IZ CRNE POVIJESTI HRVATSKE - DEPORTACIJA ŽIDOVA IZ ZAGREBA

DEPORTACIJA ŽIDOVA IZ ZAGREBA KOME SE TO DIŽE SPOMENIK NA ZAGREBAČKOM KOLODVORU? Posvetom se sugerira da se Holokaust dogodio negdje drugdje, a ne baš tamo gdje se spomenik diže AUTOR: Ivo Goldstein OBJAVLJENO: 02.06.2019. u 16:00 Zvonimir Barišin / HANZA MEDIA U utorak, 4. lipnja, ako zastupnici zagrebačke Gradske skupštine izglasaju, pred poštom kod Glavnog kolodvora podići će se Spomenik žrtvama Holokausta, autora Dalibora Stošića i Krešimira Rogine, “kao gestu sjećanja na šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu s porukom da se prošlost ne ponovi”. VEZANE VIJESTI NA MIROGOJU OBILJEŽEN DAN SJEĆANJA NA HOLOKAUST Kraus se prisjetio istaknutih Židova koji su gradili Zagreb i stradali u koncentracijskim logorima Podržavam koncepciju spomenika, mislim da odgovara i svrsi, i prostoru, i trenutku, i čestitam autorima. Međutim, najoštrije se protivim posveti koja bi se pridodala na spomeniku, u smislu “sjećanja na šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu” kako bi se, tobože, pokazalo da Zagreb osjeća empatiju za zločine. No, sugerira se da se zločin Holokausta dogodio negdje drugdje, ali se on, nažalost, dogodio u Zagrebu. Štoviše, dogodio se na mjestu na kojem se kani podići spomenik. Radi se o pretposljednjoj velikoj deportaciji zagrebačkih Židova koja je u ustaško-nacističkoj suradnji izvedena u kolovozu 1942. baš s Glavnog kolodvora. Zagreb, 270717. Klovicevi dvori, Jezuitski trg. Otvorenje izlozbe natjecajnih radova za izradu urbanistickog, arhitektonskog i oblikovnog rjesenja uredjenja javne povrsine i oblikovanja spomen obiljezja zrtvama Holokausta koje je planirano u Branimirovoj ulici. Na fotografiji: Dalibor Stosic, 1. nagrada. Foto: Ranko Suvar / CROPIX Ranko Šuvar / CROPIX Prvonagrađeni rad natječaja za izradu urbanističkog, arhitektonskog i oblikovnog rješenja uređenja javne površine i oblikovanja spomen obilježja žrtvama Holokausta koje je planirano u Branimirovoj ulici U ovom ću vam tekstu u skraćenoj verziji prepričati što se tada dogodilo. Detaljniji prikaz postoji u opsežnoj knjizi “Holokaust u Zagrebu” (728 str.) koju smo moj otac Slavko i ja objavili 2001. godine. Nakon što su praktički od osnutka NDH ustaše samostalno izvodili deportacije i masovne likvidacije Židova (samo je nakon napada ilegalaca kod Botaničkog vrta u kolovozu 1941. strijeljano 187 “Ži­do­va i komunista”, što je ustaška propaganda naširoko razglašavala), nacisti su u proljeće 1942. procjenjivali da je “židovsko pitanje” u NDH znatnim dijelom “riješeno”, ali su i tvrdili kako ustaške vlasti ipak nisu bile dovoljno teme­ljite te da je izvjestan broj Židova po­šte­đen hapšenja i deportacija zahvaljujući osobnim i rodbinskim vezama, korupciji te zauzimanju Katoličke crkve u Zagrebu za mješovite brakove i njihovu djecu te za neke pojedince. Nacisti su stoga odlučili dijelom preuzeti stvar u svoje ruke, pa je njemački policijski ataše u Zagrebu Hans Helm prenio vladi NDH da se sprema “preseljavanje” ili “iseljavanje” preostalih Židova iz NDH u istočne dijelove Reicha. Počinju zajedničke ustaško-nacističke pripreme za akciju. Ustaše su dobivali direktne instrukcije od Nijemaca. Već i sam izraz “izselenje”, koji ustaške vlasti tada počinju upotrebljavati, preuzet je od Nijemaca koji upotrebljavaju izraz “Aussiedlung” ili “Evakuierung” (dotad su ustaše pisali “odprema Židova u lo­gor” i sl.). Sveobuhvatne pripreme U Židovskoj su općini načuli da se spremaju deportacije. Hvatajući se grčevito za slamku spasa, predsjednik Hugo Kon i tajnik Drago Rosenberg 2. srpnja 1942. predlažu ministru unutarnjih poslova Artukoviću da se “oni Židovi koji nisu po svojim dužnostima i zadaćama potrebni i vezani na boravak u Zagrebu, odnosno da se oni Židovi, kojima nije odobrena zaštita i slobodan boravak u Zagrebu SKUPNO NASELE na jednom pokrajinskom gospodarskom dobru... Prečasni zagrebački Prvostolni Kaptol u tu je svrhu pristao staviti na raspolaganje svoja dobra u Sesvetskom Kra­ljevcu, odnosno u Varaždinskim Toplicama”. Na pismo nikad nije bilo odgovoreno. Između 29. i 31. srpnja 1942. uslijedilo je novo popisivanje Židova. Dido Kvaternik naredio je Josi Rukavini, tadašnjem upravitelju Ustaškog redarstva te predstojniku njegova Židovskog odsjeka Vilku Kühnelu, da se pohapse svi Židovi u Zagrebu, izuzev onih koji su u mješovitim brakovima. Predsjedništvo Vlade 3. kolovoza raspisalo je okružnicu kojom je za “koncentriranje i smještanje izseljenika u privremena sabirališta” imenovalo Ivana Tolja, a za “organizaciju že­ljezničkih transporta Vilka Kühnela”. Kühnel je imenovan i voditeljem “akcije za izseljavanje Židova s područja NDH”. Pripreme za hapšenja bile su sveobuhvatne. Trebalo je, između ostaloga, stvoriti i huškačku atmosferu u kojoj bi javnost sve to lakše prihvatila. U okružnici odaslanoj iz Ravnateljstva ustaškog redarstva (RUR) tih dana svim novinskim redakcijama naglašava se da je “potrebno ovih dana da se opet počne pisati o Židovima. Pisanje o njima treba dovesti u vezu s odmetničkim djelatnostima u Kozari itd., te naglasiti da su svi pothvati od strane odmetnika bili pokrenuti gotovo isključivo od Židova. Može se prikazivati djelatnost Židova i kao vođa partizanskih odreda i političkih komesara u Sovjetskoj Rusiji”. Koji dan kasnije Hrvatski narod citira Antu Pavelića da su “Židovi do sada stoljećima pljačkali hrvatski narod... u buduće, u NDH, to neće moći činiti” pa novinar zatim zaključuje kako se “iz ove poruke vidi genijalni duh tog velikog muža, jer je On unaprijed sve točno predvidio... Ustaški pokret pro­tjerao je sve neprijatelje iz Hrvatske”. Nakon tih priprema u Zagrebu je od 8. pa do noći od 12. na 13. kolovoza uhapšeno oko 1200 Židova. Svi oni okupljeni su u istočnom dijelu školskog kompleksa u Križanićevoj ulici (danas Klasična gimnazija). Ljudi su boravili u školskim učionicama koje su bile slobodne zbog školskih praznika. Nikakav kontakt, čak ni preko prozora susjednih zgrada koje su bile udaljene jedva dvadesetak metara, nije bio moguć jer su to sprečavale straže. U narednim danima je oko 400 uhićenih bilo pušteno, uglavnom starijih ljudi, liječnika i članova njihovih obitelji. “Voze Židove s kolodvora” Boravak zatočenika u Križanićevoj bio je vrlo do­bro organiziran, kao nikada prije. Po nalogu ustaša zagrebačka Židovska općina nabavila je četiri tone brašna, tonu graha, 300 l ulja, 200 kg šećera. RUR je s Ravnateljstvom državnih željeznica dogovorio ukupno 5 (ili 6) transporta i to 13. i 24. iz Zagreba (odnosno iz postaje Zlatar-Bistrica, otkuda su deportirane židovske žene i djeca iz Loborgrada), te 16, 20. i 27. kolovoza iz Osijeka. RUR je 14. kolovoza javljao u Osijek da treba “pripremiti transport od 1000 ljudi za pokret i sve potrebno za 15. kolovoza prema dosadanjim uputama. Novac poslan. Transport kreće subotu u noći”. Dana 18. kolovoza, između dva transporta iz Zagreba, UNS je zahtijevao od RUR-a da “u najkraćem roku dostavi adrese svih preostalih Židova u Zagrebu” te da ovaj “predmet smatraju vrlo žurnim!”. Međutim, iz RUR-a su javili da ne mogu dati nikakvu informaciju jer “su u zadnje vrieme mnogi Židovi ilegalno napustili područje grada Zagreba, a mnogi su otpremljeni u logore o kojima nije bio izviješten ovaj odsjek”. O tome kako su izgledale deportacije s Glavnoga kolodvora, svjedočio je Ivan Kampuš (1924-2010, poslije rata profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu): o svom bratiću Dragutinu (1908) i njegovoj majci Malvini Zeisler, koji su odvedeni iz zajedničkog stana, nekoliko dana ništa nije znao. Onda je, jednoga dana, prolazeći gradom, čuo da građani jedan drugome govore i, štoviše, viču: “voze Židove s Glavnog kolodvora”. Kampuš je odmah krenuo na kolodvor. Na jednom od daljih kolosijeka spazio je kompoziciju teretnih vagona punih ljudi. Na svakom od vagona bila su otvorena samo jedna vrata, ali su i ona bila blokirana lancem tako da nitko nije mogao izaći. Kampuš se, baš kao i svi drugi koji su stigli, uspio približiti vagonima na desetak metara, jer ga straža, koja se uopće nije nasilnički ponašala, ipak bliže nije pustila. Čini se da je i dobrom dijelu stražara bilo teško, ili barem neugodno. Mnogo je ljudi došlo, izmjenjivali su poruke i pozdrave. Na pozive onih koji su stigli na peron pojavljivao bi se na vratima vagona onaj koji je bio pozvan. Kampuš je u jednom od vagona našao svoje rođake Dragutina i Malvinu, s kojima je uspio izmijeniti nekoliko riječi. Svi su plakali, i oni u vagonima i oni koji su stajali na peronu. Nakon što je Kampuš otprilike dva sata bio u blizini vagona, svi su posjetioci po naredbi straže bili uklonjeni s kolodvora. Tek je tada kompozicija krenula, a da to više nitko od posjetilaca nije mogao vidjeti. Ivan Kampuš nije više nikad ništa saznao o svojim rođacima. Uska suradnja ustaških vlasti i njemačkih predstavnika potvrđivala se od 13. kolovoza do kraja mjeseca. Iako su vlakove dale Državne željeznice, policijsku pratnju i sve ostalo u vezi s transportom organizirale su njemačke policijske snage. Na taj način nacisti su iz Zagreba u Auschwitz odveli pohapšene zagrebačke Židove. Deportirane su i židovske zatočenice i djeca iz logora u Loborgradu i Gornjoj Rijeci. Njima su priključili i logoraše iz Tenje (kod Osijeka), kao i sve tada uhapšene Židove iz drugih mjesta NDH. Najviše je Židova bilo iz Sarajeva, čime je taj grad “očišćen” od Židova. Židovski odsjek je obavijestio Državne željeznice da se “trošak prievoza od mjesta utovare­nja do mjesta istovarenja imade navjeriti na račun Državne riznice NDH”. Prijevoz zatočenika iz Križanićeve na manje od kilometra udaljeni Glavni kolodvor odvijao se po danu, “na očigled čitavoga građanstva”. Povjesničar i franjevac Dominik Mandić tvrdi da su deportiranima “Zagrebčani iskazivali veliku simpatiju na odlasku, jer su ih po danu u kamionima prevozili na stanicu”. Talijanski predstavnik u Zagrebu javlja u Rim da su Židovi deportirani u “neko nepoznato mjesto na Istoku”. Talijanske obavještajne službe izvještavaju tih dana da su “posljednja masovna hapšenja Židova ostavila teške dojmove na stanovnike Zagreba i potakle vrlo nepovoljne komentare... da bi iskazao svoje neslaganje velik broj ljudi odlazio je u zatvore i donosio hranu uhapšenima”. Navodno je transporte osobno nadgledao ministar unutarnjih poslova Andrija Artuković. Deportirani su liječnik dr. Iso Fröhlich sa suprugom Ljubicom r. Lichtenberg, kao i općinski službenik Emil Feigenbaum te nadzornik hrama Samuel Singer. Odveden je i Drago Bachrach (pokršten 1938), upravitelj pilane u Turopolju, trgovački namještenik Josip Deutsch (1885) sa suprugom Adelom i sinom Renom, Vatroslav Mayer (1896) sa suprugom Blankom i djecom Želj­kom i Rajkom, Elza Sauerbrunn (1880), Ignac Sauerbrunn (1893) sa suprugom Šarlotom i djecom Mavrom i Leom, supružnici ing. Armin (1870) i Frida (1882) Friedmann. Uhap­šeni su i deportirani i pojedini štićenici šest staračkih domova. Odveden je i općinski liječnik dr. Isak Heršković sa cijelom obitelji. Pošto je Her­šković odveden, ambulanta Židovske općine bila je zaplijenjena te u Op­ćini više nitko nije davao zdravstvene usluge. Iz Loborgrada je odvedena petogodišnja Lela Frankl, iako je njezina majka Zlata učinila sve da je spasi: “S jednim je željezničarem bilo dogovoreno da Lelu izvadi iz transporta kada vlak bude prolazio kroz Zagreb. Međutim, transport nije prošao kroz Zagreb nego je iz Zaprešića otišao direktno za Auschwitz... Zlata je dugo živjela u iluzijama da je njezina kćer u radnom logoru, a kasnije da je među djecom spašenom iz Auschwitza”. Po iskazima onih koji su u sljedećim transportima osam mjeseci kasnije došli u Auschwitz ili Birkenau i potom preživjeli, nitko iz prve skupine nije preživio do 1943. godine. Smrt je bila vrlo brza: po popisu žrtava iz Auschwitza u kojem se navodi i datum smrti, većina deportiranih ubijena je u rujnu i listopadu. Po tom popisu, od ukupno 61 hrvatskog Židova koliko ih je navedeno, dvojica su ubijena neposredno po dolasku u Auschwitz, 20. kolovoza: bili su to Eugen Weiss (Vukovar, 1911) i Hinko Weinberger (Varaždin, 1898). Ig­nac Weiss (Trnjani kod Slavonskog Broda, 1914) i Oton Deutsch (Zagreb, 1912) ugušeni su 31. kolovoza. U rujnu i listopadu ubijena je 51 osoba. Jedini je Mirko Schäffer (Đurđenovac, 1917) poživio nešto duže, ali i on samo do 1. prosinca 1942. godine. U ovoj deportaciji nestali su i supružnici Bertold (1867) i Malvina Jünker. Živjeli su u iznajmljenom stanu u Nikolićevoj ulici. U travnju 1943. njihova kućna pomoćnica Rozika Mlinarić tvrdi da je “pošto su ti Židovi odvedeni ja sam nakon toga kratko vrieme ostala u istome stanu. Međutim su stvari iz stana kao državna imovina uklonjene, stan po kućevlasniku izdan drugom stanaru i ja sam se odjednom našla ulici”. Rozika je tražila od suda da joj se od zaplijenjene imovine isplati pet mjesečnih plaća koje joj Jünkeri više nisu plaćali. I kućevlasnica Anka Engelsfeld je u svom zahtjevu Državnoj riznici ustvrdila da su “Jünkeri pred kratko vrijeme napustili područje NDH”, pa da se iz ostavljene imovine mora namiriti najamnina koju su joj ostali dužni, uključivo s kamatama i parničnim troškom. O sudbini deportiranih zapravo se u zagrebačkoj židovskoj općini nije znalo ništa pouzdano; kolale su različite glasine. Predstavnici Općine javljali su onima koji su se zanimali za sudbinu deportiranih da su, “po neslužbenim informacijama... odvedeni u jedan radni logor u Šlezku”. Neki su smatrali da su transporti zapravo otišli “za Mađarsku”. Glavni statističar SS-a dr. Richard Korherr podnio je uredu Reichs­führera SS-a Himmlera u ožujku 1943. izvještaj o “konačnom rješenju židovskoga pitanja” u kojem, između ostaloga, tvrdi kako je u četiri velika transporta u kolovozu 1942. iz NDH u logore u Poljskoj deportirano 4972 Židova. Dominik Mandić tvrdio je da su u kolovozu 1942. godine “Židove gotovo sve preselili iz Zagreba i drugih krajeva u Poljsku i Njemačku; sve pa i malu djecu”. Otprilike mjesec dana kasnije, u rujnu, Pavelić se sastao s Hitlerom u Ukrajini te se hvalio kako je “židovsko pitanje u velikom dijelu Hrvatske praktički riješeno”. Manji broj zagrebačkih Židova u kolovozu 1942. bio je po­šte­đen zbog veza, intervencija, zbog nazočnosti međunarodne diplomacije i predstavnika drugih međunarodnih organizacija. Većinu njih zahvatit će posljednji val masovnih deportacija u svibnju 1943. godine. Antifašistički grad Zbog toga što se ova tragična priča jednim dijelom odigravala na Glavnom kolodvoru, nitko je nema pravo zanemariti kad se na tom mjestu diže spomenik. On se može posvetiti ili onima koji su stradali u deportaciji u kolovozu 1942. godine, ili svim stradalim zagrebačkim Židovima (oko 8000), ili svim stradalim hrvatskim Židovima (oko 20.000) ili čak svim stradalim endehaškim Židovima (oko 31.000). Valja voditi računa da je NDH počinila genocid i nad Romima i Srbima i masovni zločin nad svim stvarnim i potencijalnim opozicionarima. U ratu je oko 21.000 Zagrepčana poginula u partizanima ili kao žrtve fašizma. I njih bi trebalo komemorirati (oko 8000 Zagrepčana je stradalo kao ustaše i domobrani i njihovi pristaše). Spomenik koji bi komemorirao šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu, a ne stradale zagrebačke ili hrvatske Židove, polučio bi suprotan efekt od onog koji su mu namijenili inicijatori projekta. Umjesto da inozemnoj javnosti iskaže empatiju Zagreba za židovska stradanja, osnovni će zaključak biti da se Zagreb i Hrvatska ne mogu suočiti s vlastitom poviješću, odnosno s ustaškim zločinima i kriminalnim karakterom NDH. Zagreb je bio antifašistički grad. O tome svjedoče mnogi dokumenti. Naprimjer, izvještaj ustaškog obavještajca s Trešnjevke 1942. koji izvještava UNS kako je jedna doušnica prolazila pored stražarnice na Ozaljskoj ulici. Kraj stražara je stajao izvjesni Dragutin Osrečki. Doušnica je u prolazu, kako bi iskušala njihovu pravovjernost (u koju je očito sumnjala), pozdravila sa “Spremni!”, a Osrečki je odgovorio: “Do kurca”, a “stražar nije postupio”. Pametnom dosta.