Filippo Monteforte/afp/profimedia Papa Wojtyła je, tvrdi Imposimato, bio i pod izravnom kontrolom sovjetskog Odbora državne sigurnosti (KGB) preko Fëdora Sergeeviča Sokolova, koji se kao lažni stipendist vrzmao oko Alda Mora u doba otmice (Moro nije prekidao svoj posao sveučilišnog profesora), pa nestao iz Rima, a vratio se kao dopisnik TASS-a u godinama atentata na Papu, suđenja Ağci, te otmica Emanuele Orlandi i Mirelle Gregori. Od srpnja 1983 do veljače 1985 Papi su stizala mnoga ucjenjivačka pisma u kojima se zahtijeva oslobađanje Ağce, Çelebija (njegova turskog prijatelja), Bagcija i Antonova (navodnog šefa "bugarske veze"). Imposimato je naveo da mu je 2001 i 2002 u Berlinu bivši StaSijev pukovnik Günther Bohnsack priznao da je većinu tih pisama izmislio sam, a i potpisane organizacije, uključujući i fantomsku Frontu Turkesh. Najvažniji je - i najdvojbeniji - Imposimatov zaključak da je otmica Emanuele Orlandi usporila Papinu međunarodnu aktivnost i da je tako na nekoliko godina odgođen pad sovjetskog imperija. Politolozi smatraju da se SSSR raspao ne zbog Papinih akcija, nego uslijed ekonomske nesposobnosti da prati novu, svemirsku fazu utrke u naoružavanju, a krah je ubrzao gubitnički ruski rat u Afganistanu. Po svemu sudeći, i StaSi i Ağca su naprosto ulučili priliku da zamute vodu i pokušaju izvući atentatora. Ağca je na sva usta tvrdio da su njegov atentat na Papu i otmica vatikanske cure bili povezani - ali nije rekao kako. A i da je Ağca to i rekao, to ne bi bio dokaz, jer taj je lagao netom bi zinuo, a laže i danas. Pošto je pušten iz Italije, Ağca se pohvalio da je istražiteljima kroz godine pružio pedeset različitih verzija o atentatu na sv. Ivana Pavla II. Independent Photo Agency Srl/Alamy/Alamy/Profimedia/Independent Photo Agency Srl/alamy/alamy/profimedia Profilirane su još dvije pretpostavke: ucjenjivanje Svete Stolice da nadoknadi štetu koju je IOR nanio mafiji, odnosno maloljetnička prostitucija uz pomoć droge, koja je pošla po zlu, pa je trebalo krišom ukloniti tijela. Poznato je da je IOR, dok ga je vodio litavoamerički nadbiskup Paul Casimir Marcinkus, "prao" novac onima koji su se bojali da bi im kapital u talijanskim (ili drugim) bankama mogao navući na vrat poreznike, a možda i druge organe, zainteresirane za porijeklo novca. Marcinkus je u Manili spasio život sv. Pavlu VI u atentatu, zaradivši papinsku doživotnu zahvalnost. Sigurno je da mu nije sv. Pavao VI odobrio da "pere" novac i mafijaškoj Cosi nostri. I vatikanski novac je propao u krahu Ambrozijanske banke. IOR je sebe službeno proglasio žrtvom a ne vinovnikom kraha Ambrozijanske banke, u kojoj su stradali brojni sitni štediše, privučeni kuloarski razglašenom crkvenom solidnošću te milanske ustanove. Ipak, Vatikan je radije izabrao da plati 240 milijuna dolara odštete Ambrozijanskoj banci, umjesto da sam traži odštetu. Cosa nostra je zato ubila predsjednika Ambrozijanske banke Roberta Calvija i mrtvoga ga objesila o londonski Most crnih fratara. Vjerovala je, navodno, da novac nije nestao, nego da ga je papa sv. Wojtyła poslao u rodnu Poljsku, kao pomoć antikomunističkom sindikatu Solidarność, kojemu je baš on nadjenuo taj naziv dok je bio kardinal nadbiskup u Krakówu. Po toj verziji, otmica je poslužila za ucjenu. Povjerena je rimskoj područnoj mafijaškoj Bandi s Magliane koju je vodio Enrico De Pedis, zvan "Renatino". On je ubijen 1990 i sahranjen, poput sveca, pod oltarom u rimskoj Bazilici sv. Apolinarija. Odobrenje da De Pedis bude zakopan u Svetom Apolinariju dao je osobno tadašnji kardinal vikar Ugo Poletti, papinski namjesnik u Nadbiskupiji rimskoj, istodobno i predsjednik Talijanske biskupske konferencije, obrazloživši to dobročinstvima koje je "Renatino" učinio mladima i Crkvi. Nikada nije precizirano koje je to usluge učinio zloglasni mafijaš. Antonio Mancini, De Pedisov pobočnik koji je poslije kao "pokajnik" surađivao s istražnim organima, tvrdio je da je De Pedis posredovao da mafije prestanu proganjati Svetu Stolicu koja je potajno isplatila Cosi nostri samo dio novca koji je izgubila u Ambrozijanskoj banci, a da mu je zauzvrat obećano nekoliko usluga - među njima i ukop u bazilici. Postoji i dodatna verzija. Razvikani vatikanski egzorcist o. Gabriele Amorth tvrdio je 2012 da je Emanuela Orlandi drogirana i umrla u Vatikanu u pedofilskoj orgiji u kojoj su sudjelovali prelati, neki žandar zadužen za novačenje curica, te dužnosnici nekog veleposlanstva pri Svetoj Stolici. Navodno mu je to rekao monsinjor Simeone Duca, iz zadarskih Arbanasa, u svoje doba glavni vatikanski naftaš. Mafijaš Simone Calcara, "pokajani" suradnik talijanskih istražnih organa, rekao je 2014 da je u orgiji kada je umrla Emanuela Orlandi sudjelovao i monsinjor Marcinkus. Još 2008 se oglasila svojedobna De Pedisova ljubavnica Sabrina Minardi, rekavši da je sama u jednoj prilici De Pedisovim sivim BMW-om prevezla otetu djevojku, da je ona držana u zatočeništvu u podrumu neke zgrade blizu Bolnice sv. Camilla Forlaninija, da je očito bila drogirana, da ju je na vatikanskoj benzinskoj crpki predala osobi koja je po svemu sličila na svećenika, te da je kasnije vraćena, pa ubijena i bačena u neku betonirku u Torvajanici. Po njezinim riječima, ubojstvo je naručio nadbiskup Marcinkus. image Proto/giacomino/ropi/Zuma Press/Profimedia/Proto/giacomino/ropi/zuma Press/profimedia Sabrina Minardi sama je priznala da je kokainoman, da ima "rupe u pamćenju", a njezinoj neuvjerljivosti pridonijela je i tvrdnja da je zajedno s Emanuelom Orlandi u betonirku bačeno tijelo dječaka Domenica Nicitre, mafijaševa sina, koji je otet deset godina poslije Emanuele Orlandi i tri godine po De Pedisovoj smrti. Tek je u kolovozu 2022 rimska la Repubblica objavila da je još 2008 Salvatore Sarnataro, blizak de Pedisov suradnik, priznao u zapisnik da mu je njegov sin Marco Sarnataro, umro 2007, rekao da je sudjelovao u otmici Emanuele Orlandi. Iskoristio je priliku dok su obojica bili u rimskom zatvoru Regini Coeli, ispripovijedao da su 15-godišnjakinju prethodno danima slijedili on, Ciletto (Angelo Cassani) i Giggetto (Gianfranco Cerboni). Dvojica Emanuelinih prijatelja, koji su u istrazi kazali da ih je opsesivno slijedio neki muškarac, koga nisu nikad više vidjeli poslije otmice, na fotografijama su identificirali Sarnatara kao tog uhodu. Za taj posao Sarnataro ml. je od De Pedisa dobio na dar suzuki 1100. U garaži kraj Ville Borghese je novinar Antonio Parisi 2008 našao sivi BMW za koji je Minardi tvrdila da je korišten pri otmici Emanuele Orlandi. Taj je auto prethodno pripadao mešetaru Flaviju Carboneu, okrivljenome pa oslobođenome u više sudskih afera, Berlusconijevu poslovnom partneru, pobočniku Licia Gellija (vođe profašitičke i prevratničke paramasonske lože P2), prijatelju mafijaškog bossa "Pippa" Calòa i njegovu posredniku pri Calviju, asistentu velikog meštra Talijanskoga Velikog Orijenta masona Armanda Corone i sve takvih znamenitih likova. Je li to priznanje bilo lažno? Vrag će ga znati. Barem lažnih tragova nije manjkalo svih ovih godina.