nedjelja, 15. studenoga 2020.
VIJESTI IZ LILIPUTA
Jurica Pavičić
Jurica Pavičić
Ključna spoznaja nakon presude u aferi Fimi-Media: Od 2008. do danas Hrvatska se nije bitno promijenila
Da bi spoznao koliko mi još živimo u "republici Fimi-Mediji", čovjek mora pogledati kako se stvari odvijaju u nevidljivoj Hrvatskoj
Jadranka Sloković i Ivo Sanader
Jadranka Sloković i Ivo Sanader
Goran Mehkek/Cropix
Objavljeno: 14. studeni 2020. 19:56
Facebook
Twitter
Messenger
E-mail
Jučerašnjom presudom zagrebačkog županijskog suda okončalo se još jedno - nesumnjivo ne i posljednje - poglavlje u vjerojatno najvažnijem sudskom procesu poslijeratne i postkomunističke Hrvatske. Zagrebačko sudsko vijeće nepravomoćno je osudilo Ivu Sanadera i njegove suradnike za izvlačenje novca i ilegalno financiranje sebe i stranke preko marketinške agencije Fimi-Media. Ivi Sanaderu jučer je i drugi put u istom procesu dosuđena zatvorska kazna, a sud je odgovornim proglasio i HDZ. HDZ je i do sada bio prva i jedina hrvatska stranka optužena za korupciju. Od jučer je postao i prva nepravomoćno osuđena hrvatska stranka. Unatoč tome, HDZ je i danas nedodirljiv na vlasti: vlada u Republici Hrvatskoj, u tri četvrtine županija i u glavnini većih gradova, uključujući Zadar, Split, Dubrovnik, Šibenik, Požegu, Karlovac i (posredno) Zagreb.
Vigilantska javnost iznurena i bijesna zbog desetljetne, malarične korupcije u nekim bi drugim vremenima i u nekim drugim okolnostima jučerašnju presudu možda dočekala kao kasnu, ali slasnu zadovoljštinu. Likovala bi nad dugom zatvorskom kaznom bivšem premijeru, trljala ruke što The Partija mora vratiti 10 milijuna kuna keša poreznim obveznicima. Ali - ničeg takvog nema. Nema svjetine na trgovima, nema euforije na fejsu, nema klicanja razdragane mase. I ovu presudu, kao i nekoliko sličnih prijašnjih, javnost kao da dočekuje s rezigniranom letargijom. Jer - prošli smo štošta, naučili štošta. A tijekom posljednjih desetljeća naučili smo barem dvije stvari koje se tiču "afere Fimi-Media", a koje su, na žalost, izvjesne. Prvu: da slučaj Fimi-Media nije ni izdaleka dobio svoj pravosudni epilog. Ali, i drugu, važniju: da se od 2008., u jeku zbivanja oko Fimi-Medije, Hrvatska suštinski nije promijenila.
Sad već desetljetno iskustvo korupcijskih procesa u Republici Hrvatskoj naučilo nas je da ni jedna presuda, pa ni ova jučerašnja, u Hrvatskoj nikad nije pravorijek, kraj, posljednji sučev zvižduk. Od ranih dvijetisućitih do danas uspjeli smo naučiti da za Hrvatsku vrijedi isto ono što je za Italiju uočio britanski novinar i dugogodišnji dopisnik iz Italije Tobias Jones. U svojoj sjajnoj knjizi "Dark Heart of Italy" (Mračno srce Italije) Jones je uočio da u Italiji sudska presuda nikad nije kraj. Drugdje - u anglosaksonskom svijetu - činjenica da je poduzetniku ili političaru presuđeno znači moralnu giljotinu, posljednji sučev zvižduk.
U Italiji, piše Jones, sudska je presuda samo primljeni gol u utakmici koja traje unedogled. Sudac katkad svira poluvrijeme, trećinu ili četvrtinu, ali utakmica se igra i igra dalje, na njihov napad uzvraćate kontranapadom, na ofenzivu se odgovara regrupiranjem i novom ofenzivom. Na svaki primljeni gol uzvraća se izjednačenjem, negativni se rezultat preokrene u pozitivni, a sudska se trakavica pretvara u utakmicu s nebrojenim i neizvjesnim brojem produžetaka. Ne znam je li Tobias Jones ikad nogom kročio u Hrvatsku, ne znam zna li išta o hrvatskoj politici i pravosuđu - ali, ako ne zna, onda očito ne zna ni to da ga je s nepogrešivom točnošću opisao.
Upravo je slučaj Fimi-Medije primjer takve "neverending story", utakmice koja se igra iznurujuće, s beskrajnim brojem produžetaka. Jer, ključni događaj zbog kojeg su se Sanader i njegova stranka našli na optuženičkoj klupi dogodio se još u travnju 2007., kada je tadašnji premijer Sanader sazvao direktore javnih poduzeća i naložio im da odsad koriste usluge relativno nepoznate marketinške agencije. Jedan od ljudi koji su bili na tom sastanku, predsjednik Uprave Croatia osiguranja Damir Mihanović, USKOK-u je ispričao sve o tome još 2010.
Optužnica je podignuta još 2011., Sanader i stranka osuđeni su 2014., a u listopadu 2015. Vrhovni je sud tu presudu ukinuo iz proceduralnih razloga. Novo suđenje počelo je 2016. i trajalo do jučer, a u međuvremenu su se sudnicom valjala nebrojena imena iz političke, poslovne i estradne elite, izlazili su u svjedočenjima čak i Mišo Kovač i Thompson. U međuvremenu su preminuli i poneki odvjetnici, i bivša sutkinja, i neki od optuženih, na koncu i vlasnica agencije Nevenka Jurak. Trinaest je godina prošlo, a ovo jučer samo je još jedno "poluvrijeme" iza kojeg slijede mnoga, tek još jedna nepravomoćna presuda, povratak točno ondje gdje smo bili 2014.
To je prvi i, zapravo, manje važan razlog zašto hrvatska javnost neće klicati pravosudnom porazu "hobotnice". Jer, postoji i drugi razlog za duboku rezignaciju, a on je kudikamo važniji. Ova se zemlja, naime, kad su posrijedi "Fimi-Medije", od 2007. nije suštinski preobrazila.
Tu činjenicu - da se nije promijenila - čovjek ponajbolje sagleda kad se makne od velegradskog centra. Kad se udalji iz aula sudnice, od donjogradskih palača i zrinjevačkih platana. Da bi spoznao do koje mjere mi još živimo u "republici Fimi-Mediji", čovjek mora pogledati kako se stvari odvijaju u onoj drugoj, punokrvnoj, pravoj, nevidljivoj Hrvatskoj. U mjestima daleko od farova medija, gradićima srednje veličine u kojima je na vlasti - obično, ali ne nužno - HDZ.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar