IZGUBLJENE GENERACIJE , PRVE KOJE SU DOSTIGLE POVIJESNO I TEORISKO IZOBILJE ZA SAV LJUDSKI ROD

vijesti sport j2 novac kultura scena video pretplata DANAŠNJI BRUCOŠI Preskočili norijade, ne idu na koncerte, ne uče u hordama: ‘Na faksu nikoga nisam upoznala...‘ ‘Studenti smo, jako nas je puno. No ne znam što nam se događa. Taj bunt kao da se zakukuljio‘ Piše: Tena ŠarčevićObjavljeno: 13. veljača 2021. 16:32 Katarina Pejak Katarina Pejak Marko Todorov/Cropix Facebook Twitter Messenger E-mail Rodili su se na samome početku novog milenija. Legenda kaže da je Hunter S. Thompson 1994. bio prvi koji ih je prozvao generacijom Z. Odabrao je taj termin iz jednostavnog razloga; zato što im je prethodila generacija X. S vremenom se tom slovu Z proširilo značenje - još prije pet godina klince rođene oko prijelaza u novo tisućljeće počelo se zvati zoomerima. Iz današnje perspektive, bio je to proročanski naziv. Platforma za videopozive Zoom je s pandemijom postala njihov (jedini) prozor u svijet. Teoretičari društva su i prije globalne epidemije njihove identitetske odrednice većinom objašnjavali povezujući ih s internetom, tehnologijom. Zbog tehnologije im je kratka koncentracija, preko interneta dobivaju pristup rijeci informacija, na webu grade svoje identitete, pripadnost nekoj supkulturi ne pokazuju odijevanjem, nego Instagram filterima. Iako su ti mladi ljudi odrasli s tehnologijom, zbog pandemije je došlo do zasićenja. - Pokazuje se da im izrazito nedostaju socijalni kontakti i interakcije uživo, kakve se inače zbivaju u školskim učionicama i fakultetskim predavaonicama. To nisu samo mjesta stjecanja znanja i kompetencija, već i mjesta upoznavanja, druženja, socijalne razmjene, razvoja osobnih identiteta... - govori psihologinja Zrinka Ristić Dedić s Instituta za društvena istraživanja. Problem povjerenja Među zoomere spada i generacija rođena 2001., odnosno 2002. godine. Lani su bili maturanti, a danas su brucoši. Mahom su preskočili maturalce, norijade, maturalne večeri. U najduljem ljetu u životu nisu mogli previše putovati. Po dolasku na fakultet nisu upoznali svoje kolege, vide tek njihova imena i avatare u Facebook grupama, a profesori su za njih hologrami na ekranu. Ne znaju tko je najveći štreber, a tko probisvijet na njihovoj godini. Preselili su se u nove gradove u kojima nikoga ne znaju, a strance koji ih okružuju ne mogu u sitnim satima na kakvom plesnom podiju i uz čašicu ljute rakije pretvoriti u svoje prijatelje. Ne divljaju na koncertima, ne mogu volontirati, nemaju toliki izbor studentskih poslova, ne uče u hordama 15 minuta pred ispit, ne galame; osim možda koristeći caps lock prilikom tipkanja. Najbuntovnije godine provode zatvoreni u malim sobama, skrivajući se pod maskama, izmaltretirani diskursom koji vrišti da je svako druženje, blago rečeno, nepoželjno. Kada su u društvu, kalkuliraju koliko će se približiti nekoj osobi, u glavi im je konstantno misao da bi posljedica njihova okupljanja mogla biti prijenos virusa koji zdravstveno najslabije među nama - ubija. Ne smiju niti razmišljati o seksu s neznancem, svoje simpatije upoznaju šaljući emotikone, a svaki joint koji ide u krug potencijalno je za nekoga prijetnja smrću. Već na vrlo banalnim primjerima - poput putovanja, turizma, rada u open space prostorima - vidimo da je ono što je nekada bilo normalno i društveno poželjno, danas prijetnja. - Mladi su kao dio populacije koja većinski lakše podnosi obolijevanje od covida-19 označeni kao donekle opasni za starije ljude i kronične bolesnike. Jedni drugima smo opasnost u neku ruku. U tom smislu pojavljuje se problem povjerenja. Što ono znači? Mi vjerujemo u to da nam ostali članovi našeg društva koje ne poznajemo osobno neće namjerno učiniti ništa nažao. No, život u doba katastrofe, a ovo doba to donekle i jest, prema međunarodnim istraživanjima negativno utječe na međuljudsko povjerenje - priča sociologinja Anja Gvozdanović s Instituta za društvena istraživanja, dodajući da je to povjerenje nužno za oporavak društva, a još ga nikako ne možemo uspostaviti. image Anja Gvozdanović Ranko Suvar/Cropix Kako život mladih u ovim izvanserijskim uvjetima izgleda u praksi, pitali smo dvoje brucoša. Stipe Slišković je Sinjanin koji je prije nekoliko mjeseci navršio 19 godina i došao u Zagreb studirati medicinu. Iako su ovome budućem liječniku sva predavanja trenutačno online, odlučio se ipak preseliti u metropolu. Razlog: riječ koja se u posljednjih godinu dana prečesto čuje - neizvjesnost. - Sve vezano uz faks još je uvijek prilično neizvjesno i postoji mogućnost da će se neke od vježbi kroz neko vrijeme početi fizički održavati, tako da mi je bilo jednostavnije doći živjeti u Zagreb - govori Stipe, koji živi u Studentskom domu "Stjepan Radić", na popularnoj Savi. Imao je, kaže, tu sreću upoznati neke od kolega s kojima bi, da je sve normalno, svaki dan sjedio u fakultetskom amfiteatru, slušao predavanja i polagao ispite, pa poslije ispijao kave i pive. - U rujnu smo kratko imali predavanja. Ipak, sve se vrlo brzo prebacilo online. Mi koji smo po prirodi otvoreniji smo se vrlo brzo povezali, tako da se družim s nekim kolegama s faksa. Ali i dalje imam dojam da je socijalni proces koji je inače sastavni dio upisa na fakultet u našoj generaciji - upropašten - govori Stipe. Baš je nedavno, kaže, razgovarao sa svojim prijateljem koji je stariji od njega. - On je iskusio faks onako kako je trebalo, tako da ga je malo i zanemario - smije se, pa nastavlja: - Taj mi je frend rekao da bi on uživao da je pohađao online nastavu. A ja, pak, ne znam kakav je osjećaj ući u dvoranu na fakultetu. Uopće ne znam što je fakultet. Za mene je obrazovanje - ekran - kaže Stipe. Uspomene koju nemamo Predavanja mu obično traju dva sata. - Teško mi se koncentrirati dok oko sebe imam sto stvari. Ne mislim da profesori loše rade svoj posao. Jednostavno mislim da se brže uči uz socijalnu interakciju - govori. Njegovo mišljenje potvrđuju i brojna istraživanja, po kojima je kvaliteta online obrazovanja vrlo upitna. U razgovoru sa Stipom vraćamo se i gotovo godinu dana unatrag. Maturalnu večer njegov razred nije imao. - Maturalna je posljednji oproštaj od razreda, a mi tu uspomenu jednostavno nemamo - priča Stipe. Uspjeli su, pak, organizirati maturalno putovanje, išli su u Grčku. - Zabava je bila vrhunska! - kaže, dodajući da mu je žao onih koji nisu imali ni to. - Generacije su stvarno propatile - govori. Kad smo već kod zabave, život u studentskom domu je trenutno vjerojatno najbolja opcija za studente koji žele druženje. Ipak, stvari nisu onakve kakve su bile nekada. - Atmosfera je u domu takva da se onaj tko to želi može zabaviti. Akcija počinje srijedom, a traje do kraja tjedna. Uvijek se nešto događa po kuhinjama, sobama, a sada, kad je toplije, i vani. Ipak, puno je pravila, ograničenja. Meni, recimo, smeta što više ne možeš bez brige uletjeti na neku zabavu. Podsvjesno paziš. Razmišljaš o tome ima li tamo potencijalno rizičnih situacija, je li na okupljanju već previše ljudi, trudiš se ne biti u kontaktu s masom i slično - kaže Stipe, dodajući da se u domu redovito provode zaštitarske kontrole, ali da je ipak nemoguće suzbiti sva druženja.