Bilo je rano jutro kad su ti ljudi nakon dugog puta konačno autobusom stigli u grad, s obiteljima, ženama, djecom i najosnovnijim stvarima što su ih mogli ponijeti iz razorenih domova, piše
Slobodna Dalmacija.
Nakon mučnih dana putovanja, neizvjesnosti i čekanja administrativnih prepreka, prelazaka granica, mrkih graničnih policajaca, smrada jeftinog duhana zalijepljenog za sjedišta, plača beba razbuđenih u 2.30 u noći na razrovanim drumovima i okusa lima na mesu iz konzervi s već posušenim kruhom, stigli su konačno na sigurno mjesto daleko od granata i noževa, daleko od straha i smrti.
Ovako su brojne zadarske obitelji devedesetih tražile i pronalazile spas i utočište u mnogim talijanskim, slovenskim, njemačkim gradovima, sklanjajući obitelji s malom djecom od granata koje su zasipale grad.
Ovako su preksinoć i obitelji iz Sirije stigle u Zadar, gdje su potražile utočište od gladi, smrti, straha i neizvjesnosti. Od rata. Iste slike, isti strahovi, ista lica, iste bebe, misli i ljudi. Samo 25 godina kasnije. Samo iz druge države i gradova, s drukčijim imenima, ali istom patnjom.
Jure Mišković / HANZA MEDIA
Utočište
Zadar srećom odavno više nije grad uzbuna i smrti, sad je lijepi mediteranski gradić koji je postao i utočište za sirijske izbjeglice čiji su se gradovi pretvorili u ono što je bio ratni Zadar.
Poduzetnik Mladen Ninčević i supruga Sarah primili su i udomili u svom zadarskom hostelu sedam bračnih parova i njihovih 26-ero djece. Nakon izbjegličkih kampova u Turskoj, neizvjesnosti i straha, dočekao ih je grad gdje mogu nakon dugo vremena odahnuti i pronaći toliko žuđeni smiraj.
Službeno kazano, dio su kvote koju je Hrvatska preuzela u Europskoj uniji za zbrinjavanje sirijskih izbjeglica, ali neslužbeno, to su ljudi koji su otišli od strahota rata i našli utočište baš u Zadru, koji je i sam nekad bio grad-stradalnik. Ima u tome neke nebeske pravde i objavili smo s guštom i veseljem tu vijest, ponosni što je baš naš grad ispunio značajni udio tih dogovorenih kvota za Hrvatsku.
A onda su sinoć, na društvenoj mreži našega portala Zadarski.hr, krenuli topnički plotuni mržnje, salve minobacačkih projektila uvreda, kasetne bombe ksenofobije, nagazne mine zatucanosti, primitivizma i divljaštva, ispaljenih na izbjeglice koje je iz njihovih domova potjerala samo ljuta nevolja: rat, stradanje i smrt. Priličan broj Zadrana reagirao je na objavljenu priču o dolasku sirijskih migranata u Zadar na tako grozan način da smo mi koji smo to čitali bili posramljeni zbog njih.
Jure Mišković / HANZA MEDIA
Robert piše "naši umiru od gladi, a ovi primili strance", Josipa smatra "da je njihova kultura življenja bazirana na shvaćanju da žene nemaju pravo na svoje mišljenje i da ih se može silovati kad god samo zato što su žene, lopovluk i terorizam ne treba ni spominjati, a više nije sigurno niti prošetati Kalelargom u podne ko prije", te upozorava "pustili ste guju u kuću, kršćanstvo će preživjeti samo u pojedincima kojima će biti milija smrt od preobraćenja na islam..." Karin je "kao rođena Zadranka otišla, kao i puno njih, u Njemačku" odakle javlja "da ih ima masu i masovno dolaze još uvik, a za koju godinu ćete se zamisliti kad vam dite ode vanka di je i s kim je i oće li doći doma", Marko aludira "da ne tribaš biti puno pismen pa da zaključiš zbog čega su udomljeni", misleći na naknadu koja se dobiva od države za smještaj migranata (mada on sam, kao ni mnogi drugi, nisu spremni primiti migrante niti zbog toga), Karlo piše "za što smo ratovali, da bi se riješili Srba, zatim da bi nas naši krali 20 godina i zatim da nam se Muslimani dosele"...
Ne daj, Bože...
Josip strahuje da će "za 10 godina tražiti džamiju u Zadru" (iako muslimanska bogomolja u Zadru postoji već dugi niz godina), Robert zna "da se sve planski radi, izvrši tihi genocid nad Hrvatima i dovede džihadiste da ih zamijene", Lidija je uvjerena "da je ovo genocid nad narodima Europe ili ti ga sve to bučnija islamizacija", Petra se boji "ne daj bože da se nešto dogodi ikad sa njihove strane prema nama, nećemo nikad bit u pravu", a Marija se slaže s njom "e moja Petra, imaš pravo, bit će i nas za 10 godina strah proći kraj njih..."
Jure Mišković / HANZA MEDIA
Ivica zastrašuje buduće dobročinitelje "druga tradicija, kultura, ne znaš tko su, šta su, demolirat će ti objekat, možda ti siluju ženu, susjedima si sj... život i sezonu, a možda i cijelom kvartu", Ana se pita "čekaj, čekaj, njima posa, što je sa mnom, s mojim mužem, s našom dicom, koja je ovo p.m.", a Zoran pita "što je s našim braniteljima koji još nisu adekvatno zbrinuti".
I tako u nizu, red mržnje, red prijetnji, red netrpeljivosti, red agresije. Bilo je doduše i izuzetaka, tihe, nadamo se, većine Zadrana koji su se svojim imenom i prezimenom u komentarima suprotstavili nasilnicima i izrazili suosjećanje prema izbjeglicama, ali su se zbog toga i sami izložili fašistoidnim izljevima netrpeljivosti zbog drukčijeg mišljenja, baš kao i ljudi iz Sirije koji su krivi samo zbog toga što im je rat ugrozio živote i obitelji.
Jure Mišković / HANZA MEDIA
Užas i tuga
I sve to zbog sedam bračnih parova i njihovih 26-ero djece. A sve to opet od dragih, milih domaćih ljudi koji se vjerojatno većinom deklariraju kao dobri katolici, kojima vjera nalaže da budu milosrdni i suosjećajni prema potrebitima bez obzira tko su, onako kako ih je učio Isus Krist koji je i sam bio izbjeglica i proganjan? Ili su taj dio vjeronauka preskočili?
Najtragičnije je što su poruke mržnje poslane iz grada koji je patio u ratnim stradanjima i trebao pomoć drugih ljudi i stranaca.
Kako bi se zadarske obitelji osjećale da ih je netko s ovakvom mržnjom dočekao u Muenchenu, Firenzi ili Ljubljani?
Da nam je netko rekao da smo drukčiji i prljavi, da silujemo i krademo, pitao nas zašto štancamo djecu dok nam traje rat?
"Super da su došli. Različitost je bogatstvo. Živim u Irskoj i nema nacije koja nije došla. Svi rade i žive normalno, pa i ti Sirijci" – podučila je Zadrane sugrađanka Ivona kojoj je Irska bila izbor u potrazi za boljim i pravednijim životom od uhljebničke domovine.
Samo da sudbina Sirijaca u Zadru ne završi kao u komentaru jedne Vesne: "Jadni ljudi, kakav život su imali, a na šta su sad spali. Užas i tuga".
Došli su u Hrvatsku...
