JURICA PAVIČIĆ (RECOMMENDED)

                                       ILI

KAKO FUNKCIONIRA KLASNA BEŠTIJA  U HRVATA 

**************************************************************

VIJESTI IZ LILIPUTA

JURICA PAVIČIĆ Možda smo se riješili HDZ-a Kevinih jama i dlakavih skojevki, ali tu je još uvijek 'business as usual' HDZ

AUTOR: 
• • Jurica Pavičić
 OBJAVLJENO: 
• 02.10.2016. u 15:04

Damjan Tadić / CROPIX

U listopadu 2013. Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Zorana Milanovića izglasao je jedan od najživopisnijih zakona u inače živopisnoj prašumi hrvatske pravosudne republike. Taj se zakon - ako slučajno ne pamtite - zvao Zakon o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske.

Taj zakon izglasan je nekako u vrijeme kad se Milanovićeva Vlada nalazila u svojoj “probusiness” fazi i htjela pošto poto nadjačati ono što se obično zove “antiinvesticijska klima”. Bijesni poduzetnici, jednako veliki i mali, godinama su se žalili, uglavnom razumljivo, da s Hrvatskom i njenom administracijom ne mogu izići na kraj. Žalili su se na sporu papirologiju, inertne urede, dvosmislene propise, tzv. lokalne šerife te na kafkijanski labirint koncesija, prostornih planova, studija ovih i studija onih. Tadašnja Vlada taj je problem riješila na originalan način. Pošto je konstatirala da je hrvatska pravna država nefunkcionalna te da će takva zavazda ostati, napravila je “fast track” sličan onom kojim u prometnoj špici voze tramvaji i taksisti. Staru, nefunkcionalnu i korumpiranu državu ostavila je nama običnim smrtnicima te onim “nestrateškim” poduzetnicima - gostioničarima i frizerima, malim hotelijerima i vlasnicima limarija, ljudima koji zarađuju za život tako što suše kulen, grade male brodice ili uzgajaju tune. Njih je osudila da i dalje mjesecima utjeruju papire, da i dalje čekaju da ih poškropi milost kakve koncesije, studije ili detaljnog plana uređenja.

A za one druge investitore - dakle, one “strateške” - Milanovićeva je Vlada zato pripremila VIP paket usluga. Umjesto ove, naše stare, nefunkcionalne i zarđale države, umjesto starog socijalističkog trabanta, “strateški” će investitori dobiti novu, ulaštenu i kromiranu njemačku makinu. Za njih - predviđao je zakon - ne bi bilo DPU, koncesije bi se izdavale odmah, moglo bi im se prepustiti šumsko zemljište i voda, a sve bi papire nadležni uredi bili dužni izdavati u roku od petnaest dana. “Strateški” bi, ukratko, dobili državu kakvu bi i mi drugi poželjeli, ali nas eto nije dopala ta sreća.

Taj zakon izglasan je u listopadu 2013., uz veliku buku i gunđanje civilnog društva. U tri naredne godine, međutim, Zakon o strateškim investicijama je začudo manje-više pao u zaborav. A iz tog ga je zaborava na zanimljiv način vratila tehnička Vlada na svojoj zadnjoj i oproštajnoj sjednici prije trajnog fajrunta. Na toj sjednici - naime - Vlada Tihomira Oreškovića izglasala je da se strateškima proglase dvije turističke investicije. Prva od njih - hotel u Rovinju - nije toliko zanimljiva. No druga, Autokamp Punta Nova kod Novalje na Pagu, baca zanimljivo svjetlo na ideju strateške investicije kao takve.

Autokamp Punta Nova na prvu ruku zvuči kao simpatičan turistički projekt. Riječ je o kampu od 500 parcela i 250 mobilnih kućica na poluotoku na kojem, predvidjeli su investitori, ne bi bilo kolnog prometa. Projekt su zamislili i većinski su mu vlasnici dvojica braće zadarskih poduzetnika koji su ga godinama pokušavali dovesti do realizacije. A onda su zadarska braća našla anđela spasitelja u liku Pavla Vujanovca, vlasnika Prvog plinarskog društva, sponzora rukometa te - ako tko pamti - izdašnog kreditora HDZ-a. Vujanovac je potvrdio da je u investiciji desetpostotni vlasnik, a njegov ulazak u kamping prethodio je pretvaranju tog kamping poluotoka u stratešku investiciju.

Kad je izglasavan Zakon o strateškim investicijama, jedan od ključnih argumenata za njegovo izglasavanje bio je taj da će se njime ubrzati papirologija potrebna za krupne, velevažne i društvu prijeko potrebne stvari poput brana, elektrana ili velikih tvornica. Činjenica da smo nakon tri godine spali na to da je “strateška investicija” u Hrvatskoj postao jedan kamp sama ironično govori o razmjerima “strateške” monokulture turizma u koju je Hrvatska zapala. No, čak i ako maknemo tu nehotično ironičnu dimenziju, iza priče o strateškom kampu na jednoj paškoj punti izviruju - blago rečeno - kontroverzne činjenice. Naime, Pavao Vujanovac - čovjek koji je suinvestitor u spomenuti kamp - posuđivao je vladajućem HDZ-u novac. Posuđivao je HDZ-u - budimo precizni - ne tako mali novac. Ako je suditi po onom što je sam rekao novinarima, posudio im je u trenutku kad im je blagajna zagratala dno 4,2 milijuna pozajmice, koje oni nisu vratili. Sredinom ove godine, u trenutku dok se u aferi Drimia ljuljao Tomislav Karamarko, rečeni je vlasnik PPD čak preko novina ljubazno zamolio hadezeovce da mu ih ipak u nekom trenutku vrate. Nedugo prije toga, HDZ-ov je darežljivi vjerovnik postao manji partner u biznisu zadarske braće koji se u tom trenutku safta u birokratskom limbu. Nedugo nakon toga, eko punta na Pagu naglo postaje “strateška”, a pred sretnim se investitorima otvaraju vrata debirokratiziranog raja, u kojem sve dozvole same slijeću, studije utjecaja same se pišu, a detaljni planovi uređenja više vam nisu potrebni.

Kad vidi tu zanimljivu sekvencu događaja, čovjek neizbježno mora postaviti nekoliko jetkih, ciničnih pitanja. Naime, ako bih ja eto otišao u središnjicu HDZ-a i ponudio im darežljivu posudbu uoči kampanje, bi li mi to omogućilo da vrtni objekt u svom dvoru pretvorim u strateški investicijski objekt Republike Hrvatske? I koliko bi točno visoka morala biti da donacija?

Ili - ako to nije moguće - bi li mi netko mogao dati kontakt gospodina Vujanovca? Naime, predložio bi mu da on postane desetpostotni vlasnik objekta u mom dvoru, pa bismo zajedno tu sagradili apartman (ili pečenjaru, ili piceriju). Podrazumijeva se, njegov bi dio posla bio da cimne na telefon svoje dužnika i zamoli ih da naša investicija postane strateška.

U priči o Punta Novi nitko neće imati štete. Sagradit će se kamp koji bi se inače sagradio, taj kamp na opis i ne zvuči kao nešto loše, a sve će se skupa dogoditi brže nego što bi se inače dogodilo. No, u cijeloj priči postoji netko tko je na gubitku: a to su red, poredak i politička etika u Republici Hrvatskoj.

Slučaj paškog kampa, naime, pokazuje da su bili u pravu oni koji su još 2013. tvrdili da će se Zakon o strateškim investicijama pretvoriti u Zakon o legalizaciji klijentelizma, odnosno - da će služiti tome da se manjini probranih miljenika političara i stranaka servira usluga u vidu - iznimke od zakona. Razlika je samo u tome što su miljenici Ivana Vrdoljaka u međuvremenu mutirali u miljenike Milijana Brkića.

Nadalje, ovaj slučaj pokazuje da u nekim stvarima HDZ dlaku mijenja, ali ćud ne. Možda smo se riješili HDZ-a Kevinih jama i dlakavih skojevki, ali tu je još uvijek “business as usual” HDZ, HDZ koji i dalje nama građanima duguje novac Fimi-Medije, HDZ koji je duboko impregnirao svijet sudstva, biznisa, javnih tvrtki i sporta. I dalje je to HDZ koji održava svoju klijentsku mrežu, zato što sam treba njihov novac, a oni pak trebaju HDZ-ovu neformalnu, ili - u ovom slučaju - formalnu moć. “I stick to my gun” rekao je general Glasnović, a to - klijentska mreža - je “gun” koji HDZ uvijek drži, i držao je, u koricama.

Ali, postoji i treći, meni osobno najgorči aspekt slučaja Punta Nova. Naime, u ovom trenutku u Hrvatskoj postoje desetine i desetine poduzetnika, malih ili većih, koji tjeraju neke svoje projekte. Neki su od njih maligni i štetni, a neki bome nisu. Neki bi od njih zaista pravili tvornicu kulena, ili sedmometarskih guceva, ili uljaru za preradu maslina, ili čak kamp, ali kamp na nekoj drugoj lokaciji. Svi oni i dalje će za doručak i večeru jesti ovu istu suhu i kiselu hrvatsku državu koju jedete i vi. Papire neće dobivati u roku od petnaest dana, neće moći izbjeći detaljne planove uređenja, neće moći mimoići ekološke studije niti dobiti šumu u najam. Svaki će dan živjeti s ovom našom, stvarnom Republikom Hrvatskom. Svaki će dan sebi stoga postavljati pitanje.

Naime, zašto? Zašto on da, a mi ne? Zato jer HDZ-u nismo posudili 4 milijuna kuna? I - znači li to da bi bilo bolje da jesmo?

To - ta poruka - ono je što su naši građani primili na znanje ovog tjedna. To je ono što im u odlasku kao oporuku poručila vlada Tihomira Oreškovića i Bože Petrova

SOCIALIST FREEDOM or CAPITALIST SERFDOM (3/3)

Add caption

KLASNI TEROR NE TRAŽI DRUGI NASLOV

REUTERS

Promjena režima u Siriji stvorio bi vakuum koji bi brzo ispunili teroristi svih vrsta, stav je Rusije

Ruske novinske agencije prenose riječi glasnogovornice ruskog ministarstva vanjskih poslova Marije Zaharove koja je kazala da će moguća američka intervencija protiv sirijske vojske, koju se najavljuje kao mogući odgovor na rusko i Asadovo bom,bardiranje pobunjenika u Alepu, "dovesti do strašnih, tektonskih posljedica ne samo na teritoriju ove zemlje, već također u cijeloj regiji".

Promjena režima u Siriji, kazala je pritom, stvorila bi vakuum koji bi "brzo ispunili teroristi svih vrsta".

Napetosti u odnosima SAD-a i Rusije zbog Sirije eskalirale su nakon propasti primirja prošlog mjeseca, pri čemu su se velesile međusobno krivile za neuspjeh primirja.

Snage sirijske vojske uz potporu ruskih vojnih zrakoplova izvršile su veliki udar na dijelove sjevernog grada Alepa pod kontrolom pobunjenika.

Prema najnovijim informacijama, u subotu je bombama napalma i fosfornim bombama pogođen stari dio Alepa, a bačve pune bombi bacane su na bolnicu koju drži Sirijsko-američko medicinsko društvo. Žrtve se broje u desecima.

Ranije je ruski šef diplomacije Sergej Lavrov optužio Amerikance da štite džihadiste, ponajprije skupinu koja je donedavno bila poznata kao Fronta al-Nusra, no u State Departmentu su njegovu optužbu ocijenili apsurdnom.

RAT

KRVAVA OFENZIVA NA ALEP Rusi i Asad nemilice gađaju grad napalmom i fosfornim bombama

AUTOR: 
• • Hina
 OBJAVLJENO: 
• 01.10.2016. u 12:23

Abdalrhman Ismail / REUTERS

Ruski borbeni zrakoplovi u velikoj ofenzivi u subotu bombardiraju pobunjenička područja sjeverno od Alepa, a vojska je granatirala opkoljenu staru gradsku četvrt, rekli su pobunjenici i promatračka skupina.

Meta zračnih napada glavne su linije opskrbe pobunjeničkih područja - cesta Castello i četvrt Mala - dok borbe bjesne u četvrti Sulejman al Halabi, gdje je crta razdvajanja sa sjevernim starim gradom Alepa.

Vojni izvor koji citiraju državni mediji rekao je da su vojne snage postigle napredak što pobunjenici opovrgavaju te kažu da su odbili najnoviji napad.

"Teško granatiraju stari grad nakon ponovnog neuspjela pokušaja da zauzmu teritorij. Izgubili su nekoliko boraca i mi smo nepopustljivi", rekao je Abu Hamam, pobunjenik iz skupine Failak al Šam.

Sirijski opservatorij za ljudska prava izvješćuje o teškom bombardiranju vladinih snaga i o borbama "naprijed-nazad" u četvrti Sulejman al Halabi.

Vojska je rekla da će pojačati pritisak nakon preuzimanja strateški važnog logora Hadarat sjeverno od Alepa u četvrtak.

Izvori civilne zaštite rekli su da je ubijeno najmanje 30 ljudi u zračnim napadima zapaljivim (napalm) i fosfornim bombama na stambene četvrti u područjima koja drže pobunjenici.

Opservatorij je priopćio da je ubijeno najmanje 20 ljudi u neprekidnim ruskim i sirijskim napadima i u vojnom granatiranju u petak i u ranim satima u subotu.

Državni mediji kažu da je u napadima pobunjenika na Midan, područje pod nadzorom vladinih snaga, i druga područja u gradu ubijeno najmanje 20 ljudi.

Sirijska vojska i njezin saveznik Rusija pokrenuli su veliku ofenzivu prije deset dana svrha koje je zauzeti istočni Alep u kojemu je više od 250.000 ljudi.

Alep, sirijski najveći grad, poznato trgovačko središte prije građanskog rata koji je počeo 2011., podijeljen je četiri godine u dva dijela, jedan drže snage Bašara al-Asada, a drugi pobunjenici.

HIT OVOG BLOGA

ZA GLOBUS PIŠE MIRJANA KASAPOVIĆ

ZABORAVITE DODIKA I NJEGOV REFERENDUM, TO JE IRELEVANTNO BiH se neće raspasti. Ta će država postojati sve dok je to volja i interes Amerike

AUTOR: 
• • Mirjana Kasapović
 OBJAVLJENO: 
• 30.09.2016. u 21:14

REUTERS

U zapaženoj knjizi “Neverending Wars: The International Community, Weak States, and the Perpetuation of Civil War” (2005) američka znanstvenica Ann Hironakapokazala je da su nakon Drugoga svjetskog rata građanski ratovi postali mnogo učestaliji i dugotrajniji nego prije njega poglavito zato što se promijenila “međunarodna ekologija”. Uzroci građanskih ratova razlikuju se od zemlje do zemlje, ali Hironaka tvrdi kako je povećanju njihove učestalosti i trajnosti nakon 1945. bitno pridonijela promjena prirode međunarodnoga političkog sustava u koji je uključeno mnogo slabih država.

Bez resursa

Slabe države nastale su raspadom kolonijalnih carstava i državnim osamostaljenjem bivših kolonija, kao i uspjehom secesionističkih pokreta u nekim zemljama. Što su slabe države? Znanstvenici ih različito definiraju, ali su suglasni o tome kako su posrijedi političke tvorevine koje nemaju dovoljno materijalnih resursa za održiv ekonomski razvoj, koje nisu sposobne izgraditi jake državne strukture (vojsku, policiju, upravu i dr.) koje bi kontrolirale državne granice i imale učinkovitu vlast na cijelome državnom teritoriju te, posljedično, ne mogu uspješno gušiti pobune protiv središnje vlasti, suzbijati secesionističke pokrete i sprečavati teritorijalnu fragmentaciju države. Premda ne mogu djelotvorno funkcionirati, slabim se državama ne dopušta da prestanu postojati. Postoji jedan supstancijalan razlog zbog kojega one postoje: glavni igrači u međunarodnoj zajednici ne dopuštaju da propadnu i nestanu zbog vlastitih strateških globalnih ili regionalnih interesa.

Hironaka, kao i mnogi drugi autori, ubraja Bosnu i Hercegovinu u slabe države. SAD i druge zapadne zemlje, tvrdi autorica, intervenirale su u građanski rat 1992-1995., ali su podcijenile slabost bosanskohercegovačke države te su se dovele u položaj da desetljećima nakon “uspješnog” svršetka sukoba moraju sprečavati da se ta slaba država ne raspadne. A cijena je izvanjskog održavanja BiH enormna.

Provedba Daytona

Kako je mirovni sporazum u Daytonu sklopljen dok sukobi još nisu bili potpuno riješeni ni na bojnom polju ni za pregovaračkim stolom te kako ga domaći akteri nisu verificirali ni na jedan demokratski način – plebiscitima ili odlukama svojih predstavničkih tijela – valjalo ga je nametnuti izvana. U provedbi vojnoga i civilnog dijela sporazuma sudjelovalo je čak 36 država, uključujući SAD, Veliku Britaniju, Francusku, Njemačku, Rusiju, Italiju. Sudjelovale su i najveće i najmoćnije međunarodne vojne, političke, ekonomske i pravne institucije i organizacije kao što su NATO, UN, Organizacija za europsku sigurnost i suradnju, Vijeće Europe, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Europski sud za ljudska prava i dr.

U BiH je 1996. došlo oko 60.000 stranih vojnika pod vodstvom NATO-a kako bi nametnuli i održavali mir. Analitičari ističu da je više stranih vojnika bilo samo u okupiranoj Njemačkoj 1946. U ekonomsku obnovu zemlje do kraja 1996. uključilo se 17 vlada stranih država, 18 agencija UN-a, 27 međuvladinih organizacija i oko 200 nevladinih udruga. Uloženi su deseci milijarda dolara međunarodne pomoći, kao i pomoći pojedinih zapadnih i nezapadnih država. Precizni američki analitičari izračunali su da je u “rekonstrukciju Bosne” neko vrijeme odlazila trećina ukupnoga vanjskopolitičkog proračuna SAD-a ili 1200 dolara po glavi stanovnika BiH. Usporedbe radi, u isto su vrijeme iz istoga fonda u Afriku odlazila tri dolara po glavi stanovnika. Bosna je od Svjetske banke dobila više pomoći po glavi stanovnika od bilo kojega poslijeratnog društva. U zemlju su se slili deseci tisuća vojnih i civilnih “konsolidatora mira” i “graditelja demokracije”.

Uspostavljene su međunarodne političke institucije na čelu s visokim povjerenicima kojima su dane ovlasti da, prema vlastitim procjenama, suspendiraju sve (zakone, odluke i dr.) i svakoga (članove Predsjedništva, zastupnike, gradonačelnike, načelnike općina, vođe stranaka i dr.) tko ugrožava izgradnju i konsolidaciju mira, države i demokracije. Strani su predstavnici instalirani u sve važnije zemaljske institucije, od Ustavnog suda do središnje banke. BiH je stavljena pod faktičan međunarodni, odnosno američki protektorat. A ipak, tamošnji stanovnici, ponajprije Bošnjaci, neprestance nariču kako ih je Zapad ostavio na cjedilu, kako mu nije stalo do Bosne i kako je Bosnu prodao. Prava je pak istina da bez Zapada, poglavito SAD-a, BiH ne bi ni bilo. Da Amerikanci nisu 1994. zavrnuli ruku Tuđmanu u Washingtonu, a 1995. Miloševiću u Daytonu kako bi svoje sunarodnjake u BiH natjerali da se “vrate” u raspadnutu BiH, politički zemljovid ovog dijela Balkana danas bi izgledao drugačije.

Spas u arapskoj ekonomiji

Zahvaljujući enormnome vojnom, političkom i ekonomskom angažmanu Zapada počela je rekonstrukcija BiH iz propale u slabu državu. Nekoć opjevavana rudna i druga bogatstva te jugoslavenske republike pokazala su se skromnim materijalnim resursima koji ne jamče održiv i moderan ekonomski razvoj. Danas se spas traži u “arapskoj ekonomiji” koju u većinskima muslimansko-bošnjačkim krajevima Federacije BiH grade arapski muslimani s Bliskog istoka, a usput se sve više i doseljavaju na ta područja. Možda zvuči kao fantazija, ali na tlu Bosne mogla bi u budućnosti nastati prva arapska država u Europi. Srbima i Hrvatima od tih se procesa diže kosa na glavi. Ionako duboke jazove među trima konstitutivnim bosanskohercegovačkim zajednicama još više produbljuju sve izraženija islamizacija i arabizacija dijelova zemlje.

Uza svu međunarodnu pomoć BiH nije ni dva desetljeća nakon svršetka oružanih sukoba uspjela izgraditi jake državne strukture. Formalno jedinstvena vojska i policija raspale bi se duž etničkih crta pri prvome većem sukobu. Nema snažne i vjerodostojne sudbene vlasti. Jaka središnja državna uprava ili ne postoji ili je nedjelotvorna. Ni u jednom se dijelu zemlje ne poštuju i ne provode zakoni i odluke najviših državnih tijela – od parlamenta preko Vijeća ministara do Ustavnog suda – i nema načina da se provedu, osim silom. Država je teritorijalno fragmentirana. Centrifugalne političke sile koje stoluju u Sarajevu, Banjoj Luci i Zapadnom Mostaru vuku državu u različitim pravcima. Pogubno je pritom što Sarajevo stvarno ne funkcionira kao zajedničko političko središte države nego kao bošnjački politički centar koji zastupa parcijalne političke interese, ali se međunarodnoj javnosti uporno prikazuje kao jedini čuvar države.

Nije li zastrašujuće poznato zazvučala izjava generala Armije BiH Sefera Halilovićada Srbi mogu otići iz BiH, ali da neće sa sobom ponijeti ni djelić zemlje? Nisu li generali JNA uoči ratova devedesetih godina poručivali Slovencima da mogu pokupiti prnje i otići iz Jugoslavije, ali da Maribor i Ljubljana ostaju u njoj? I nisu li Hrvatima opetovali da se mogu odcijepiti od Jugoslavije, ali da će dijelovi Hrvatske koje oni smatraju srpskima ostati u njoj? Ta umišljena pozicija gospodara cijele zemlje, to prisvajanje ekskluzivnog prava vlasništva na nju, to tragično nerazumijevanje kompleksnosti višenacionalnih državnih zajednica očito su svojstveni pripadnicima najbrojnije nacije – u Jugoslaviji Srbima, u BiH Bošnjacima. Isključeni suvlasnici zemlje, pripadnici malobrojnijih nacionalnih zajednica, odgovaraju na to separacijom i secesijom.

Histerija

Ocrtani politički kontekst omogućuje da se donekle shvati politička histerija koju je izazvao referendum o Danu Republike Srpske. Službeni Dan Republike Srpske treba biti 9. siječnja. Datum nije nimalo bezazlen. Naime, 9. siječnja 1992. Skupština srpskog naroda BiH proglasila je Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu i usvojila njezin Ustav. Skupštinu je činilo 77 zastupnika koji su izabrani u dva doma Skupštine BiH na prvim slobodnim izborima 1990. – 71 je bio iz Srpske demokratske stranke (SDS) i 6 iz Srpskoga pokreta obnove (SPO) – koji su napustili Skupštinu BiH i konstituirali se kao “najviši predstavnički i zakonodavni organ srpskog naroda u BiH”. Svoje su akte temeljili na referendumu što je 9. i 10. studenoga 1991. proveden na vojno okupiranim područjima 70 od 109 predratnih općina u BiH, a na kojemu se apsolutna većina srpskih glasača izjasnila da želi ostati u Jugoslaviji i pripojiti joj dijelove BiH na kojima je proveden referendum. Usvojeni Ustav proglasio je dijelovima Jugoslavije sve srpske autonomne oblasti, gradove i općine u BiH, uključujući i “mjesta u kojima je srpski narod ostao u manjini zbog genocida nad njim u Drugom svjetskom ratu”. U kolovozu 1992. Srpska Republika Bosna i Hercegovina preimenovala se u Republiku Srpsku označivši i nominalno prekid svih veza s BiH. Središnje vlasti BiH proglasile su sve te akte nelegalnima. No u Daytonu su ti akti de facto legalizirani s dvije bitne promjene: Republika Srpska “vraćena” je u međunarodno priznatu BiH kao poseban politički entitet i svedena na manji teritorij jer je znatan dio područja izgubila u ratnim sukobima, poglavito u zajedničkima vojnim operacijama Hrvatske vojske, Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane 1995.

Unatoč svemu tome, u normalnim ili jakim državama pučko izjašnjavanje o jednome simboličnom pitanju ne bi imalo bitno značenje. Nemaju li čak i hrvatske županije – koje nisu ni federalne jedinice, ni poludržavni entiteti, ni jake regije – svoje dane, grbove, zastave, enciklopedije, povjesnice? No u slaboj BiH referendum o Danu Republike Srpske doživljava se kao plebiscit o supstancijalnom pitanju: hoće li sadašnja država opstati ili će se raspasti? Prihvaćaju li Srbi BiH ili žele da se Republika Srpska odcijepi od nje? Na referendumskom glasačkom listiću ne čitaju se slova koja su napisana na njemu nego se pravi sadržaj referendumskog pitanja iščitava iz praznih redaka između tih slova, s bijelih dijelova listića na koje svatko upisuje svoje nade ili strahove.

Kako se došlo do toga? Došlo se tako što nikad nije bilo dopušteno i što se ni danas ne dopušta neposredno demokratsko izjašnjavanje o supstancijalnim pitanjima: želi li većina pripadnika svih triju konstitutivnih nacionalnih zajednica bosanskohercegovačku državu i, ako želi, kakva bi ta država bila? A ono se ne dopušta zato što se pretpostavlja da se odgovori dviju strana, srpske i hrvatske, znaju unaprijed. Kada je tako, onda se pitanja o tome postavljaju i odgovori na njih daju na naoko sporednim političkim sadržajima, kao što je pučko izjašnjavanje o Danu Republike Srpske. Uostalom, i predstavnici međunarodne zajednice ustvrdili su da je referendum suvišan jer se rezultat zna unaprijed. No tješe sebe i druge da je sve to posljedica političke “ujdurme” predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika koji se svim silama nastoji održati na vlasti.

Poslije Dodika

Političko raspoloženje u Republici Srpskoj sustavno se pripisivalo političkim manipulacijama pojedinaca koji su bili na čelu tog entiteta. Sve je trebalo biti bolje kada se makne Radovan Karadžić i instalira Biljana Plavšić. Potom je sve trebalo biti bolje kada se makne Biljana Plavšić i instalira Milorad Dodik, kojega su, usput rečeno, navodni dobri poznavatelji Bosne i u politici i u znanosti slavili kao umjerenog političara. Sada bi sve bilo bolje da se makne Milorad Dodik i postavi... Tko? Teško je priznati da problem nisu političke ambicije pojedinaca, nego politička volja većine jednog naroda. Lako je maknuti Dodika, ali tko će “maknuti” sve Srbe u BiH koji su masovno, makar i na nelegalnom referendumu, izrazili svoje političko mišljenje? No sve to ionako nije važno. Što god se dogodilo, još postoji supstancijalan razlog zbog kojega će BiH opstati: interesi i volja SAD-a. Dok je tako, narodi će se gložiti unutar granica BiH.

MINISTAR OPUS DEI-a ČASTI PODČINJENI PUK SA JABUKOM

AGRARNA REFORMA

IGRA ZA BOGATE Ministar ostavlja male bez zemlje i daje je velikima: Na pet natječaja zaredom svu zemlju dobiva košarkaš koji na njoj ne radi ništa!

AUTOR: 
• • Zlatko Šimić
 OBJAVLJENO: 
• 30.09.2016. u 19:47

Marko Todorov/EPH

Davor Romić

Kada je ljetos administracija tehničkog Mostovog ministra Davora Romića krenula u žurne promjene Uredbe o vrednovanju gospodarskog programa korištenja poljoprivednog zemljišta, najavljivano je to kao zaokret koji će osigurati više državne zemlje za lokalno stanovništvo s dobrim programima.

Iako su mnoge udruge upozoravale na probleme koji se mogu dogoditi u praksi, uredba je donesena krajem kolovoza, a prvi natječaji pokazuju da efekti promjene nisu uspješni.

Tako je u Zagrebu ovog tjedna održan neobičan sastanak na kojem su se pojavili sudionici nedavno održanog natječaja za zakup poljoprivrednog zemljišta u općini Škabrnja, koji je raspisala Agencija za poljoprivredno zemljište. Posrednik u tom susretu bio je Nediljko Bubnjar, načelnik općine koji je došao u pratnji Dušana Miljanića, vlasnika OPG-a iz Škabrnje koji je bio izrazito nezadovoljan što je tvrtka Zrno zdravlja na natječaju od četiri parcele (ukupno oko 140 hektara), za koje se i on natjecao, dobila jednu parcelu koja je prvo bila njemu dodijeljena.

Miljanić je angažirao i odvjetnički ured da istraži okolnosti oko bodovanja na natječaju na čije rezultate ne postoji mogućnost žalbe.

***************************************************

Komentar ovog bloga 

Nad činjeni Puk časti besramnog ministra sa Marksom:

" Engleska će se Crkva prije odreći trideset osmina vlastitih kanona - nego jedne osmine svoga vlasništva."

www.severinomajkus .com