VELIKI INTERVJU S MIROSLAVOM TUĐMANOM U BiH 90-ih počinjeno je čak 50-ak ritualnih odsijecanja glava. Bio je to začetak današnjeg islamskog terorizma
- AUTOR:
-
- 02.09.2017. u 08:59
Od početka 90-ih i prije nego što je počeo rat u BiH počeli su dolaziti mudžahedini, i to na poziv samog Izetbegovića. U veljači 1992. više od 100 mudžahedina dobiva državljanstvo BiH
Prof. dr. Miroslav Tuđman napisao je još jednu knjigu o Bosni i Hercegovini. “Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića”, koju je objavila Hrvatska sveučilišna naklada, bit će predstavljena u Zagrebu početkom rujna. Saborski zastupnik HDZ-a, političar i sveučilišni profesor, bivši prvi čovjek hrvatskih obavještajnih službi i sin prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana nije samo svjedok vremena nego i pomni analitičar događaja u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije. Alija Izetbegović bio je jedan od ključnih ljudi koji su kreirali povijest. Miroslav Tuđman kaže da se njime bavi zato što su njegovi stavovi postali službeni stavovi Stranke demokratske akcije i Bosne i Hercegovine. Recenzent knjige akademik Davorin Rudolf piše da je ova knjiga “nesumnjivo vrijedan prinos pedantnog i marljivog znanstvenika i političara Miroslava Tuđmana novijoj hrvatskoj historiografiji”.
Kako komentirate gotovo bizarnu informaciju da su bosanski Srbi, ali i Bošnjaci, izgubili svoje primjerke originala Daytonskog sporazuma? Ne govori li to, barem na simboličkoj razini, o tome što je od daytonske BiH danas zapravo ostalo?
– Na simboličkoj razini to je pokazatelj koliko oni drže do Daytonskoga sporazuma. No, ne mogu precizno govoriti kako je s dokumentacijom u BiH, ali mogu reći da ni ja nisam mogao doći do određenih transkripata Skupštine BiH koji su me interesirali. Ali, isto tako, ni arhiva Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske nije cjelovita. Tako sam, primjerice, dokument o hrvatskom priznavanju BiH našao u dokumentima iz Haaga, a ne u nekoj našoj arhivi. Hrvatska nije imala iskustvo u vođenju vanjskih poslova. Ali, to su bile godine u kojima se događalo daleko više toga nego u bilo kojem periodu prije ili poslije. Moje je mišljenje da se u tih prvih pet godina stvaranja Hrvatske dogodilo više nego u prethodnih 50 ili što će se dogoditi u narednih 50 godina.
Kada govorimo o Republici Srpskoj, znakovito je da su oni donijeli svoj Ustav početkom devedesetih, a nakon 1995. u taj Ustav unijeli su samo izmjene koje je donio Dayton. Dakle, imamo paradoks da oni imaju kontinuitet Republike Srpske od devedesetih koji se nastavlja do danas. Ustav BiH počinje s 1995. godinom.
U svojoj novoj knjizi bavite se doktrinom i politikom Alije Izetbegovića. Slijedi li Bakir Izetbegović kao predsjednik SDA nauk i politiku svoga oca?
– U doktrinarnom smislu ništa se bitno nije promijenilo, s time što je Alija Izetbegović vjerojatno bio daleko promućurniji nego Bakir Izetbegović, koji je naprosto vulgarno iskren ili nasilan u svojim stavovima. Za razliku od Alije Izetbegovića, koji je jedno mislio, drugo radio, a treće govorio.
Ali, napisali ste da je Alija Izetbegović ipak bio konzistentan.
– Bio je konzistentan u ostvarivanju svojih ciljeva. On 2000. godine priznaje da je potpisao Cutileirov plan samo zato da bi došlo do priznanja BiH. Ali, sam kaže, da mu nikada nije bilo na pameti da prihvati taj plan ili neki drugi plan koji bi polazio od toga da se BiH sastoji od tri konstitutivna i suverena naroda. U tome je on bio dosljedan i nikada to nije želio prihvatiti.
Efendija Mustafa Cerić devedesetih, kako pišete u knjizi, kaže da su Bošnjaci i Turci jedno i isto. Međutim, ovih dana Bakir Izetbegović u Cazinu kaže nešto drugo, da Bošnjaci, Hrvati i Srbi imaju “isti genetski kod” i da svi potječu od, kako je rekao, “Bošnjana”.
– BiH je po socijalističkom Ustavu bila definirana kao država Muslimana, Srba i Hrvata. Ključno je ono što je Alija Izetbegović definirao u svojoj zreloj fazi, u “Islamskoj deklaraciji” da je nacija zamjena Zapada da bi se uništio islam. Njegova je teza, kao i Muhameda Filipovića i Silajdžića, da nacije postoje samo u Europi, da je Europa tribalna jer da su nacionalne države tribalna forma organizacije, što je u suprotnosti s islamom i demokratskim načelima. Naime, Izetbegović smatra da je islam vrhunac demokracije i najdemokratičniji oblik društvenog uređenja. On je dosljedno bio na stajalištu da su nacionalni interesi nelegitimni i da se zbog toga BiH ne može konstitutivno urediti na nacionalnim principima. Posljedica toga je negiranje nacionalnih prava Hrvata i Srba. S druge strane, glorificira se Osmansko Carstvo kao najbolje rješenje za multikulturalnu i multikonfesionalnu “Bosnu”. A to je povijesni nesporazum. Za Bošnjake je Osmansko Carstvo ideal, a za Hrvate i Srbe ta je povijest ono što razdvaja, a ne ono što integrira narode u BiH.
Očigledno je da Izetbegovićevi stavovi o naciji nisu ni u kakvoj korelaciji sa stavovima koji već dugo prevladavaju na Zapadu. Ali, nisu li i u islamskom, pa čak i arapskom svijetu nacije već formirane, od turske, iranske, indonezijske, niza arapskih nacija poput egipatske?
– Riječ je o njegovu elementarnom nesporazumu s faktografijom. To su teze koje zagovaraju ne samo Izetbegović nego i Filipović i Silajdžić. Nacionalne države postoje od Azije, Australije, Afrike, Južne i Sjeverne Amerike. Početkom devedesetih nastaje petnaest novih nacionalnih država u Europi, a to je trećina novih članica Vijeća Europe. Proces europske integracije i procesi nacionalne individualizacije su međusobno kompatibilni i jedan bez drugoga ne može. Ne bi bilo Europske unije da se nisu ujedinile Istočna i Zapadna Njemačka. Prije Prvog svjetskog rata bilo je 14 država u Europi, nakon tog rata 22, nakon Drugog 32, kada su se formirali Ujedinjeni narodi 1946. bile su 52 članice, a sada su 193 države u Ujedinjenim narodima. I u islamskom svijetu formiraju se nacije, ima i sekularnih država, od Malezije do nama puno bliže Albanije. Od Albanaca nećete čuti da su muslimani po nacionalnosti, nego Albanci ili Kosovari. Sam Izetbegović u svojoj autobiografiji piše kako je u jugoslavenskom zatvoru u Foči sedamdesetih želio uspostaviti vezu s Albancima upravo na muslimanskoj osnovi. Oni o tome nisu htjeli ni razgovarati. Međutim, mi moramo prihvatiti činjenicu da je danas vjera kao i nacija jednako motivirajući faktor i pokretačka snaga svega ovog što se zbiva u svijetu i Europi. Teroristički napadi danas nisu potaknuti nacionalnim ili ideološkim pobudama, nego i vjerskim.
Kakva može biti sudbina Bosne i Hercegovine ako je usporedimo sa sudbinama drugih federativnih zemalja poput SFRJ, SSSR-a ili ČSSR-a? Niti jedna nije preživjela. O tome je više puta govorio i sam prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je otvoreno rekao da BiH ne može opstati ako već nije mogla opstati Jugoslavija.
– Hrvatska politika bila je konzistentna prema BiH jer je otvoreno govorila da Jugoslavija može preživjeti samo na konfederalnoj osnovi, a BiH kao “Jugoslavija u malom” samo na federalnim ili konfederalnim osnovama. U Europi postoje takva ili slična rješenja; višenacionalna Švicarska ustrojena je po kantonima; Belgija je podijeljena i organizirana prema jezičnim zajednicama. Problem nastaje s unitarističkim politikama kakva je bila velikosrpska, ali i Izetbegovićeva. Oni su smatrali da konfederacija nije država i da nužno vodi raspadu. A upravo je suprotno. Primjer je Europska unija. Hrvatska službena politika 1990-ih nije zagovarala raspad BiH, nego se dosljedno zalagala za (kon)federalno uređenje BiH. Takav razgovor Bošnjaci ni danas ne prihvaćaju.
Alija Izetbegović i Franjo Tuđman početkom devedesetih vodili su niz pregovora, a o nekim presudnim temama imali su dijametralno suprotne stavove. Primjer je Sporazum Cvetković-Maček i stvaranje Banovine Hrvatske.
– Alija Izetbegović već je u svom predizbornom govoru prije demokratskih promjena početkom devedesetih rekao da su oni protiv “sramotnog sporazuma Cvetković-Maček”. Konstanta u njegovoj doktrini je da ne priznaje pravo narodima na njihove nacionalne interese u tronacionalnoj BiH. I to je ono što zapanjuje, da on ne uviđa da su za BiH ključni međunacionalni odnosi. A on ih negira. U vrijeme postizanja sporazuma Cvetković-Maček muslimani sami sebe još nisu identificirali kao naciju i još nisu imali formirane nacionalne institucije. Povjesničar Franjo Tuđman još je osamdesete godine u knjizi “Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi” izgradio svoju osnovnu tezu da se svijet stalno integrira i nacionalno individualizira. On je već tada napisao da je preduvjet za europske integracije upravo ujedinjenje Njemačke. To je tada bilo kao da danas kažete da je preduvjet mira i prosperiteta ujedinjenje Sjeverne i Južne Koreje. Ta njegova povijesna prosudba doživjela je svoju potvrdu početkom devedesetih.
Ipak, Sporazum Cvetković-Maček postignut je bez Muslimana i nauštrb Muslimana, danas bismo rekli Bošnjaka. Nije li to bio prvi kamen spoticanja u odnosima Hrvata i Muslimana koji je svoj vrhunac doživio javnom percepcijom kako su u Karađorđevu 1991. Tuđman i Milošević dijelili Bosnu i Hercegovinu?
– Sporazum Cvetković-Maček bio je pokušaj izlaska iz diktature koja je trajala deset godina u monarhističkoj Jugoslaviji, te pokušaj uvođenja federalizma i kakvih-takvih demokratskih promjena. U tom procesu bili su zakinuti i Makedonci i Albanci na Kosovu, jer su u monarhističkoj Jugoslaviji kao narodi bili priznati samo Srbi, Hrvati i Slovenci.
Ali Makedonci i Albanci tada nisu bili u fokusu interesa i ključnih političkih procesa u Kraljevini Jugoslaviji.
– Nisu, ali nisu bili ni Muslimani. Tek trideset godina nakon toga dolazi do artikulacije muslimanskog nacionalnog identiteta i zahtjeva za njihovim priznanjem kao nacije. I umjesto da zatraži ravnopravan položaj sve tri nacije u trojnim pregovorima o budućnosti BiH, Alija Izetbegović ide ispod razine koja je dosegnuta sporazumom Cvetković-Maček i faktički ne priznaje hrvatske i srpske nacionalne interese u BiH, nego ih dosljedno osporava.
A što s činjenicom da su i danas Bošnjaci uvjereni da su Tuđman i Milošević u Karađorđevu dijelili Bosnu, i to njima iza leđa?
– Nema sumnje da su Bošnjaci u to uvjereni, iako je sada, iz svih dostupnih povijesnih izvora, jasno i dokazano da se u Karađorđevu nije razgovaralo o podijeli BiH, nego o političkom rješenju pobune Srba u Hrvatskoj. Sada je zaboravljeno da je Izetbegović prvi plasirao tezu da će se u Karađorđevu nešto za Muslimane nepovoljno dogovoriti. Dan prije sastanka Tuđman-Milošević on je poslao pismo predsjedniku Hrvatske u kojem poručuje da će mu Milošević tamo dati neprihvatljivu ponudu na račun muslimanskog naroda. Zašto je Muslimanima mit o podjeli BiH u Karađorđevu bio nužan? Kako nisu željeli prihvatiti federalno uređenje BiH, morali su izjednačiti Hrvate s agresorom. Na Predsjedništvu BiH oni o jednima govore kao o lijevom, a drugima kao desnom fašizmu.
Izetbegoviću Karađorđevo služi i kao argument i kao sredstvo za sotonizaciju, diskreditaciju i difamaciju hrvatske politike. Vrlo brzo su zaboravili da BiH bez Hrvatske ne bi mogla vojno opstati ni nekoliko mjeseci. Govorim o vojnoj pomoći, humanitarnoj, o nekoliko stotina tisuća izbjeglica, a nikada ih nije bilo manje od 195.000, koje je Hrvatska primala, među kojima su dvije trećine bili Bošnjaci. U Hrvatskoj su formirane vojne postrojbe Armije BiH, imali su četiri vojna logistička centra, održavali sjednice Vlade i Predsjedništva BiH, itd. Svega toga ne bi bilo da je Hrvatska željela “podjelu Bosne”. Ali ta je krivotvorina potrebna iz drugoga razloga. Dvije godine prije masakra u Srebrenici, u travnju 1993. Izetbegović šalje predsjedniku Tuđmanu i drugim državnicima apel. Traži i moli da se spasi Srebrenica jer da će se dogoditi najveći genocid nakon Drugog svjetskog rata. To piše dvije godine prije nego što se ta tragedija u Srebrenici uistinu i dogodila. Kada Vijeće sigurnosti UN-a Srebrenicu proglašava sigurnosnom zonom, Izetbegović prebacuje 7500 boraca Armije BiH iz tog područja u napade na hrvatske enklave u Srednjoj Bosni.
Zašto im je u tom trenutku tako bitna Srednja Bosna?
– Srednja Bosna, u kojoj većinski žive Hrvati, za Sarajevo je presudna. Izetbegović je dva puta nudio predsjedniku Tuđmanu pripajanje Zapadne Hercegovine Hrvatskoj. To mu je odgovaralo višestruko: da smanji broj Hrvata u BiH i da poslije toga stvori unitarnu državu. Unitarna muslimanska država nije kompaktna bez teritorija Srednje Bosne. Mogao se odvojiti bilo koji dio BiH, samo ne Srednja Bosna.
Presudno je ponoviti da je Hrvatska od prvog dana Izetbegoviću nudila vojni savez. On nikada na to nije pristajao. General Sefer Halilović je na Predsjedništvu BiH iznio stratešku procjenu da je savez s Hrvatskom za Muslimane najbolje rješenje. Alija Izetbegović je vojni savez s Hrvatskom godinama odbijao, a potpisao ga je tek sedam dana prije Oluje, a 14 dana nakon pada Srebrenice i masakra koji se tamo dogodio. Sada znamo kako se brzo nakon toga razriješio rat.
Posredstvom Zulfikarpašića i Filipovića, Hrvatska i Slovenija su 1991. nudile Izetbegoviću da proglasi neovisnost isti dan kada i mi. Alija na to nije pristao. Da je imao hrabrosti za to, odnos međunarodne zajednice prema raspadu i ratu u Jugoslaviji bio bi drugačiji. Ili, da je pristao na kantonalno uređenje BiH, na koje su pristali i Srbi. Naravno, i on je u jednom trenutku pristao, pa ga je poslije, po svom običaju, odbacio i rekao da nije.
Alija Izetbegović u to se vrijeme zalagao za očuvanje Jugoslavije kako bi svi Muslimani, kako je govorio, od Novog Pazara do Ljubljane, živjeli u istoj državi. Nije li to bila identična politika onoj koju su tada zagovarali Milošević i Ćosić koji su ultimativno tražili da svi Srbi žive u istoj državi?
– Potpuno isto. Izetbegović sam za sebe kaže da je on predsjednik svih Muslimana Jugoslavije. Prva stranka koja je formirana bila je njegova SDA, potom srpski SDS i posljednji HDZ. Prve oružane snage bile su Izetbegovićeva Patriotska liga, prije SDS-a i prije nastanka HVO-a. Pažnji javnosti izmiče da je Patriotska liga imala svoje postrojbe i na Sandžaku, što znači u Srbiji i u Crnoj Gori. U jednom Halilovićevu izvještaju spominje se da u Sandžaku imaju 30 tisuća ljudi pod oružjem. Izetbegović od prvog dana traži autonomiju Sandžaka. Posljedica svega je da je koncepcija bošnjaštva kao nacije prošla prvenstveno na Sandžaku, gdje se na zadnjem popisu stanovništva oko 150 tisuća ljudi izjasnilo Bošnjacima.
Za kakvo se islamsko društvo zapravo zalagao Alija Izetbegović i mogu li se njegove ideje usporediti s danas postojećim državama u kojima žive gotovo isključivo muslimani, od Turske, preko Irana do Saudijske Arabije? Na kraju, u kakvom je odnosu njegova politička teorija s najekstremnijim i najradikalnijim konceptima poput ovog u tzv. Islamskoj državi?
– Alija Izetbegović se već u svojoj Islamskoj deklaraciji deklarirao kao panislamist i on teži integraciji svih muslimana, pa tako kaže da zemlja koja ne može integrirati 200 milijuna stanovnika nema šanse za opstanak. S druge strane tvrdi da je Turska nakon što je postala sekularna zemlja postala trećerazredna država, a prije toga je Osmansko Carstvo bilo svjetska velesila. Koliki je bio njegov animozitet prema sekularizmu vidi se iz podatka da je Alija Izetbegović, osim Homeinija, jedini strani državnik koji se u službenom posjetu Turskoj nije želio pokloniti Atatürku, tvorcu moderne Turske. Za njega nema islamskog društva bez islamskog poretka jer je to najviši oblik istinske demokracije.
Činjenica je da su od početka devedesetih i prije nego što je počeo rat u BiH počeli dolaziti mudžahedini, i to na poziv samog Izetbegovića i Mustafe Cerića. U veljači 1992. više od 100 mudžahedina dobiva državljanstvo BiH. Ovo što se sada događa po Europi to se događalo u BiH devedesetih godina. Bio je to začetak današnjeg islamskog terorizma. Počinjeno je čak pedesetak ritualnih odsijecanja glava. Brigade Armije BiH koje su nosile naziv “muslimanske” imale su arapske oznake, išli su u bitke s pokličem Alahu ekber, a bile su sastavljene od domaćih muslimana, ali aktivnih vjernika. Fikret Abdić tvrdi da je uvjet da bihaćki Peti korpus dobije veću pomoć bio da primi u svoj sastav mudžahedine. On je to odbio. I neki zapovjednici Armije BiH nisu bili zadovoljni s mudžahedinima jer su oni napadali i muslimane koji nisu bili dovoljno radikalni, ali nisu se usudili ići protiv politike Alije Izetbegovića. Uoči potpisivanja Daytonskog sporazuma Izetbegović je mudžahedinima garantirao da neće biti protjerani iz BiH. Činjenica je da su dvojica od onih 18 koji su srušili Svjetski trgovinski centar imali iskustvo iz borbi u BiH. Zbog toga je četiri tjedna nakon rušenja WTC-a Alija Izetbegović morao dati ostavku.
Kako je na takvu Izetbegovićevu politiku gledao tadašnji turski predsjednik Demirel, koji je bio u izvrsnim odnosima s Franjom Tuđmanom?
– Demirel je bio posrednik u smirivanju hrvatsko-muslimanskih sukoba, ali on je pripadao turskoj sekularnoj opciji. Paradoksalno je ali istinito da je Demirel davao punu potporu hrvatskoj politici. Izetbegović je daleko veću potporu dobivao od Irana i Saudijske Arabije. Uvjet za njihovu financijsku pomoć bio je dolazak i prihvaćanje mudžahedina.
Koliko su promjene u turskoj politici i dolazak Erdoğana utjecale na politiku SDA i sadašnjeg predsjednika Bakira Izetbegovića?
– Turska već nekoliko decenija želi ući u EU, a Europa to koči. To je uvelike determiniralo promjene u turskoj politici. Utjecalo je i Arapsko proljeće u kojem su urušene stabilne bliskoistočne autokracije. Na Bliskom istoku je vjerski faktor postao presudan. Istovremeno Iran na svoj način postaje ono što je nekada bila Turska. To su sve procesi koje Alija Izetbegović nije bio u stanju akceptirati. Međutim, promjene u Turskoj sve više jačaju vezanost aktualne bošnjačke službene politike uz Erdoğana i veličanje njegove politike.
Ali Alija Izetbegović je akceptirao razvoj događaja u Turskoj kada je rekao da BiH ostavlja u amanet Erdoğanu.
– To je točno, ali zato što je muslimanskom korpusu u BiH Osmansko Carstvo ishodište i temelj identiteta u kojem su, kako oni misle, multikulturalnost i multikonfesionalnost bili najbolje riješeni. Izetbegović i muslimanska inteligencija govore da se genocid nad muslimanima provodi već stoljećima, od 1878. kada je Turska napustila Bosnu i Hercegovinu. O genocidu nad muslimanima oni govore i prije početka rata devedesetih. Tako je stvarana pozicija Muslimana kao žrtve koja po definiciji mora biti u pravu, te predodžba da su zahtjevi žrtve uvijek legitimni i demokratski. Usput, Izetbegović je u razgovorima s hrvatskim vodstvom devedesetih tražio da se bosanski Srbi uopće ne priznaju kao partneri u pregovorima jer su agresori. Ne može se cijeli narod proglasiti neprihvatljivim. Neprihvatljiv može biti režim, a na cijeli narod.
U kakvom je odnosu Izetbegovićeva teorija o nepriznavanju nacija s današnjom politikom tzv. građanske BiH koju snažno podržavaju EU i Njemačka?
– Lako je gledati iz Njemačke koja je savezna država, koju čine države u kojima živi isti narod. U BiH žive tri naroda. Koncept građanske države može proći tek ako su nacionalna prava riješena i garantirana. Izetbegović i njegovi sljedbenici sada govore da je građanska država država onih građana koji se s njom mogu identificirati. Ali ako imaju dualne identitete, po definiciji su građani drugog reda. To je tzv. koncept perfidnog građanstva, kako je to nazvao prof. Vlaisavljević. Samo jedna digresija. Kakvo je to građansko društvo u kojem se u Predsjedništvu BiH raspravlja hoće li će se službeno čestitati Božić ili neće?
Kolika je realna opasnost od islamskog ekstremizma, pa i terorizma koji bi mogao imati svoju europsku bazu u jednoj takvoj BiH? Postoji li opasna koncentracija ekstremista u BiH? Kada je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović upozorila na to, izbila je međudržavna kriza.
– Ključno je pitanje kako će bošnjačke elite definirati svoj identitet i koliko će to potrajati. Ako prevlada ovaj Izetbegovićev koncept u kojem je vjersko primarno, onda možemo očekivati radikalizaciju. Ali ima i onih u Sarajevu koji ne misle tako. U svojoj se knjizi bavim Izetbegovićevom doktrinom jer je ona bila službena politika Bosne i Hercegovine, ali ne mislim da svi Muslimani odnosno Bošnjaci misle tako. Nisu ni Zulfikarpašić ili Fikret Abdić 1991.-1992. dijelili stavove Izetbegovića. To je put prema nekom racionalnom rješenju koje bi moglo zadovoljiti sve tri strane. Drugo je pitanje kako će se Europa postaviti prema terorizmu koji sada ni u Europi više nije uvozni terorizam, nego domaći terorizam. Mi više ne govorimo o prvoj generaciji doseljenih imigranata, nego o drugoj i trećoj čiji se pripadnici bave terorizmom. Bilo bi dobro kada bi i hrvatska politika bila preciznija i odlučnija u definiranju svojih stajališta. Hrvatska vanjska politika je načelnih stavova, ne šteti, ali nedovoljno je učinkovita po regionalnu stabilnost i budućnost Hrvata u BiH. Hrvatska, primjerice, podržava ulazak BiH u euroatlantske integracije, a jedino su Hrvati u BiH iskreno za Europu.
Koliko može biti opasan spor oko budućnosti Republike Srpske? To što su Sarajevo i Banja Luka nepomirljivo suprotstavljeni, i nije najveći problem. Iza Milorada Dodika stoje Beograd i Moskva, a iza Sarajeva Berlin i Washington. Može li problem Republike Srpske dobiti geostrateške dimenzije?
– Osnovni argument Bošnjaka je da je Republika Srpska nastala na genocidu i da Srbi kao agresori nemaju pravo na svoj entitet. Ali, činjenica jest da je sam Alija Izetbegović pristao na Republiku Srpsku i da je pristao na 49 posto teritorija koji treba pripasti Srbima. Podjela teritorija dogovorena je na američkom nosaču aviona Invisible. Alija Izetbegović u svojim “Sjećanjima” piše da je s Holbrookeom u Ankari razgovarao satima i da ga je on na neki način ucijenio. Rekao mu je da ako ne pristane na kompromis Amerika više ne može učiniti ništa za Bošnjake. To je bilo dva mjeseca prije Daytonskog sporazuma. I, kaže Alija: “Ja sam pristao.”
Ako bismo postavili pitanje koje su sve države nastale na genocidu, ne znam gdje bi nam bio kraj i koje bi države opstale. Države postoje i opstoje po međunarodnim ugovorima i sporazumima, a ne prema moralnim kriterijima. Mnogi nisu svjesni da danas veličina nekog teritorija nije presudna za opstanak neke države. Na Manhattanu živi 10 milijuna ljudi. Današnje generacije, primjerice, nisu ni svjesne koliko je velikosrpska politika još od Garašanina bila opsjednuta izlaskom Srbije na more. Danas izlazak na more nema ono značenje koje je imalo prije 200-300 godina jer postoje moćne aviokompanije i zračni promet. Ni Rusima više nije presudan izlazak na topla mora jer već sada plove preko Sjevernog pola. Nije sve promijenjeno, ali svjetska geopolitika se modificira. Nekada je vrijedila krilatica da onaj tko ima dominaciju na moru taj vlada svijetom. U 20. stoljeću velesile su one zemlje koje imaju dominaciju u zraku, a sada svijetom vladaju oni koji imaju dominaciju u informacijskom prostoru.
Jeste li vidjeli da turska državna televizija, uz potporu predsjednika Erdoğana, snima tv-seriju i film o Aliji Izetbegoviću?
– Postoje oficijelne politike, ali i one zakulisne, koje se ponekad preklapaju. Dnevni Avaz je Aliju Izetbegovića već 2000. proglasio muslimanom stoljeća. 2001. godine u Saudijskoj Arabiji dobio je priznanje muslimana godine. Očito, on ima potporu ne samo u bošnjačkom narodu nego i u islamskom svijetu. Premda, danas svi zaboravljaju da je na prvim izborima Fikret Abdić dobio skoro 200 tisuća glasova više nego Izetbegović. Vjerojatno upravo zbog toga, iako je bio član Predsjedništva BiH s uvjerljivo najvećom potporom, nije mogao proći u vodstvo SDA, čak ni u svojoj Velikoj Kladuši. Izetbegović je zaplotnjački onemogućio ulazak Abdića u vrh SDA. Da je bio u vrhu SDA, Fikret Abdić bi mogao u redovnoj rotaciji doći na čelo cijele BiH. Abdić je, za razliku od Izetbegovića, imao veliku potporu ne samo među Muslimanima nego i među Hrvatima i Srbima.
Turska serija o Aliji Izetbegoviću lako bi mogla poprimiti razmjere popularnosti turskih sapunica koje masovno emitiraju hrvatske televizije. Zanimljivo je da je u tom velikom filmskom projektu samo redatelj iz Sarajeva, da su svi producenti, glavni i sporedni glumci Turci, da je na turskom... Kako komentirati činjenicu da su Bosanci mogli biti samo statisti?
– To što će turska državna televizija TRT snimati seriju o životu Alije Izetbegovića, uz izravnu političku potporu turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, te što promociju te serije najavljuje veleposlanik Turske u Sarajevu, prvenstveno je politička poruka o odnosu i interesima Turske prema BiH i u njoj. Kako su i producenti i glumci Turci, to samo znači da će interpretacija “lika i djela” Alije Izetbegovića na turskom jeziku biti primarno sa stajališta autora projekta. U političkom smislu to znači da Turska želi vezati BiH još više uz sebe. I potvrda onoga što je Erdoğan nakon izbora izjavio da je njegova pobjeda i pobjeda Bosne. Glorifikacija Izetbegovića ne mora biti presudna, ali je važan korak koji može BiH još više udaljiti od EU, a ujedno i Hrvatske. Krajnje je vrijeme da i Bruxelles i Zagreb počnu provoditi europsku politiku u BiH i prema njoj.
