"RAK NA DUŠI"

SA DRAGIM ČITATELJEM OVOG BLOGA DANAS DIJELIM VELIKO DIJELO KAO IZVOD IZ KNJIGE DR. NELE SRŠEN „RAK NA DUŠI“ ' PRIČA O ANĐELI Moje osobno iskustvo kao liječnice potvrdilo mi je teoriju povezanosti vrste patologije i ciljnog organa bolest u sklopu konfliktnog odnosa, te poremećenu ravnotežu u smislu stvaranja kroničnih konfliktnih situacija. Posebno me je teško pogodio slučaj jedna pacijentice koja mi je postala prij atelicom. Nazovimo ju Anđelka. S dijagnozo raka desne dojke liječena je u jednom od glasovitih europskih onkoloških centra, gdje je operirana. Odstranjeni su joj limfni čvorovi od koji su neki bili pozitivni, s metastazom. Prošla je razne duge cikluse kemoterapije i hormonske terapije, te dobrih šest godina nije bilo progresije bolesti. Nažalost nije došlo do promjene u njenom privatnom životu. Primjerice, nikada nije pristala na agresivne kemoterapiju koja bi joj narušila izgled (poput opadanja kose) jer ni pod koju cijenu nije željela odati drugim ljudima činjenicu da je onkološki pacijent. Njena bolest trebala je ostati skrivena i udaljena, pa i od nje same. Ne obazirući se na bolest nastavila je s intenzivnim poslovnim angažmanom, nižući odlične poslovne rezultate. Profesionalno je surađivala s bratom, a s njenim uspjehom kulminirale su kostantne svađe, koje su je s vremenom postajale nepodnošljive. Brat joj je uporno htio pokazati kako i on može biti profesionalno uspješan, a radio je, možda i ne namjerno, baš suprotno njenim projektima i zajedničkim interesima. Stvarao joj je velike probleme, iskazivao ljubomoru, radio je poslovne pogreške i promašaje, koje je onda ona morala ispravljati. Činila je to, pokorno, skrivajući bolest. Uz kemoterapiju, koncentrirala se na nizanje poslovnih uspjeha,uz odličnu zaradu kojom je omogućavala luksuzni život – bratu, a i suprugu koji je živio na visokoj nozi zahvaljujući Anđelinoj zaradi. Svoju je mizernu plačicu čuvao te u dvadest godina braka nije potrošio ništa od svojih prihoda. Anđela je plaćala sve. Od kuća u gradu, na moru, u planini, do brzih motora – jer on ih je volio. Ali nije volio djecu. Nije ih želio, nije joj dopuštao da postane majkom. I nakon takvih šest godina poslije prve operacije završila je jedne noći u bolnici na hitnom prijemu, a zatim kod mene na odjelu, Dekompenzacija,ascites, izljev u pleuri, dijagnoza: karcimatozni limfangitis. Bio je to posljednji alarm ! I tada je počela shvaćati. Od dana dijagnoze, od prve operacije , svih tih godina kemoterapije – nikada nije zastala, suočila se sama sa sobom,i upitala se: „Što mi poručuje bolest ? Što me to izjeda ? Što trebam promijeniti u životu ? Što trebam učiniti ovaj put za sebe ? Bolesna i sama ( pravih iskreni prijatelja nije imala !), shvatila je pre kasno da su joj suprug i brat bili dva velika životna neprijatelja. Ne samo da su je iscpljivali financijski, nego su joj iscrpili životnu energiju. Naravno da su suprug i brat bili međusobni neprijatelji; pa obojica su imali isti cilj. - DA JU ISKORISTE I NJOME DOMINIRAJU. (Ovdje podvučeno) Posljednjih sam mjeseci često dolazila k Anđelki doma. Odbijala je dalje boraviti u bolnici, pa je svu potrebnu terapiju primala u svome stanu. Često sam joj pomagala noću. Osjećala se mirnom uz mene. Možda zbog sigurnosti da za bilo koji problem mogu intervenirati infuzijom lijekova u venu. Možda zato što je našla jednu prijateljicu kojoj je mogla povjeriti svoje strahove. Shvatila je koliko se potrošila. Shvatila je kako se treba riješiti negativnih ljudi i situacija. Odlučila je sve to promijeniti. Ali bilo je već prekasno. Njen suprug se od prvog dana kemoterapije osigurao da u slučaju komplikacija sve kuće i novac sa žiro računa pripadnu njemu. I brat se pokušao osigurati, ali zahvaljujući svoj nesposobnosti, zapravo je počeo uništavati uspješan posao koji je sestra stvorila u dvadest godina rada. Njih su dvojica završila na sudu, a Anđela na groblju. Udovac,valjda, od velike tuge, danas kupuje luksuzne motore, putuje po svijetu, liječi samoću u društvu prijateljica. Brat napokon shvaća koliko je sestra bila sposobna, tek sada kada se počelo urušavati carstvo što ga je Anđela stvorila. Zna priznati u rijetkim trenutcima trezvenosti: „Koliko mi nedostaje! Koliko je mogla sama raditi i tako uspijevati !“ Dvojica muškaraca sad optužuju jedan drugog za smrt i bolest sestre i supruge. Draga Anđela, znam da si negdje gore. Možda sada vidiš svoj život u pravim razmjerima. Za života nisi primijetila tu kritičnu točku koja se tijekom godina više puta transformirala u bolest, dajući ti do znanja da je tvoj život u opasnosti. Ali bolest je bila perfidna, podmukla i tiha. A ti prvo nisi htjela a poslije nisi ni mogla staviti sebe na prvo mjesto. Bila je to zapravo neka vrst samokažnjavanja zbog vlastito osjećaja krivnje ili srama jer nije imala dijete. U svakom se pojedinom slučaju patologije uvijek može naći nešto što je pokrenulo bolest, i ako to nije bilo svjesno. Vjerujem da u svakom od nas postoji neki ciljni organ, predodređen genetikom, a trauma je detonator. Zato, kada određujemo vlastite granice trebamo uvijek poštovati svoje potrebe. Izvršiti ono što osjećamo, umjesto da to skrivamo iz straha da će nas drugi prestati voljeti ili da nam neće to odobravati.' Dr. Nela Sršen