NINO ĐULA : HRVATSKA POLITIČKA PAPAZJANIJA / PREPORUČENO/

POBJEDNICI I GUBITNICI

ZORAN MILANOVIĆ KAO DŽOKER ONIH KOJI PROPADAJU NA POLITIČKOJ SCENI Dovoljno je pogledati tko se najviše zauzima za njegov povratak

AUTOR: 
• • Nino Đula
 OBJAVLJENO: 
• 02.03.2019. u 18:41

Damir Krajač / CROPIX

Minimalci zovu “kapitalca”: Kapitalac, vrati se. Vrdoljak, Maras, Beljak, Josipović - oni danas najviše prizivaju njegov povratak. Možda im se pridruži i ošamućeni Bernardić

Kako se izbori približavaju, tako se pojačava žamor zazivanja kandidata koji bi, vjeruje se, ​mogli zamijeniti predsjednicu na isteku mandata i na izmaku političkih ideja. Dva imena koja se u tom ​smislu najviše ​i najnapadnije ​spominju imena ​ su pobijeđenih bivših lidera HDZ-a i SDP-a Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića.

VEZANE VIJESTI

• PANIČNA AKCIJA SPAŠAVANJA SDP-a Čini se da je počeo pokušaj zaustavljanja propasti stranke, evo zašto u tome sudjeluju čak i njezini najveći mrzitelji

• ČETIRI ODLUČUJUĆA ISPITA ZA PLENKOVIĆA Položi li ih sve, bit će moćan poput Tuđmana devedesetih: Bio bi to pravi izazov za demokratski razvoj društva

Prizivanje ​kreće iz dva glavna motiva: jedan je rastući ​osjećaj ​da predsjednica nema idealne uvjete obrani​ti mandat ​te da je utoliko ranjiva i pobjediva, a drugi, naravno znatno važniji, da se i putem izbora za predsjednika države, kad je to ​zasad ​nemoguće unutar stranaka i na razini Vlade, nastoji pritiskati promjene smjerova i ključnih kadrova u dvjema najvećim strankama, HDZ-u i SDP-u. Utoliko su i Karamarko i Milanović samo zamišljeni idealni korisnici funkcije predsjednika Republike kao pretpostavljene odskočne daske za preuzimanje dominacije na političkoj sceni. Slično, uostalom, kao i sadašnja predsjednica, dok se činilo da je u stanju preuzeti HDZ, to jest dok se planovi nisu izjalovili.

I Karamarko i Milanović namjernom šutnjom (a barem za Milanovića znamo da u šutnju mora ulagati ogromne napore) zapravo programirano ​pothranjuju izvjesnost njihova opetovanog kandidiranja i povratka jer je njihova mističnost u politici za njih daleko sigurnija i isplativija od aktivnog bavljenja politikom tijekom kojega bi, kao i ostali, non-stop bili izloženi podsjećanjima na pogreške iz dosadašnje karijere i preispitivanjima njihovih stajališta i kapaciteta za budućnost. I Karamarko i Milanović, dakle, puno su ozbiljniji kandidati dok ne govore i zato, ako se zaista kane reaktivirati, u njihovu je slučaju najbolje da to učine što je moguće kasnije, to jest da svoje kampanje i izloženost javnosti svedu na minimum. ​

Nijemi kandidati, Karamarko i Milanović, isplate se i ostalima na sceni, kao neka vrsta političkih plašila: evo, ako se ne dogovorimo, doći će vam Karamarko ili Milanović, pa ćete vidjeti. Ili, iz perspektive predsjednice: bolje vam je da (o)stanete uz mene jer, evo, samo što nisu, tu su pred vratima Pantovčaka, nervozno čekaju - Milanović i Karamarko.

Dapače, predsjednica - koja se nije stigla toliko realizirati kao državnica koliko kao vješta celebrity blogerica - u ovom trenutku ima najveći interes od potenciranja teze o izvjesnosti kandidature Milanovića i/ili Karamarka jer guranjem Karamarka Plenkoviću pred oči, a Milanovića Bandiću može pojačati čvrstinu sanitarnoga političkog kordona koji bi se mogao okupiti oko nje. Upravo su Plenković ili Bandić političke osobe kojima je u interesu držati Karamarka ili Milanovića podalje od politike, a baš će njih dvojica, ne dogodi li se u sljedećim mjesecima nešto veliko, nepredviđeno, baš će oni u ovoj izbornoj godini imati u zajedničkim rukama najveći stupanj moći, a time i najbolju startnu poziciju za predsjedničke izbore na kojima će, moglo bi se očekivati, ipak aktivnije poduprijeti dosadašnju predsjednicu.

I dok je na prvu prilično jasno da Karamarko nema dobar godišnji politički horoskop zbog današnjih odnosa na političkoj sceni, koje definira programski i izvedbeno slaba, ali interesno i matematički stabilna koalicija HDZ-a i partnera, kod Milanovića je stvar nešto složenija.

Poniranje SDP-a u područja sve manje relevantnosti traži od upravljača te stranke da hitno nešto poduzmu prije eventualnoga konačnog sloma. No, stvari su otišle tako daleko da se sada više to “nešto” što bi vratilo stranku u sferu intrigantnosti, primijećenosti, konflikta ne može realizirati sitnim gestama kao što je ova s Mirelom Holy ili jučer sJosipovićem. Utoliko bi mogući SDP-ov poziv Milanoviću mogao doći ne toliko sa strane njegovih povrijeđenih i marginaliziranih saveznika iz vremena bivše Vlade koju je prevodio koliko od onih koji su ga dosad odbacivali.

Milanović bi se, paradoksalno, mogao pojaviti kao džoker onih koji su dokrajčili SDP. Pitanje je, naravno, njegove taštine kako bi uopće mogao prihvatiti takvu svoju novu ulogu; dakle, da ne dolazi kao čistač lošeg Bernardićeva SDP-a, nego kao čovjek koji, baš naprotiv, treba poslužiti da taj ruinirani Bernardićev SDP ipak iz nekog razloga opstane.

To i jest najveći problem Milanovićeve eventualne kandidature: činjenica da ga najviše zazivaju oni koji politički propadaju. On ni po čemu nije kandidat nove snage, nove energije, nove ideje, novih ljudi, nego neki zamišljeni spasitelj posrnulih projekata i karijera.

Novi istup predsjednika HNS-a Ivana Vrdoljaka samo je posljednji primjer podmetanja Milanovića kao kandidata gubitničke Hrvatske. Vrdoljak, danas HDZ-ov partner, koji je svjestan da će na sljedeće izbore ići bez HDZ-a jer mu više ne treba, traži slamku spasa sa samog dna anketnih ljestvica popularnosti političkih stranaka. Taj, dakle, minorni glas Hrvatske, tih 1 i nešto posto, danas vjeruje da osnažuje Milanovićevu kandidaturu dok govori: Milanović je kapitalac, neka nam se vrati. Minimalac zove kapitalca: Kapitalac, vrati se! Slično je i s drugima koji se danas zaklinju u Milanovića čak više nego onda kad su s njim bili u svakodnevnoj suradnji.

Pogledajmo primjer Gordana Marasa, koji je sebe donedavno vidio u najmanju ruku kao političku osobu broj jedan u Zagrebu; sada mu već i taj prostor gutaju i Anka Mrak Taritaši Dalija Orešković, a željom njegove stranke, sigurno ne i njegovom, odnedavno opet i Mirela Holy. Maras iz dana u dan ima sve manje izglede da se politički realizira i kao takav se eksponira kao glavni, najveći prizivatelj Zorana Milanovića. Pa to Milanoviću baš i nije neki forte. Nadalje, Krešo Beljak, nasrtljivi pretendent na sve, kojem HDZ svakog dana papa stranku gric po gric - također je veliki navijač za Milanovićev povratak. I na kraju, da stvar dođe do krajnjih granica bizarnosti, evo i Josipovića, koji se Milanoviću nudi za saveznika ustreba li.

Da rezimiramo, ako se za Milanovića danas najviše zauzimaju Maras, Vrdoljak, Beljak i Josipović te ako im se u tome danas-sutra pridruži čak i ošamućeni Bernardić, stvorit će se strašan antiklimaks u vezi njegove moguće kandidature. Čovjek koji je toliko dugo i strpljivo šutio ne bi li stvorio neki kapital za novi pokušaj, mogao bi najednom biti prokazan kao prizvani vođa propalih političara i struktura. Teško je zamisliti kritičan broj građana koji to ne bi prepoznao i koji bi, zabunom, tako kandidiranog Milanovića doveo na Pantovčak.

KARDINAL PELL

ZLOSTAVLJANJE

MUČNO SVJEDOČANSTVO 'Igrali smo se u sobi u katedrali. Kada je došao kardinal Pell, zaključao nas je i natjerao na oralni seks'

AUTOR: 
• • Iva Badanjak
 OBJAVLJENO: 
• 01.03.2019. u 21:34

AAP Image/David Crosling/via REUTERS / REUTERS

Kardinal George Pell na sudu u Melbourneu u Australiji

Novinarka ABC-a Louise Milligan uskoro objavljuje knjigu “Kardinal: Uspon i pad Georgea Pella”, mučnu priču o žrtvama kardinala predatora

Tijekom 1990-ih godina, njihovo je djetinjstvo bilo ispunjeno igrom, zabavom i smijehom na ulicama, parkovima i u dvorištima predgrađa Melbournea. Bili su tada kao i svi drugi dječaci njihove dobi s jednim malim izuzetkom - imali su “anđeoski glas”.

VEZANE VIJESTI

• Vatikan smijenio Pella s funkcija, ali je i dalje kardinal

• KOMENTAR Skupi parfemi se prave od pobačene djece. A jeftini? Od suza svećenika nad žrtvama pedofilije

• Svi su primijetili Jezerinčev jeftini ispad o 'najskupljim parfemima', ali u drugom planu je ostao daleko opasniji dio njegove propovijedi

• OSUĐEN 'RIZNIČAR VATIKANA' Kardinal proglašen krivim za seksualno zlostavljanje dvojice dječaka u katedrali

Ta “zlatna karta” u jednom ih je trenutku odvojila od većine vršnjaka i uvela u tada najprestižniju školu u Melbourneu - St. Kevin’s College, privatnu rimokatoličku školu osnovanu davne 1918. godine. Bilo je to, na neki način, ispunjenje njihovih snova. U školi su se upoznali i sprijateljili, a o njihovom životu uskoro bi trebala izaći knjiga.

Oni su Klinac (The Kid) i Dječak iz zbora (The Choirboy), dva dječaka o kojima piše novinarka ABC-ja Louise Milligan u knjizi “Kardinal: Uspon i pad Georgea Pella”, a kratki odlomak iz knjige prenosi The Guardian. Australski kardinal i “rizničar Vatikana” George Pell prije par dana proglašen je krivim za seksualno zlostavljanje dvojice dječaka prije više od dva desetljeća. Posljedice zlostavljanja detaljno su ispričali novinarki Pellova žrtva Klinac i obitelj Dječaka iz zbora, koji je umro 2014. godine.

No, puno prije nego što su postali žrtve nasilnog zlostavljanja, Klinac i Dječak iz zbora oduševljeno su prihvatili poziv u privatnu školu koju, da nisu imali talent koji im je donio stipendiju, ne bi mogli upisati.

“To je bio san moje majke i mene da upišem tu sjajnu privatnu školu koju si inače ne bismo mogli priuštiti. Bila je jako ponosna na mene”, prisjeća se sa suzama u očima Klinac.

Majka Dječaka iz zbora nije imala pojma da je njezin sin talentiran za pjevanje.

“Bila je to dobra stvar, zar ne? Dobra stipendija za odlično obrazovanje”, govori majka Dječaka iz zbora, koju je novinarka nazvala Mary.

Sama škola za njih je bila nešto kao s drugog planeta. Smjestila se u elitnom kvartu Toorak, oko pet kilometara od centra Melbournea, između teniskog kluba Kooyong Tennis Club i rijeke Yarrae. Ograđena je velebnim željeznim vratima iznad kojih stoje pozlaćeno ime škole, a njeni polaznici, koji su redom dječaci u dobi od oko 12 do 18 godina, obavezno nose mornarsko plave sportske sakoe sa zlatnim i smaragdnim prugama te slamnate šešire.

“Sve što je radio trebalo je biti gotovo još jučer, a on bi nestao po cijeli dan... Bio je tako entuzijastičan oko svega što je imalo veze sa školom, znate?” prisjeća se Mary.

Dječaci su objeručke primili priliku koja se ne propušta, naporno su učili, dobivali dobre ocjene i četiri puta tjedno pjevali u zboru, a dva od ta četiri puta vježbe pjevanja imali su u katedrali Svetog Patrika u Melbourneu. Upravo u toj crkvi, dječaci su sretali kardinala Pella koji bi povremeno dolazio na satove pjevanja i držao mise.

Otprilike 1997. godine, između njegovog 13. i 14. rođendana, nekoć poletan i sretan Dječak, počeo se mijenjati.

“Bile su to sitnice, znate? Bio je umoran, bilo mu je teško ustajati ujutro i odlaziti na satove pjevanja”, prisjeća se Mary.

Krenulo je s malim stvarima, objašnjava Mary, sve dok jednog dana Dječak nije “puknuo”.

“Kao grom iz vedra neba rekao mi je: ‘Ne želim više biti u zboru’. Odgovorila sam mu: ‘Shvaćaš li da ne možemo plaćati školarinu?’. On je odgovorio “aha”, a ja sam dodala - razmisli o tome. Ne možemo ništa sada napraviti do kraja školske godine, a ti se ne možeš samo tako predomisliti i promijeniti školu”, govori Mary.

Nagla promjena 

Tada je takvo ponašanje svoga sina pripisala pubertetu, a Dječakov otac John (opet, nije pravo ime), prisjeća se kako ga je učitelj pjevanja pozvao da porazgovaraju o sinovoj promjeni ponašanja. Učitelj mu je rekao da Dječak ometa satove time što kašlje tijekom pjevanja i gužva stranice s notnim zapisima.

Roditeljima je takva nagla promjena inače pristojnog Dječaka bila “misterij”. Odlučili su ga odvesti psihijatru, koji im je objasnio da je Dječak prosječne inteligencije i dobar učenik, ali da primjećuje da je njegovo verbalno izražavanje oskudnije, a primjećuje da postoji i problem u radnoj memoriji. Do kraja 1997. godine, Dječak je ispisan iz prestižne škole St. Kevin’s i upisan u financijski dostupniju katoličku školu.

Slična stvar događala se i s Klincem. Nekoć prekrasan glas sopran, sad je počeo pucati, a Klinčevi dani u zboru bili su odbrojani. I on je ispisan iz zbora, a potom i iz škole. Nije upisao istu katoličku školu kao Dječak pa su se počeli viđati sve rjeđe i na kraju su se u potpunosti udaljili.

Sestra Dječaka iz zbora prisjeća se kako je promjena ponašanja bila i više nego očita.

“Cijela njegova osobnost se promijenila. Više nije bio ista osoba kao prije. Njegov je život promijenio smjer”, govori Dječakova sestra stisnutih usnica.

Ono što joj je bilo teško izgovoriti pa i priznati, čak i nakon toliko godina, jest da je Dječak postao narkoman. Ubrzo nakon što su ga ispisali iz St.Kevin’s, Dječak se počeo drogirati, a u manje od godinu dana postao je teški ovisnik o heroinu. Imao je tek 14 godina, a sva ona svjetla budućnost koja mu je obećavana tijekom školovanja u St.Kevin’su sad je nestala i kao da je nikad ni nije bilo.

Povlačenje u sebe

Dječakovi roditelji i sestra bili su ljuti, frustrirani i žalosni jer nije bilo razloga, bar ne onog očitog, koji bi im objasnio zašto gube svog sina i brata.

“Bio je u svom vlastitom svijetu. Otuđio se od svih, postao je hladan, rezerviran, zatvoren. Meni je tada to bilo jako sramotno da se moj brat tako ponaša”, govori Dječakova sestra.

Dječakova majka nikad ga nije napustila, čak ni u najgorem njegovom izdanju. Ponekad bi ga čak odvezla da nabavi “šut”, da može funkcionirati, a onda bi ga odvezla na odvikavanje. Nikad nije imao pravi posao, ženu ni djecu. Njegovo “trčanje” za heroinom trajalo je ukupno 15 godina, sve dok jednog dana nije uzeo previše onoga što ga je “održavalo” na životu. Dječak iz zbora umro je od predoziranja sa 30 godina, a njegova majka gotovo nikom nije rekla istinu. Bilo je previše bolno i sramotno. “Umro je u prometnoj nesreći”, ponavljala je kad bi je pitali.

Na sprovod su pozvali Klinca, koji je na iznenađenje obitelji, došao. Nekoliko dana poslije, počeo je dolaziti na posao Dječakovoj majci i upuštao se u ležerne razgovore s njom.

Prošlo je nekoliko mjeseci nakon smrti sina kad je Mary dobila telefonski poziv od policije. Pomislila je da žele smjestiti nešto njezinom pokojnom sinu, sve dok joj nisu počeli govoriti o seksualnom zlostavljanju. Policajac ju je pitao je li joj sin ikad pričao o zlostavljanju u St.Kevin’s školi. Mary nije ništa znala, ali je imala svoje sumnje. Dok je bio živ, Mary je pitala Dječaka nekoliko puta je li ga netko “pipkao” na mjestima na kojima ne smije, i svaki put bi Dječak rekao “ne”.

Imao je sreće

Nekoliko dana nakon poziva iz policije, Klinac je posjetio Mary. Smogla je hrabrosti i pitala ga je li njezin sin ikad bio žrtva pedofilije. Klinac je odgovorio: “Da”.

“Dječak iz zbora i ja smo se znali igrati u stražnjoj sobi u katedrali. Jedan dan došao je kardinal Pell, zaključao nas je u sobu i natjerao da mu ga oralno zadovoljimo”, ispričao joj je Klinac.

Klinac je, nakon sprovoda Dječaka, odlučio ispričati policiji o svemu što se događalo prije više od dva desetljeća. Za razliku od Dječaka, on je imao “sreće”, iako ni sam ne zna kako. Ima djevojku i prijatelje koji ga vole, nikad nije imao problema sa zakonom i uspio je živjeti s onime što mu se dogodilo. Svoju je priču odlučio ispričati specijalnoj jedinici SANO koja istražuje slučajeve pedofilije, u nadi da će jednog dana George Pell odgovarati za ono što je napravio. I dočekao je taj dan. Pell je najviše rangirani svećenik Katoličke crkve koji je osuđen za pedofiliju, a presuda mu treba biti izrečena 13. ožujka.

TAMIJAN ZA ISTRU : "JE TAKO I BOG"

---

ŽUPAN FLEGO I GRADONAČELNIK MILETIĆ SLOŽNI:

Jedino suradnjom i dogovorom moguće je sačuvati Uljanik. Agonija traje predugo, strpljenje je odavno potrošeno, a NEIZVJESNOST JE POSTALA NEPODNOŠLJIVA

01.03.2019 16:43

---

Povodom situacije u pulskom brodogradilištu Uljanik, pulski gradonačelnik Boris Miletić i istarski župan Valter Flego zajednički potpisuju priopćenje kojeg prenosimo u cijelosti:

„Nakon što su gotovo prije mjesec dana na zajedničkoj sjednici Uprava i Nadzorni odbor Uljanika donijeli odluku o odabiru novog strateškog partnera, činilo se da je nekakvo rješenje na vidiku.

Međutim, kako vrijeme odmiče i bližimo se trenutku kad bi resorne institucije trebale donijeti konkretnu odluku o budućnosti Uljanika, primjećuje se sve više nesuglasica i razilaženja u stavovima između ključnih aktera – Vlade Republike Hrvatske i novog strateškog partnera.

Zato ovim putem apeliramo na sve uključene aktere da surađuju, da djeluju zajedno i da pokušaju naći rješenje. Agonija traje predugo, strpljenje je odavno potrošeno, a neizvjesnost je postala nepodnošljiva. Disonantni tonovi između Vlade i strateškog partnera posljednje je što itko želi čuti. Nemojte dozvoliti da podjele miniraju budućnost Uljanika. Zato apeliramo na obje strane da nastave razgovore i da se fokusiraju na kompromis i dogovor.

Ako postoji trenutak u kojem trebamo biti ujedinjeni, onda je to ovaj. Ostavimo po strani razlike i neslaganja. Jedino suradnja i dogovor mogu sačuvati Uljanik i okončati agoniju radnika i njihovih obitelji. Neka to svima bude prioritet!“, piše u priopćenju koje je poslano povodom situacije u pulskom brodogradilištu Uljanik, i kojeg zajednički potpisuju pulski gradonačelnik Boris Miletić i istarski župan Valter Flego. (GI

PORTRET VLADIMIRA

PORTRET VLADIMIRA

OZAKONJENE PLJAČKE RADNIČKE KLASE

"Zakon ponude i potražnje" SRAM VAS BILO!

U privatnim tvrtkama neto plaće menadžera kreću se od desetak do 40 i više tisuća kuna

AUTOR:

• Novac.hr

OBJAVLJENO:

1.3.2019. u 15:44

Davor Pongracic / HANZA MEDIA

Plaće ljudi koji vode privatne tvrtke su tajne, no javnosti su poznate plaće saborskih zastupnika, dužnosnika ili menadžera u nekim javnim institucijama. Prošloga tjedna, primjerice, RTL je objavio podatke iz kojih je vidljivo kako potpredsjednik Vlade i ministar graditeljstva i prostornoga uređenja Predrag Štromar mjesečno prima neto plaću od nešto više od 19 tisuća kuna.

Vezane vijesti

• Bitka za svakog radnika: nude im 13. plaću, uskrsnicu, božićnicu, darove za djecu...

• Nova radna snaga stiže s Dalekog istoka: što je Hrvatima Irska, njima je Hrvatska

Potpredsjednik Sabora Božo Petrov ima mjesečnu plaću od 19.900 kuna, njegov kolega, također potpredsjednik Sabora, Siniša Hajdaš Dončić zarađuje 20.250 kuna, koliko i potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić. Potpredsjednik Sabora Milijan Brkić i premijer Andrej Plenković imaju približno jednaku plaću - 21.600 kuna. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković mjesečno dobiva oko 22.400 kuna, kao i zamjenica predsjednika Ustavnog suda Snježana Bagić. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ima plaću od 24.400 kuna, a predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović tristotinjak kuna više, piše Glas Slavonije.

Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić prima mjesečnu neto plaću u iznosu od 41.200 kuna, Viceguverneri imaju različite plaće, primjerice Michael Faulend prima 33.900 kuna, Martina Drvar - 35.600, Sandra Švaljek - 38.000, a Slavko Tešija 44.400 kuna.

U privatnim poduzećima u Hrvatskoj neto plaće menadžera kreću se od desetak pa do 40 i više tisuća kuna. U nekim većim sustavima predsjednik uprave nerijetko ima i znatno više iznose, koji se realnije mogu vidjeti na godišnjoj razini kada se zbroji čitav iznos dohotka, s nagradama. Ti iznosi ovise o mnogo toga - u kojem sektoru posluje tvrtka, jer nisu iste plaće zaposlenih u tekstilnoj industriji i financijskom ili IT sektoru. Ovise o tome gdje posluje tvrtka, pa tako najčešće nemaju iste plaće menadžeri poduzeća u Slavoniji i Istri ili Zagrebu, ovise o tome kako i na kojim tržištima posluje tvrtka itd.

- Vlasnik tvrtke uglavnom je spreman dobro platiti menadžera koji će voditi tvrtku, vjerojatno mu osigurati automobil, kreditnu karticu i druge pogodnosti. S druge strane, vlasnik od menadžera očekuje dobre rezultate poslovanja, odnosno veže ga postignutim rezultatima. Najčešće menadžer ili menadžment tvrtke, kada ostvari dobar poslovni rezultat - profit, od vlasnika dobiva i nagradu ili bonus. Bonus može biti ugovoren u postocima ostvarenog profita, tako da menadžeri imaju vrlo dobru motivaciju, kaže dr. sc. Željko Požega s osječkog Ekonomskog fakulteta.

Dr. sc. Velimir Srića kaže kako je sustav nagrađivanja menadžera prema rezultatu načelno dobar, ali ako se tu uključe i objektivni uvjeti, jer nisu uvijek poslovni rezultati posljedica dobrih odluka menadžmenta.

- Mogu podsjetiti na primjer Plive, čiji je nekadašnji predsjednik uprave Željko Čović svojevremeno proglašavan najboljim menadžerom u Hrvatskoj zbog izvrsnih poslovnih rezultata, iako se zna da je Pliva na osnovi prodaje prava na azitromicin američkom Pfizeru dobivala sto milijuna dolara godišnje. Čović je to naslijedio. Samo ću reći da je Pliva na kraju prodana za 20 posto iznosa koji je zaradila samo na azitromicinu. Dakle prostor je to u kojem je teško biti objektivan. Moj je stav da je mnogo bolje nagrađivati cijele timove, a ne pojedince, kaže Srića.

Kada se govori o menadžerskim plaćama, svojevremeno je u medijima objavljeno da je Željko Čović imao plaću od 430.000 eura godišnje, uz bonuse koji su se utvrđivali na osnovi dobiti Plive, do najviše 90 posto godišnje plaće. Srića navodi kako u slučaju otkaza otpremnina za top-menadžera doseže goleme iznose, nerijetko su oni u visini od pet do deset njegovih godišnjih plaća.

Paradoksi

- Često studentima postavim pitanje koliko vjeruju u zakone ponude i potražnje i koliko je u redu da najbolji nogometaš, pjevač ili glumac zarađuje pet tisuća puta više nego najbolji liječnik, profesor ili znanstvenik. Takve odnose diktira zakon ponude i potražnje. On može biti nepravedan i subjektivan i ako se sve u životu svede na njega i posljedice mogu biti paradoksalne - upozorava Srića.

No, kakva je situacija u javnim poduzećima ili ustanovama, gdje politika postavlja menadžment? Požega podsjeća da je bilo mnogo primjera nekorektnih postupaka oko sklapanja menadžerskih ugovora. "U ugovoru su imali zajamčene nerealno visoke otpremnine u slučaju da im vlasnik da otkaz, a jasno je da su imenovani političkim putem i da će morati otići s odlaskom politike koja ih je imenovala. U javnosti su se pojavljivale informacije o milijunskim otpremninama kojima su ‘nagrađivani‘ pojedinci. Da se razumijemo, otpremnina mora postojati, jer netko tko je prihvatio rizik i napustio svoj posao da bi prešao na drugi, gdje zna da će promjenom vlasti morati otići, mora imati neku naknadu za vrijeme koje mu je potrebno da se ponovno snađe. Ali tako visoke otpremnine su nemoralne. Direktori javnih poduzeća u Gradu Osijeku primjerice uglavnom imaju ugovore koji im jamče da će u slučaju otkaza dobiti otpremninu u iznosu od tri mjesečne plaće - kaže Požega, inače predsjednik Gradskog vijeća Osijeka.

Kako su u svijetu rasle plaće i bonusi

Ekonomist, dr. sc. Velimir Srića napominje kako vlasnici tvrtki svakako nastoje imati kvalitetne ljude koji će voditi te tvrtke i kroz financijsku naknadu procijeniti koliko im tko vrijedi. “Nema mnogo ljudi koji mogu dobro voditi poduzeće, tako da je njihov položaj na tržištu prilično dobar. No, općenito se priča o menadžerskim plaćama i otpremninama rekao bih globalno pokvarila u posljednjih 40-50 godina. Počelo je to u Americi, gdje je nekada odnos plaće američkog predsjednika i predsjednika neke korporacije bio u omjeru jedan prema pet, a sada je i jedan prema 50, naravno u korist ovoga iz korporacije. Danas je mnogo apsurdnih situacija s golemim isplatama bonusa i otpremnina. Bonusi se često isplaćuju i kroz vlasničke udjele u kompaniji. Mislim da nije samo materijalna stimulacija bitna i da ljudi trebaju nalaziti mnogo više smisla u svom poslu od same materijalne motivacije. Sigurno je da treba gledati i širi kontekst. Što je s tvrtkom koja ima odlične poslovne rezultate, ali je društveno nekorisna ili zagađuje okoliš?” propituje Srića.

Dužnosnička plaća

Nije bio rijedak slučaj posljednjih desetljeća da se hrvatska javnost gotovo sablažnjava što bivši državni dužnosnici nakon odlaska s dužnosti imaju pravo primati još šest mjeseci punu plaću i idućih šest mjeseci pola plaće. Dr. sc. Željko Požega naglašava da je to potpuno ispravno. “U tom roku od šest mjeseci taj bivši dužnosnik, najčešće zbog mogućeg sukoba interesa i ne smije raditi u privatnoj kompaniji, a za to vrijeme prima puni iznos dužnosničke plaće. Takvo pravilo poznaju sve demokratske razvijene zemlje. Rok od šest ili 12 mjeseci trebao bi mu biti dostatan da si pronađe drugi posao, a paralelno ima osigurana sredstva za život”, napominje Željko Požega.