KINA & TAIVAN

Slobodna Dalmacija SVIJETVELIKA ANALIZA Nije vam jasno zašto prijeti rat između Kineza iz Kine i Kineza s Tajvana? Ovo je ‘kronologija zle krvi‘ i sve ono što morate znati o sukobu koji bi u pakao mogao baciti cijeli svijet PIŠE DAMIR PILIĆ 6. kolovoza 2022. - 12:58 Dok pratimo silovite kineske vojne vježbe oko Tajvana, posljedici duboko (ne)promišljenog posjeta predsjednice Zastupničkog doma SAD-a Nancy Pelosi tom otoku, izlažemo kratku kronologiju ovog unutarkineskog sukoba koji se može izroditi u bratoubilački rat. Jer za razliku od većine ratova kroz povijest, u kojima se međusobno bore različiti narodi, eventualni rat u Tajvanskom tjesnacu vodio bi se unutar istog naroda – Kinezi iz kontinentalne Kine tukli bi se protiv Kineza s Tajvana. To bi bio rat između država koje se čak i formalno zovu gotovo jednako: službeni naziv Tajvana je "Republika Kina", a Kina se službeno zove "Narodna Republika Kina". Etničku istovjetnost žitelja Kine i Tajvana potvrđuju i demografske statistike. Među 23 milijuna stanovnika Tajvana golemu većinu čine Han Kinezi: njih je čak 97 posto (ostatak otpada na 20-ak autohtonih naroda koji mahom žive na istočnoj, manje naseljenoj strani otoka), a na tajvanske otoke naselili su se mahom još od 13. do 17. stoljeća. Nameće se pitanje: ako su i jedni i drugi Kinezi, odnosno ako i jedni i drugi sebe smatraju Kinezima – a smatraju – otkud onda zla krv među njima? Kad je to počelo? Prvi kinesko-japanski rat U širem smislu počelo je još 1927. godine, kad u Kini počinje građanski rat između komunista i nacionalista, koji će 1949. završiti pobjedom komunista i bijegom poraženih nacionalističkih snaga na Tajvan. Ali da bismo potpuno razumjeli današnje odnose i animozitete između "kineskih Kineza" i "tajvanskih Kineza", valja se vratiti još malo unatrag, na kraj 19. stoljeća. Točnije, u 1895. godinu, kad počinje Prvi kinesko-japanski rat. Do tog trenutka Tajvanom više od dva stoljeća, još od 1683. godine, vlada kineska dinastija Qing. Ali te 1895. u ratu pobjeđuju Japanci i kineski car gubi kontrolu nad Tajvanom, koji će pod vlasti Japana ostati sve do kraja Drugog svjetskog rata. image Handout/Afp image Handout/Afp Stručnjaci tvrde da su posljedice polustoljetne japanske vlasti nad Tajvanom ostale trajno, u smislu da tajvansko društvo i danas po mnogim karakteristikama više nalikuje na japansko, nego na kinesko društvo. No to je tema koja izlazi iz okvira ovog teksta. Nakon pada posljednjeg kineskog cara 1911. godine, u Kini se počinju stvarati političke stranke. Nacionalisti 1919. osnivaju Kuomintang, dok komunisti 1921. osnivaju Komunističku partiju: na građanski rat trebalo je čekati samo nekoliko godina. OGLAS Drugi kinesko-japanski rat Taj građanski rat između nacionalista i komunista trajao je od 1927. do 1949., ali nije tekao kontinuirano. Najveći prekid započeo je 1937., kad japanskim napadom na Kinu počinje Drugi kinesko-japanski rat. Suočeni sa zajedničkim neprijateljem, kineski nacionalisti i kineski komunisti odlučuju privremeno "zakopati međusobne sjekire": vođa Kuomintanga Čang Kai-šek i vođa Komunističke partije Mao Ce-tung, dotadašnji krvni neprijatelji, sklapaju sporazum o zajedničkoj borbi protiv Jap Taj će dogovor komunista i nacionalista spasiti Kinu: Drugi kinesko-japanski rat trajao je osam godina i završio pobjedom Kineza, što se preklopilo s kapitulacijom Japana u Drugom svjetskom ratu. Među ostalim, Kina je tako vratila Tajvan, kojeg nije kontrolirala još od 19. stoljeća. Inače, povratak Tajvana Kini među Saveznicima je dogovoren već na Konferenciji u Kairu 1943. godine, na kojoj – uz američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta i britanskog premijera Winstona Churchilla – kinesku stranu nije zastupao komunistički vođa Mao Ce-tung, nego vođa nacionalista Čang Kai-šek. Jasna stvar: zapadnim silama nacionalist je bio miliji od komunista. Uglavnom, nakon što su 1945. kratko proslavili zajedničku pobjedu nad Japanom, kineski nacionalisti i kineski komunisti nastavili su svoj nedovršeni posao iz 1937.: bratoubilački građanski rat. Dvije diktature Kako je poznato, taj su rat dobili komunisti, pa Mao Ce-tung 1949. u Pekingu proglašava Narodnu Republiku Kinu i uspostavlja višedesetljetnu komunističku diktaturu. Poraženi Čang Kai-šek s vojskom bježi na Tajvan (koji su njegove snage kontrolirale još od odlaska Japanaca 1945. godine), gdje uspostavlja višedesetljetnu diktaturu Kuomintanga. Iako se danas o Tajvanu piše kao demokratskom antipodu komunističke Kine – pa je i Pelosi za vrijeme posjeta proglasila Tajvan "jednim od najslobodnijih društava na svijetu" – ovaj otok zapravo ima vrlu kratku tradiciju demokracije, čak kraću od hrvatske. Prvi slobodni višestranački izbori u Hrvatskoj održani su 1990., a u Tajvanu tek 1996. godine. Ukratko: ono što je u Kini bila Komunistička partija, na Tajvanu je bio Kuomintang. Kao što je Mao Ce-tung vladao Kinom neprekidno od 1949. do smrti 1976. godine, tako je i Čang Kai-šek vladao Tajvanom neprekidno od 1949. do smrti 1975. godine (umro je 17 mjeseci prije svog arhi-neprijatelja). Štoviše, dok je Maoa naslijedio Hua Guofeng, koji mu nije bio u rodu, Čang Kaj-šeka je naslijedio njegov vlastiti sin Čang Kaikuo, koji će također vladati do svoje smrti 1988. godine. Njega će pak naslijediti Lee Teng-hui, također iz Kuomintanga, koji će pobijediti na prvim slobodnim izborima 1996. godine, ali će izgubiti na izborima 2000. godine. Na tim povijesnim izborima iz 2000. pobjeđuje Chen Shui-bian iz Demokratske progresivne stranke (DPP), čime je okončana 55-godišnja vladavina Kuomintanga (od 1945. do 2000.), od čega su samo zadnje četiri godine bile stečene na demokratski način. Dva masovna pokolja Sličnostima dvaju nedemokratskih režima tu nije kraj. Recimo, ono što je Komunistička partija Kine počinila prema svojim pobunjenim građanima (mahom studentima) u proljeće 1989. na Tiananmenu, dakle besprizorni masakr, Kuomintang je na Tajvanu počinio već 28. veljače 1947., kad su na otoku izbile anti-nacionalističke demonstracije, odnosno masovni prosvjedi protiv Kuomintanga. Ovisno o izvoru, procjenjuje se da je tog dana ubijeno između pet i 28 tisuća ljudi (usporedbe radi, procjene broja žrtava na Tiananmenu variraju od 200-300, koliko je objavila Komunistička partija, do dvije-tri tisuće, prema studentskim organizacijama). Također, nasuprot "Crvenom teroru" - koji se kasnije prišivao Komunističkoj partiji Kine – te 1947. na Tajvanu su započele godine "Bijelog terora", odnosno progona svih potencijalnih protivnika Kuomintanga. U tim je progonima nestalo više desetaka tisuća ljudi. Taj masovni pokolj civila iz veljače 1947. desetljećima je na Tajvanu bio tabu-tema (baš kao što je masakr na Tiananmenu i danas tabu-tema u Kini). Tek sredinom 90-ih, nakon pedeset godina totalne šutnje, tadašnji Kuomintangov predsjednik države Lee Tenghui otvoreno progovara o razdoblju "Bijelog terora", nakon čega ti događaji postaju predmet javne debate i diskusije. To vjerojatno ne bi bilo moguće da na Tajvanu u zadnja dva-tri desetljeća ipak donekle nije zaživjela demokracija. Kuomintang dobio konkurenciju Već smo rekli da je na prvim slobodnim izborima 1996. pobijedio Kuomintang, da bi na izborima 2000. na vlast došla Demokratska progresivna stranka (DPP). Sve do danas na vlasti u Tajvanu izmjenjuju se te dvije stranke: DPP je pobijedio 2000. i 2004., a Kuomintang 2008. i 2012. godine, dok od 2016. Tajvanom opet vlada DPP, iz čijih redova dolazi aktualna predsjednica Tsai Ing-wen. Dok je Kuomintang ideološki ostao na nacionalističkim pozicijama, DPP se profilirao kao liberalna partija, politički bliska američkoj Demokratskoj stranci (zli jezici tvrde da američki demokrati i upravljaju DPP-om). Baš te ideološke razlike Kuomintanga i DPP-a čine kinesko-tajvanski odnos posebno zapaljivim, što je ovog tjedna pokazala Nancy Pelosi. Mnogi su, naime, ostali začuđeni žestinom kineske reakcije na Pelosičin posjet Tajvanu, budući da ona nije prvi čelnik Zastupničkog doma SAD-a koji je bio na ovom otoku: isto je putovanje 1997. poduzeo tadašnji predsjednik Zastupničkog doma Newt Gringich, a reakcija Pekinga tada je bila neusporedivo bla Međutim, postoje bar tri faktora koji to mogu objasniti. Prvo, Kina je prije 25 godina bila vojno i ekonomski mnogo slabija nego danas. Drugo, Gringich je bio republikanac, a u Bijeloj kući tada je sjedio demokrat Bill Clinton. Stoga je Peking mogao Gringichev posjet tumačiti kao samovoljnu gestu oporbene frakcije, a ne kao službenu politiku američke vlade, dok u ovom slučaju Pelosi dolazi iz iste stranke kao i predsjednik SAD-a Joe Biden. Nedovršeni bratoubilački rat No treći faktor je možda najvažniji: tada je Tajvanom vladao Kuomintang, s kojim KP Kine ima jednu ključnu zajedničku karakteristiku - obje partije podržavaju princip "jedne Kine". I kineski nacionalisti na Tajvanu i kineski komunisti u kontinentalnom dijelu zemlje smatraju da postoji samo jedna Kina, koja uključuje i Tajvan. Ukratko: unutar Kuomintanga gotovo i nema separatističkih tendencija, odnosno ideja o proglašenju neovisnosti Tajvana, jer Kuomintang sebe drži vladarom čitave Kine, odnosno "kineskom vladom u egzilu". Stvari se, međutim, kompliciraju kad u jednadžbu uključimo DPP, jer unutar te stranke postoji frakcija koja zagovara neovisnost. Otuda i razlika u kineskoj reakciji na Gringichev posjet iz 1997. i posjet Pelosi 2022. godine. Gringich svojim posjetom Kuomintangovoj vladi nije mogao potaknuti separatističke tendencije – jer ih u Kuomintangu nema, ili su minorne – dok se posjet Pelosi tajvanskoj DPP-ovoj vladi iz perspektive Pekinga može shvatiti kao ohrabrenje separatistima i napad na kineski suverenitet. Iz toga proizlazi da se komunisti bolje razumiju s nacionalistima, nego s liberalima. Uostalom, dok je Tajvanom zadnji put vladao Kuomintang, od 2008. do 2016. godine, odnosi između Pekinga i Taipeija išli su uzlaznom putanjom: trgovina je rasla, a napetost padala. To se promijenilo nakon poraza Kuomintanga 2016., otkad Tajvanom vlada DPP, koji inzistira na jačanju odnosa sa SAD-om: otada atmosfera između Kineza iz Kine i Kineza s Tajvana postaje sve ratobornija. Mnogi drže da su aktualne tenzije u Tajvanskom tjesnacu prirodna posljedica jedne nedovršene situacije. Onaj bratoubilački građanski rat zapravo nikad nije završio, samo su se sada u scenarij upetljali i liberali.