VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Događanja na bojištu opet se ubrzavaju: Postalo je jasno što pripremaju Ukrajinci, a što je Rusima najveći problem Rusi prema Hersonskoj i Zaporiškoj oblasti naglo prebacuju pojačanja veličine od 5 do 8 borbenih skupina razine bojne. Piše:Igor TabakObjavljeno: 29. srpanj 2022. 21:59 <p>Igor Tabak i njemačka samohodna haubica PzH 2000</p> Petak 29. srpnja ujedno je i 156. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Za to vrijeme Italija i pojedine baltičke republike dogovaraju buduću vojnu pomoć Ukrajini, u Ujedinjenoj Kraljevini polagano ide kraju postupak obuke prve skupine od oko 2500 ukrajinskih vojnika, a Makedonija šalje svoju prvu pošiljku rabljenih tenkova put Ukrajine. Stanje je ipak bitno burnije u Njemačkoj, koja se lomi između polaganog ispunjavanja brojnih obećanja o vojnoj pomoći Ukrajini, dok ujedno pokušava pregovarati o nastavku opskrbe ruskim plinom, Istodobno, Turska željno iščekuje zahuktavanje crnomorskog izvoza ukrajinskog i ruskog žita, čiji je mehanizam uz Ujedinjene narode posrednički pomogla ugovoriti između zaraćene Ruske Federacije i Ukrajine. Kako smo već spomenuli, u talijanskim se medijima čuje da njihova zemlja, koja je put Ukrajine već slala veće količine topništva, sada priprema svoj ukupno četvrti paket savezničke pomoći. Povećanjem vlastitog vojnog proračuna s lanjskih 16,8 na ovogodišnjih oko 18 milijardi eura, izgleda da će biti financirano i slanje u Ukrajinu dodatnih oklopnih vozila, strojnica i streljiva. No, na te najave nadovezala su se i konkretnija obećanja predsjednika Republike Litve, koji je tijekom svojeg službenog posjeta Kijevu najavio nove pošiljke streljiva, 10 oklopnih vozila i raznih sustava za borbu protiv bespilotnih letjelica – borbenog sredstva koje je iznimno prominentno na bojištima Ukrajine, a s kojim zapravo obje zaraćene strane teško izlaze na kraj. Na sve to su se dobro nadovezale i današnje vijesti kako je iz Sjeverne Makedonije u Ukrajinu krenula i isporuka tenkova T-72A, kojih je tridesetak komada Makedonija prije dvadesetak godina kupila baš od Ukrajine, da bi ih sada krenula vraćati kao savezničku po No, usprkos glasnim obećanjima, konkretno slanje pomoći u Ukrajinu nije za sve tako jednostavno. Dobar primjer za to je Savezna Republika Njemačka, kojoj je i usprkos popuštanju Rusiji oko isporuke opreme za plinovod „Sjeverni tok 1“, od srijede 27. srpnja smanjen dotok plina na tek oko 10 posto kapaciteta. I to od razina od oko 50 posto kapaciteta još početkom lipnja, pa onda oko 20 posto od sredine lipnja do remonta plinovoda sredinom srpnja i njegovog ponovnog pokretanja prije oko tjedan dana. Da bi potvrdila svoju privrženost EU i NATO stavovima o pomoći Ukrajini, iz Njemačke se sada najednom čulo o ispunjenju nedavnih obećanja o slanju 3 komada modernih višecijevnih lansera raketa M270 MLRS (u njemačkoj varijanti „MARS 2“), te još 3 komada samohodnih haubica PzH2000. Govori se i o dozvoli domaćoj industriji da za potrebe Ukrajine krene u proizvodnju oko 100 komada već spomenutih sustava Panzerhaubitze 2000, vrijednih oko 1,7 milijardi eura. Naravno, taj proizvodni posao je baš u stilu aktualnih vlasti u Njemačkoj i njihove politike velikih najava i spore isporuke - budući da će proizvodnja ovog oružja za Ukrajinu trajati godinama, a tek će onda na red doći i davanje posebnih dozvola za izvoz tako proizvedenog oružja samim kupcima u Kijevu. Za to vrijeme - baš u prošlotjednom stilu susjedne Mađarske, čiji je ministar vanjskih poslova naglo osvanuo u Moskvi razgovarati s Vladimirom Putinom o plinu – izgleda da je u prijestolnicu Ruske Federacije stigao i bivši njemački kancelar Gerhard Schröder. I dok taj bivši njemački političar (donedavni član upravnog odbora Rosnefta te nesuđeni član nadzornog odbora ruskog Gazproma) tvrdi kako je u Moskvi na godišnjem odmoru – njemački mediji (ali i njegova vlastita supruga) navode da je onamo poslan da u ime kancelara Scholza pregovara o energetici Spomenimo samo kako je tu riječ o istom onom njemačkom kancelaru Olafu Scholzu – današnjem vođi stranke kojoj je prije dvadesetak godina na čelu bio Schröder - koji je tijekom lanjskih izbora za kancelara ostao zapamćen po svojim svibanjskim izjavama kako „u SAD postoji kriva predodžba da je Njemačka jako ovisna o tom ruskome plinu, ali da to… kada se ukupno pogleda njemački energetski miks, nije ispravno“. Naravno, gledajući aktualnu dramu s njemačkom plinskom opskrbom već nakon prvih ruskih ograničenja isporuke – gdje se govori o masovnom povratku na korištenje ugljena, na sjeveru zemlje se preventivno počelo ograničavati opskrbu toplom vodom, dok gradonačelnici pojedinih manjih mjesta skupno zagovaraju i otvaranje plinovoda „Sjeverni tok 2“ – jasno je o kakvom se tu radilo raskoraku političke retorike i stvarnosti. Bitno je drugačije stanje u Turskoj – još jednoj državi koja uspješno pleše na ivici noža, između svog članstva u NATO savezu i održavanja dobrih odnosa s Putinovom Rusijom. S jedne strane, turske vlasti zadovoljno gledaju veliki svjetski uspjeh borbenih dronova Bajraktar TB2, kojima šalju u Ukrajinu. I ne samo da se te letjelice prodalo vlastima Ukrajine - kako prije početka aktualne eskalacije sukoba u veljači ove godine, a onda i kasnije – već je tursko poduzeće Baykar zadnjih mjeseci više puta odlučilo svoje dronove pokloniti u Ukrajinu, kada su novce za njih skupili građani raznih država. Po prvi put su to napravili početkom lipnja, kada je okončana kampanja javnog prikupljanja novaca za jednu takvu letjelicu u Litvi, zatim na samome kraju lipnja kada su novce prikupili građani Ukrajine za 3 takve letjelice, a onda i jučer, 28. srpnja – temeljem donacija preko 230 tisuća Poljaka za jednu letjelicu. Temeljem iskustva, ne bi čudilo da slično prođu i već pokrenute akcije prikupljanja sredstava za dronove Bajraktar TB2 u Kanadi i Norveškoj, gdje onda letjelice budu poklonjene Ukrajini, pod uvjetom da prikupljena sredstva odu u humanitarne svrhe kojih itekako mnogo ima u ovom velikome ratu. S druge strane, usprkos takvoj praktičnoj pomoći Ukrajini, te EU i NATO saveznicima, Turska je ipak uspjela s Ruskom Federacijom ostati u dovoljno dobrim odnosima da se krene barem načelno ostvarivati dogovor koji su pomogli ispregovarati – o pomorskom izvozu ukrajinskog i ruskog žita te umjetnoga gnojiva Crnim morem. Taj sporazum, zaključen u Istanbulu prošloga petka, nije ujedno doveo do ikakvog šireg primirja u ratu Rusije i Ukrajine. Dapače, već prvog dana po njegovome sklapanju ruske su snage nastavile napade na lučke instalacije po Ukrajini. No, ovoga je tjedna ipak uspostavljeno zajedničko kontrolno tijelo za nadzor njegove provedbe, a baš danas se čulo i o mogućem kretanju prvoga broda u okviru takvog sustava žitne isporuke iz Odese. Čitav će sporazum vjerojatno vrijediti ograničeno, dok se to Ruskoj Federaciji bude isplatilo – a otvoreno je pitanje koliko će zapravo pod njegovim okriljem biti izvezeno od oko 60 milijuna tona ukrajinskoga žita (20 od prošle žetve i još oko 40 od buduće), te oko 50 milijuna tona ruskog žita (kako onog proizvedenog u Rusiji, tako i onog pokradenog na okupiranim poljima Ukrajine).