VIJESTI IZ LILIPUTA

Dugopolje, priča o perverziji hrvatske lokalne samouprave Kad se u Hrvatskoj govori o neizbježnim reformama koje bi trebalo sprovesti, obično se kao jedna od najčešćih navodi reforma lokalne samouprave. U Hrvatskoj je previše općina, veli se često. Rasipamo pare na stotine načelnika i vijećnika, pa bi dobar dio tih općina trebalo ukinuti ili fuzirati. Kad se moji kolege novinari late tog antimalomišćanskog diskursa, obično na umu imaju jednu vrstu općina koju bi prvu i bez premišljanja ukinuli. To su siromašne, slabo naseljene i ekonomski nejake općine dinarskog pojasa. Općine - recimo - poput Lovreća, iz kojeg je i načelnica isplanirala bijeg kemijajući POS-ov stan u Zagrebu. Ili - poput Civljana, općine u kojoj je načelnik orno uništio most od stećaka, najvažniji komad kulturne baštine koji općina uopće ima. Ili - poput Škabrnje, siromašne i u ratu pobijene općine u kojoj je načelnik pojeo i ispeglao 300 tisuća kuna, pa se našao na USKOK-ovoj optužnici. To je fotorobot općina kakvu bi hrvatski mainstream prvu rado ukinuo. Općina u koju autobus stiže dvaput dnevno, djece jedva ima za osmoškolski razred, a društveni se život sastoji od pive zidaruše ispred trgovine. To su općine koje su svoje složenije funkcije (vodovod, promet, kulturu) ionako prebacile na moćnije susjede, a čitav im se budžet manje-više sastoji od transfera države. To je hrvatska mitska slika nepotrebne općine: ubogi prosjak koji se kod nas poreznih obveznika grebe za milostinju. I ne jedan takav, nego deset njih, sto njih… a kad ih svih sto stavite na kup, koštaju manje nego što Zagrepčane godišnje košta subvencija za saniranje dugova ZET-a. Ne znam hoće li u ovoj zemlji ikada i jedna vlast navući kaljače, staviti gasmasku i krenuti u smrdljiv i nepopularan posao reforme općina. Sumnjam. No, bude li se ikad itko latio tog posla, predložio bih mu malu, ali značajnu metodološku promjenu. Umjesto da krene mačetom smicati najsiromašnije općine, predložio bih mu da baci malo oko i na one druge. Predložio bih mu da kao case study nakaznog sustava lokalne samouprave prouči neke od općina koje su desetljećima važile za primjer uspjeha i berićeta. Kao što je - recimo - općina Dugopolje. Ovih dana, Slobodna Dalmacija je objavila članak kolege Zorana Šagolja o neslavnoj sudbini nedovršenog bazena u općini Dugopolje. Riječ je o megalomanskom kompleksu koji je općina u zabrdskom zaleđu Splita počela graditi 2009. Svega nekoliko mjeseci nakon što je Wall Street zgromio nekretninski krah, tadašnji je dugopoljski načelnik Zlatko Ževrnja lopatom zagrabio kamen temeljac kompleksa koji je uključivao dva manja bazena i jedan olimpijski. Te 2009. Ževrnju se držalo čudotvorcem i magom lokalne samouprave, a općinu Dugopolje privrednim čudom. Općina je nedugo prije sagradila novi i komforni nogometni stadion, uredila dom kulture i seosko gumno pretvorila u polivalentni trg. U planu su bili sportska dvorana i čak tri bazena koja su morala biti gotova do 2012. Za "čudotvorstvo" u razvoju vlastite općine Ževrnja je 2004. nagrađen nagradom županije, a koju će godinu potom i postati splitsko-dalmatinski župan. Dvanaest godina kasnije - doznajemo - od grandioznog kompleksa bazena nije ostalo ništa. Općina Dugopolje nema novca da ih dovrši, a čak kad bi i imala, ispostavilo se da nema novca kojima bi financirala njihovo redovno održavanje. Stoga se Ževrnjin načelnički nasljednik (iz iste strane, dakako) domislio jadu. Dao je nalog arhitektima da nedovršeni bazen pretvore u sportsku dvoranu. Meštri će potaracati keramičke pločice, postaviti u duplje parket, a pod ambicioznim će se zakrivljenim konturama dugopoljskog aqualanda umjesto vaterpola održavati školska gimnastika. Sanjarija o dugopoljskom centru vodenih sportova pretvorila se u prijesno ništa. Kao, uostalom, i politička karijera njenog ideatora. Jer, Ževrnjina je politička karijera skončala 2017. kad je prijateljima Milijana Brkića nepromišljeno na pjatu izručio koncesiju za bolski Zlatni rat. Netom uoči kampanje za lokalne izbore Plenković mu je stoga iz Stambola poslao politički katul ferman, parkirajući ga u rezalište za ražalovane HDZ-ovce, isto ono u kojem sad obitavaju Tolušić, Brkić i Žalac. U zemlji nedovršenih kuća i nedovršenih poslova ne treba se previše čuditi još jednoj nedovršenoj kući i nedovršenom poslu. U zemlji u kojoj jedna generacija kuću "završi" s četiri žica armature na kantunu, te kojoj je i rukometna Spaladium arena već 12 godina "dovršena" žicama koje strše u zrak, nije čudo što i u Dugopolju nalazimo ambiciozni objekt nedovršene fasade i praznog interijera. Ipak, dugopoljska priča ponešto je drukčija. To nije samo priča o provincijskoj megalomaniji. To je i priča o hrvatskoj lokalnoj samoupravi, koja je obično perverznija onda kad ta samouprava ima para nego onda kad nema