nedjelja, 28. veljače 2021.

PAPA FRANJO OSUDIO "GNJUSNU OTMICU" 317 DJEVOJČICA U NIGERIJI

DEDER ČOVJEĆE, TURNI SVOJ ANALITIČKI NOS U VLASTITU UZROČNU IZMET. NJEGOVA ĆE POSLJEDIČNA SMRAD, TADA, DA NESTANE SAMA PO SEBI !

POVLAŠTENI GENERAL

Jutarnji list Nekretninska blamaža šefa Pletera: Ovo je zatajena istina o imovini Marijana Marekovića Dobio stan od 122 m2 za 157 tisuća kuna na rok otplate od 27 godina. Dvije godine nije plaćao ratu od 522 kune Piše: Dora KoretićObjavljeno: 28. veljača 2021. 21:05 Zgrada na adresi Dobri dol i general Marijan Mareković, šef Pletera Zgrada na adresi Dobri dol i general Marijan Mareković, šef Pletera Ovo je istinita i prilično slojevita priča - priča o povlaštenima, zaslužnima i nedodirljivima; priča o tragičnom i krajnje suspektnom raspolaganju državnim novcem i imovinom, priča o 30-godišnjem nemaru i nezainteresiranosti državne administracije, a u konačnici i pouka o moralnim vrijednostima svih političkih struja koje desetljećima "ispod stola" podržavaju i potpomažu svoje privatne interese. Njeni su akteri zaslužni general u mirovini, bivši ratni zapovjednik Tigrova, dugogodišnji predsjednik Uprave državne kompanije za prehranu Pleter usluge te savjetnik predsjednika Republike za vojne veterane Marijan Mareković, ogromnu i iznimno važnu ulogu u zapletu ima Ministarstvo obrane, njegova famozna i već opjevana Stambena komisija za dodjelu stanova, pojavljuje se i bivši pomoćnik ministra obrane Ljubo Ćesić Rojs, kao i tadašnji ministar Pavao Miljavac. Zaplet, logično, počiva na strasti prema nekretninama, poglavito onim državnima koje su se kroz godine šakom i kapom dijelile zaslužnim javnim, a još češće vojnim licima, pa tako i generalu Marijanu Marekoviću čija je kupoprodaja MORH-ova stana krajem siječnja već krasila stranice Jutarnjeg lista, iako niti polovično ispričana. Imovinska kartica Nije to bilo zbog novinarske nemarnosti već zbog činjenice da su novinari Jutarnjeg lista gotovo dva mjeseca iz Pletera i Ministarstva obrane utjerivali odgovore i sve informacije o načinu kako je general Mareković po iznimno povlaštenoj cijeni stekao nekretninu od 122 četvorna metra u zagrebačkoj ulici Dobri dol 46, a potom od javnosti i Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa godinama skrivao točne informacije o nekretninama u svojem vlasništvu, u imovinsku karticu unio pogrešne podatke o kvadraturi nekretnine koja formalno-pravno uopće nije u njegovom vlasništvu, "zaboravio" upisati mjesečne obveze za otkup stana, a potom mjesecima novinarima i javnosti odbijao dostaviti odgovore na posve legitimna pitanja zbog kojih smo i Marekovića, ali i Ministarstvo obrane koje mu cijelo vrijeme drži stranu, prijavili Povjereniku za informiranje. Tek tada uslijedili su odgovori iz kojih je moguće napisati zabrinjavajuću priču o raspolaganju državnom imovinom, ovaj put o stanu na području Maksimira, u urbanoj vili sagrađenoj krajem devedesetih godina u kojemu je, kao mjestu boravišta, prijavljen predsjednik Uprave Pletera Mareković. Riječ je, potvrdili su nam to nakon mjeseci inzistiranja iz Pletera i MORH-a, o stanu koji je Ministarstvo obrane početkom 1999. godine kupilo od građevinskih tvrtki Kamgrad d.o.o i Kaić d.o.o u konkretnu svrhu "stambenog zbrinjavanja Marijana Marekovića", pristavši pritom iz posve nepoznatog razloga čekati čak dvije godine da bi ta kupoprodaja bila i formalizirana. Tu će nekretninu, naime, na natječaju za nabavu stanova u Zagrebu, koji je u listopadu 1997. godine raspisao MORH, Mini starstvu za kupovinu ponuditi investitori Kamgrad i Kaić, no kako će tada nadležna služba Ministarstva zaključiti da stan nije useljiv, on na tom natječaju ipak neće biti predložen za kupnju već će se to dogoditi tek dvije godine kasnije, kada će stan biti spreman za useljenje korisnika i kada će odluku o njegovoj kupovini od investitora potpisati tadašnji pomoćnik ministra obrane Ljubo Ćesić Rojs. Ugovor o kupoprodaji nekretnine, odgovorili su nam iz MORH-a, konačno će biti sklopljen 26. travnja 1999. godine kada će Ministarstvo obrane, u svrhu stambenog zbrinjavanja Marijana Marekovića, od tvrtki Kamgrad i Kaić kupiti nekretninu od ukupno 122 četvorna metra, no stan će Marekoviću u najam biti dodijeljen još dva mjeseca prije, u veljači 1999. godine, zahvaljujući rješenju Stambene komisije kojoj je tada na čelu sjedila pukovnica Iva Pašalić te na temelju članka 17. Pravilnika o dodjeli stanova i stambenih kredita, a u vezi sa Zakonom o pravu na prodaju stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Ovdje dolazimo do prve od brojnih nelogičnosti vezanih uz ovu kupoprodaju te dodjelu stana generalu Marekoviću - enormnu diskrepanciju između iznosa po kojemu je MORH nekretninu otkupio od privatnih investitora te iznosa po kojemu ga je potom bilo spremno prodati samom Marekoviću. Za kupovinu stana s terasom i garažom u prizemlju zgrade na adresi Dobri dol 46, naime, Ministarstvo obrane za nekretninu je sve skupa platilo 1,469.888,22 kune, čak osam i pol puta više od povlaštenih 173.581 kunu, koliko je za tu istu nekretninu kupoprodajnim ugovorom MORH-u potom trebao platiti Mareković, doduše bez garaže koju je, potvrdili su nam u MORH-u, Mareković od Ministarstva otkupio tek 2011. godine, plativši za nju odjednom 29.990 kuna. Bilo bi to još podnošljivo kad bi jedina začudnost cijelog ovog slučaja bila ta razlika u cijeni, no tek daljnjim inzistiranjima na informacijama o prirodi i detaljima ove kupoprodaje razobličuje se prava priča o načinu kako je država krajem devedesetih godina zaslužnima prodavala državne nekretnine, kako je trošila javni novac te kako je istinu o takvim brojnim poslovima godinama uspješno skrivala od javnosti. Kao prvo, potrebno je razobličiti cijenu po kojoj je MORH uopće kupio stan od privatnih investitora: za 1,46 milijuna kuna, naime, Ministarstvo je steklo vlasništvo nad sve skupa 122,45 četvornih metara nekretnine, od čega 104,2 kvadrata stambenog prostora, spremišta od 4,5 kvadrata te još 14 kvadrata garaže. Prosječno gledano, Ministarstvo je za nekretninu na području Maksimira 1999. godine platilo 11.967 kuna za četvorni metar, što je možda vrlo dobra cijena za današnje prilike, ali nikako i za ono vrijeme. Zahvaljujući podacima koje čuva Državni zavod za statistiku, u njihovoj smo publikaciji "Cijene prodanih novih stanova od 1990. do 2000. godine" uspjeli pronaći informaciju kako je prosječna kupoprodajna cijena za četvorni metar novosagrađenog stana na području Zagreba 1999. godine iznosila 9936 kune. Lako je iz ovih podataka izračunati kako je Ministarstvo obrane stan u Dobrom dolu preplatilo za 20 posto u odnosu na tadašnju tržišnu vrijednost, a potom ga generalu Marijanu Marekoviću prodalo podcijenivši nekretninu za otprilike osam i pol puta čime su porezni obveznici, čijim se novcem kupovala nekretnina, doslovno ostali kratki za čak 1,3 milijuna kuna, koliko se usput pogubilo u ovoj začudnoj i nikad ispričanoj transakciji. Ipak, detalji o kupoprodaji otkrivaju da ovdje nije kraj zapletima i iznenađenjima. Osim što je dobio priliku kupiti nekretninu za sitniš od tek 1422 kune za četvorni metar, Ministarstvo obrane generalu Marekoviću u kupoprodajni je ugovor ugradilo uvjete na kakve samo čudak ne bi pristao: tu krajnje simboličnu cijenu za iznimno vrijednu nekretninu u sasvim pristojnom zagrebačkom kvartu, Mareković je dobio mogućnost otplaćivati u periodu od čak 27 godina, dakle u nevjerojatno velikodušnih 327 mjesečnih obroka, čime je njegova obveza prema državi iznosila tek 522 kune mjesečno, a ubačeno je i da u slučaju kašnjenja državi mora podmiriti zakonske kamate. Bilo je to očito prilika kakva se nije mogla odbiti, ali je Marekoviću, čini se, ipak bila malo previše. Ovdje dolazimo do novog zapleta na koji su nam ukazali anonimni sugovornici bliski Ministarstvu obrane, upozorivši nas da od Ministarstva zatražimo detaljnije podatke o kupoprodaji - točnije, informaciju koliko je general Mareković na ime otkupa stana od MORH-a platio do 1. veljače 2021. godine, kao i koliko mu je još preostalo kako bi ta nekretnina i formalno-pravno bila otkupljena. Ispostavilo se da smo s razlogom bili upozoreni na ovaj detalj, a konačan dokaz stigao je u odgovorima koje smo od MORH-a dobili prvo 8., a potom i 25. veljače. U prvom odgovoru pisalo je tako da je general Mareković do početka veljače na ime otkupa stana Ministarstvu obrane platio sve skupa 118.690,24 kune, a kad smo to oduzeli od ukupne kupoprodajne cijene stana te podijelili s ratama koje je prema ugovoru dotad trebao platiti, ispalo je kako Mareković Ministarstvu za otkup duguje više od 11 tisuća kuna - odnosno da ratu za otkup povlaštene nekretnine, usprkos visokim mjesečnim primanjima od 22.149 kuna neto, koliko zarađuje kao predsjednik Uprave Pletera, nije platio pune dvije godine. Kako i zašto si je zaslužni general Hrvatske vojske dopustio ovakav nemar u plaćanju, nismo uspjeli doznati, jer nije odgovorio niti na jedno od naših pitanja upućenih mu ovoga tjedna, no zato je iz odgovora MORH-a uslijedila i svojevrsna kulminacija slučaja. Teško je za vjerovati da bi bila riječ o slučajnosti, no ispada kako je naše raspitivanje o dugovima generala Marekovića prema državi u njemu najednom pobudilo želju da podmiri svoje obveze, barem one koje su bile predmet našeg upita. Naime, Ministarstvu obrane dana 10. veljače uputili smo upit te zatražili da nam dostave podatak o točnom iznosu dugovanja na ime otkupa stana s datumom 1. veljače 2021. godine, a u odgovoru koji je uslijedio 25. tog mjeseca saznali smo kako je na traženi dan dug iznosio 11.526,78 kuna na ime otkupa stana te još 2711,65 kuna na ime zakonskih zateznih kamata. Međutim, samo u rečenici kasnije Ministarstvo navodi kako je general Mareković 19. veljače 2021. godine u cijelosti isplatio ugovorenu cijenu stana - dakle, samo devet dana nakon našeg službenog upita o njegovim dugovima Ministarstvu, onim istima koje prema MORH-u Mareković prije toga imao pune dvije godine. To pak navodi na dva moguća raspleta - ili je Mareković, nakon godina neredovite otplate, igrom slučaja stan odlučio otkupiti samo devet dana nakon što smo o tome upit poslali u Ministarstvo obrane - ili su mu, što daleko više brine, iz tog istog Ministarstva dojavili o dosadnim novinarskim upitima nakon čega je cijelu priču htio utišati podmirivši dug prema državi čak šest godina prije nego što je to prema ugovoru bio obavezan. Treće varijante jednostavno nema - naime, Jutarnji list upit o dugovanjima poslao je i samom generalu Marekoviću, no taj smo mu zahtjev uputili tek 22. veljače, dakle tri dana nakon što je dug već misteriozno bio podmiren, a njegove obveze prema Ministarstvu obrane jednim potezom iščeznule. VEZANE VIJESTI Marijan Mareković NA TEMELJU PRIJAVE Povjerenstvo za sukob interesa istražuje nekretnine i prihode šefa Pletera Marijana Marekovića MARIJAN MAREKOVIĆ Tko je šef Pletera? Nekad je zapovijedao Tomi Medvedu, a sad je postao glavni ‘chef‘ na Baniji Bilo kako bilo, za stan u Dobrom dolu Marijan Mareković više nema dugova, ali i dalje ostaju brojne nejasnoće i nelogičnosti koje se dalje otkrivaju iz zemljišnih knjiga i generalove imovinske kartice koja je vrijedila do 25. siječnja. Naime, kako je Jutarnji list pisao još krajem siječnja, pregledom digitalnih, ali i zemljišnih knjiga u Zagrebtoweru, izvjesno je kako na adresi Dobri dol 46 niti 21 godinu otkako je Ministarstvo kupilo stan od Kamgrada i Kaića, a potom ga prodalo Marekoviću, u zemljišnim knjigama nema unosa vlasništva niti MORH-a niti generala Marekovića već je on formalno-pravno i dalje u vlasništvu samih investitora. Zašto je tome tako, pokušali smo bezuspješno odgovoriti krajem siječnja kada od Ministarstva obrane nije bilo moguće dobiti ove informacije, ali zato su one stigle u posljednjem odgovoru od 25. veljače kad je MORH odlučio djelomično odgovoriti na naša pitanja. Kako navode za početak, neposredno nakon kupoprodaje stana od investitora 1999. godine s prodavateljem je bilo dogovoreno da će on u roku od pet godina od dobivanja uporabne dozvole izvršiti uknjižbu objekta te etažiranje stana zbog čega, tvrde, "Ministarstvo obrane nije moglo izvršiti upis prava vlasništva u zemljišnoj knjizi". Što ih je priječilo da to naprave nakon što su investitori izvršili svoje obveze, nije pojašnjeno, no činjenica je da čak 21 godinu od kupovine ove nekretnine država, točnije Ministarstvo obrane, nije našlo za shodnim u zemljišnim knjigama upisati vlasništvo nad ovim stanom već obećava tek da će to sada učiniti. "Ministarstvo obrane pokrenut će postupak za upis prava vlasništva na stanu i garaži u korist Republike Hrvatske, a nakon toga će se zaključiti aneks kupoprodajnog ugovora, radi opisa stana i garaže prema stanju zemljišne knjige kako bi Marijan Mareković mogao upisati pravo vlasništva na svoje ime", stoji u odgovoru. image Marijan Mareković Darko Tomaš/Cropix Zašto se nikad nije upisao na stan na Dobrom dolu, pitali smo i generala Marekovića, a on nam je u odgovoru poslanom 5. veljače, a koji je stigao tek nakon što se u slučaj upetljao Povjerenik za informiranje, pojasnio kako u tom trenutku još nisu bile ispunjene ugovorne obveze odnosa s MORH-om, a što je bio temelj za upis vlasništva. Jednostavnije rečeno, na stan se nije mogao upisati jer ga u tom trenutku još uvijek formalno-pravno nije otkupio, no ne odgovara na pitanje zašto ga je onda unio u imovinsku karticu, iako nepotpuno i netočno, a podatak o garaži na istoj adresi koja je od MORH-a u jednom obroku otkupljena 2011. godine u vrijeme našeg upita uopće nije naveo. Naime, kako je vidljivo iz tadašnje imovinske kartice koju je istraživalo Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa na temelju prijave, Mareković u njoj navodi kako je u Zagrebu "knjižni" vlasnik nekretnine veličine 84 četvorna metra na području Maksimira koju je stekao otkupom od MORH-a, vlasništvo nad garažom u Zagrebu uopće se ne spominje, kao ni mjesečna obveza na ime otkupa stana od 522 kune, ali se zato navode njegove te nekretnine supruge Milice u Mrkoplju te u Jastrebarskom. Na tadašnje pitanje zašto u imovinskoj kartici navodi kako je u Zagrebu vlasnik nekretnine od 84 četvorna metra iako ona u zemljišnim knjigama ima 122 kvadrata, Mareković nam je odgovorio kako je točna veličina stana 84 kvadrata, a razliku do 104 čine balkon i otvorena terasa, no nije pojašnjavao zašto bi terasu i balkon uopće izuzeo iz obveze prijavljivanja u kartici, a kamoli zašto bi onda još ispustio i cijelu garažu. Ipak, iako novinarima nije bio voljan na dugačko opisivati rupe u imovinskoj kartici, nakon što je na istu temu objavljen prvi tekst u Jutarnjem listu, general Mareković tu je karticu odlučio ispraviti. Pa je tako 25. siječnja Povjerenstvu podnio novu karticu u svrhu ispravka podataka u kojoj sada lijepo piše kako je njegov stan u Zagrebu, tada još u otkupu od MORH-a, velik 104 četvorna metra, ali je zato ponovo propustio navesti obvezu od 522 kune na ime otkupa stana, koja je u to trenutku i dalje postojala. Osim toga, kartica je sada obogaćena i za vlasništvo nad garažom za koju se navodi da je kupljena od MORH-a. Ovu začudnu priču o bivšoj državnoj imovini prikladno ćemo zaključiti upitnicima koji su se nadvili nad garažni prostor generala Marekovića u Dobrom dolu. image Zgrada na adresi Dobri dol 46 Damir Krajač/Cropix Prema podacima iz zemljišnih knjiga, ta je garaža veličine 14 četvornih metara, u njegovoj imovinskoj kartici navodi se veličina od 18,5 kvadrata, a iz odgovora MORH-a proizlazi kako mu je država na Dobrom dolu za 29.990 kuna prodala garažu - od samo deset kvadrata. Koliko je ona stvarno velika, vjerojatno nikada nećemo saznati, no te su nejasnoće u vezi Marekovićeve garaže samo vrh ledene sante ispričane na ovih osam kartica teksta. Da nije riječ o iznimci već prije pravilu, svjedoči slična priča ispričana prije nešto malo manje od godine dana kada je u javnost dospjela informacija da je Ministarstvo obrane 1998. i 1999. godine od tvrtke Ves gradnja kupilo dva stana od ukupno 160,5 kvadrata za 2,2 milijuna kuna, a potom ih prodalo bivšem ministru obrane generalu Krstičeviću za samo 136.176 kuna. I tada je potpis na kupovinu nekretnine od privatnih investitora stavio pomoćnik ministra obrane Ljubo Ćesić Rojs te uz njega još general bojnik Marko Kakarigi, a prodaju stana pak generalu Krstičeviću potpisuje Iva Pašalić. Ćesić Rojs u razgovoru za Jutarnji potvrđuje kako je doista potpisao odluku o kupoprodaji stana na Dobrom dolu 1999. godine. "Kako ne, popisao sam za kupovinu stana generalu Marekoviću, a Bogu hvala, nisam potpisao samo njemu, nego i Krstičeviću i mnogim drugima. Ako se dobro sjećam, mi smo tada stambeno zbrinuli sve skupa oko 55 tisuća osoba, među kojima i mnoge branitelje. Sad se, nažalost, izvlače pojedinci kao neki primjer, ali istina je da su svi koji su zaslužili tada dobivali stanove ili kredite. Eto, dobili su i Agotić, Tus i Gotovina... Zašto bi valjalo kad dobivaju oni, ali ne kad dobivaju Mareković ili Krstičević?" bio je iskren Ćesić Rojs. Pitali smo ga i o visokoj cijeni koju je Ministarstvo tada platilo za nekretninu, kao i činjenicu da je Marekoviću dopuštena otplata u trajanju od čak 27 godina. "Gledajte, nije pomoćnik ministra bio taj koji je određivao cijenu već je to činila posebna Komisija, građevinarci i struka koja je određivala vrijednosti nekretnina i čiju procjenu nikad ne bih osporavao. Kupovali smo dobre stanove, vidite sad što se dogodilo nakon ovog potresa i kako su zapravo građene zgrade u Hrvatskoj. A što se tiče otplata u ratama, pa sve je bilo prema tadašnjim pravilnicima i propisima koji su tako nešto dopuštali", kazao nam je Ćesić Rojs. U Marekovićevu imovinsku karticu, kaže, ne ulazi, ali pojašnjava kako je u to doba u svrhu stambenog zbrinjavanja osigurano bilo sve skupa 350 milijuna kuna. U kojoj su nekretnine Marijana Marekovića, očito, samo jedna mala kap.

STARA STIHIJA ILI NOVI IZAZOV ?!

ČOVJEK JE VJEČNO NEDORASLO BIĆE I DIREKTNO ODGOVORNO ZA SAV PARAZITSKO-NAGOMILANI NAMET, ŠTO GA, I STOGA, TVORI KAO TAKVOG. ODBAČENIK VLASTITOG BOGA, U ZAMJENU ZA JEDAN PUKI GIPSANI ŠTAP, KOJI MU OMOGUČAVA DA SE VUCARA TOM LIJEPOM, PLANETOM, SVOG ISKALJENOG STVARALAŠTVA, MATERIJALNO I DUHOVNOG IZOBILJA ZA SAV LJUDSKI ROD.

NINO ĐULA

vijesti sport j2 novac kultura scena video pretplata PIŠE NINO ĐULA Nino Đula Nino Đula Otvorimo oči, tko će sad ući u utrku za Zagreb? Evo koga bismo mogli ugledati na obzoru Bandićeva iznenadna smrt tolike je pojedince i skupine u sekundi ostavila bez čvrstog tla pod nogama... Jesmo li na dobrom tragu ako nasljednika Milana Bandića tražimo isključivo na listi dosad nominiranih kandidata za zagrebačke izbore u svibnju? Bandićeva iznenadna smrt, događaj usporediv jedino s Tuđmanovim odlaskom krajem devedesetih, tolike je pojedince i skupine u sekundi ostavio bez čvrstog tla pod nogama, trenutačno ih pretvorivši u političke beskućnike, nepripremljene žrtve najrazornijeg političkog potresa u posljednjih dvadeset godina. Toliko će ovisnika o Bandiću sljedećih dana steći "žute" i "crvene" naljepnice, toliko će njih noćima bdjeti od neizvjesnosti, toliko će se uhodanih kanala najednom poremetiti, toliko se rutine zaljuljati. No kao i s ovim "običnim" potresom koji zdrma zgrade i pogodi građane, tako će i s nenadanim tektonskim poremećajem brzo nakon prvog šoka početi bitka za opstanak. Zapravo, vjerojatno je već započela u noći objave prilično šokantne vijesti: umro je Milan Bandić. Ako su još do jučer tražili kandidate koji bi mogli pomoći Bandiću da uđe u drugi krug, od noćas svi koji su dobro surađivali s preminulim gradonačelnikom, kao i oni koji, eto, baš nisu pa sad vide priliku da u narednom desetljeću ili dva preuzmu pozicije političke i gospodarske moći - svi oni svijećom traže svoga "protupotresnog menadžera za Zagreb". Nije baš realno da će ga naći među kandidatima koji su se do jučer gurali kao oni koje nije šteta potrošiti u još jednoj programiranoj izbornoj utakmici. Nelogično je bilo kome danas staviti sve karte na suparnike poput Klisovića ili Filipovića. Dvadeset godina star sistem koji je izrastao oko Bandića, kao i novi, koji bi mu htio konkurirati, sada panično treba čovjeka koji može uvjerljivo izazvati Tomaševića

IDU LI SVE KORUPTIVNE AFERE S BANDIĆEM U NJEGOV BLAŽENI RAJ ?!

OPTEREĆEN AFERAMA Sve istrage i postupci protiv Bandića: U kojoj su fazi i što će biti s ostalim osumnjičenicima Sve te afere sada smrću Milana Bandića bit će za njega kao okrivljenika povijest i bit će obustavljene Piše: Dušan Miljuš, Željko PetrušićObjavljeno: 28. veljača 2021. 11:20 Milan Bandić prilikom izlaska iz Remetinca (2014.) Milan Bandić prilikom izlaska iz Remetinca (2014.) Marko Todorov/Cropix Facebook Twitter Messenger E-mail Prva istraga USKOK-a protiv Milana Bandića pokrenuta je 2013. godine, a u međuvremenu su Milan Bandić i njegovi suradnici optuženi u čak 13 optužnica i na sudu se vodi nekoliko sudskih postupaka kojima su predmet zlouporabe zagrebačkog gradonačelnika i njegovih suradnika. Afere Agram, GUP, Nadstrešnice, Štandovi, Čistoća, Cibona, Pročistač, Bundekfest, Struja, Suhi Led, samo su neke od aktualnih pravosudnih postupaka, dok je posljednja koju je USKOK otvorio i još je u fazi izvida ona vezana uz gradnju sljemenske žičare. Sve te afere sada smrću Milana Bandića bit će za njega kao okrivljenika povijest i bit će obustavljene. Uhićenje 2014. Unatoč optužnicama, suđenjima, koje su uz Bandića obuhvaćale 70-ak osoba, uglavnom njegovih suradnika i teretile ih da je grad Zagreb oštetio za 219 milijuna kuna, uglavnom njegovih suradnika i Milan Bandić i većina njih nastavljala je neometano obnašati svoje funkcije. Samo u jednom kratkom razdoblju, dok je bio pritvoren u zagrebačkom zatvoru Remetinec. Milan Bandić uhićen je u akciji Agram 21. listopada 2014. godine. Fotografija kako ga istražitelji Policijskog PNUSKOK-a odvode iz Bužanove ulice prvo u policiju, a potom pravosudna marica u remetinečki zatvor tih su dana bile vijest dana. S njegovim uhićenjem poklopilo se i dizanje šatora branitelja na Savskoj cesti koji će presuditi i “Milanovićevoj vladi” kojoj Bandić to nikad neće oprostiti. U zatvoru u Remetincu, sam u ćeliji i sa specijalnim tretmanom zagrebački je gradonačelnik bio je do 19 studenog 2014. godine, a kasnije će o tome izjaviti: “Svatko tko u hrvatskoj politici nešto vrijedi, bio je najmanje tri mjeseca u zatvoru". Bandić je na slobodi bio jedno vrijeme, pa je ponovo završio u istražnom zatvoru zbog sumnje da je pokušao utjecati na svjedokinju Vidu Demarin. Taj put ga iz istražnog zatvora nije izvadila jamčevina, već odluka Ustavnog suda koji je zaključio da se okrivljenik pravo braniti kako hoće, što po tom stavu, uključuje i pritisak na svjedoke. Brojni postupci Po izlasku iz zatvora istrage i sudski postupci postali su pratitelj Milana Bandića. Kad mu je počelo suđenje u “aferi štandovi” na optuženičkoj klupi odmah je odbio iznijeti obranu, što je bilo i njegovo zakonsko pravo kao optuženika. Tijekom tog i brojnih drugih suđenja, u sudnici smo imali prilike slušati sate snimaka i čuti kako se prostački obraća svojim suradnicima, kako se dogovaraju poslovi, sve ono o čemu se govorilo u kuloarima izašlo je na svjetlo dana u snimkama koje je policija snimala po nalogu USKOK-a.

KLASNO PODREPNIŠTVO KORUPTIVNOG KLOAKINOG SLIJEVA HRVATSKE U EU POSLJEDIĆNE BARUŠTINE

IZBORNE KALKULACIJE Sve se stubokom mijenja nakon Bandićeva odlaska: ‘Tomašević je od danas u najvećem problemu‘ Izvanredni profesor sociologije na FFZG-u Dragan Bagić za Jutarnji analizira zagrebačku političku scenu nakon smrti Milana Bandića PIŠE SLAVICA LUKIĆ Objavljeno: 28. veljača 2021. 10:12 Naglim odlaskom Milana Bandića stvari se u natjecanju na lokalnim izborima u Zagrebu stubokom mijenjaju. - Bez obzira što on prema dosadašnjim istraživanjima javnog mnijenja više nije bio među favoritima za zagrebačkog gradonačelnika, ipak su se, realno gledano, zagrebački izbori vrtjeli oko njega, a središnje pitanje kampanje bilo je Bandić i njegov model upravljanja gradom, kazao nam je izvanredni profesor sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i čovjek s dugogodišnjim iskustvom analiziranja političkih trendova, Dragan Bagić. Pouzdanih istraživanja javnog mnijenja u Zagrebu nakon što je postalo jasno da zagrebačka oporba neće nastupiti u jednom bloku sa zajedničkim kandidatom još uvijek nema. Jedino koje je prošli tjedan procurilo u javnost je interno HDZ-ovo istraživanje prema kojem je kandidat koalicije Možemo! Tomislav Tomašević favorit s podrškom od 27 posto, SDP-ov kandidat Joško Klisović prema toj anketi uživa podršku između 12 i 13 posto, Bandić je bio na trećem mjestu s podrškom između 7 i 8 posto i ne bi ušao u drugi izborni krug jednako kao ni HDZ-ov kandidat Davor Filipović koji po tome istraživanju uživa podršku svega između 6 i 7 posto ispitanika. Tomašević u problemu Bagić podsjeća da Tomislav Tomašević ima veliku prednost nad svim kandidatima jer se u zadnjih nekoliko godina nametnuo kao glavna alternativa Bandiću. Međutim, Bandićevim odlaskom ta se Tomaševićeva pozicija naglo promijenila i to mu naprosto više neće biti dovoljno.​ S Bandićevim nestankom sa scene Tomaševićeva pozicija je otežana jer se smanjuje značaj negativne mobilizacije. - Tomaševićeva pozicija je u velikoj mjeri u Zagrebu rezultat negativne političke mobilizacije. Pri tome ne želim reći da velik dio njegovih podupiratelja ne misli o njemu pozitivno, ali značajan ga je dio sasvim sigurno podržavao kao najuvjerljivijeg i najznačajnijeg oponenta Milanu Bandiću. Sad kad Bandića više nema, Tomašević će, čini mi se, puno više birača morati privući pozitivnim političkim porukama i uvjeriti ljude da je on doista najbolji izbor za gradonačelnika, a ne samo najbolja alternativa Bandiću. Možda Bandćevim odlaskom u prvom izbornom krugu rastu i šanse i Klisoviću jer sad Tomašević i on kreću u utrku u kojoj birače moraju privući pozitivnom kampanjom, pozitivnim osobnim karakteristikama i životopisom, kazao nam je Bagić. Desni centar bez favorita Ovaj sociolog i politički analitičar ističe kako Bandićevim odlaskom situacija oko ulaska u drugi izborni krug na zagrebačkim izborima postaje još zanimljivija - desni centar, cijeli desni dio političkog spektra, tvrdi, sad više nema favorita i pitanje je tko će se tu nametnuti i pokupiti između 15 do 20 posto glasova koji bi kandidata toga dijela spektra mogli odvesti u drug, a možda i utjecati na ishod izbora. VEZANE VIJESTI Pavle Kalinić i Ivica Lovrić, arhivska fotografijaVideo icon ‘ŽIVIO ZA OVAJ GRAD‘ Najbliži suradnici šokirani gradonačelnikovim odlaskom: ‘Jučer smo bili zajedno, imao je velike planove...‘ ZADNJI OBILAZAK Bandić u jednoj od posljednjih objava na Facebooku: ‘Moja Peščenica mi je uvijek posebno pri srcu‘ Bandićev nestanak s političke scene, po Bagiću, otvara prostor kandidatima iz trećeg reda - poput Vesne Škare Ožbolt. Ona ili netko poput nje mogao bi, tvrdi, okupiti razne političke struje i grupacije desno od centra.​ - Bandić je u Zagrebu i nakon svega imao podršku petnaestak posto birača i dio njih će sad potražiti druge kandidate. Nije isključeno da će se sad pojaviti još netko od nezavisnih ili kvazi-nezavisnih kandidata tko će igrati u tome bazenu jer za njih se Bandićevim nestankom sa scene povećavaju šanse, kaže Bagić. Vanđelić kao jack-pot Na pitanje kako će se Bandićev nagli odlazak odraziti na HDZ-ove šanse u Zagrebu, Bagić kaže kako bi HDZ-u sad bilo najracionalnije promijeniti kandidata. To bi bilo neugodno i rizično i za Filipovića i za stranku, ali bi HDZ-u moglo biti isplativo jer Filipović ne ostavlja dojam kandidata koji je u stanju osigurati značajan rezultat. - Sad se HDZ-u vrata naglo otvaraju i sad bi Damir Vanđelić za HDZ bio "jack-pot". U situaciji s Bandićem, Vanđeliću bi bilo teže, ali sad u novoj situaciji netko poput njega bi imao velike šanse ući u drugi krug kao kandidat desnog spektra, a i u drugom bi krugu imao značajne šanse, tvrdi Bagić. Tranzicijski mandat Osvrćući se na budućnost Bandićeve stranke, Bagić je uvjeren da će i ta stranka imati kandidata za gradonačelnika te da će i ona u kampanji zagovarati neku vrstu promjene. - Oni ne mogu dobiti značajne glasove u utrci za gradonačelnika, ali vjerujem da će se natjecati da bi kao stranačka lista osvojili skupštinske mandate i nakon izbora igrali neku ulogu u formiranju buduće većine. Naprosto je previše ljudi koji su egzistencijalno vezani za pozicije u Gradu Zagrebu koje im je Bandić omogućio a da se ne bi pokušali organizirati i izboriti za sebe tranzicijski mandat kako bi u postizbornim dogovorima pokušali sačuvati nešto od stečenih pozicija, tvrdi Bagić

TUPSOIDNI PAKAO NA MORU

PAKAO NA MORU Brod pun krava već mjesecima besciljno luta Mediteranom, nitko ih neće, veterinari: ‘Pobijte ih sve!‘ Krave su držane u ‘uvjetima iz pakla‘ na brodu Karim Allah nakon što se brodovlasnik dva mjeseca mučio da pronađe kupca Piše: Jutarnji.hrObjavljeno: 27. veljača 2021. 13:55 Ilustracija Ilustracija Yi Mingzhang/AFP Facebook Twitter Messenger E-mail Više od 850 krava koje su više mjeseci provele na brodu koji luta Mediteranom više nisu sposobne za prijevoz i trebale bi biti ubijene, stoji u povjerljivom izvješću španjolskih veterinara, piše Guardian. Krave su držane u onome što je aktivist za zaštitu životinja nazvao 'uvjetima kao iz pakla' na brodu Karim Allah, koji je u četvrtak pristao u jugoistočnoj španjolskoj luci Cartagena nakon što se brodovlasnik dva mjeseca mučio da pronađe kupca za stoku. Nekoliko je zemalja odbilo životinje zbog straha da imaju virus goveđeg modrog jezika. Virus koji se prenosi putem insekata uzrokuje hromost i krvarenje kod goveda, ali ne utječe na ljude. U izvještaju veterinara zaključuje se da su životinje patile zbog dugog putovanja. Neke od njih nisu se osjećale dobro i nisu bile sposobne za prijevoz izvan Europske unije, niti bi im trebalo dopustiti ulazak u EU. Eutanazija bi bila najbolje rješenje za njihovu dobrobit, kaže se u izvješću. Izvještaj ne navodi ima li doista stoka bolest plavog jezika. "To se čak ni ne spominje, što je vrlo iznenađujuće", rekao je Miquel Masramon, odvjetnik koji zastupa brodovlasnika, tvrtku Talia Shipping Line. Brod je registriran u Libanonu, navodi VesselFinder. "Moj je dojam da će sigurno nastaviti s klanjem i uništavanjem životinja i bit će nam teško to spriječiti", rekao je. Masramon je najavio da će tražiti povrat izuzetnih uzoraka krvi koje su španjolske veterinarske službe zaplijenile u četvrtak kako bi utvrdile "postoji li plavi jezik".

"TRIBES OF EUROPE" SERIJA O TUPSONIMA

Jurica Pavičić: Nijemci su snimili alegoriju Republike Hrvatske. TV seriju o tupsonima... Nijemci su snimili alegoriju Hrvatske. Seriju o tupsonima koji nisu u stanju ovladati ni s čim složenijim od klopke z Objavljeno: 27. veljača 2021. Njemačka televizijska serija "Tribes of Europe" počinje kadrom koji je spektakularan. Kadar prikazuje glavnu junakinju serije, djevojku odjevenu u kože i prnje. Djevojka pod imenom Liv nalazi se na vrhu nekakve ruševne građevine. S te uzvisine promatra šumu dok joj kamera u panorami ponire u lice. Tako izgleda prva scena spektakularne distopije koju je za striming servis Netflix kreirao njemački scenarist Phillip Koch. Bilo kojem gledatelju u Njemačkoj, Kanadi ili Italiji ta scena mora izgledati slično, i mora značiti isto. No, postoji jedna grupa publike kojoj ta scena znači nešto sasvim drugo. A to su hrvatski gledatelji. Hrvatski će gledatelji - naime - iz istih stopa prepoznati velebno, urušeno zdanje s kojeg distopijska divljakuša nadzire nabujalu šumu. Prepoznat će da futuristička osmatračnica nije ništa drugo doli spomenik revoluciji kipara Vojina Bakića na Petrovoj gori. Oljušten, devastiran i polupanih stakala, on u seriji dočarava ostatak negdašnje, napredne civilizacije. Netflixova je serija u Hrvatskoj zadobila stanoviti publicitet nakon što se saznalo da je njemačka produkcijska ekipa taj SF spektakl snimala na više hrvatskih lokacija. Među tim lokacijama bilo je i onih koje će samo godina dana nakon snimanja serije stradati u banijskom potresu. Nakon potresa u medijima su se pojavile fotografije filmskog seta snimljene u Petrinji i Glini tijekom snimanja serije. Te su fotografije izgledale kao morbidna potvrda teze Oscara Wildea o tome kako "život oponaša umjetnost". Petnaest mjeseci prije nego što će banijski potres lijepu austrijsku arhitekturu urbane Banije pretvoriti u hrpu slomljene cigle, njemački su scenografi zloslutno "navijestili budućnost". U njihovoj su seriji Petrinja i Glina također skršene, po ulicama se vide šuta i ruzinava vozila, no krivac za propast nije potres nego civilizacijski kolaps u bliskoj budućnosti. U scenariju, taj se kolaps dogodio 2037., a u sjećanju preživjelih ostao je upamćen kao "crni decembar". Najednom je pao internet, nestala je struja, a suvremena se civilizacija urušila u barbarstvo. Nekoliko desetljeća kasnije - godine 2074. - Europa je rascijepana na desetine malenih, vojujućih plemena. Ona među njima koja su donekle zadržala tehnološka znanja udružila su se u jedini zametak suvislog društva - vojno organiziranu Grimiznu Republiku. Od ostalih plemena, najljuće i najopasnije su Vrane, spartanski militarizirana horda koja sjedište ima u nekadašnjem Berlinu te živi od eksploatacije robova. Osim ta dva plemena postoji i niz drugih, među kojima su i Izvornici (Origins) kojima pripada junakinja Liv. Uvjereni da je tehnološka civilizacija skrivila "crni decembar", Originci su se opredijelili za predtehnološku arkadiju. Žive u šumi, hrane se isključivo lovom. Funkcioniraju kao neka smjesa hipi komune i indijanskog plemena. Zaplet serije podbode se onog trenutka kad na teritorij Livina plemena padne tehnološki superiorna letjelica u kojoj je pilot. Pilot je u posjedu Kocke, komada visoke tehnologije koji iz nepoznatih razloga ima enormnu važnost. Toliku važnost da se za Kockom pojagme i Grimizni i Vrane, koje pak u jedan dan opustoše, pobiju i porobe pleme Originaca. Krećemo se, ukratko, na poznatom terenu. SF serija Phillipa Kocha jednom je nogom na teritoriju "Gospodara muha", drugom na onom "Mad Maxa". Politička alegorija koja se iza serije krije prilično je jasna: ako ne budemo jedinstveni i složni, pojest će nas nativistički, sektaško-plemenski mrak. "Tribes of Europe" su za bilo kojeg od globalnih gledatelja lako čitljiva smjesa SF pulpa i politički korektne idejne pedagogije. No, u toj masi globalnoga gledateljstva postoje i gledatelji kojima ona znači nešto sasvim drugo te kojima je zabavna na jednoj sasvim drugoj razini. A to su, naravno, hrvatski gledatelji. Hrvatski mediji uvelike su pisali kako su njemački filmaši "srušili" banijske gradiće prije njihova stradavanja u potresu. Pisalo se i o tome kako je Bakićev kompleks na Petrovoj gori glavni set serije. No, sve dok čovjek ne vidi "Tribes of Europe" neće biti svjestan do koje su mjere hrvatske lokacije fundamentalne za njemačku seriju. VEZANE VIJESTI Serija 'Plemena Europe' TRIBES OF EUROPA Njemački mediji se raspisali o hit seriji s Netflixa: Postapokaliptična Europa 2074. snimljena u Glini ‘TRIBES OF EUROPA‘ Glina na Netflixu: Lani snimljena apokaliptična serija sačuvala je slike grada kakav više nećemo vidjeti Prva od njih je, naravno, Bakićev kompleks na Petrovoj gori. Grandomanska, dvanaestokatna skulptura/muzej započeta je 70-ih godina, prije jugoslavenske ekonomske krize, s idejom da bude istodobno i skulptura i muzejska zgrada. Tijekom radova na zdanju Tito je umro, SFRJ se probudila zagušena dugovima, a preskupi spomenik u nerazvijenoj zabiti već je tada imao reputaciju kontroverznog. Dovršen je 1981., da bi već od 90-ih stvari pošle po zlu. Za lokalne hrvatske vlasti, bio je to tek još jedan spomenik "srpskoj partizaniji". Za nacionalne hrvatske vlasti, bio je preskupi vrući krumpir. Za trgovce sekundarnim otpadom, bio je savršeni resurs, pun skupog materijala, nečuvan i daleko od civilizacije. U par godina Bakićev su kompleks opustošili maroderi, što ga je pretvorilo u fetiš "ruin porn" supkulture. I, naravno, u idealni set za "Tribes of Europe": u njemačkoj seriji, Bakićev je kompleks glavni vojni štab Grimizne Republike. No, nije Petrova gora jedina senzacionalna hrvatska ruševina u kojoj se zbiva serija. Tu su pulske lokacije austrougarskih utvrda Kaštela i Muzila. Opustošeni, propadanju prepušteni glavni grad Vrana dijelom je vizualiziran u nikad dovršenoj zagrebačkoj sveučilišnoj bolnici. Relikte negdašnjih cestovnih komunikacija u seriji otjelovljuju dvije sjajne hrvatske povijesne ceste. Prva je Napoleonova cesta u kanjonu Krčića pod Dinarom, a druga Majstorska cesta koja povezuje Obrovac sa Svetim Rokom, koju je 1832. sagradio austrijski graditelj kapetan Knežić, a pruža se uz Tulove grede, točno iznad današnjeg portala tunela na autocesti. To su samo lokacije koje sam zapazio na prvo gledanje. Nesumnjivo ih ima još, jer se među setovima serije nalazi i nešto industrijskih objekata i infrastrukturnih zdanja koja nisam prepoznao. To je, ukratko, krajobraz distopijske budućnosti u seriji "Plemena Europe". Sadašnjost u toj seriji nije bajna. Tu sadašnjost nastanjuju primordijalni barbari koji u tehnološkom smislu nisu kadri proizvesti ništa složenije od brezova luka i strijele. Ali, zato su oko njih ruine negdašnje, superiorne civilizacije, tu superiornu civilizaciju vizualno opredmećuju titovski spomenici, socijalističke bolnice, napoleonovske i jozefinske ceste, te fortifikacije austrijske, carske Kriegsmarine. I to je trenutak kad serija "Tribes of Europe" postaje nemjerljivo zabavnija hrvatskom gledatelju nego i jednom gledatelju u Španjolskoj, Finskoj ili Kanadi. Jer, za sve druge gledatelje na svijetu ta je serija politička alegorija smještena u začudni ambijent koji im nije najjasniji. Za nas ne. Za nas su "Tribes of Europe" alegorija našeg političkog i ekonomskog sada i ovdje. Njemački producenti vjerojatno nisu niti svjesni da su u "Tribes of Europe" snimili nehotičnu alegoriju Republike Hrvatske. Snimili su seriju o tehnološki degradiranim tupsonima koji nisu u stanju ovladati ni s čim proizvodno složenijim od klopke za dabra. Ali, zato žive u prostoru koji je koncentrat relikata bivših, proizvodno, tehnološki i kulturno superiornih civilizacija. Od tih su civilizacija ostali tvrdalji, ceste i zdanja koja polako izjedaju šikara i šuma. Ni jedno od tih zdanja više nismo kadri sagraditi. Za neka nije više jasno čak ni čemu su služili. Za neka, doduše - poput Petrove gore - nije to bilo baš jasno ni tada. Seriju "Tribes of Europe" gledao sam u tjednu velikih hrvatskih infrastrukturnih "uspjeha". Tog tjedna, premijer je u Splitu svečano otvorio važne infrastrukturne radove, radove koji se svode na širenja jednog gata trajektne luke. Istodobno, vlada je obznanila svoj drugi veliki uspjeh: na sad potresom opustošenoj lokaciji njemačke serije uspjeli su dva mjeseca nakon razornog potresa - sastaviti kontejnersko naselje. U istom Splitu koji će dobiti novoprošireni gat prošle su godine tadašnji rektor i uprava Filozofskog fakulteta svečano otvorili "novu" zgradu filozofskog fakulteta. Toliko su bili ponosni da se tadašnji rektor čak počastio spomen-pločom na zgradi. Jedini je problem što zgrada nije bila nova: riječ je o uredskoj zgradi koju je sveučilište preuzelo od bankrotirane trgovinske firme, prebojilo i recikliralo. Tako u Hrvatskoj izgledaju "infrastrukturni uspjesi". Tako to izgleda kad u Hrvatskoj Originci usele u postojeću ruinu. Ova zemlja, ispada, ima jedinu sreću što su iza nje relikti triju ozbiljnih civilizacija: mletačke, austrijske i titovsko-socijalističke. Te su civilizacije gradile barbakane i arsenale, svjetionike i ceste preko Velebita, željeznica i bolnice. Bušile su planine, plavile doline, kreirale umjetna jezera. Jedna od te tri civilizacije je na pojavu velikih boginja sama proizvela cjepivo, a potom procijepila 18 milijuna stanovnika u samo 70 dana. Originci danas nisu u stanju procijepiti niti vlastite rođake i članove stranke. Ukratko: gledajte "Tribes of Europe". Za druge, globalne gledatelje ta je serija možda opomena o prijetećoj budućnosti. Za nas, to je izvještaj o sadašnjici.

subota, 27. veljače 2021.

SUPER SILE I NEMOĆ ČOVJEČANSTVA

Velika analiza najvećeg suparništva 21. stoljeća: ‘Kina je nova vrsta izazova i ozbiljan rival‘ ‘SSSR je bio ravnopravan na vojnoj osnovi, ali nikada na ekonomskoj ili političkoj‘, kaže bivši šef MI6 Piše: Željko TrkanjecObjavljeno: 27. veljača 2021. 22:31 Odnos SAD-a i Kine vjerojatno je najvažniji odnos na svijetu, izjavio je američki državni tajnik Antony Blinken. Sir John Sawers, bivši šef britanske vanjske obavještajne službe MI6, u razgovoru za Cipher Brief analitički je precizno definirao što Kina predstavlja za demokratski svijet. "Kinezi će, nakon uspjeha u borbi s pandemijom, samo potvrditi svoju premisu da je njihov sustav bolji od zapadnog. U Kini raste uvjerenje da su zapadne demokracije i SAD u padu dok Kina raste. Bojim se da će zbog toga Zapadu biti teže nositi se s Kinom u budućnosti". Sir Sawers navodi da Kina nije izazov poput Njemačke u prvoj polovici 20. stoljeća ili Hladnog rata u drugoj. "Kina je nova vrsta izazova jer je i u ekonomskom i u političkom smislu ozbiljan rival SAD-u. To ju čini drukčijom od Sovjetskog Saveza, koji je bio ravnopravan na vojnoj osnovi, ali nikad na ekonomskoj ili političkoj. Kina ima sustav u koji vjeruje, a koji je prijetnja drugim zemljama ako ga počnu oponašati", tumači Sir Sawers te daje, kao svaki kvalitetni obavještajac, i smjernice za političko djelovanje. "Moramo pronaći područja na kojima možemo surađivati s Kinom, kao što su klima i zdravlje, područja na kojima ćemo Kini biti konkurenti, kao što je trgovina i tehnologija, i područja na kojima ćemo joj se suprotstaviti, kao što je Južno kinesko more i njezino postupanje prema Tajvanu i Ujgurima. Provedba ovog, u čemu je Amerika usklađena s istočnoazijskim, europskim i, nadamo se, indijskim saveznicima, bit će pravi izazov", navodi bivši čelnik MI6. Razotkrivajući još jednu razliku Kine i SSSR-a. Ovaj potonji entitet bio je pripravan na kategorizaciju otvorenih pitanja, pa je tako i sad Rusija u sporu sa Zapadom oko disidenta Alekseja Navaljnog, ali je ipak pristala na produljenje Novog START-a (sporazum o redukciji strategijskog nuklearnog naoružanja). "Kinezi preferiraju povezivati stvari, ne žele ih kategorizirati i zato je s njima teže raditi jer nema mogućnosti da učinimo ustupak, primjerice, na pitanju tehnologije kako bi Kinezi napravili važan korak u klimatskim pitanjima", zaključuje Sir Sawers. Niz važnih govora Kako, pak, Peking i Washington vide razvoj odnosa nakon promjene američke administracije, zrcali se u nizu važnih govora. Kina je nastupila tradicionalno, prvi je bio predsjednik Xi Jinping, a onda je detaljizaciju preuzeo ministar vanjskih poslova Wang Yi, spuštajući političku i diplomatsku razinu istodobno prelazeći s općeg na pojedinačno. Wangov je govor posebno važan jer dolazi nakon telefonskog razgovora američkog predsjednika Joea Bidena i Xija koji je trajao dva sata, a nismo dobili ni mrvice sadržaja i tona. Ali Wangov izričaj sugerira da Peking nije pretjerano sretan Bidenovim stavovima. Kineski su govori dugački, koriste brojne parabole, bujice riječi u kojima se većinom ponavlja što je Xi rekao nastojeći to pojasniti. Pravi primjerak azijskog govorničkog stila (genus Asiaticum). image Xi Jinping i Joe Biden u Washingtonu 2015. godine Huang Jingwen/XINHUA/Xinhua via AFP Američka retorika je sažeta, jasna, bez dvosmislenosti, obrazac klasičnog atičkog stila (genus Atticum) za koji su antički retoričari govorili da ima težnju slijediti strogu logiku i strukturu misli. Sukob Azije i Atike, tako precizno definiran u načinima izražavanja, determinirao je europsku i azijsku povijest od Homera pa do Aleksandra Velikog, obilježenu brojnim ratovima. Taj se sraz preselio s Mediterana na Pacifik. U nastavku teksta citirat ću ključne elemente navedenih govora uz minimalne intervencije. Za početak usporedba izvijesti Bijele kuće i kineske vlade o telefonskom razgovoru Bidena i Xija. Bijela kuća: "Predsjednik Biden potvrdio je svoje prioritete zaštite sigurnosti, prosperiteta, zdravlja i načina života američkog naroda i očuvanja slobodnog i otvorenog Indo-Pacifika. Naglasio je svoju temeljnu zabrinutost zbog nasilne i nepoštene ekonomske prakse Pekinga, slamanja Hong Konga, kršenja ljudskih prava u Xinjiangu i sve nastrljivijih postupaka u regiji, uključujući i Tajvan. Dvojica čelnika razmijenila su mišljenja o suzbijanju pandemije, zajedničkim izazovima globalne zdravstvene sigurnosti, klimatskim promjenama i sprečavanju proliferacije oružja. Predsjednik Biden obvezao se slijediti praktične, na rezultate usmjerene angažmane kada to unapređuje interese američkog naroda i naših saveznika". Xinhua, kineska novinska agencija: "Naglašavajući da su odnosi Kine i SAD-a trenutno na prijelomnici, Xi je rekao da je zajednička želja oba naroda i šire međunarodne zajednice da vide zdrav i stabilan razvoj kinesko-američkih odnosa. Tajvansko pitanje i pitanja koja se odnose na Hong Kong, Xinjiang itd. kineska su unutarnja pitanja i tiču se kineskog suvereniteta i teritorijalnog integriteta, a američka bi strana trebala poštovati ključne kineske interese i ponašati se razborito, naglasio je Xi". Dva su predsjednika iznijela i svoju širu sliku razvoja globalnih odnosa. Joe Biden: "SAD mora obnoviti trajne prednosti Amerike kako bismo s pozicije snage mogli odgovoriti današnjim izazovima. To znači nanovo izgraditi naše ekonomske temelje; vratiti svoje mjesto u međunarodnim institucijama; učvrstiti naše vrijednosti kod kuće i govoriti u njihovu obranu diljem svijeta; modernizirati naše vojne sposobnosti, ali uz vodstvo diplomacije; revitalizirati američku mrežu saveza i partnerstava koja su svijet učinila sigurnijim za sve ljude. Naša su partnerstva trajala i rasla godinama jer su ukorijenjena u bogatstvu naših zajedničkih demokratskih vrijednosti. Nisu transakcijska. Nisu ekstrakcijska. Grade se na viziji budućnosti u kojoj je svaki glas važan, u kojoj su zaštićena prava svih i podržava se vladavina zakona. Usred smo fundamentalne rasprave o budućnosti i smjeru našega svijeta. Nalazimo se na prekretnici između onih koji tvrde da je, s obzirom na sve izazove s kojima se suočavamo - od četvrte industrijske revolucije do globalne pandemije - autokracija najbolji put naprijed, i onih koji razumiju da je demokracija esencijalna za suočavanje s tim izazovima". Neviđene promjene Xi Jinping: "Svijet prolazi kroz promjene neviđene u stoljeću i sad je vrijeme za veliki razvoj i veliku transformaciju. Čovječanstvo se suočilo s više kriza kakve se rijetko viđaju u ljudskoj povijesti... Povijest ide naprijed i svijet se neće vratiti onome što je bio u prošlosti. Svaki izbor i potezi koje danas napravimo oblikovat će svijet budućnosti. Ne možemo se nositi sa zajedničkim izazovima u podijeljenom svijetu, a sukob će nas odvesti u slijepu ulicu. Čovječanstvo je naučilo lekcije na teži način, a ta povijest nije tako daleko. Ne smijemo se vratiti na taj put. Trebali bismo podržavati zajedničke vrijednosti čovječanstva, mir, razvoj, jednakost, pravdu, demokraciju i slobodu, uzdići se iznad ideoloških predrasuda, učiniti mehanizme, principe i politike naše suradnje što otvorenijim i uključivijim te zajednički čuvati svjetski mir i stabilnost".

ANTE TOMIĆ

Ante Tomić: Ovdje se državi ne vjeruje, a donirani novac za Baniju kazuje zašto Mnogi u vlasti nalaze savršeno razumljivim da se država financira humanitarnim akcijama. Oni su, što bi se reklo, potrebitI Kad je upravo pred Novu godinu na Baniji udario potres i hiljade naših zemljaka ostalo bez kuća, država je smjesta otvorila račun na koji smo im mogli pomoći. Na televiziji se desecima puta dnevno emitirao poziv na humanitarnu akciju, muzički spot sa slikama stradanja, uplakanom djecom, staricama zamotanim u deke,i psima kako traže unesrećene ispod ruševina. Mnogi su tada uplatili novac na broj ispisan uz donji rub ekrana još prije nego što je Doris Dragović završila osjećajnu pjesmu. Pomogli su spremno i nesebično, sa svoga pametnog telefona, iz dnevne sobe, a da stopala u čarapama nisu spustili sa stolića za kavu. Znate kako je to danas jednostavno. Drugi su, međutim, zanemarili divnu tehnološku pogodnost. Pa iako internetom plaćaju struju i grijanje, izabrali su Baniji pomoći izravnije, uživo. Ne mareći što su praznici, ni što je kiša, magla i led, vozili su se dugo, stotinama kilometara iz svih krajeva zemlje kako bi unesrećenima osobno dali novac. Zatekao sam se jedno popodne tamo, i vlastitim očima gledao koliko se njih sa slavonskim i istarskim i dalmatinskim registracijama zaustavilo na blatnjavoj seoskoj cesti i ušlo u dvorište, samo da nekome koga nikad prije nisu vidjeli, sramežljivo gurnu nekoliko novčanica u dlan. I zatim jednostavno odu, odbijajući i kavu i rakiju, gotovo bez pozdrava. Jedva nekoliko trenutaka to je trajalo. Dok bi se domaćin snašao i viknuo hvala, nepoznati je već okrenuo automobil. Mahnuo je, ne osvrćući se i nestao iza brijega. Nekome tko nije odavde teško bismo objasnili smisao toga čina. Da je tkogod vozio sedam ili osam sati do Banije i natrag, pa još na Novu godinu, zbog anonimnog dobročinstva, koje je trajalo manje od dvadeset sekundi, a imao je mogućnost to napraviti ne ustajući iz naslonjača, strancu bi se činilo upravo slaboumno. O čemu se radi, upitali bi znatiželjno, kakvo je to smiješno i staromodno vjerovanje u gotovinu, u današnje doba, kad se većina plaćanja odvija posredno i nevidljivo, bezgotovinski, preko računa? Osim toga, istaknuli bi, ovdje je posrednik država. Kome ćete zaboga vjerovati, ako ne vjerujete voljenoj hrvatskoj državi, koju ste od pogibije Petra Svačića, posljednjeg vladara narodne krvi, gotovo hiljadu godina sanjali? Unatoč uzvišenim pričama, državi se ovdje ne vjeruje. Mnogi od onih koji su na državni praznik vozili stotine kilometara da osobno donesu svoju pomoć u kraj pogođen potresom, s manje bi zebnje darovali hiljadu kuna kockaru, heroinskom ovisniku, pa čak i čimpanzi koji bi za sav taj novac kupio banana, nego bilo kojoj ustanovi Republike Hrvatske. I bio bi, nažalost, u pravu. Više od stotinu milijuna kuna sakupljeno je u humanitarnoj akciji koja se desetak puta dnevno oglašavala domoljubnom pjesmom na javnoj televiziji, a kad su odgovorni prije nekoliko dana razgovarali kako će taj zgodni iznos podijeliti, prvo im je palo na pamet kako je čisto dosta da se unesrećenima za obnovu kuća dade četrdeset milijuna. Manje od pola iznosa. Ostatkom od šezdeset milijuna kuna ministar financija Zdravko Marić mislio je razveseliti četiri ministarstva - unutrašnjih poslova, poljoprivrede, rada i mirovinskog sustava i gospodarstva i održivog razvoja

LORA VIDOVIĆ

Piše: Slavica LukićObjavljeno: 27. veljača 2021. 16:15 Lora Vidović Lora Vidović Marko Todorov/Cropix Facebook Twitter Messenger E-mail "Time to say goodbye", napisala je ovih dana na svom Facebook profilu pučka pravobraniteljica Lora Vidović. Izvješća koja je u minulih osam godina podnosila Saboru, kako ona redovita godišnja tako i tri tematska, kao i njezina "ad hoc" javna reagiranja na probleme za koje je smatrala da zaslužuju njezinu posebnu reakciju, ogledalo su društva. I to ono ogledalo koje bi države najradije prekrile ili sakrile. Ona su kronologija kršenja ustavnih prava građana od strane tijela javne vlasti, slučajeva diskriminacije, različitih lica siromaštva i zatvaranja očiju pred potrebama osjetljivih skupina koje trebaju pojačanu brigu zajednice. Ona su i kronologija govora mržnje, povijesnog revizionizma i šutnje politike na takve slučajeve. Njezina su izvješća redovito sadržavala i konkretne preporuke tijelima vlasti o tome što treba promijeniti i dodatno učiniti kao bi se stvari mijenjale nabolje. ​Vladajući, i lijevo liberalna koalicija, a još više desna namrgođeno su u Saboru dočekivali njezina izvješća. "92.000 umirovljenika u Hrvatskoj prima mirovine manje od 500 kuna mjesečno, 38.000 stanovnika nema tekuću vodu, 28 posto mladih ne radi i ne obrazuje se, diskriminacija u društvu raste, a prava manjina doživljavaju se kao ugrožavanje većine..." Tim je riječima Lora Vidović u svibnju 2016. sa saborske govornice branila svoje izvješće za 2015. koje je vladajuća većina - koalicija HDZ-a i Mosta - odbila. Bio je to drugi put od 1990. da Sabor odbacuje izvješće pučkog pravobranitelja. Prvi put je to učinio iz opravdanih razloga jer u njemu nije bilo ničega što je trebalo biti, a drugi put 2016. jer je u njemu do u tančine bilo obrazloženo sve što je trebalo biti. U drugoj polovici mandata često je bila meta uvreda i prijetnji, najčešće anonimnih. Minimum očekivanja ​Razgovarale smo ovaj tjedan gotovo dva sata u njezinu uredu na trećem katu Zagrepčanke u Savskoj, u koju je Ured pučke pravobraniteljice preseljen jer je zgrada u kojoj im je bilo sjedište u zagrebačkom potresu teško oštećena. Jučer joj je bio zadnji dan mandata, a Sabor bi idući tjedan trebao izabrati novog pučkog pravobranitelja između četvero kandidata - Tene Šimonović Einwalter, zamjenice Lore Vidović, Nevena Šimca, Marka Bonifačića i Sandre Jančić. "Minimum očekivanja koje imam od onoga tko dođe na moje mjesto jest da čuva neovisnost pučkog pravobranitelja. Nadam se da će to biti netko tko dobro poznaje Ured i hrvatski kontekst, tko će uspjeti razumjeti i sačuvati neovisnost institucije. Jedan od razloga zbog kojeg se nisam kandidirala za novi mandat, a odluku o tome sam donijela i objavila još davno, jest to što mislim da je i Uredu nakon osam godina potrebna promjena", rekla nam je Vidović. Prije osam godina, kad ju je Sabor izabrao za pučku pravobraniteljicu, Vidović je napustila stalno radno mjesto u UNICEF-u. Na njega se danas više ne može vratiti i toga je, kaže, bila svjesna u trenutku kad se kandidirala. Pitamo je odlazi li s dosadašnje dužnosti s olakšanjem ili s nostalgijom. "I jedno i drugo. Mislim da je ovo najbolji posao na svijetu i možda više nikad neću dobiti priliku raditi nešto tako kreativno i ispunjavajuće. S druge strane, osam godina je dug period i vrijeme je za promjenu", kaže. Tema kojoj je posvetila puno pažnje u svom mandatu je pitanje siromaštva. A ono se u Hrvatskoj pojavljuje u puno oblika. "Pitanje siromaštva bilo je na vrhu prioriteta u mom radu. Stopa siromaštva u Hrvatskoj se možda postupno i smanjuje u općoj populaciji, ali među osobama starije životne dobi, nažalost, neprekidno raste. Granica ispod koje se netko i službeno smatra siromašnim je doista niska, a prosječna mirovina je ispod te granice, i to za gotovo 150 kuna. Čak svaka druga starija osoba koja živi sama je u riziku od siromaštva. Bez obzira na to o kojoj se skupini radi, ovaj problem je, uz ostalo, posljedica nejednakog regionalnog razvoja u Hrvatskoj. To je dramatično razotkrio potres u Sisačko-moslavačkoj županiji - napokon su, ali nažalost najgorim povodom, pod reflektore javnosti došli ljudi koji žive udaljeni i izolirani, bez struje i vode, bez pristupnih puteva i od ono malo hrane što sami proizvedu, s nikakvom ili vrlo malom podrškom kroz socijalne usluge, 100 kuna vožnje taksijem udaljeni od prvog liječnika. Na takvo stanje smo detaljno upozorili u godišnjem Izvješću za 2016., između ostalog i na temelju našeg terenskog rada u toj županiji. Donošenje novog Zakona o socijalnoj skrbi odgađa se već godinama, a u Vladinom Mišljenju na naše posljednje Izvješće stoji da ga ni lani nije donijela zbog nepovoljnog fiskalnog učinka na proračun. Dakle, gledaju na njega isključivo kao na preskupi trošak, a ne kao na investiciju u najslabije." Terenski rad Sad kad podvlači crtu pod svoj osmogodišnji mandat, pitamo je što smatra najvećim uspjehom toga mandata. "Mislim da je jako važno što smo instituciju pučkog pravobranitelja otvorili prema građanima više nego što je bila ranije. Pritom nipošto ne želim umanjivati ono što su napravili moji prethodnici Jurica Malčić i Ante Klarić, jer smo radili prema drugačijim zakonima i u drugačijim okolnostima. Dapače, obojica su učinila važne korake u razvoju ove institucije. Institucionalne okolnosti u mom mandatu su povoljnije - prva sam pučka pravobraniteljica izabrana po novom zakonu koji je dao bitno drugačije ovlasti u smislu suradnje i rada s javnošću, što ranije nije bilo tako izričito naglašeno. 2014. i 2015. sišli smo s Gornjega grada i otvorili regionalne urede u Osijeku, Rijeci i Splitu, značajno pojačali terenski rad, bili u više od 190 gradova, općina i sela, sve da bismo bili bliže građanima, tamo gdje oni žive, kako bi nam lakše podnosili pritužbe. To je bitno pridonijelo i porastu broja pritužbi i predmeta koje smo otvarali. Ojačali smo i kapacitete ureda u ovih osam godina - rast zaposlenih je 50%, a budžeta 62%. Time smo dobili mogućnost pratiti kršenja ljudskih prava na novim područjima za koja ranije nismo imali kapacitete. Na primjer, od 2013. ovaj ured izvještava o zaštiti okoliša, što je sastavni dio prava na zdrav život, a prošlog tjedna smo podnijeli i posebno Izvješće o pravu na zdrav život i klimatskim promjenama u Hrvatskoj. U proteklih osam godina razvili smo i kapacitete za praćenje prava građana u području financija, ovrha, proširili kapacitete za rad na području diskriminacije, dobili mandat zaštite prava zviždača. Kad sam izabrana na ovu dužnost, samo dvije kolegice su pratile prava osoba lišenih slobode u 500-tinjak institucija i ustanova u kojima se takve osobe nalaze. Sad taj posao radi osam ljudi u tri grada." VEZANE VIJESTI Lora Vidović BIRANJE GOSTIJU Pučka pravobraniteljica traži očitovanje vlasnika riječkog kafića u kojemu HDZ-ovci nisu dobrodošli JAVNI POZIV Zaprimljene prijave petero kandidata za pučkog pravobranitelja, evo tko je sve u igri Što ih je smetalo Pojašnjava da njezini suradnici iz ovog odjela ne nadziru samo kršenja ljudskih prava u kaznionicama i zatvorima, već i u svim ostalim mjestima u kojima su smješteni, ili bi to mogli biti, ljudi koji iz njih ne mogu izaći svojom voljom - policijskim postajama, psihijatrijskim bolnicama i odjelima, stacionarima domova umirovljenika u kojima su stariji koji su često nepokretni ili boluju od raznih oblika demencija. Lora Vidović, ne bez ponosa, ističe da je Agencija za temeljna prava EU nakon neovisnog istraživanja prošle godine objavila veliko izvješće o nacionalnim institucijama za ljudska prava u EU. Ono je, tvrdi, pokazalo da 79 posto hrvatskih građana zna za pučkog pravobranitelja i da je institucija po prepoznatljivosti među građanima Hrvatske iznad europskog prosjeka. U zadnjih osam godina Ured je dva puta reakreditiran od strane UN-a, što je potvrda najvišeg stupnja samostalnosti i neovisnosti u radu. U izvješću Europske komisije o vladavini prava za 2020. u dijelu koji se odnosi na neovisne institucije piše da pučkom pravobranitelju u Hrvatskoj raste reputacija utemeljena na profesionalnosti, dobrim rezultatima i odupiranju politizaciji. "I kad me pitate koji su uspjesi na kraju mandata - e pa to je jedan važan uspjeh, da ljudi znaju da nam se, ako imaju problem, mogu obratiti, i da ćemo dati sve od sebe da im pomognemo", kaže nam Vidović. Pučki pravobranitelj nema izvršne ovlasti pa ne može izravno mijenjati stvari na koje im se ljudi žale. A kad je pitamo što je od onoga što je namjeravala, a nije uspjela najviše frustrira, ističe opet kontakt s građanima. "Žao mi je što nismo još više bili na terenu. Jesmo puno, ali nikad dovoljno… Pokazalo se da smo odlascima u županije, gradove i sela uspijevali pomaknuti neke stvari za ljude koji su nam se obraćali. Žao mi je što nismo više ili jače, ali to ostaje za dalje." Iako je pučki pravobranitelj institucija koju je ustanovio Sabor kao svog opunomoćenika u zaštiti prava građana, Sabor prema Lori Vidović nije bio nježan. Niti najmanje. U političkoj eri Tomislava Karamarka 2016. vladajući HDZ i Most su odbili njezino godišnje izvješće za 2015. koje se, da paradoks bude veći, odnosilo na zadnju godinu vladavine Milanovićeve Vlade. "Onaj tko je pročitao Izvješće temeljito i u svim područjima na koje se odnosi teško da bi ga mogao odbiti. Odbijanjem tog izvješća željelo mi se pokazati da sam nepoželjna. Naravno da se radilo o pokušaju politizacije i moga posla i ovog ureda", kaže Vidović o tome iskustvu. ​Pitamo je leži li razlog odbijanja Izvješća možda u činjenici da je u njemu uz ostalo progovorila i o rastućem govoru mržnje i netolerancije u društvu. "Na rast netolerancije i govora mržnje, na porast broja zločina iz mržnje, na etnički motivirane diskriminacije upozorila sam i u tome i u svim kasnijim izvješćima. To ih jest zasmetalo i to su, koliko se sjećam, u raspravi i izričito i zamjerali." Vidović podsjeća da su do 2012. ovlasti pravobranitelja bile isključivo pritužbe građana na rad tijela javne vlasti, a zakon iz 2012. je ovlasti proširio na zaštitu i promicanje ljudskih prava. "Pitanje govora mržnje i diskriminatornog diskursa u javnom prostoru je pitanje ljudskih prava u Hrvatskoj par excellence. To je moj posao. Pretpostavljam da je to jedan od razloga zbog kojih je i u jednom od zadnjih Mišljenja Vlade o izvješću navedeno da teme biram 'arbitrarno'. Međutim, nikada nisu imali hrabrosti navesti koje to teme biram 'arbitrarno', a niti u Saboru nije bilo prilike za to jer zadnja dva izvješća, za 2018. i 2019., do danas nisu raspravljena. U javnom prostoru dosad nisam čula niti jedan argument koji bi rekao da govor mržnje ili povijesni revizionizam nisu stvar ljudskih prava u Hrvatskoj i da se ovaj ured time ne bi trebao baviti. Jednako tako i pitanjem migracija. Dužna sam štititi prava svih koji se zateknu na hrvatskom teritoriju, bilo da je riječ o domaćem građaninu ili migrantu. To je moj posao, na to me zakon obvezuje. Ja razumijem da se to onima koji su na vlasti, bili ovi ili oni, ne sviđa. Ali baš je zato Ured pučkog pravobranitelja osnovan - da bi ojačao demokratsku kontrolu u društvu", ističe. Na vrijeme je predala i godišnja izvješća za 2018. i 2019., ali Sabor ih do isteka njezina mandata nije stavio na dnevni red i raspravio. "Ostale pravobraniteljice su branile izvješća, mene se preskakalo. Mislim da je posve jasno da se nije htjelo dopustiti da ja dođem za tu govornicu i obrazložim ono što u izvješćima piše. Time pitanja o kojima govorimo nisu dobila javnu pažnju koju kroz saborsku raspravu ipak u kakvoj-takvoj mjeri dobiju. Osim toga, ispunjenost preporuka onih izvješća koja nisu bila u Saboru je bitno manja nego kod onih koja su prošla raspravu jer nadležna tijela očito ne smatraju da treba provoditi preporuke koje Sabor nije raspravio. To je propuštena prilika jer preporuke za poboljšanje rada institucija su suština naših izvješća, zato ih i podnosimo. Žao mi je zbog te propuštene prilike", kaže nam Vidović. "Čeka me doktorat" ​U izvješćima je uporno ponavljala da je izostanak jasne političke osude govora mržnje, radikalnih desnih ispada i simbola poguban za zdravlje društva. Htjeli smo čuti kako je doživjela Plenkovićevu glasnu osudu desnog radikalizma nakon što je Danijel Bezuk u listopadu prošle godine iz kalašnjikova ranio policajaca na Markovu trgu i propucao prozore Banskih dvora. Vidović kaže da joj je žao što premijer to nije do tada učinio i što radikalizam u Hrvatskoj nije puno ranije prepoznao. "Pokazalo se, nažalost da je osjetljiv na povrede ljudskih prava samo kad se na njega odnose. Mislim da bi bilo puno primjerenije da je pokazao više osjetljivosti prema ljudskim pravima običnih građana u Hrvatskoj onda kad su oni žrtve radikalizma i neprimjerenih poruka ili diskriminacije". A što nakon iskustva ombudsmana Lora Vidović planira dalje u životu? "Planiram udahnuti malo zraka, čeka me doktorat, vrijeme je da mu se napokon vratim i posvetim", kaže nam. Tema su prava djece. "Prava djece su nešto što je duboko u mome srcu. A u poslovnom smislu, vidjet ću... Sad sam na prekretnici i trebam malo vremena da razmislim. Ali, bit će dobro, sigurna sam..."

VELIKI BIZNIS U PANDEMIJI

Donedavno nepoznata tvrtka mogla bi uskoro postati vodeća svjetska kompanija za cjepiva Koliko zarađuju farmaceutske kompanije i što je s patentnim pravima na cjepiva za koronu Piše: Goranka JureškoObjavljeno: 27. veljača 2021. 19 Sad bi se već sa sigurnošću moglo reći da je dijelu farmaceutske industrije sjekira pala u milijarde nakon što je pandemija koronavirusa postala globalni zdravstveni i egzistencijalni problem. Naime, milijarde ljudi treba zaštitu barem jednom da bi korona pokleknula, a moguće je da će to biti potrebno i godinama postane li covid-19 sezonska bolest kako se trenutačno pretpostavlja. Gotovo idealna situacija za proizvođače jer upravo je to način kako se maksimalno može zaraditi u toj industriji. Poanta farmaceutskog biznisa nije u milijunskim cijenama pojedinog lijeka za mali broj pacijenata, nego obrnuto. Potvrda ovih dana dolazi iz izvještaja o poslovanju kompanija koje su prve dobile odobrenje za uporabu cjepiva protiv koronavirusa, Pfizer-BioNTecha i Moderne, čiji su prihodi i promet enormno porasli u samo dva mjeseca od početka cijepljenja, a taj će se trend nastaviti s rastom proizvodnje i prodaje. Primjerice, Moderna je već potpisala ugovore za prodaju svoga mRNA cjepiva za ovu godinu u vrijednosti od 18,4 milijarde dolara. U samo mjesec dana brojke su narasle za čak sedam milijardi. Izvršni direktor Moderne, Stéphane Bancel, procjenjuje da bi ta donedavno nepoznata tvrtka uskoro mogla postati vodeća svjetska kompanija za proizvodnju cjepiva, premda do korone za nju gotovo nitko nije čuo jer nije imala niti jedan proizvod na tržištu s obzirom na to da se inače bavi bazičnim istraživanjima. Naime, namjeravaju u ovoj godini proizvesti milijardu doza, a u sljedećoj najmanje 1,4 milijarde. Koliko samo jedan proizvod može enormno podići zaradu, govori i podatak da je tvrtka 2019. ostvarila 60 milijuna dolara prihoda, a u posljednjem tromjesečju prošle godine, nakon što je dobila odobrenje za cjepivo, zaradila je 571 milijun dolara. Novi izvori prihoda I Pfizer s istom vrstom cjepiva očekuje golem promet koji će gotovo sigurno premašiti 15 milijardi dolara u ovoj godini. Pritom valja reći da se novi izvor prihoda već vidi u novim varijantama virusa zbog kojih će se postojeća cjepiva prilagođavati zasad britanskom, brazilskom ili južnoafričkom soju ili u budućnosti nekom drugom, a to onda znači i nova cijepljenja i novu zaradu. Dakako, neće "loše proći" ni one tvrtke koje će tek plasirati svoja cjepiva u život jer se radi o enormnim potrebama za nekim lijekom, nezapamćenima do ove pandemije. Sve te činjenice razlog su ogorčenja onih koji uopće nemaju novca za cjepivo, ali i onih koji su, poput EU, još sredinom prošle godine ugovorili isporuku cjepiva "kojeg nema", a onda ostali kratkih rukava jer farmaceutske kompanije ne isporučuju dogovorene doze pa programi cijepljenja kasne, što otvara vrata i dalje velikom broju zaraženih, odnosno stvaranju začaranog kruga virusnih mutanata. Primjerice, Europska komisija je prošlo ljeto kupila cjepivo "na slijepo", bez jamstva da će to postati stvarnost, a kad se to dogodilo, stigle su nove nevolje jer cjepiva nema dovoljno za građane Europske unije, ali "ima za SAD ili Izrael" koji plaća dvostruku cijenu po dozi. Najprije potiho, a onda i javno krenule su kritike Europske komisije zbog traljavog ugovora s proizvođačima koji ne jamči dogovorene količine jer "to ovisi o proizvodnim mogućnostima", ali i farmaceutske industrije koja je ili lagala da može proizvesti dogovorene količine ili prodaje doze onima koji više plate. U svakom slučaju, cjepiva je premalo za planove da se do kraja srpnja cijepi 70 posto građana EU. Zasad je u tu zajednicu zemalja stiglo samo 28 milijuna doza ili 30 posto manje od dogovorenih količina. Ta se situacija preslikava i na Hrvatsku pa gotovo svaki tjedan netko od tri proizvođača ne dostavi dogovoreno, smanjuju se pošiljke, a onda slijede obećanja da će navodno to "vratiti" za koji tjedan. No, zasad je izgledno samo to da trpi program cijepljenja jer je dvije doze dobilo malo više od 50.000 građana, i to uglavnom zdravstvenih djelatnika te korisnika i zaposlenika domova za starije. Ovim tempom, prema kojemu je dva puta cijepljenih desetak posto, značilo bi da bi virus i dalje imao preveliku snagu, odnosno da bi veći ili manji lockdown mogao potrajati i više od godine dana. Slično je i u drugim zemljama EU jer je isporučeno čak 30 posto manje od ugovorenog. Primjerice, iz AstraZenece-Oxforda ovih su dana najavili da bi mogli prepoloviti već kupljene i dogovorene količine pa ne čudi što su ovaj tjedan europarlamentarci pozvali na saslušanje direktore sedam farmaceutskih tvrtki, uključujući i one koje još nemaju odobreno cjepivo, ali bi uskoro mogle završiti proceduru i stići na europsko tržište. Razlog? Problemi s isporukama cjepiva. Stoga su se zastupnici te povjerenik za unutarnje tržište Thierry Breton i povjerenica za zdravlje i sigurnost Europskog parlamenta Stella Kyriakides iz prve ruke nastojali informirati ima li nade da se situacija poboljša u sljedećem tromjesečju, ali konkretni odgovor nisu dobili. Direktori tvrtki pokušali su objasniti da ne stvaraju umjetnu nestašicu kako bi podigli cijene, odnosno da sve ovisi o tome "koliko imaju uvježbanu proizvodnju u kojoj uvijek može doći do problema na koje ne mogu utjecati". No, kad je na red došlo pitanje zastupnika koliko je Pfizer zaradio na cjepivu u SAD-u, a koliko u Europi, direktorica Angela Hwang uskratila je odgovor čak i kad su je podsjetili da je cjepivo dijelom razvijeno zahvaljujući javnom novcu. Također nije bilo "odjeka" ni na traženje da se kompanija odrekne dijela profita i podijeli patent kako bi se povećala proizvodnja. Kameno srce ostalo je postojano i na informaciju da su neke zemlje dobile cjepivo temeljem novih kreditnih zaduživanja, što znači da će ih korona dodatno osiromašiti. Spretno je okrenula priču na nova istraživanja "pojačivača" cjepiva, odnosno na moguće potrebnu treću dozu kojom bi se trebali cijepiti u budućnosti. Naime, ta treća doza temeljila bi se na zaštiti od novih sojeva koji bi podigli otpornost već cijepljenih Pfizerovim cjepivom a onda je sva pitanja o financijama poklopila načelom povjerljivosti ugovora. Kašnjenje cjepiva za zemlje EU u odnosu na SAD i Veliku Britaniju opravdala je činjenicom da je "EMA kasnije odobrila cjepivo".

CRKVENI EGZODUS

U Njemačkoj pao sudski server zbog navale građana koji se službeno žele ‘ispisati‘ iz Katoličke crkve Koliko god bio uočljiv porast broja ljudi koji napuštaju crkvu u Kölnu, ovaj trend prisutan je u cijeloj Njemačkoj, a i u Europi Piše: Friedel Taube/Deutsche WelleObjavljeno: 23. veljača 2021. 23:30 Pomoć odozgo - to su priželjkivali IT specijalisti Okružnog suda u Kölnu kada su u petak aktivirali dodatne datume i rokove za izlazak iz Katoličke crkve, nakon čega je server odmah pao. Svi termini su u rekordnom vremenu razgrabljeni. Sud trenutno daje 1.000 termina mjesečno za napuštanje Crkve, mada je potražnja za ovim terminima na razini biskupije znatno veća. Od ožujka Okružni sud želi ponuditi svakog mjeseca još po 500 termina, piše Deutsche Welle. Prilikom zakazivanja sastanka nitko ne mora navesti iz koje crkve želi izaći - niti razloge za to. Ipak, logično je pretpostaviti da je nagli regionalni porast broja ljudi koji napuštaju crkvu u Kölnu povezan sa skandalom oko kardinala Rainera Marie Woelkija. Poglavaru nadbiskupije u Kölnu predbacuje se pokušaj zataškavanja incidenata seksualnog zlostavljanja u Katoličkoj crkvi. Konkretni razlog je ekspertiza koju kardinal ne želi objaviti. Izlazak ljudi iz članstva u crkvi rekordno visok Koliko god bio uočljiv porast broja ljudi koji napuštaju crkvu u Kölnu - ovaj trend prisutan je prethodnih godina ne samo u Sjevernom Porajnju i Westfaliji već i u cijeloj Njemačkoj i pogađa obje velike kršćanske crkve: katoličku i evangeličku. 2019. godine je više od 250.000 kršćana napustilo katoličku ili protestantsku crkvu. Bila je to rekordna godina do sada. Otprilike polovica ljudi koji žive u Njemačkoj i dalje su članovi jedne od ove dvije crkve. To što se broj onih koji napuštaju članstvo u crkvi može tako precizno utvrditi je njemačka specijalnost. U Njemačkoj se službeno obrazlaže izlazak iz crkve i to ne predstavnicima crkve već predstavnicima nadležne državne vlasti. Budući da su obje velike kršćanske crkve javno-pravne ustanove, država za njih ubire crkveni porez u visini od najmanje osam ili čak devet posto od poreza na dohodak. Tko plaća porez na dohodak 10.000 eura, taj 800 do 900 eura plaća i crkveni porez, ako je član neke crkve. Oni koji više zarađuju plaćaju po nekoliko tisuća eura crkvenog poreza godišnje. Taj porez otpada izlaskom iz crkve i to je mnogima u Njemačkoj posebno "privlačno". Talijanske bazilike su sve praznije i praznije I u drugim europskim zemljama opada povezanost ljudi s "njihovom" crkvom - posebno katoličkom. Na primjer Italija, duboko katolička zemlja s Vatikanom u srcu glavnoga grada, ne naplaćuje nikakav crkveni porez. Ali u njoj postoji "porez na mandat" koji svi plaćaju i kod kojeg porezni obveznik može utvrditi kome novac ide: na primjer crkvi ili drugoj socijalnoj službi ili instituciji. Ono što posebno upada u oči: broj poreznih obveznika koji favoriziraju Katoličku crkvu opada. Taj pad je donedavno iznosio oko 30 posto. Sociolog religije iz Torina Francesco Garelli proveo je 2020. godine studiju o okretanju Talijana od Crkve, znakovitog naslova: "Ljudi s malo vjere". Jedan od rezultata studije je da trećina ljudi u Italiji sebe opisuje kao ateiste, dok samo petina redovno posjećuje mise. To su brojke koje nisu baš laskave za rimskog biskupa, poznatijeg pod nazivom papa. U Španjolskoj nije moguće napustiti Crkvu Španjolska je također izrazito katolička zemlja i ovdje također morate uzeti u obzir određene faktore ako želite znati koliko se „ovaca udaljilo od stada". Teško je i definirati tko je član crkve, a tko nije. Jer Španjolska ne predviđa "napuštanje" crkve. Ni crkva ni država ne nude građanima administrativni akt koji to regulira na način na koji je to uređeno u Njemačkoj. Svako malo ponetko zatraži da se njegovo ime izbriše iz crkvene evidencije zbog zaštite podataka - to bi se moglo protumačiti "izlaskom iz članstva u crkvi". Ali, svaka općina ne udovoljava tom zahtjevu, što je još jedan razlog zašto je teško odgonetnuti kolika je zapravo prihvaćenost crkve u Španjolskoj. Crkveni porez ionako nije obavezan u Španjolskoj. Slično talijanskom modelu postoji porez od 0,7 posto od godišnjih primanja koji se može dati crkvi ili u druge dobrotvorne svrhe, piše Deutsche Welle. Kriza identiteta u Poljskoj Poljska je također izrazito katolička zemlja. Više od 90 posto njezinih stanovnika su rimokatolici. Svete mise su obično mnogo posjećenije nego u mnogim zapadnoeuropskim zemljama, barem je to bilo tako do izbijanja pandemije korone. Pa ipak, crkva više nema ulogu koju je imala u socijalističkoj Poljskoj: tada je prakticiranje vjere bilo izraz otpora prema režimu. Stručnjaci primjećuju da u zemlji kriomice dolazi do sekularizacije. S obzirom na to da ni u Poljskoj ni u Španjolskoj ne postoji pravni akt za napuštanje crkve - početkom 2010. se nekoliko sudova bavilo upravo ovim pitanjem - a s obzirom da ne postoji ni crkveni porez, teško se u apsolutnim brojevima može izraziti postotak onih koji u tim zemljama okreću leđa crkvi. U svakom slučaju, prijeti „problem mladih naraštaja". Studija varšavskog instituta za ispitivanje javnog mnijenja CBOS, provedena među poljskim školarcima u ljeto 2019., pokazala je da samo 55 posto ispitanika sebe smatra vjernicima, za razliku od sredine devedesetih, kada je tri četvrtine mladih ljudi sebe ubrajalo u vjernike. Mnogo je razloga za to: modernizacija društva, koje dovodi u pitanje tradicionalne vrijednosti, što se ogleda u prosvjedima protiv novog zakona o pobačaju. Tu je i sve manje identifikacije s poljskim papom Ivanom Pavlom II., koji je umro 2005. godine

CHOMSKY ZA JUTARNJI

Ljevica danas radi isto ono što je desnica radila jučer... isključuje ljude iz javnog života! Noam Chomsky, zajedno s desecima drugih, potpisao je otvoreno pismo kojim se oštro osuđuje ‘kultura otkazivanja‘ Autor: Đino KolegaObjavljeno: 18. srpanj 2020. 16:12 8 Iako politička korektnost ili ideološka policija nisu novi pojmovi, postoji prilično originalna ideja koja je u zadnje vrijeme na društvenim mrežama zadužila specifičnu težinu: tzv. 'kultura otkazivanja'. Kada slavna osoba (umjetnik, političar ili sportaš) u javni prostor istrči s izjavama koje isprovociraju neku vrst kolektivnog mrštenja postoji realna vjerojatnost da će biti masovno bojkotirana, ušutkana - 'otkazana'. Prva 'javna pogubljenja' počela su kao rezultat pokreta #MeToo i ostalih zahtjeva raznih manjinskih društvenih skupina; rasnih, seksualnih, itd. Popis ličnosti protiv kojih je provedena kampanja posramljivanja i otkazivanja predugačak je: Kevin Hart, Roseanne Barr, Kevin Spacey, Erykah Badu, Taylor Swift, Bill Gates, Ryan Adams, Michael Jackson, Louis C. K., Woody Allen... neki su 'preveliki da bi pali', ali drugima je prostor u javnu sferu zakračunat. No, ova vrst digitalnog ostracizma specifična je i po 'vremenskoj inkluzivnosti', to jest ne gađa samo danas živuće ličnosti, nego 'otkopava' i javnu ostavštinu mrtvih pop figura. Nedavno se velika bura digla oko otkazivanja filma 'Zameo ih vjetar' velikog Victora Fleminga, sa Clarkom Gableom i Vivien Leigh u glavnim ulogama. U HBO-u su željeli odstraniti film sa svojih platformi zbog 'štetnog i neprimjerenog pogleda na porobljene Afroamerikance'. Istina je da su ga naposljetku 'samo' privremeno povukli, a onda ponovno instalirali uz istaknuto uvodno upozorenje da su u filmu prisutne etničke i rasne predrasude. Istaknimo ovdje i da je Hattie McDaniel za ulogu kućne služavke Mammy te 1940. postala prva crnkinja koju je Akademija nagradila Oscarom. Kultna pjesma 'Fairytale of New York' koju izvode irski folk punkeri Pogues i britanska pjevačica Kirsty MacColl povučena je iz emitiranja na nekim britanskim i američkim radio-postajama jer se u stihovima našla i riječ 'faggot' - za neupoznate, pejorativni termin u engleskom slengu uobičajen za homoseksualca. Val se širi. Pokret Black Lives Matter iznio je inicijativu za promjenom američke himne 'Star - Spangled Banner'. Razlog za promjenu? Stihove je napisao Francis Scott Key, navodni robovlasnik iz kasnog 18. stoljeća. Povjerenici sveučilišta Princeton, nepresušnog regrutacijskog bazena američkih liberala, odlučili su iz arhiva svoje prestižne Škole međunarodnih poslova zbog 'historijskog rasizma' izbrisati ime nekadašnjeg rektora, a kasnije predsjednika Sjedinjenih Država - Woodrowa Wilsona. Pokret bez lidera Bret Easton Ellis, poznati američki pisac i autor bestsellera poput 'Američki psiho' i 'Manje od nule', tada se zapitao: 'Što je to kultura generacije milenijalaca? Ne pišu. Ne zanima ih literatura. Ne čitaju knjige. Jedina kultura koja ih zaista interesira je 'kultura otkazivanja'. Nepotrebno je ustvrditi da je nakon ovog kritičkog izleta sprovedena kampanja i za njegovo 'otkazivanje'. Kao i za bilo koji kulturni fenomen postoje rasprave gdje se 'kultura otkazivanja' rodila i koje joj je podrijetlo. Nekakav je konsenzus da potječe sa Black Twittera (Crnog Twittera, op.a.), neke vrste Twitter foruma usredotočenog na interesna pitanja crnačke kulture u SAD-u. S druge strane, ako pitate američke konzervativce, reći će vam da je riječ o društvenom virusu koji je iz sveučilišnih klaonica uskočio u medije i zapadno društvo općenito. Da se u stvari radi o neciviliziranom načinu promišljanja koji se uhvatio na plodnom terenu polariziranih društvenih mreža gdje je potraga za širim konsenzusom sve jača - a nikad teža. Neki su iznenađeni kada vide da iza 'kulture otkazivanja' ne postoji jasno definirana politička partija, nema jasnog vođe ili mnogo jasnih lidera, što je nerješiva zagonetka i desnici i ljevici; tko ima koristi od toga? S kim možemo razgovarati o tome ako nema jasno izloženih lica? U svakom slučaju, 'kultura otkazivanja' pokazuje da je institucija ugleda na Zapadu vrlo stvarna pojava. Vidi se da se ono što započinje kao površinska intelektualna napetost s vremenom kristalizira u zamršeni trend na društvenim mrežama. Pritom je specifičan talent Twittera da iz najdubljeg bunara iskopa neku zaboravljenu temu i pretvori je u lako ponovljiv diskurs. Kritika se može sažeti i u sljedeće - koliko je besmisleno ocjenjivati povijesno ranjiva vremena prema moralnim parametrima sadašnjosti? Trump inzistira na tome da se ovdje ustvari radi o političkom oružju američke ljevice, da je riječ o 'novom ljevičarskom totalitarizmu', ali, gledano suštinski, taktika i nije naročito nova i koristila ju je i desnica. Sjetimo se, recimo, 2003. godine kada su republikanci pozvali na bojkot južnjačke country grupe Dixie Chicks koja se javno samoubila svrstavši se protiv Georgea W. Busha i vojne intervencije u Iraku. Ili recentnije, alt-right kampanje za bojkot branda Nike, na račun reklame u kojoj je glavna uloga pripala Colinu Kaepernicku, igraču američkog nogometa koji je odbio ustati na intoniranje američke himne. Uostalom, ako se baš hoće, zašto bojkot ne shvatiti i kao običnu manifestaciju slobodnog tržišta, koje su mnogi s konzervativnog desnog krila makar naizgled skloni braniti ognjem i mačem? Vlada i nadležna tijela nikoga ne otkazuju unutar Kaznenog zakona, potrošači su društveno zbrinuti tj. troše svoj novac negdje drugdje, pravo na slobodno izražavanje ostaje zajamčeno, a odgovornost za izrečeno - usko individualna. Romantičari će za 'kulturu otkazivanja' reći da je reakcija potlačenih koji su ekspanzijom društvenih mreža dobili priliku sudjelovati u javnom životu ili da je riječ o prevratu koji podiže glasove onih koji su do sada šutjeli. Ako je i to istina, zabrinjava činjenica da je prvi prirodni instinkt ušutkanih - ušutkati druge. S druge strane, politička klasa - omamljena je reakcijama svojih birača. Ironično, osim Trumpa, većina 'gazi po jajima' i rijetko da se tko usudi sa službenih pozicija govoriti o realnom kulturnom ratu. Umjesto toga, težište se na političkoj sceni najčešće prebacuje na nešto vrlo nedohvatljivo i još uvijek društveno nedefinirano. Priča se, u najmanju ruku, diskutabilnim alfabetom, koriste se riječi i fraze poput 'mikroagresija' ili 'pravo da se ne bude uvrijeđen'. Nešto najsličnije tome upravo se događa u jeku pandemije - virus se koristi kao izgovor za oslobađanje od odgovornosti. Fatalni ton Da je voda došla do grla postalo je jasno prošli tjedan kada je Noam Chomsky, zajedno sa desecima umjetnika, pisaca i akademika svih fela, potpisao otvoreno pismo u američkom Harper's Magazineu kojim se oštro osuđuje 'kultura otkazivanja' uslijed kompletnog potopa bilo kakvog dijaloga i mogućnosti javne rasprave. Među Chomskyevim supotpisnicima našli su se i autori poput Margaret Atwood, Salmana Rushdieja, Malcolma Gladwella, šahista Garija Kasparova, feministkinje i novinarke Glorije Steinem, sjajnog džezista Wyntona Marsalisa, itd. U pismu koje prati pomalo fatalan ton, osuđuje se 'netrpeljivost prema oprečnim stavovima, moda javnog sramoćenja i tendencija da se kompleksna politička pitanja zasljepljuju pseudo-moralnim pozicijama'. Kanibalizam na ljevici Na manifest se, kako se i očekivalo, reagiralo do krajnosti. Desnica ga je proslavila kao primjer kanibalizma na ljevici, a ljevica je slavila upravo suprotno: ocjenjujući da je manifest očajnički, patetični napor elite da ušutka glasove običnih ljudi. Valja li spominjati da je pozvano i na 'otkazivanje' i povlačenje junaka intelektualne ljevice - Noama Chomskog? Paradoksalno, a na drugu ruku i emocionalno shvatljivo, na otkazivanje su pozvale iste katedre sa kojih je ovaj junak progresivizma, ili junak barem do prošlog utorka, gradio teorijske platforme za budući ljevičarski aktivizam.

BOJ PROTIV MARKSA

Britanske su vlasti povukle rijetko glup, opasan i proturječan potez. Što je sa slobodom govora? Britansko Ministarstvo naredilo je školama da iz kurikuluma izbace materijal koji se može shvatiti kao "antikapitalistički" Piše: Đino KolegaObjavljeno: 10. listopad 2020. 22:49 S početkom nove školske godine britanske su vlasti povukle rijetko glup, opasan i proturječan potez. Ministarstvo obrazovanja naredilo je školama da iz kurikuluma ubuduće izbace sav materijal koji se na neki način može shvatiti kao "antikapitalistički". Vodič ministarstva, namijenjen ravnateljima, dekanima i profesorima, objašnjava da je "antikapitalizam" ekstreman politički stav te ga izjednačava s antisemitizmom, općenitim podupiranjem ilegalnih aktivnosti - ili onim strujama koje se protive slobodi govora. Tako je kako ste čuli. Komesari britanske vlade odlučili su da bi najefikasnije bilo poticati slobodu govora tako da se dokine njezina najvitalnija funkcija - sloboda da se govori. Kaže Vodič: "Škole ne smiju ni u kakvim okolnostima koristiti za izvor one organizacije koje zauzimaju ekstremne političke pozicije. To se odnosi čak i ako sami materijali nisu ekstremni jer bi njihova upotreba mogla implicirati podršku tim organizacijama". Radi dodatnog pojašnjenja Vodič navodi nekoliko različitih primjera "ekstremnih političkih stavova", a to su: "javno iskazivanje želje da se svrgne demokracija, kapitalizam ili okončaju slobodni i pošteni izbori", zatim "protivljenje slobodi govora; upotreba rasističkog jezika" i, konačno, "odobravanje i poticanje ilegalnih aktivnosti kao i eventualni propusti da se ilegalne aktivnosti osude". Vatrometna propast Dokument je izazvao brojne kritike, a mnogi primjećuju da je jezivo sličan dekretima koji su u ne tako davnoj prošlosti namjeravali ograničiti sve oblike socijalističkih aktivnosti. Ne manjka usporedbi s Hitlerovom Njemačkom, a svjedoči se i o rastućoj autoritarnosti unutar Konzervativne stranke koja, kažu, najnovijim potezom potiče narod da se opravdano žali na totalitarne tendencije u državi. To je vidljivo i iz komentara Johna McDonnella, bivšeg laburističkog "kancelara u sjeni", koji kaže: "Na ovoj osnovi bit će se protuzakonito pozivati na velike dijelove britanske povijesti i politike, uključujuću nemalu tradiciju britanskog socijalizma, Laburističke stranke i sindikalizma, koji su se, svaki u svoje vrijeme, zalagali za ukidanje kapitalizma”. Priliku da se oglasi nije propustio niti Yanis Varoufakis, propali grčki ministar financija koji zaključuje da se na "ovom primjeru vidi kako je lako izgubiti državu i kliznuti u totalitarizam". Kaže: "Zamislite obrazovni sustav koji školama zabranjuje da u nastavni program uključuju djela Williama Morrisa, Iris Murdoch ili Thomasa Painea..? Hej, pa ne moraš! Britanska vlada učinila je upravo to!" Pitanje koje nas tvrdoglavo zaobilazi - zašto bi itko pri zdravoj pameti, u 2020. godini, nakon vatrometne propasti socijalizma na svim kontinentima, među svim rasama, religijama i narodima, u iscufanom štofu jednog propalog sadržaja prepoznao ikakav oblik prijetnje? Pa otpaci socijalističkih ideja mogu se pronaći još jedino u organizmima suhoparnih akademskih metuzalema. Zašto bi itko htio da im se zabranama udahne novi život? Uostalom, zar će to spriječiti studente da "antikapitalistički materijal" nabavljaju na internetu i drugim lokacijama ako procijene da njihov politički aktivizam treba novi "fiks"? I što bi profesor trebao konkretno učiniti ako se netko od njegovih studenata pozove na Marxa ili jednostavno - izrazi zabrinutost oko pravednosti dominantnog ekonomskog modela? Zvati Gestapo? Čini se da ovdje nije riječ o tome da u Britaniji postoji zabrinutost oko toga da bi u sljedećih par godina London pogodila krvožedna radnička revolucija. Radi se o širem društvenom trendu da se zdravo i ukusno tkivo ideološkog neslaganja zamijeni kaznenim zakonom. Ovaj slučaj, a i mnogi drugi, pokazuje da je zapadno društvo zaraženo odvratnim virusom cenzure, puritanizma i netolerancije. Želimo da nam suci i policija daju novi smisao. Dosegli smo točku gdje sve više ljudi pribjegava ovakvim gadostima, izbjegava raspravu ili se histerično snebiva slovom na papiru. Mentalna gimnastika "Mrzim što govoriš, ali do smrti ću braniti tvoje pravo da to kažeš", to je jedan od najpoznatijih citata u povijesti. Pogrešno se pripisuje Voltaireu iako, doista, pripada jednom od njegovih biografa, Evelyn Beatrice Hall, koja je tom sintagmom pokušala protumačiti ideologiju velikog slobodoumnika. Učinila je to ispravno; najslavniji od prosvijetljenih bez oklijevanja bi se preplatio na te riječi. Čini se prikladnim u turbulentnoj političkoj i društvenoj klimi prisjetiti nekih osnova slobode izražavanja i njezinih potrebnih i bitnih vježbi. Istina je da je sukob između politike i filozofije star barem koliko i Platon, no toj mentalnoj gimnastici moderna su društva, izgleda, podarila nove divljačke vratolomije. Oni koji žele raspravljati o svemu skandaliziraju se kada se netko s njima ne slaže; oni koji preziru cenzuru nemaju nikakve muke da progone nepopularne stavove; oni koji vrhovnu vrijednost vide u provokaciji i prijestupu crvene se kada se prekorači crta. Sve više se bojimo sukoba. Izgubili smo toleranciju prema razlici; željeli bismo potpuno uniformirani svijet. VEZANE VIJESTI Anthony Giddens ANTHONY GIDDENS ‘Ljevica nema pojma što s pametnim telefonom. Ne zna ga uklopiti u teoriju‘ CHOMSKY ZA JUTARNJI Ljevica danas radi isto ono što je desnica radila jučer... isključuje ljude iz javnog života! Smeta nam usahli Marx i Balthusove slike od prije bilijun godina jer ne odgovaraju našim kriterijima, čak smo ih spremni, drž-ne daj, prilagoditi vremenu. U tom kontekstu nije čudo da naše razlike prestaju biti kapitalističke, marksističke, ovakve i onakve i postaju - moralne. Onaj tko drugačije razmišlja pokušava se uvjeriti argumentima, ali kako raspravljati s vjernikom koji je uvjeren u ispravnost svojih stavova? Takve pozicije nerijetko dovode do praktične nekrofilije; pale se knjige autora mrtvih 500 godina, zabranjuju se mrtve ideje, sudi se zombijima itd. Zašto se onda čuditi kada se međusobna neslaganja svode na fobije? Pritom se o fobijama ne raspravlja, one se osuđuju. Podrazumijeva se da učinci ovakvih infantilnih stavova nisu naročito poticajni: stvari neće prestati postojati samo zato što to želimo. Čudovište neće nestati ako zatvorimo oči. Ideje osuđene na izopćenje još uvijek će postojati, ali kako "nemaju pravo na državljanstvo", naći će načina da se manifestiraju na patološki način. Što je britanska vlast učinila ovim potezom osim što je nekog marksističkog laprdala podigla iz pepela okoštalih akademskih praksi i ubacila u friške struje svakodnevne politike? Zar ne bi bilo efikasnije da se ideja pobila s idejom? Knjižnice su, u krajnjoj liniji, dupkom pune tekstova koji brane aristokratske ili totalitarne oblike vladavine. Od Borgesa kojem je demokracija bila "zloupotreba statistike" do Lenjina i diktature proletarijata. Hoćemo li ih sve počupati negdje u torijevskom bunkeru? Odgovor se nameće neizazvan. Svako društvo kontinuirano testira otpor svojih implicitnih zavjeta oko slobode izražavanja, britansko nije iznimka. Nažalost, sloboda gubi svoju vrijednost ako množimo do beskonačnih ograničenja, zabranjenih riječi i sumnjivih izraza. Jezik postaje krut, a svijet čiji je jezik krut ravan je i nezanimljiv. To ne znači da bismo se trebali dovesti do lijene i meke pasivnosti "poštivanja svih ideja". One štetne i opasne trebale bi se opovrgnuti i poljuljati, ali je pritom važno da njihovi zagovaratelji ostanu čvrsto na nogama, čak i ako nam se temeljito gade. Prečesto smo počeli igrati obrnuto; opsesivno tražimo protivnički gležanj, a ležerno batalimo loptu.

TO JE GLOBALNI BUNT PROTI NEKOLICINE DRUMSKIH RAZBOJNIKA KOJI SU TOTALNO OPELJUŠILI STVRALAČKE MASE

See new Tweets Conversation DNEVNIK.hr @DNEVNIKhr Sinoć se opet tulumarilo ispred HNK. Većina bez maske i distance, odnosno propisanih epidemioloških mjera, iako su zabrane okupljanja i dalje na snazi. Što vi mislite o ovom buntu mladih? #dnevnikhr

EKSKLUZIVI INTERVJU - RICHARD DAWKINS /RECOMMENDED/

Richard Dawkins za Jutarnji: ‘Za koje stoljeće religije više neće imati nikakav utjecaj‘ ‘Šokiran sam i ogađen činjenicom kako moji liberalni prijatelji imaju taj ‘pusti, ne diraj‘ stav prema islamu‘ Piše: Đino Kolega Objavljeno: 27. veljača 2021. Kako Richard Dawkins doživljava sebe možda najplastičnije govori činjenica da je i danas neobično ponosan kada prepričava anegdotu iz ranog djetinjstva - o tome kako je još kao teturavi balavac shvatio da je Djed Mraz ustvari njegov isuviše revni susjed koji, u naivnom božićnom raspoloženju, nije niti slutio da je u mladom Dicku zarana isprovocirao ozbiljne skolastičke nedoumice. Dawkins u toj anegdoti možda preslikava čitav svoj profesionalni život - njegova bitka, kao evolucijskog biologa, prvo počinje na teritoriju raskrinkavanja nadnaravnog pa postupno gradira; od nepostojanja Djeda Mraza i Zubić vile do konačnog nestanka Boga i Alaha. Njegova frustracija i nestrpljivost su razumljive. Možda neefikasne u konačnoj misiji preobraćenja - ali razumljive. Dawkins se protiv sujetnih religijskih fundamentalaca bori više od 50 godina - knjige "Sebični gen" (1976.) i "Iluzija o Bogu" (2006.) svaka su na svoj način coup de coeur te bitke - prva, kao njegova interpretacija teorije evolucije i svojevrsno ljubavno pismo Darwinu, a druga kao militantna, bespoštedna i ogoljena posljedica te ljubavi. Na jednom mu je panelu i Neil DeGrasse Tyson prigovorio na toj ostentativnosti, a Dawkins mu je, umjesto odgovora, ispričao narednu crticu: "Kada su urednika New Scientista (prestižnog znanstvenog časopisa) pitali kakva je njegova filozofija i urednička politika u New Scientistu, ovaj je odgovorio: Naša filozofija u New Scientistu je sljedeća: znanost je interesantna, a ako se to ne podudara s vašim razmišljanjima, možete odjebati u koracima". Ovakav duh Dawkinsa nije napustio ni u 79. godini života - što se njega tiče, Djed Mraz je taliban, samo u ljepšoj odjeći. Čitao sam nedavno vaše memoare. Učinilo mi se da su pisani s namjerom da pokažu vašu nježniju stranu, možda da demonstriraju da niste zao, gadan negativac kako je zaživjela tendencija da vas se prikazuje? - Mislite? Pa ne znam tko bi se usudio pomisliti da sam baš takav negativac! Ozbiljno? Meni se čini da postoji ogroman jaz između Richarda Dawkinsa i imidža, karikature, koju ste kreirali tijekom karijere popularizatora evolucije, ateizma itd. - Možda bi trebalo pitati one koji su me takvim doživjeli. Ja svakako ne mislim da sam kumovao takvom osjećaju. Smatram da neki ljudi napreduju kroz zbrku, nejasnoće, opće stanje konfuzije. Da vole mutne vode. Samim time kada netko govori jasno, kao što ja volim misliti da činim, ili kao što pokušavam činiti, shvate to kao akt prijetnje. Ne čini vam se tako? Pa ovisi. Biste li radije ostali upamćeni kao poznati evolucijski biolog, znanstvenik čije su knjige prodane u milijunima primjeraka ili kao antireligiozni militantni ateist? - Da, ja zaista prezirem religije, no mislim da me to ne čini babarogom. Usprkos mojoj mržnji prema svakom obliku vjeroispovijesti i tendencijama da me se uglavi u taj okvir - primarno sebe doživljavam kao znanstvenika. Upravo zbog tog pogleda na sebe i svijet oko sebe - prezirem svaki oblik religioznosti. Smatram da je religija u direktnoj suprotnosti sa znanošću i još nisam čuo argument koji bi me uvjerio u suprotno. Čini se kao da nemate mnogo strpljenja za slabosti ostalih smrtnika. Za mnoge je religija naprosto utjeha, njegovateljica u mračnim, usamljenim vremenima. - Da, to je točno i ja to donekle razumijem. Ono što ne shvaćam je kako netko može apstrahirati utjehu iz nečega što je potpuno neistinito i nema nikakav smisao. Kako netko može izvući išta utješno iz lažnih tvrdnji? Iz tvrdnji koje je znanost višestruko oborila, na različitim frontovima. Mislite da znanost pobjeđuje? U smislu pružanja uvjerljivog narativa u odnosu na onaj velikih svjetskih religija? - Mislim da je pred nama još dalek put. No, opetovano pobjeđujemo, u različitim sferama, kada se sagleda čitava cjelina te bitke - to je jasno vidljivo. Pa čak i u SAD-u koje kronično, po tom pitanju, zaostaju za drugim zemljama. Statistike su neumoljive i pokazuju da se religijama izmiče čvrsto tlo pod nogama. Koliko mi je poznato, Hrvatska je predominantno katolička zemlja, zar ne? Točno. Ako se ne varam, otprilike 87% stanovništva se deklariraju kao katolici. - No, to ne znači da zaista prakticiraju vjeru? U fundamentalnom smislu. Možda su kršteni, no u praksi, ili deklariranju po inerciji, to ne mora značiti baš ništa. Kladim se da si i ti kršten - ali da u praksi nisi religiozan... To je istina. Smatrate li da bi svaki pristojan znanstvenik trebao ujedno biti i ateist? Naročito u prirodoslovno-matematičkim kategorijama? - Pa, valja biti iskren - ima poprilično mnogo religioznih znanstvenika - stoga ću pokušati izbjeći biti krajnje nemilosrdan. Borim se s tim da shvatim kako bi iole pristojan znanstvenik mogao pomiriti religiju i znanost kojom se bavi. Naročito ako pritom vjeruje u kršćanskog Boga. U lakrdiju poput bezgrešnog začeća, dizanja iz mrtvih i ostalih raznoraznih čuda kojima nas lobotomiziraju. No, smatram da će za koje stoljeće svijet biti u toj mjeri sekularan da religije više neće imati apsolutno nikakav utjecaj. Postoji teorija da će, za koje stoljeće, tehnologija i infrastruktura koja se izgradila oko ljudi ustvari funkcionirati kao prošireni fenotip naših gena. Ima ona rečenica Marshalla McLuhana: 'Mi smo spolni organi strojnog svijeta...' - Interesantno. Nisam upoznat s rečenicom, no reći ću ovako: smatram da se tehnosfera u koju smo uronjen i ne bi trebala i neće shvaćati kao prošireni fenotip naših gena, a razlog je taj što su prošireni fenotipi genetski uvjetovani varijacijama u fenotipu. Stoga da bi nešto umjetno, artificijelno zaživjelo kao prošireni fenotip morali bi postojati i geni koji kontroliraju varijacije. Kao što je slučaj u ptica i dabrova gdje je oblik gnijezda i brana direktno uvjetovan genetikom. Teško mi je i zamisliti da bi se takva mutacija mogla dogoditi, primjerice, kod arhitekata i inženjera koji podižu nebodere i zgrade. Naprosto nema gena koji uvjetuju oblik građevine, mogli bi, recimo, diskutirati o genetici i individualnom talentu, no smatram da bi to bilo nešto posve drugo. Kako bi ocijenili da ljudska tehnologija utječe na evoluciju? - Utječe na onu kulturnu. I naravno, osigurava uvjete u kojima se prirodna selekcija gena odvija po bitno drugačijim kategorijama. Mislim da je vrlo teško pohvatati buduće rezultate toga - prirodna selekcija gena će, naravno, u ovim uvjetima biti nemjerljivo drugačije naravi od one naših predaka. Možemo samo sanjati u koje će nas sfere to odvesti! Uzbudljivo je i samo ovako, čavrljajući, razmišljati o tome... Kako onda gledate na očaj koji neki ljudi osjećaju razmišljajući o prirodnoj selekciji i slučajnim mutacijama? Ideja evolucije i prirodne selekcije čini i da se neki osjećaju kao da su im životi u cijelosti besmisleni, trivijalni, nevažni - kako individualno tako i kolektivno, kao vrste. VEZANE VIJESTI 8992161 BOJ PROTIV MARXA Britanske su vlasti povukle rijetko glup, opasan i proturječan potez. Što je sa slobodom govora? CHOMSKY ZA JUTARNJI Ljevica danas radi isto ono što je desnica radila jučer... isključuje ljude iz javnog života! - To je točno. Za života sam upoznao nemali broj ljudi koje ta činjenica naprosto tjera da plivaju u filozofskom očaju. Nije mi do kraja jasno što je okidač takvom impulsu iako razumijem njegovu širu narav. Svatko radi i učini od života ono što u njega upiše - karakter svojih nadanja, svojih želja, svojih veselja, svojih strahova, izvora sreće itd. Nevažno koja je, pritom, pozadinska inspiracija; je li to neki međuljudski odnos koji nas čini sretnim, ljubav, strast, umjetnost, glazba, knjiga, film... Samo zato što si sposoban shvatiti i u cijelosti pojmiti činjenicu da si ustvari genetski uvjetovana mašina za preživljavanje to nipošto ne bi trebalo omalovažiti vrijednost tvojih stremljenja, strasti i ljubavi. To te nipošto ne bi trebalo spriječiti da uživaš u životu i da se nježno odnosiš prema njegovoj veličini. Dapače... Kada sam razgovarao sa Stevenom Pinkerom, rekao je nešto, ustvari, vrlo lijepo. Kaže da ravnodušnost svemira, ustvari, uopće nije depresivna jer nam služi kao stalan podsjetnik na sve prepreke koje smo uspješno savladali. Što vi osjećate kada pogledate prema gore? Osjećate li se malenim, usamljenim, uplašenim? - Da, osjećam se nevjerojatno maleno, osjećam se shrvano, osjećam se preplavljeno - u neku ruku prestravljeno, ali i strašno uzbuđeno, zar ne? Biti privučen tolikom beskonačnošću svemira, njegovim vječnim vremenom i prostorom. Pretpostavljam, odnosno znam da je taj osjećaj na poetskoj razini emotivno naprosto nesavladiv. U knjizi 'Sebični gen' obrađujete koncept osobnog identiteta kroz razvoj ljudskih stanica. Kažete 'stanice koje imamo nisu one s kojima smo rođeni'. Dakle, mi smo samo njihovo sjećanje? Možete li pojasniti tu teoriju? - Da, to je istina, no nevjerojatno je što pritom institucija osobnog identiteta nije nužno ugrožena. Dakle, iako su stanice s kojima sam rođen sada drugačije, primjerice zasigurno drugačije nego kad samo bio sedmogodišnjak, moja sjećanja na tog sedmogodišnjaka su nekompromitirana - ono što je nevjerojatno interesantno je da je taj kontinuitet sjećanja, upornost sjećanja kroz sve te godine, ustvari, stvarni biološki fenomen. Da, kroz tu ravnodušnost svemira putuje institucija osobnog identiteta iako je ona nepostojeća na molekularnoj razini. Zar to nije naprosto fascinantno? Koja vas područja naročito uzbuđuju u pogledu budućih otkrića u evolucijskoj teoriji? - Molekularna-genetika, bez premca. To je nevjerojatno uzbudljivo, između ostalog, i jer je uvid primarno digitalan. Mislim, to je nešto što Darwin nije mogao zamisliti, vjerojatno, ni u svojim najluđim fantazijama. Što mislite zašto se i danas značajan broj ljudi odupire prihvaćanju teorije evolucije? - Dijelom zbog vlastite gluposti, dijelom zbog neobrazovanosti, dijelom i zbog toga što čak i među onom populacijom koja je uživala privilegiju visokog obrazovanja postoji uvjerenje da je evolucija naprosto nevjerojatan, prevelik komad za progutati. I jeste ona nevjerojatna - zamislite da je nešto tako komplicirano kao čovjek, kao ljudsko biće moglo nastati gradualnim promjenama tijekom milijuna i milijuna godina. Apsolutno fascinantno. Što vam još treba? Religija? Mi smo tako nevjerojatno kompliciran stroj, naši mozgovi su tako čudesno precizno istkani, naše oči su briljantno osjetljive - teško je misaono obuhvatiti tu promjenu jednom, ovako veličanstvenom teorijom. No, upravo u toj mogućnosti, da se jednostavnim procesima stvara nešto tako kozmički komplicirano, leži njena ljepota. Postoji mnogo nesporazuma - ljudi misle da je evolucija, u suštini, teorija nasumičnosti. No, kada bi bila takva ona nikada ne bi mogla uspjeti. Ona mora biti neslučajna, namjerna, to je narav prirodne selekcije. Smeta li vas onda ciničnost postmoderne? S obzirom na činjenicu da ste posvetili život jednoj neospornoj znanstvenoj istini, jednoj, kažete, kozmičkoj teoriji - čiji ste i najpoznatiji sljedbenik? Smeta li vas na osobnoj razini ideja da je sve relativno, da je i sama znanost poluga u međudruštvenoj igri moći, da i ona podliježe kulturnim i društvenim uvjetovanjima? - Nevjerojatno mi mnogo smeta. Ja sam veliki zagovarač znanstvenih istina. Smatram da postoji univerzalna istina ili više njih, da su one tamo negdje i da ih treba pronaći. Taj cinizam je nevjerojatno defektivan, regresivan i ne može donijeti ništa dobro. Ideja da i znanost podliježe društvenim uvjetovanjima je apsolutna glupost - i pomisliti da bi, primjerice, japanska znanost mogla biti drugačija od zapadnjačke je naprosto notorno kriva. Možda je drugačiji pristup - no konačan rezultat, ako je rezultat valjan, bit će, konačno, jednako verificiran i uvažen od znanstvenika s bilo koje strane bare. Nemam nimalo, apsolutno nimalo simpatija prema glupostima kojima se poigravaju postmoderni gurui, mislim da je to naprosto jedan lijeni, alibi pokušaj promišljanja svijeta. Jesu li rase društveni konstrukt? - Smatram da moramo prihvatiti činjenicu da postoje razlike među rasama, iako shvaćam zašto se pokušava proturati ta ideja. To, naravno, ne znači da je jedna superiornija od druge, no, u suštini, ne može se poreći činjenica da postoje očigledne genetičke razlike koje su povezane sa stanovitim značajkama. Apsolutno nijedan biolog koji je proučavao različite rase ptica ili sisavaca ne bi mogao zaključiti, gledajući našu vrstu, da ne postoje rasne razlike. I to je činjenica. Kako, kao biolog, gledate na transrodne ljude? Ako si dozvolimo da se distanciramo od politički korektnog rječnika - biologija po ovom pitanju ostaje poprilično neumoljiva. - Da, kao biologu, stvari su poprilično jasne - postoje dva spola. XY i XX kromosom. Kako se ljudi opredjeljuju doživljavati je, naravno, pitanje njihova osobnog iskustva i osobnih preferencija. Ako se osoba koja je, primjerice, biološki muškarac odluči nazivati ženom - to je njegov osobni izbor. Bio bih dovoljno pristojan i učtiv da koristim zamjenicu koju bi ta osoba od mene tražila, no to, naravno, ne mijenja činjenicu da se radi o muškarcu, bez obzira kako se ona doživljavala. Isto tako, ako odbijem koristiti zamjenicu koja se od mene traži, nitko time ne bi trebao biti naročito iznenađen ili, nedajbože, osuditi tu činjenicu. U intervjuu za The Sun, prošle godine, oštro ste napali svoje 'kolege liberale' koji se ustručavaju osuditi ono što ste opisali kao 'divlju' homofobiju i mizoginiju u islamu. Smatrate li da je danas uopće moguće imati razumnu raspravu o islamu, o njegovom antiprosvjetiteljskom i antihumanističkom karakteru? - Ja sam šokiran i ogađen činjenicom kako moji liberalni prijatelji, a sebe računam kao liberala, imaju taj 'pusti, ne diraj' stav prema islamu. Kako propuštaju osuditi tu divlju mizoginiju i homofobiju, kako kažeš, a koju nikada ne bi tolerirali unutar vlastitog društva ili redova. To je naprosto nečuveno! Svaki politički i društveni kredo koji drugom ljudskom biću nameće svoja vjerovanja, naročito, pod prijetnjom progona, smrti ili nekakvog oblika kazne - nema što raditi u modernom društvu. Religiozni fanatizam treba zakopati duboko pod zemlju i da, konačno, utrne njegovo postojanje.