ČEPRKANJE PO ULJANIKOVOM KADAVERU

Ministar Horvat potvrdio Končarovu inicijativu da dovrši jedan od Uljanikovih brodova 06.06.2019 09:21 | Autor: Milan PAVLOVIĆ Špekulacije da nesuđeni strateški partner Uljanika Danko Končar vodi pregovore s kuvajtskim naručiteljem i da je zainteresiran za dovršetak gradnje broda za prijevoz stoke koji je "zarobljen" na Uljanikovom navozu na Otoku, potvrdio je ovih dana i ministar gospodarstva Darko Horvat. Na pitanje novinara je li upoznat s informacijama da bi se Danko Končar mogao vratiti u Uljanik, na način da bi unajmio opremu i ljude, a vezano za brod kuvajtskog naručitelja, Horvat je kazao da je takvu priču čuo te da je do njega došla inicijativa Končara oko sastanka, koji će se i dogoditi tijekom idućeg tjedna. "Kakvu inicijativu ili ideju u ovom trenutku Končar ima, ne znam u detalje", kazao je Horvat. Kako je Glas Istre nedavno objavio, Končar je, prema neslužbenim informacijama, u pregovorima s čelnicima kuvajtske kompanije Livestock Transport & Trading Co., koji su usprkos svim problemima s kojima su se susreli u Puli i dalje zainteresirani da svojoj floti, što je moguće prije, priključe naručeni brod za prijevoz stoke, odnosno gradnju 526. Nakon proglašenja stečaja taj brod je u stečajnoj masi Uljanika d.d. Ukoliko dogovor bude postignut, Kuvajćani bi na sebe preuzeli financiranje gradnje stočara, dok bi Končarova zadaća bila realizacija, odnosno upošljavanje radnika i kooperanata, te najam neophodne opreme od Uljanik Brodogradilišta u stečaju.************** Gospodine Ministar, Kakavo je to sada čeprkanje po ostavljenom kadaveru iza sebe ? Zar su vam, nakon 26. maja, istekli svi drugi prihodi?!

PIŠE DANIJELA BAŠIĆ - PALJKOVIĆ

Politika je kurva. Silvano Hrelja to najbolje zna 04.06.2019 06:00 "Amsterdamska koalicija i nakon ovih izbora ostaje na okupu i tako će izaći na predsjedničke i parlamentarne izbore", nadobudno je u izbornoj noći, dok su se još zbrajali rezultati i europski mandati, izjavila šefica GLAS-a Anka Mrak Taritaš, jedna od poznatijih persona stranačke sedmorke koja, po svemu sudeći, postaje šestorka. Predsjednica GLAS-a nije bila svjesna da joj HSU-ova uzdanica Silvano Hrelja koji je kao jedini predstavnik milijunske umirovljeničke populacije na EU izborima dobio bijednih 2.832 glasova, u vrijeme dok se izborne brojke nisu ni ohladile, iza leđa obnavljao ljubavnu priču s SDP-om kojemu je ne tako davno poručio da su "lijepa uspavana ljepotica". Izgleda da je Hrelja taj koji bi trebao probuditi SDP, što je pravi poduhvat, budući da je ovaj izučeni politički trgovac u svojoj istarskoj bazi dobio zanemariva 397 glasa. Pravo pitanje kome je savez s HSU-om uopće potreban, osim njima samima. Tih stotinjak glasova koje Hrelja pokušava dobronamjerno podariti ili uvaliti Davoru Bernardiću, a sve zato jer je namirisao da se stranka trgnula, ujedinila, te da su SDP-ova četiri EU mandata dobra platforma za iduće izbore, neviđeni je pokušaj manipulacije biračima i dojučerašnjim partnerima koalicije. Ne čudi promjena strane, ali iritira brzina kojom se Hrelja pokušava ukrcati na SDP-ov vlak ni par dana od izbora. Takva politička prevrtljivost kod ovog profi umirovljenika nije novost, ali ipak ostavlja gorak okus u ustima i dočarava sav neukus političkog žrvnja u kojem pojedinci profesiju političara biraju iz uskih interesa. Mogli bi se pitati što je to Hrelja učinio za hrvatske umirovljenike u svojoj dugogodišnjoj političkoj karijeri i savezima koje je godinama stvarao od koalicije s Ivom Sanaderom u desetoj HDZ-ovoj Vladi, do koalicije u 11. Vladi Jadranke Kosor. Ili dvanaeste Kukuriku Vlade s kojom je 2011. godine osvojio vlast te je iz prve ruke imao priliku mijenjati katastrofalan položaj hrvatskih penzića. Upravo tada ga je Zoran Milanović vrbovao da preuzme funkciju ministra, nudeći Hrelji da preuzme odgovornost i prihvati se mirovinskog resora, što je ovaj odbio. Nije to za njega bio prevelik zalogaj, nego je procijenio da mu je miliji Sabor u kojem iz zastupničke hladovine za gotovo identičnu plaću ne treba šljakati i biti eksponiran kao ministar. Tada nije prihvatio odgovornost, pa teško da će to napraviti i u nekoj novoj varijanti s SDP-om. Zato Hrelja podržava i premijera Andreja Plenkovića kada predsjedniku Vlade zaškripi u Saboru, a tako je bilo i prilikom izglasavanja proračuna za 2018. godinu kada se tanka HDZ-ova većina podebljala glasom podrške zastupnika Hrelje. Brojke ne lažu. Hrelju je na ovim EU izborima podržalo 0,2 posto od ukupno 1.240.948 hrvatskih umirovljenika. Njegov nož u leđa kolegama iz Amsterdamske je očekivan, jer Hrelja ide tamo gdje je bolje. On kalkulira i trguje. Kristalno mu je jasno da su EU izbori zapravo poraz Amsterdamske koalicije koja združena kroz sedmeročlanu stranačku ligu dobiva približno jednak broj glasova kao SDP-ovac Tonino Picula sam. Brzo mu je došlo do mozga da s njima teško može po još jedan saborski mandat pa je brže bolje obznanio da je otvoren za razgovore s Bernardićem. Politika je strast i matematika, rekla je Anka Mrak Taritaš, no Hreljin poučak govori da za politiku treba debeli obraz pa i dobar želudac. "Zaboravite privatno i brinite se za javno", pisalo je nekoć u dvorani Velikoga vijeća dubrovačkog. Natpis je trajno podsjećao uvažene vijećnike da ulaskom u dvoranu zaborave na privatne interese i da skrbe isključivo za društvene. E, da su nama ta nadobudna vremena! ********************************************************************************************************************************* Da je samo Hrelja taj Istarski mešetar. A što je sa IDS koji šuruje sa klero nacionalističko Hrvatskom od njenog samog osnutka 1990., kao i talijanskom Uniniom koja, do danas rentira na godišnjem sajmu to isto istarsko življe hrvatskoj, koji je, svojevremeno stajalo u dugačkim redovima pred birokratskim ustanovama da nam se povrati izgubljeno talijansko državljanstvo, nakon što se u Pazinu pojavio onaj velikohrvatski osvajač Tudžmam, prijeteći da se možemo slobodno iseliti iz svojih djedovina ako nismo zadovoljni što je 1943. godine pop Milanović na svoju ruku okupio šaku lokalnih birtijaša da bi potpisali onu nametnutu Pazinsku Odluku o pripojenju Istre Hrvatskoj. I to bez bilo kakvog znanja ni pristanka istarskih žetelja. Te,koja nije nikakada iz svoje cjelokupne povijesti pripadala, čak ni za vrijeme Paveličeve Ustašije. Tu leži temelj naše istrijanske opstojnosti. Hrelja je u svemu tome tek jedan malen kurvin prdac.

"RAK NA DUŠI" (2)

IZADAK IZ VELIKH MISLI NELE SRŠEN: „Još mi se dogodi da iz mojih svakidašnjih misli odjednom 'izroni' ona tako utisnuta vizija … da stojim sa strane u gužvi među turistima koji šetaju i tražim pogled one male djevojčice koja sjedi na putu čvrsto naslonjena leđima uz zid, sramežljivog osmjeha čekajući da netko kupi njene izronjene školjke. Htjela bih joj prići, uzeti njeno okruglo lice među svoje ruke, opet je gledati u oči. Kupiti sve njene školjke i čvrsto je zagrliti, zaštiti bar dok sjedi na putu. Jer ta predivna djevojčica još ne zna da na njenom putu više neće biti školjaka. Ali, ne mogu. To je njen životni put. Ne mijenja se. Bit će prožet patnjom i boli. A to je put kojim će sazrjeti, shvatiti i naučiti.“

AUTORI TUĐIH NESREČA

SLIJEDI PLENKOVIĆEVA NAJTEŽA BITKA, PRED NJIM JE MJESEC RASPLETA! Izbacivanje Brkića i promjene u Vladi izvjesni, mogući i izvanredni izbori AUTOR: Rozita Vuković, Goran Penić OBJAVLJENO: 04.06.2019. u 07:22 Tom Dubravec / CROPIX “Ovo je najdelikatnija situacija u HDZ-u od odlaska Sanadera i svega što se poslije događalo”, rečenica je to koju je jučer izgovorio jedan naš sugovornik iz vrha HDZ-a blizak Plenkoviću kao uvod u mjesec raspleta u stranci koja je na europarlamentarnim izborima ostvarila za njih razočaravajući rezultat i u kojoj se nakon teškog podbačaja očekuju turbulentni procesi.

KLASNA DRAMA STARE DAME EUROPE

NAKON NJEMAČKE, TRESE SE I TALIJANSKA VLADA Premijer na izvanrednoj presici zaprijetio ostavkom: 'Zahtijevam lojalnost svih ministara ili odlazim!' AUTOR: Hina, Jutarnji.hr OBJAVLJENO: 03.06.2019. u 20:39 Italian Prime Minister Giuseppe Conte gestures as he holds a news conference at Chigi Palace in Rome, Italy, June 3, 2019. REUTERS/Remo Casilli Remo Casilli / REUTERS Giuseppe Conte Talijanski premijer Giuseppe Conte zaprijetio je u ponedjeljak ostavkom tvrdeći da njegova razjedinjena koalicija mora hitno odlučiti hoće li izaći na prijevremene izbore ili nastaviti vladati. "Želim jasan, otvoren i brz odgovor jer zemlja više ne može čekati", rekao je Conte na izvanrednoj konferenciji za novinare. Ako strane nemaju namjeru više djelovati kao vlada, "jednostavno ću predati mandat na raspolaganje", rekao je. Poruku je uputio krajnje desnoj Ligi i antisistemskom Pokretu pet zvijezda (M5S). Koalicijska vlada Lige i M5S ljulja se od europskih izbora 26. svibnja koji su promijenili odnos snaga. M5S Luigija Di Maija koji je dobio 32,5 posto glasova na izborima u ožujku 2018. sada je stao na potpori od 17 posto, dok je Liga Mattea Salvinija skočila sa 17 na 34 posto i sada ima namjeru diktirati agendu. Conte je zatražio "lojalnu suradnju" svih ministara, bez izuzetaka. Suradnja znači da se "o političkim problemima razgovara sa šefom vlade, a ne da se upućuju nejasni signali prema medijima". Conte je rekao na tiskovnoj konferenciji i da se njegova vlada suočava s kompleksnim pregovorima o proračunu za 2020. godinu te da državi treba povjerenje financijskih tržišta. Ovo je već druga europska vlada koja se trese nakon europskih izbora. Kao što je poznato, u nedjelju je nakon loših izbornih rezultata ostavku najavila Andrea Nahles, čelnica njemačkog SPD-a, glavnog koalicijskog partnera u velikoj koaliciji koja sačinjava vladu kancelarke Angele Merkel.

JEDNO NEIZBRISLJIIVO SJEĆANJE

Cijenjena Nela Sršen U svome predugom životu sretao sam mnogo vaših i naših ANđELA. U mlađim vegetativnim godinama kao tipičan passaran, a zatim, kad sam jednom shvatio njihovu nad mušku enormnu sposobnost strpljivih prilagodba, do te mjere da najčešće prekrndaše pravo na vlastitu služansku dostojnost. Ah… ! Mahnu mi po neki znanci:“ Tako je i Bog tako htio. kad je Evu zajedno sa Adamom protjerao iz Edena, te oboje proglasio grješnicima po rođenju, uključujući i sva njihova daljnja pokoljenja. Barem do onog dana kad ste Vi, nas sretnike hodočastili u Puli. Hvala vam draga Nela, mnogima čete ovdje ostati u neizbrisivom sjećanju. Severino

JURICA PAVIČIĆ

JURICA PAVIČIĆ Saboteri u našim redovima AUTOR: Jurica Pavičić OBJAVLJENO: 01.06.2019. u 23:05 Zagreb, 280509. U povodu obiljezavanja Dana Oruzanih snaga RH i Dana Hrvatske kopnene vojske Predsjednik Mesic polozio je vijence na Zid boli, grob Narodnih heroja i Sredisnji kriz na groblju Mirogoj a izaslanstvo Vlade Republike Hrvatske koje je predvodio premijer Ivo Sanader polozilo je vijence na Zidu boli, Sredisnjem krizu i grobu dr. Franje Tudjmana. Na slici: Tomislav Karamarko ministar unutarnjih poslova, Premijer Ivo Sanader i Jadranka Kosor podpredsjednica vlade nakon polaganja vijenca na grob dr. Franje Tudjmana. Foto: Ranko Suvar / CROPIX Ranko Šuvar / CROPIX Na slici: Tomislav Karamarko, ministar unutarnjih poslova, premijer Ivo Sanader i Jadranka Kosor, podpredsjednica vlade, nakon polaganja vijenca na grob dr. Franje Tuđmana I pod Savkom i pod Bakarićem, i pod Franjom i pod Sanaderom naš je čestiti, mali Član Vladajuće Partije imao svoje neotuđivo pravo da “mijenja sistem iznutra”. A sad to mu pravo najednom oduzimaju. Sad najednom bi on - kao - trebao napustiti stranku s kojom se ne slaže? Da je napusti, premda je ona - naime - Vladajuća? Bogtiprosti, što sve njima neće pasti na pamet. Kad se u svibnju godine 1990. okončala 45-godišnja vladavina jedne Vladajuće partije, a otpočela sad već 28-godišnja dominacija druge Vladajuće partije, ta politička promjena nije promijenila samo javni život Republike Hrvatske. Promijenila je i privatne živote stotina tisuća malih ljudi. Malih ljudi, koji su u novom svijetu morali osmisliti i nove sebe. VEZANE VIJESTI JURICA PAVIČIĆ: KAD SMO TOČNO POSTALI 'SCHEISSE'? Kad je Strache izgovorio svoje 'grosse scheisse', u Hrvatskoj - muk nad mukom KONAČNI KRAJ HRVATSKE TRANZICIJE Našom provincijom opet jaši lady Yu, a gdje ona pucne prstom tu rastu stadioni, pruge, mostovi i lječilišta Tko su bili ti mali ljudi? Mogli su biti doista mali - radnici, medicinske sestre, vozači. Mogli su biti dio socijalističke birokracije - suci, tajnici osnovnih radnih organizacija, činovnici Soc-saveza (poput stanovitog Milana Bandića) ili šefovi veterinarskih inspekcija (poput oca stanovite Brune Brstilo). Mogli su - dakako - biti i politička lica: osobni tajnici Jakova Blaževića, sekretari partijskih ćelija ili zaposlenici ideoloških komisija. Ono što im je svima bilo zajedničko je to da su za vrlu novu stvarnost morali konstruirati i nove osobne pripovijesti. Oni stariji jako dobro pamte to doba. U svega dvadesetak mjeseci dogodio se cijeli egzodus negdašnjih članova Vladajuće partije u novu Vladajuću partiju. A pod ruku s tim egzodusom išlo je i pisanje novih biografija. Iz tih su biografija najednom nestali fakulteti završeni u Beogradu, studiji općenarodne obrane, molbe za posao napisane na ćirilici. Nestale su škole za rezervne oficire u Bileći, diplomski radovi o Marxu, tronuti sastavci o Titovom sprovodu, stričevi i djedovi poginuli na Sutjesci. Umjesto stričeva poginulih na Sutjesci, pojavljivali su se djedovi i ujaci domobrani, iz biografija su nestajali beogradski semestri, školski bi životopisi najednom počinjali s postdiplomskim, a politički sa srednjom životnom dobi. Ipak, sve ono što se zbivalo prije 1990. nije se baš sasvim moglo izbrisati - pogotovo ako ste bili član SK, pogotovo ako ste bili kakav sekretar. Za to poglavlje života trebali ste stoga smisliti podesno objašnjenje. I ljudi su ga smislili. Naime, “mi smo sistem mijenjali iznutra”. Ljudi stariji od četrdeset zacijelo će se sjetiti te rečenice. Tih 90-ih izgovarali su je svi - od Zdravka Tomca do Josipa Jovića i od Slavena Letice do Obrada Kosovca. Tih godina pred nama se najednom razotkrila frapantna mreža konspirativne aktivnosti koja je drijemala ispod naizgled uglačane i mirne površine titoističkog društva. Sve vrijeme vi ste mislili kako ti ljudi lojalno servisiraju sistem, kako vode dnevnik, rade TV kalendar, predaju sociologiju zdravstva ili teoriju prava, pišu dopise Jakovu Blaževiću, pišu komentare u Nedjeljnoj Dalmaciji, vode dopisništva iz Bonna, nadziru veterinarsku inspekciju. Ali - to je sve bila optička varka. Ispod tog igrokaza za javnost naši su dični građani i građanke cijelo vrijeme iznutra podrivali sistem. Potkopavali su temelje društva, širili majušne prostore slobode, sabotirali totalitarne negve i radili za - kako se ono kaže? - “hrvatsku stvar”. Duga desetljeća ti su naši dični sugrađani pomno prikrivali svoja politička nagnuća, s oprezom pravih ilegalaca simulirali da pripadaju matrixu, a da se sve vrijeme ispod toga krio pravi, podzemni život. A onda je došla ta 1990., svi su mogli skinuti krabulje i uživati u plodovima svog decenijskog saboterskog sitnog veza. Tako je 1990. Hrvatska doživjela ukazanje političkog fenomena: podrivanja sistema iznutra. No, nije to bilo - treba reći - prvo ukazanje tog fenomena, a bogme ni posljednje. Daljnje će nas godine naučiti da se “sistem” može iznutra podrivati i opet. I opet. I opet. Jer, tijekom idućih će se 29 godina članovi HDZ-a (a to su vrlo često bili isti oni članovi SKH) jako izvještiti u podrivanju sistema iznutra. Eto - recimo - bilo ih je nemalo koji su tako podrivali Sanadera. Sve vrijeme dok je Sanader vladao, stranku su poput pljuska zasipali novci iz Fimi-Medije i autoputova, iz središnjice su se pare u vrećama odnosile za obnovu ličkih crkvica i obnovu vlastitih voznih parkova. I tek je nepogrešivo oko iskusnog promatrača moglo primijetiti kako u tom hinjenom jedinstvu leže i dobro skriveni spavači. Kad se Sanader urušio pod korupcijskim optužnicama, ti su se “mjenjači sistema iznutra” sami javili. Jednom sam prilikom u bolničkoj čekaonici slušao jednu od njih. Mlada splitska liječnica, očito članica stranke, glasno se sestri hvalila kako se HDZ konačno riješio tog strašnog tipa. “Ja sam mu uvijek davala do znanja što mislim”, rekla je, “sjedila bih u prvom redu i baš ne bih pljeskala”. Zamislite vi tu građansku odvažnost! Vlado Gotovac i Demaqi za to su mila majka: ajd’ se ti usudi sjediti na skupu HDZ-a i ne pljeskati nakon što je Šef govorio. Ajd’ se ti usudi tako “mijenjati sistem iznutra”. Ukratko - u ovih 29 godina Vladajuća je stranka (HDZ) imala dvije usporedne povijesti: javnu i tajnu. Javna povijest izgleda ovako. Kad Sanader dobije izbore, svi su za njega. Na unutarstranačkim izborima bude jedini kandidat i dobije 300.000 glasova. Onda Karamarko preuzme stranku. Otarasi se Sanaderove stečevine kao sramnog poglavlja. Organizira potom unutarstranačke izbore i dobije kao jedini kandidat svih 300 tisuća glasova. Onda Karamarko odleti zbog prstiju u ćupu s mađarskim novcem. Onda dođe Plenković. Proglasi kako će se HDZ otarasiti Karamarkove stečevine kao sramotnog poglavlja. Organizira unutarstranačke izbore na kojima je - sad već pogađate - jedini kandidat te na kojima - sad već pogađate - dobije svih 300 tisuća glasova. To je ta javna povijest HDZ-a. U njoj, ta je stranka monolitni blok, organizam koji ima jednu glavu i 300 tisuća tijela - tijela koja sva misle kao jedno, govore i djeluju kao jedno, kao u Sjevernoj Koreji. Ipak, osim te javne povijesti postoji i ona druga, privatna, koja se ne da razabrati iz sjevernokorejskih rezultata unutarstranačkih izbora. Ta tajna povijest priča je o ljudima koji iz svojih pritajenih položaja u hrvatskim šumama, vodama, autoputovima, iz općinskih organizacija i županijskih administracija zapravo rovare protiv devijacija i bore se za “hrvatsku stvar”. Rade to tako krišom i tiho da to nitko ne primijeti - ne primijeti sve dok Bivši Vođa ne padne, a oni se sami ne izautaju i kažu da su sve vrijeme “sistem mijenjali iznutra”. Sad kad smo ovako proučili povijesno iskustvo, nije nam se teško domisliti što bi se dogodilo iduće. Doći će - za dvije godine, pet, dvadeset - dan kad će čak i Plenković izgubiti neke buduće izbore. Doći će dan kad će ga se HDZ riješiti, a na čelo će doći netko novi. Netko će novi tada reći kako je Plenkovićevo doba sa svim njegovim istanbulima i marakešima bilo sramno poglavlje i idejna aberacija. I najednom će se u stranci naći na desetke tisuća onih koji će se s tim orno složiti, ustvrđujući da su to sve vrijeme mislili. Kako su sjedili u prvom redu, ali mrskom uzurpatoru nisu pljeskali. Naprotiv, “sistem su mijenjali iznutra”. Naravno, “boreći se za hrvatsku stvar”. Tako će jednog dana izgledati politička promjena u HDZ-u. Samo, znate što je tu problem? Što to nismo skužili samo mi i vi. Nego i Plenković. Skužio je to Plenković ili je za njega to skužila - aritmetika. Kad se, naime, prošlog ponedjeljka hrvatski premijer probudio s postizbornom glavoboljom, zbrojio je dvjesto i dvjesto tisuća i shvatio da je za njegovu stranku glasalo tek nešto više ljudi nego što ona ima registriranih članova. To znači ne samo da članovi stranke nisu uspjeli na birališta izvesti ni svoje kćeri, majke i supruge (O.K. - znam - loš primjer: i one su članovi stranke). Još gore: to znači da čak ni neki od članova HDZ-a nisu glasovali za HDZ. Eto - recimo - uzmite primjer Irske. Ima tamo ambasada, u ambasadi ambasador, konzul, ataše, otpravnik poslova, vozač, spremačica i vrtlar. I kraj svih tih stranačkih uhljeba HDZ da dobije - jedan jedini glas? Kad smo dotle došli, e to je zaista znak za političku uzbunu. I - koliko vidimo - Plenković ju je podigao. “Sve više informacija da su neki viši stranački dužnosnici organizirali opstrukciju na samom terenu” čitamo tako ovih dana izjavu Neimenovanog Izvora, “bilo da se organizirano glasače nagovaralo da ostanu doma, bilo da ih se nagovaralo da glasaju za druge opcije na desnom spektru”. “Imamo informacije”, veli vrh stranke, “da se radi o organiziranim akcijama opstrukcije u režiji nekih visokih dužnosnika HDZ-a”. To je “terenska i organizirana opstrukcija”, pa će zbog nje - eto - biti raspušteni neki ogranci i organizacije. Čitamo mi to u novinama, čita i prosječni član HDZ-a, a dok čita, usne mu se tresu od nevjerice. Pa, što je ovo, majku mu? Jel’ ovo došla 1948.? I pod Savkom i pod Bakarićem, i pod Franjom i pod Sanaderom naš je čestiti, mali Član Vladajuće Partije imao svoje malo, neotuđivo pravo da “mijenja sistem iznutra”. A sad to mu pravo najednom oduzimaju. Sad najednom tima gore u Zagrebu na um padaju neke sulude ideje da bi mi - kao - trebali napustiti stranku s kojom se ne slažemo? Da je napustimo, premda je ona - naime - Vladajuća? Bogtiprosti, što sve njima neće pasti na pamet. Jer - biti u Vladajućoj Stranci i kad se s njom ne slažeš bilo je i ostalo neotuđivo pravo našeg čove. To je on pravo decenijski izborio i pod Bakarićem i pod Sanaderom i pod Karamarkom. Neće on dati da mu to pravo oduzmu. Nikom, pa ni Plenkoviću

RAST BDP-a JE EKSCES

RAST BDP-A JE EKSCES BIZARNI PARADOKS: Industrija propada, a gospodarstvo se oporavlja. Što se događa? 02.06.2019 19:28 | Autor: Branko PODGORNIK (Milivoj MIJOŠEK) Iz prvog kvartala ne može se izvoditi dugoročni optimizam. Rast od 3,9 posto zasigurno se ne može pripisati politici Vlade i premijera Andreja Plenkovića, iako to oni žele tako prikazati. Hrvatska i dalje nema razvojni koncept koji bi gospodarstvo učinio dinamičnijim, ističe Guste Santini Hrvatsko je gospodarstvo u prvom tromjesečju doživjelo neočekivano visoku stopu rasta od 3,9 posto, nezabilježenu još iz razdoblja prije krize. To je našu zemlju, u ovom trenutku, uvrstilo u gospodarski vrh Europske unije - iza Mađarske, Rumunjske i Poljske. Premijer Andrej Plenković smatra da je to ponajprije zasluga njegove vlade i provedenih reformi. I mnogi ekonomisti kažu da je rast u prvom kvartalu razlog za zadovoljstvo. Međutim, oni smatraju da to nije vjesnik dugoročnijeg ubrzavanja hrvatskoga gospodarstva. To je najbrža stopa rasta još od posljednjeg tromjesečja 2016. godine, ali ona ne navješćuje ekonomski preokret u zemlji. Nisu primijećena velika strana ili domaća ulaganja u proizvodnju i radna mjesta. Proizvodnja nastavlja propadati, poput brodogradilišta. Povećava se dug Visok rast u prvom tromjesečju ponajprije je posljedica povećanja potrošnje građana, za 4,4 posto. Podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju da su tome snažno pridonijele i investicije. Sve je to podiglo trgovinu i građevinarstvo, koji su u prvom kvartalu bili glavni pokretači rasta. Istodobno, uvoz roba i usluga rastao je brže (7,7 posto) od njihovog izvoza (4,6 posto), što potvrđuje da se hrvatsko gospodarstvo u prvom tromjesečju podizalo na unutarnjoj potražnji, a ne na izvozu, prema podacima DZS-a. Investicije su skočile 11,5 posto, što je najveći njihov rast još od prijekrizne 2008. godine, prema podacima analitičara Raiffeisen banke. Još nema preciznijih podataka o strukturi investicija, ali se pretpostavlja da je riječ uglavnom o boljem korištenju novca iz europskih fondova, koji se najčešće ulaže u infrastrukturu, a ne u poduzeća i radna mjesta. Ako je tome tako, ekonomist Guste Santini ne vidi nekog zaokreta u gospodarstvu. - Pelješki most, na primjer, važan je infrastrukturni projekt. Međutim, njegova gradnja neće povećati dodanu vrijednost hrvatskoga gospodarstva, koja nam je itekako potrebna, kaže Santini. Slično razmišlja i Ljubo Jurčić, profesor međunarodne ekonomije na Ekonomskom fakultetu. - Nisam u prvom kvartalu vidio neka ulaganja u proizvodnju i radna mjesta. Te su investicije podigle građevinarstvo, primjećuje Jurčić. Investicije u infrastrukturu potrebne su, ali kako pokazuje iskustvo iz razdoblja prije krize, one nam povećavaju dug, kojeg moramo vraćati iz postojećeg, kaže profesor. Iako je hrvatski robni izvoz napredovao i u prvom tromjesečju, Santini smatra da je to nedovoljno. Ubrzani gospodarski rast, kaže, morao bi se temeljiti ponajprije na inozemnoj potražnji, a ne toliko na unutarnjoj. A tu se, sudeći prema spomenutim podacima DZS-a, u prvom tromjesečju nije dogodio nikakav bitan preokret. Ciklična kretanja Drugim riječima, za razliku od srednjoeuropskih zemalja usporedivih s Hrvatskom, koje su izrazito usmjerene na izvoz, naše gospodarstvo daleko više ovisi o domaćim potrošačima. Čak dvije trećine rasta BDP-a u prvom kvartalu došlo je iz povećane osobne potrošnje hrvatskih građana, prema DZS-u. Ekonomiste, naravno, kopka pitanje kako to da potrošnja Hrvata raste po stopama većim od 4 posto, iako njihove plaće i mirovine rastu sporijim tempom, a ni broj zaposlenih nije bitno povećan. To se može pripisati činjenici da građani podižu sve više nenamjenskih kredita kod banaka. Osim toga, povećavaju se doznake građana iz inozemstva, koji će ove godine, prema procjenama ekonomista Željka Lovrinčevića, svojim obiteljima u domovini poslati pomoć u vrijednosti od 17 milijardi kuna. Iseljeni građani i njihove ušteđevine na taj način pomažu onima u Hrvatskoj da poprave životni standard. Međutim, to masovno iseljavanje dugoročno ugrožava gospodarstvo i javne službe, jer ostaju bez dovoljno radnika i stručnjaka. Ukratko, stopa gospodarskog rasta od 3,9 posto u prvom kvartalu ne čini se održivom. - Iz prvog kvartala ne može se izvoditi dugoročni optimizam. Kamo sreće da je tome tako, ali nije, ocjenjuje Santini. Taj rast nam se dogodio. To je eksces, a ne rezultat naše ekonomske politike. Rast od 3,9 posto zasigurno se ne može pripisati politici Vlade i premijera Andreja Plenkovića, iako to oni žele tako prikazati. Hrvatska i dalje nema razvojni koncept koji bi naše gospodarstvo učinio dinamičnijim, upozorava taj ekonomist. Ubrzavanje domaćega gospodarstva u prvom tromjesečju može se pripisati i cikličkim kretanjima u europskim zemljama. Hrvatska je s njima ekonomski tijesno povezana. Nakon naglog usporavanja europske ekonomije u drugoj polovini prošle godine - kada je Italija pala u recesiju, a Njemačka u gospodarski zastoj - početkom ove godine silazna putanja se pretvorila u uzlaznu, u najvećem dijelu Europske unije. I Hrvatska je u posljednjem kvartalu prošle godine zabilježila usporavanje BDP-a na stopu od 2,3 posto, a početkom ove godine je odskočila. Njemačka u problemu Razlika je ponajprije u tome što je Europska unija u prvom kvartalu zabilježila osjetno slabiji rast od Hrvatske, samo 1,5 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine, prema Eurostatu. Međutim, podaci za Italiju i Njemačku - koje su najveći hrvatski trgovinski partneri - nisu ohrabrujući. Italija je u prvom tromjesečju izašla iz recesije s rastom od jedva 0,1 posto na godišnjoj razini. Njemačka je istodobno »ubrzala« rast na 0,7 posto. Za usporedbu, prošle godine u prvom tromjesečju njemački je gospodarski rast bio veći od 2 posto. Zabrinuta zbog naglog malaksavanja ekonomije, njemačka vlada je u travnju drastično srezala prognozu rasta BDP-a u ovoj godini, na samo 0,5 posto. Ministar gospodarstva Peter Altmaier istodobno je povukao, kako je rekao, zvono na uzbunu, predloživši državne poticaje za gospodarstvo. Kad su nedavno objavljeni statistički podaci za prvi kvartal, koji su pokazali da se stanje u njemačkoj ekonomiji malo popravilo, Altmaier nije bitno promijenio mišljenje. - Rast u prvom kvartalu ove godine je prvi znak svjetla, ali to nije razlog da bi se odsvirao kraj opasnosti, poručio je Altmaier. Situacija u svijetu, naime, ne ide na ruku nikome, pa ni hrvatskom gospodarstvu. Zbog širenja trgovinskih sukoba i političkih neizvjesnosti poput Brexita, međunarodna trgovina pala je u veljači na razinu iz 2010. godine, kada je bila pritisnuta svjetskom ekonomskom recesijom. To je pokazatelj da se globalno gospodarstvo zabrinjavajuće usporava. Najnoviji pokazatelji Svjetske trgovinske organizacije (WTO) iz svibnja otkrili su da se trend nije popravio, a na pomolu su i nove nevolje. Trgovinski rat SAD-a i Kine sve se više širi, što neizravno izaziva usporavanje gospodarstva u Europi i njezinoj ekonomskoj lokomotivi, Njemačkoj

(NE) ŽELJENI GOST

TRUMP POČINJE POSJET VELIKOJ BRITANIJI, ČEKAJU GA MASOVNI PROSVJEDI Američki predsjednik ide na ručak s kraljicom Elizabetom u Buckinghamskoj palači Te društvene Psine koje razaraju sve civilizacijske stečevine bez ičijeg otpora ! Jeli to znak da je zdravorazumski čovjek već posve postao njegova živa mumija ?!!!

STAT COUNTER

Sjedinjene Američke Države 203 Hrvatska 102 Njemačka 98 Ukrajina 71 Južna Koreja 36 Francuska 27 Portugal 18 nepoznato područje 9 Ujedinjeni Arapski Emirati 8 Kanada

IZ CRNE POVIJESTI HRVATSKE - DEPORTACIJA ŽIDOVA IZ ZAGREBA

DEPORTACIJA ŽIDOVA IZ ZAGREBA KOME SE TO DIŽE SPOMENIK NA ZAGREBAČKOM KOLODVORU? Posvetom se sugerira da se Holokaust dogodio negdje drugdje, a ne baš tamo gdje se spomenik diže AUTOR: Ivo Goldstein OBJAVLJENO: 02.06.2019. u 16:00 Zvonimir Barišin / HANZA MEDIA U utorak, 4. lipnja, ako zastupnici zagrebačke Gradske skupštine izglasaju, pred poštom kod Glavnog kolodvora podići će se Spomenik žrtvama Holokausta, autora Dalibora Stošića i Krešimira Rogine, “kao gestu sjećanja na šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu s porukom da se prošlost ne ponovi”. VEZANE VIJESTI NA MIROGOJU OBILJEŽEN DAN SJEĆANJA NA HOLOKAUST Kraus se prisjetio istaknutih Židova koji su gradili Zagreb i stradali u koncentracijskim logorima Podržavam koncepciju spomenika, mislim da odgovara i svrsi, i prostoru, i trenutku, i čestitam autorima. Međutim, najoštrije se protivim posveti koja bi se pridodala na spomeniku, u smislu “sjećanja na šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu” kako bi se, tobože, pokazalo da Zagreb osjeća empatiju za zločine. No, sugerira se da se zločin Holokausta dogodio negdje drugdje, ali se on, nažalost, dogodio u Zagrebu. Štoviše, dogodio se na mjestu na kojem se kani podići spomenik. Radi se o pretposljednjoj velikoj deportaciji zagrebačkih Židova koja je u ustaško-nacističkoj suradnji izvedena u kolovozu 1942. baš s Glavnog kolodvora. Zagreb, 270717. Klovicevi dvori, Jezuitski trg. Otvorenje izlozbe natjecajnih radova za izradu urbanistickog, arhitektonskog i oblikovnog rjesenja uredjenja javne povrsine i oblikovanja spomen obiljezja zrtvama Holokausta koje je planirano u Branimirovoj ulici. Na fotografiji: Dalibor Stosic, 1. nagrada. Foto: Ranko Suvar / CROPIX Ranko Šuvar / CROPIX Prvonagrađeni rad natječaja za izradu urbanističkog, arhitektonskog i oblikovnog rješenja uređenja javne površine i oblikovanja spomen obilježja žrtvama Holokausta koje je planirano u Branimirovoj ulici U ovom ću vam tekstu u skraćenoj verziji prepričati što se tada dogodilo. Detaljniji prikaz postoji u opsežnoj knjizi “Holokaust u Zagrebu” (728 str.) koju smo moj otac Slavko i ja objavili 2001. godine. Nakon što su praktički od osnutka NDH ustaše samostalno izvodili deportacije i masovne likvidacije Židova (samo je nakon napada ilegalaca kod Botaničkog vrta u kolovozu 1941. strijeljano 187 “Ži­do­va i komunista”, što je ustaška propaganda naširoko razglašavala), nacisti su u proljeće 1942. procjenjivali da je “židovsko pitanje” u NDH znatnim dijelom “riješeno”, ali su i tvrdili kako ustaške vlasti ipak nisu bile dovoljno teme­ljite te da je izvjestan broj Židova po­šte­đen hapšenja i deportacija zahvaljujući osobnim i rodbinskim vezama, korupciji te zauzimanju Katoličke crkve u Zagrebu za mješovite brakove i njihovu djecu te za neke pojedince. Nacisti su stoga odlučili dijelom preuzeti stvar u svoje ruke, pa je njemački policijski ataše u Zagrebu Hans Helm prenio vladi NDH da se sprema “preseljavanje” ili “iseljavanje” preostalih Židova iz NDH u istočne dijelove Reicha. Počinju zajedničke ustaško-nacističke pripreme za akciju. Ustaše su dobivali direktne instrukcije od Nijemaca. Već i sam izraz “izselenje”, koji ustaške vlasti tada počinju upotrebljavati, preuzet je od Nijemaca koji upotrebljavaju izraz “Aussiedlung” ili “Evakuierung” (dotad su ustaše pisali “odprema Židova u lo­gor” i sl.). Sveobuhvatne pripreme U Židovskoj su općini načuli da se spremaju deportacije. Hvatajući se grčevito za slamku spasa, predsjednik Hugo Kon i tajnik Drago Rosenberg 2. srpnja 1942. predlažu ministru unutarnjih poslova Artukoviću da se “oni Židovi koji nisu po svojim dužnostima i zadaćama potrebni i vezani na boravak u Zagrebu, odnosno da se oni Židovi, kojima nije odobrena zaštita i slobodan boravak u Zagrebu SKUPNO NASELE na jednom pokrajinskom gospodarskom dobru... Prečasni zagrebački Prvostolni Kaptol u tu je svrhu pristao staviti na raspolaganje svoja dobra u Sesvetskom Kra­ljevcu, odnosno u Varaždinskim Toplicama”. Na pismo nikad nije bilo odgovoreno. Između 29. i 31. srpnja 1942. uslijedilo je novo popisivanje Židova. Dido Kvaternik naredio je Josi Rukavini, tadašnjem upravitelju Ustaškog redarstva te predstojniku njegova Židovskog odsjeka Vilku Kühnelu, da se pohapse svi Židovi u Zagrebu, izuzev onih koji su u mješovitim brakovima. Predsjedništvo Vlade 3. kolovoza raspisalo je okružnicu kojom je za “koncentriranje i smještanje izseljenika u privremena sabirališta” imenovalo Ivana Tolja, a za “organizaciju že­ljezničkih transporta Vilka Kühnela”. Kühnel je imenovan i voditeljem “akcije za izseljavanje Židova s područja NDH”. Pripreme za hapšenja bile su sveobuhvatne. Trebalo je, između ostaloga, stvoriti i huškačku atmosferu u kojoj bi javnost sve to lakše prihvatila. U okružnici odaslanoj iz Ravnateljstva ustaškog redarstva (RUR) tih dana svim novinskim redakcijama naglašava se da je “potrebno ovih dana da se opet počne pisati o Židovima. Pisanje o njima treba dovesti u vezu s odmetničkim djelatnostima u Kozari itd., te naglasiti da su svi pothvati od strane odmetnika bili pokrenuti gotovo isključivo od Židova. Može se prikazivati djelatnost Židova i kao vođa partizanskih odreda i političkih komesara u Sovjetskoj Rusiji”. Koji dan kasnije Hrvatski narod citira Antu Pavelića da su “Židovi do sada stoljećima pljačkali hrvatski narod... u buduće, u NDH, to neće moći činiti” pa novinar zatim zaključuje kako se “iz ove poruke vidi genijalni duh tog velikog muža, jer je On unaprijed sve točno predvidio... Ustaški pokret pro­tjerao je sve neprijatelje iz Hrvatske”. Nakon tih priprema u Zagrebu je od 8. pa do noći od 12. na 13. kolovoza uhapšeno oko 1200 Židova. Svi oni okupljeni su u istočnom dijelu školskog kompleksa u Križanićevoj ulici (danas Klasična gimnazija). Ljudi su boravili u školskim učionicama koje su bile slobodne zbog školskih praznika. Nikakav kontakt, čak ni preko prozora susjednih zgrada koje su bile udaljene jedva dvadesetak metara, nije bio moguć jer su to sprečavale straže. U narednim danima je oko 400 uhićenih bilo pušteno, uglavnom starijih ljudi, liječnika i članova njihovih obitelji. “Voze Židove s kolodvora” Boravak zatočenika u Križanićevoj bio je vrlo do­bro organiziran, kao nikada prije. Po nalogu ustaša zagrebačka Židovska općina nabavila je četiri tone brašna, tonu graha, 300 l ulja, 200 kg šećera. RUR je s Ravnateljstvom državnih željeznica dogovorio ukupno 5 (ili 6) transporta i to 13. i 24. iz Zagreba (odnosno iz postaje Zlatar-Bistrica, otkuda su deportirane židovske žene i djeca iz Loborgrada), te 16, 20. i 27. kolovoza iz Osijeka. RUR je 14. kolovoza javljao u Osijek da treba “pripremiti transport od 1000 ljudi za pokret i sve potrebno za 15. kolovoza prema dosadanjim uputama. Novac poslan. Transport kreće subotu u noći”. Dana 18. kolovoza, između dva transporta iz Zagreba, UNS je zahtijevao od RUR-a da “u najkraćem roku dostavi adrese svih preostalih Židova u Zagrebu” te da ovaj “predmet smatraju vrlo žurnim!”. Međutim, iz RUR-a su javili da ne mogu dati nikakvu informaciju jer “su u zadnje vrieme mnogi Židovi ilegalno napustili područje grada Zagreba, a mnogi su otpremljeni u logore o kojima nije bio izviješten ovaj odsjek”. O tome kako su izgledale deportacije s Glavnoga kolodvora, svjedočio je Ivan Kampuš (1924-2010, poslije rata profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu): o svom bratiću Dragutinu (1908) i njegovoj majci Malvini Zeisler, koji su odvedeni iz zajedničkog stana, nekoliko dana ništa nije znao. Onda je, jednoga dana, prolazeći gradom, čuo da građani jedan drugome govore i, štoviše, viču: “voze Židove s Glavnog kolodvora”. Kampuš je odmah krenuo na kolodvor. Na jednom od daljih kolosijeka spazio je kompoziciju teretnih vagona punih ljudi. Na svakom od vagona bila su otvorena samo jedna vrata, ali su i ona bila blokirana lancem tako da nitko nije mogao izaći. Kampuš se, baš kao i svi drugi koji su stigli, uspio približiti vagonima na desetak metara, jer ga straža, koja se uopće nije nasilnički ponašala, ipak bliže nije pustila. Čini se da je i dobrom dijelu stražara bilo teško, ili barem neugodno. Mnogo je ljudi došlo, izmjenjivali su poruke i pozdrave. Na pozive onih koji su stigli na peron pojavljivao bi se na vratima vagona onaj koji je bio pozvan. Kampuš je u jednom od vagona našao svoje rođake Dragutina i Malvinu, s kojima je uspio izmijeniti nekoliko riječi. Svi su plakali, i oni u vagonima i oni koji su stajali na peronu. Nakon što je Kampuš otprilike dva sata bio u blizini vagona, svi su posjetioci po naredbi straže bili uklonjeni s kolodvora. Tek je tada kompozicija krenula, a da to više nitko od posjetilaca nije mogao vidjeti. Ivan Kampuš nije više nikad ništa saznao o svojim rođacima. Uska suradnja ustaških vlasti i njemačkih predstavnika potvrđivala se od 13. kolovoza do kraja mjeseca. Iako su vlakove dale Državne željeznice, policijsku pratnju i sve ostalo u vezi s transportom organizirale su njemačke policijske snage. Na taj način nacisti su iz Zagreba u Auschwitz odveli pohapšene zagrebačke Židove. Deportirane su i židovske zatočenice i djeca iz logora u Loborgradu i Gornjoj Rijeci. Njima su priključili i logoraše iz Tenje (kod Osijeka), kao i sve tada uhapšene Židove iz drugih mjesta NDH. Najviše je Židova bilo iz Sarajeva, čime je taj grad “očišćen” od Židova. Židovski odsjek je obavijestio Državne željeznice da se “trošak prievoza od mjesta utovare­nja do mjesta istovarenja imade navjeriti na račun Državne riznice NDH”. Prijevoz zatočenika iz Križanićeve na manje od kilometra udaljeni Glavni kolodvor odvijao se po danu, “na očigled čitavoga građanstva”. Povjesničar i franjevac Dominik Mandić tvrdi da su deportiranima “Zagrebčani iskazivali veliku simpatiju na odlasku, jer su ih po danu u kamionima prevozili na stanicu”. Talijanski predstavnik u Zagrebu javlja u Rim da su Židovi deportirani u “neko nepoznato mjesto na Istoku”. Talijanske obavještajne službe izvještavaju tih dana da su “posljednja masovna hapšenja Židova ostavila teške dojmove na stanovnike Zagreba i potakle vrlo nepovoljne komentare... da bi iskazao svoje neslaganje velik broj ljudi odlazio je u zatvore i donosio hranu uhapšenima”. Navodno je transporte osobno nadgledao ministar unutarnjih poslova Andrija Artuković. Deportirani su liječnik dr. Iso Fröhlich sa suprugom Ljubicom r. Lichtenberg, kao i općinski službenik Emil Feigenbaum te nadzornik hrama Samuel Singer. Odveden je i Drago Bachrach (pokršten 1938), upravitelj pilane u Turopolju, trgovački namještenik Josip Deutsch (1885) sa suprugom Adelom i sinom Renom, Vatroslav Mayer (1896) sa suprugom Blankom i djecom Želj­kom i Rajkom, Elza Sauerbrunn (1880), Ignac Sauerbrunn (1893) sa suprugom Šarlotom i djecom Mavrom i Leom, supružnici ing. Armin (1870) i Frida (1882) Friedmann. Uhap­šeni su i deportirani i pojedini štićenici šest staračkih domova. Odveden je i općinski liječnik dr. Isak Heršković sa cijelom obitelji. Pošto je Her­šković odveden, ambulanta Židovske općine bila je zaplijenjena te u Op­ćini više nitko nije davao zdravstvene usluge. Iz Loborgrada je odvedena petogodišnja Lela Frankl, iako je njezina majka Zlata učinila sve da je spasi: “S jednim je željezničarem bilo dogovoreno da Lelu izvadi iz transporta kada vlak bude prolazio kroz Zagreb. Međutim, transport nije prošao kroz Zagreb nego je iz Zaprešića otišao direktno za Auschwitz... Zlata je dugo živjela u iluzijama da je njezina kćer u radnom logoru, a kasnije da je među djecom spašenom iz Auschwitza”. Po iskazima onih koji su u sljedećim transportima osam mjeseci kasnije došli u Auschwitz ili Birkenau i potom preživjeli, nitko iz prve skupine nije preživio do 1943. godine. Smrt je bila vrlo brza: po popisu žrtava iz Auschwitza u kojem se navodi i datum smrti, većina deportiranih ubijena je u rujnu i listopadu. Po tom popisu, od ukupno 61 hrvatskog Židova koliko ih je navedeno, dvojica su ubijena neposredno po dolasku u Auschwitz, 20. kolovoza: bili su to Eugen Weiss (Vukovar, 1911) i Hinko Weinberger (Varaždin, 1898). Ig­nac Weiss (Trnjani kod Slavonskog Broda, 1914) i Oton Deutsch (Zagreb, 1912) ugušeni su 31. kolovoza. U rujnu i listopadu ubijena je 51 osoba. Jedini je Mirko Schäffer (Đurđenovac, 1917) poživio nešto duže, ali i on samo do 1. prosinca 1942. godine. U ovoj deportaciji nestali su i supružnici Bertold (1867) i Malvina Jünker. Živjeli su u iznajmljenom stanu u Nikolićevoj ulici. U travnju 1943. njihova kućna pomoćnica Rozika Mlinarić tvrdi da je “pošto su ti Židovi odvedeni ja sam nakon toga kratko vrieme ostala u istome stanu. Međutim su stvari iz stana kao državna imovina uklonjene, stan po kućevlasniku izdan drugom stanaru i ja sam se odjednom našla ulici”. Rozika je tražila od suda da joj se od zaplijenjene imovine isplati pet mjesečnih plaća koje joj Jünkeri više nisu plaćali. I kućevlasnica Anka Engelsfeld je u svom zahtjevu Državnoj riznici ustvrdila da su “Jünkeri pred kratko vrijeme napustili područje NDH”, pa da se iz ostavljene imovine mora namiriti najamnina koju su joj ostali dužni, uključivo s kamatama i parničnim troškom. O sudbini deportiranih zapravo se u zagrebačkoj židovskoj općini nije znalo ništa pouzdano; kolale su različite glasine. Predstavnici Općine javljali su onima koji su se zanimali za sudbinu deportiranih da su, “po neslužbenim informacijama... odvedeni u jedan radni logor u Šlezku”. Neki su smatrali da su transporti zapravo otišli “za Mađarsku”. Glavni statističar SS-a dr. Richard Korherr podnio je uredu Reichs­führera SS-a Himmlera u ožujku 1943. izvještaj o “konačnom rješenju židovskoga pitanja” u kojem, između ostaloga, tvrdi kako je u četiri velika transporta u kolovozu 1942. iz NDH u logore u Poljskoj deportirano 4972 Židova. Dominik Mandić tvrdio je da su u kolovozu 1942. godine “Židove gotovo sve preselili iz Zagreba i drugih krajeva u Poljsku i Njemačku; sve pa i malu djecu”. Otprilike mjesec dana kasnije, u rujnu, Pavelić se sastao s Hitlerom u Ukrajini te se hvalio kako je “židovsko pitanje u velikom dijelu Hrvatske praktički riješeno”. Manji broj zagrebačkih Židova u kolovozu 1942. bio je po­šte­đen zbog veza, intervencija, zbog nazočnosti međunarodne diplomacije i predstavnika drugih međunarodnih organizacija. Većinu njih zahvatit će posljednji val masovnih deportacija u svibnju 1943. godine. Antifašistički grad Zbog toga što se ova tragična priča jednim dijelom odigravala na Glavnom kolodvoru, nitko je nema pravo zanemariti kad se na tom mjestu diže spomenik. On se može posvetiti ili onima koji su stradali u deportaciji u kolovozu 1942. godine, ili svim stradalim zagrebačkim Židovima (oko 8000), ili svim stradalim hrvatskim Židovima (oko 20.000) ili čak svim stradalim endehaškim Židovima (oko 31.000). Valja voditi računa da je NDH počinila genocid i nad Romima i Srbima i masovni zločin nad svim stvarnim i potencijalnim opozicionarima. U ratu je oko 21.000 Zagrepčana poginula u partizanima ili kao žrtve fašizma. I njih bi trebalo komemorirati (oko 8000 Zagrepčana je stradalo kao ustaše i domobrani i njihovi pristaše). Spomenik koji bi komemorirao šest milijuna Židova stradalih u Holokaustu, a ne stradale zagrebačke ili hrvatske Židove, polučio bi suprotan efekt od onog koji su mu namijenili inicijatori projekta. Umjesto da inozemnoj javnosti iskaže empatiju Zagreba za židovska stradanja, osnovni će zaključak biti da se Zagreb i Hrvatska ne mogu suočiti s vlastitom poviješću, odnosno s ustaškim zločinima i kriminalnim karakterom NDH. Zagreb je bio antifašistički grad. O tome svjedoče mnogi dokumenti. Naprimjer, izvještaj ustaškog obavještajca s Trešnjevke 1942. koji izvještava UNS kako je jedna doušnica prolazila pored stražarnice na Ozaljskoj ulici. Kraj stražara je stajao izvjesni Dragutin Osrečki. Doušnica je u prolazu, kako bi iskušala njihovu pravovjernost (u koju je očito sumnjala), pozdravila sa “Spremni!”, a Osrečki je odgovorio: “Do kurca”, a “stražar nije postupio”. Pametnom dosta.

"RAK NA DUŠI"

SA DRAGIM ČITATELJEM OVOG BLOGA DANAS DIJELIM VELIKO DIJELO KAO IZVOD IZ KNJIGE DR. NELE SRŠEN „RAK NA DUŠI“ ' PRIČA O ANĐELI Moje osobno iskustvo kao liječnice potvrdilo mi je teoriju povezanosti vrste patologije i ciljnog organa bolest u sklopu konfliktnog odnosa, te poremećenu ravnotežu u smislu stvaranja kroničnih konfliktnih situacija. Posebno me je teško pogodio slučaj jedna pacijentice koja mi je postala prij atelicom. Nazovimo ju Anđelka. S dijagnozo raka desne dojke liječena je u jednom od glasovitih europskih onkoloških centra, gdje je operirana. Odstranjeni su joj limfni čvorovi od koji su neki bili pozitivni, s metastazom. Prošla je razne duge cikluse kemoterapije i hormonske terapije, te dobrih šest godina nije bilo progresije bolesti. Nažalost nije došlo do promjene u njenom privatnom životu. Primjerice, nikada nije pristala na agresivne kemoterapiju koja bi joj narušila izgled (poput opadanja kose) jer ni pod koju cijenu nije željela odati drugim ljudima činjenicu da je onkološki pacijent. Njena bolest trebala je ostati skrivena i udaljena, pa i od nje same. Ne obazirući se na bolest nastavila je s intenzivnim poslovnim angažmanom, nižući odlične poslovne rezultate. Profesionalno je surađivala s bratom, a s njenim uspjehom kulminirale su kostantne svađe, koje su je s vremenom postajale nepodnošljive. Brat joj je uporno htio pokazati kako i on može biti profesionalno uspješan, a radio je, možda i ne namjerno, baš suprotno njenim projektima i zajedničkim interesima. Stvarao joj je velike probleme, iskazivao ljubomoru, radio je poslovne pogreške i promašaje, koje je onda ona morala ispravljati. Činila je to, pokorno, skrivajući bolest. Uz kemoterapiju, koncentrirala se na nizanje poslovnih uspjeha,uz odličnu zaradu kojom je omogućavala luksuzni život – bratu, a i suprugu koji je živio na visokoj nozi zahvaljujući Anđelinoj zaradi. Svoju je mizernu plačicu čuvao te u dvadest godina braka nije potrošio ništa od svojih prihoda. Anđela je plaćala sve. Od kuća u gradu, na moru, u planini, do brzih motora – jer on ih je volio. Ali nije volio djecu. Nije ih želio, nije joj dopuštao da postane majkom. I nakon takvih šest godina poslije prve operacije završila je jedne noći u bolnici na hitnom prijemu, a zatim kod mene na odjelu, Dekompenzacija,ascites, izljev u pleuri, dijagnoza: karcimatozni limfangitis. Bio je to posljednji alarm ! I tada je počela shvaćati. Od dana dijagnoze, od prve operacije , svih tih godina kemoterapije – nikada nije zastala, suočila se sama sa sobom,i upitala se: „Što mi poručuje bolest ? Što me to izjeda ? Što trebam promijeniti u životu ? Što trebam učiniti ovaj put za sebe ? Bolesna i sama ( pravih iskreni prijatelja nije imala !), shvatila je pre kasno da su joj suprug i brat bili dva velika životna neprijatelja. Ne samo da su je iscpljivali financijski, nego su joj iscrpili životnu energiju. Naravno da su suprug i brat bili međusobni neprijatelji; pa obojica su imali isti cilj. - DA JU ISKORISTE I NJOME DOMINIRAJU. (Ovdje podvučeno) Posljednjih sam mjeseci često dolazila k Anđelki doma. Odbijala je dalje boraviti u bolnici, pa je svu potrebnu terapiju primala u svome stanu. Često sam joj pomagala noću. Osjećala se mirnom uz mene. Možda zbog sigurnosti da za bilo koji problem mogu intervenirati infuzijom lijekova u venu. Možda zato što je našla jednu prijateljicu kojoj je mogla povjeriti svoje strahove. Shvatila je koliko se potrošila. Shvatila je kako se treba riješiti negativnih ljudi i situacija. Odlučila je sve to promijeniti. Ali bilo je već prekasno. Njen suprug se od prvog dana kemoterapije osigurao da u slučaju komplikacija sve kuće i novac sa žiro računa pripadnu njemu. I brat se pokušao osigurati, ali zahvaljujući svoj nesposobnosti, zapravo je počeo uništavati uspješan posao koji je sestra stvorila u dvadest godina rada. Njih su dvojica završila na sudu, a Anđela na groblju. Udovac,valjda, od velike tuge, danas kupuje luksuzne motore, putuje po svijetu, liječi samoću u društvu prijateljica. Brat napokon shvaća koliko je sestra bila sposobna, tek sada kada se počelo urušavati carstvo što ga je Anđela stvorila. Zna priznati u rijetkim trenutcima trezvenosti: „Koliko mi nedostaje! Koliko je mogla sama raditi i tako uspijevati !“ Dvojica muškaraca sad optužuju jedan drugog za smrt i bolest sestre i supruge. Draga Anđela, znam da si negdje gore. Možda sada vidiš svoj život u pravim razmjerima. Za života nisi primijetila tu kritičnu točku koja se tijekom godina više puta transformirala u bolest, dajući ti do znanja da je tvoj život u opasnosti. Ali bolest je bila perfidna, podmukla i tiha. A ti prvo nisi htjela a poslije nisi ni mogla staviti sebe na prvo mjesto. Bila je to zapravo neka vrst samokažnjavanja zbog vlastito osjećaja krivnje ili srama jer nije imala dijete. U svakom se pojedinom slučaju patologije uvijek može naći nešto što je pokrenulo bolest, i ako to nije bilo svjesno. Vjerujem da u svakom od nas postoji neki ciljni organ, predodređen genetikom, a trauma je detonator. Zato, kada određujemo vlastite granice trebamo uvijek poštovati svoje potrebe. Izvršiti ono što osjećamo, umjesto da to skrivamo iz straha da će nas drugi prestati voljeti ili da nam neće to odobravati.' Dr. Nela Sršen

PIŠE DUBRAVKO GRAKALIĆ

Ministar života i smrti 01.06.2019 06:00 Proteklih smo tjedana i mjeseci s raznih strana neprekidno slušali izjave kako istarski političari, naročito IDS-ovci, bez razloga i s figom u džepu, prozivaju Zagreb za sve nevolje koje su snašle njihovu regiju. Tvrdilo se da Zagreb, odnosno Banski dvori ne snose ni trun krivnje za stečaj Uljanika, iako su ga mogli spasiti zajedno s većim dijelom od 4,42 milijarde kuna koliko su plaćena državna jamstva, a Zagreb kontrira da Vlada o Istri brine kao majka o malom djetetu te da nema tog projekta kojeg se ne bi poticalo ako će ići u prilog boljem životu preko Učke. A onda se pokazalo da Ministarstvo zdravlja predvođeno HDZ-ovim ministrom Milanom Kujundžićem ne želi da se građani Bujštine liječe u obližnjoj, ali slovenskoj Izoli, iako mu je poznato da bi se na taj način spasilo najmanje pedeset ljudskih života godišnje. Objašnjenje ministra Kujundžića pripada debeloj antologiji političkog beščašća i svakako ga treba zapamtiti. Naime, on smatra kako se zbrinjavanje hitnih bolesnika iz Umaga ili Buja u Izoli – gdje mogu stići za dvadesetak minuta – diskriminiraju pacijenti iz Metkovića i Ploča, koji također žive u pograničnom području. Usporedbu Umaga i Metkovića nije lako razumjeti jer Metković nije na granici Europske unije, a i nedavno je dobio značajno ulaganje u zdravstveni standard odnosno dnevnu bolnicu, te se nije ni čulo za potrebu da prevoze hitne slučajeve u drugu državu. Ali, politička pozadina odluke ministra Kujundžića mnogo je jasnija i pravo je čudo da nije odmah odbio sufinanciranje liječenja Istrijana u Izoli, nego je pričekao da mu to, tobože, sugerira šef Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Projekt je najvjerojatnije odbijen, jer stranka kojoj ministar pripada očito ima planove s Metkovićem i njegovim biračima, dok one u Bujama i Umagu nikako da privuku na svoju stranu. Vlada HDZ-a još jednom je pokazala da jedno govori, a drugo radi. Stanovnicima Bujštine najprije su obećali mogućnost hitnog liječenja u Izoli – i to s razine državnog tajnika – pa su je ukinuli odlukom ministra uz obrazloženje koje je teško i pročitati, a kamoli smisleno protumačiti. Svojom odlukom ministar Kujundžić se postavio kao gospodar života i smrti nevoljnika koje u Bujštini snađe prometna nesreća, infarkt ili druga fatalna bolest. Bez obzira na mišljenje liječnika koji rade u Umagu i na potrebe Zavoda za hitnu medicinu Istarske županije, pri čemu ne treba zanemariti činjenicu da je već kupljeno novo vozilo i osigurana europska sredstva, Milan Kujundžić odlučio je minirati cijeli projekt. I to iz teritorijalnog principa – ako ga je nemoguće primijeniti u Metkoviću, Vlada će ga sabotirati i u Istri. A istarski političari, mediji i građani koji ne glasaju za HDZ i Milana Kujundžića mogu se "neopravdano" žaliti da ih Vlada i centralna državna vlast ne podržavaju.

SVIJET RAZDORNIH KLANOVA GRADI SVOJU FAŠISTIČKU STRUKTURU IZ RASPOLOŽIVE GRAĐE

SVIJET RAZDORNIH KLANOVA GRADI SVOJU FAŠISTIČKU STUKTURU IZ RASPOLOŽLIVE GRAĐE NETKO JE JOŠ DAVNO PROREKAO: "KAD AMERIKA UGRADI SVOJ FAŠIZAM OVDJE ĆE I DALJE VLADATI DEMOKRACIJA" TRUMP BRITANCIMA PORUČIO DA NAPROSTO ODU IZ EU BEZ IKAKVOG SPORAZUMA I DA BRUXELLESU NE PLATE NIŠTA! 'Učinite to ako ne dobijete što tražite' AUTOR: Hina, Jutarnji.hr OBJAVLJENO: 02.06.2019. u 09:49 FILE PHOTO: U.S. President Donald Trump looks at supporters before boarding Air Force One after addressing a Trump 2020 re-election campaign rally in Montoursville, Pennsylvania, U.S. May 20, 2019. REUTERS/Carlos Barria/File Photo REUTERS Američki predsjednik Donald Trump rekao je da bi Velika Britanija trebala odbiti plaćanje troškova brexita koji iznose 39 milijardi funti i "napustiti" pregovore o brexitu, ako Bruxelles ne da Londonu ono što želi. VEZANE VIJESTI Brexit: Boris Johnson pozvan na sud zbog 'laganja' ČOVJEK KOJI JE DOVEO TRUMPA NA VLAST 'U nedjelju je umro projekt europske integracije' Trump je u intervjuu za Sunday Times, uoči državnog posjeta Velikoj Britaniji u ponedjeljak, rekao da bi idući britanski premijer trebao poslati Nigela Faragea, žestokog zagovornika izlaska Britanije iz Europske unije, da vodi pregovore s EU. Trump je kazao da Britanija mora napustiti EU ove godine. "Moraju to učiniti", rekao je. "Moraju završiti pregovore", dodao je Trump. "Ako ne dobiju ono što žele, ja bih na njihovu mjestu otišao. Ako ne dobiješ pošten dogovor, odeš", kaže američki predsjednik. Trump je pritom izgovorio kako će se truditi svim silama da osigura ugovor o slobodnoj trgovini između Velike Britanije i SAD-a već nekoliko mjeseci nakon Brexita, kako bi se time nadoknadila izgubljena trgovinska razmjena s EU. Trump je ponovio svoju potporu onim kandidatima za britanskog premijera koji su rekli da Velika Britanija mora napustiti EU do 31. listopada, neovisno o ishodu pregovora. Kandidati koji se za to zalažu su bivši ministar vanjskih poslova Boris Johnson, kojega je Trump hvalio u intervjuu za novine Sun u petak, bivši ministar za brexit Dominic Raab i ministar unutarnjih poslova Sajid Javid. Trump je također rekao da je pogreška konzervativaca što nisu uključili Faragea, vođu stranke UKIP koja snažno zagovara Brexit, u pregovore s Bruxellesom nakon uspjeha njegove stranke na europskim izborima. "Jako mi se sviđa Nigel. On ima puno toga za ponuditi, jako je pametna osoba", rekao je Trump. "Oni ga neće uključiti, ali razmislite kako bi im dobro išlo da su to učinili. To još uvijek nisu shvatili", dodao je. Američki je predsjednik rekao da bi morao "upoznati" vođu opozicijskih laburista Jeremyja Corbyna, prije dijeljenja najosjetljivijih američkih obavještajnih podataka s radikalnom lijevom vladom. Velika Britanija, SAD, Kanada, Novi Zeland i Australija imaju sklopljen sporazum za dijeljenje obavještajnih podataka, tzv. sporazum "pet očiju". Trump je upozorio britanske ministre da moraju biti oprezni, kako ne bi ugrozili dijeljenje podataka dozvolom pristupa kineskoj tvrtki Huawei u izgradnji 5G infrastrukture. **************    Ostavka Andree Nahles, predsjednice SPD: Njemačka u krizi, očekuje se raspad velike koalicije Autor: ŽELJKO TRKANJEC 02.06.2019. FILE PHOTO: Andrea Nahles, leader of Germany's Social Democratic Party (SPD) leaves after a news conference following the European Parliament election results, in Berlin, Germany, May 27, 2019. REUTERS/Fabrizio Bensch/File Photo Fabrizio Bensch / REUTERS Andrea Nahles, dosadašnja čelnica SPD-a, nije uspjela stranku vratiti na drugo mjesto po snazi u zemlji Potupno neočekivano, Andrea Nahles je izvijestila javnost da odstupa s mjesta predsjednice SPD-a i čelnice zastupničkog kluba u njemačkom parlamentu, Bundestagu Nakon još jednog teškog poraza na izborima za Europski parlament, na kojima je potvrđeno da je SPD sada tek treća stranka po snazi iza demokršćana (CDU) i Zelenih, bilo je najavljeno da će stranačka čelnica Andrea Nahles tražiti da zastupnici u Bundestagu glasaju žele li je i dalje na čelu stranačkog kluba. No, u nedjelju ujutro ona je objavila kako napušta i tu poziciju i čelno mjesto u stranci. VEZANE VIJESTI Nijemci skeptični oko sposobnosti nasljednice Angele Merkel Kako su Zeleni od opskurne stranke društvene manjine postali pobjednici izbora za Europski parlament Ova situacija dovodi njemačku političku scenu u potpuno novi položaj. Naime, prema koalicijskom dogovoru iz prošle godine, SPD je rekao da će nakon dvije godine napraviti analizu djelovanja velike koalicije s CDU-om i odlučiti jesu li ostvareni njihovi zahtjevi. Sada su definirana potpuno nova pravila igre: SPD će krenuti u izbor novog čelnika-čelnice, a vrlo je vjerojatno da će doći iz frakcije koja se i prije godinu dana protivila novoj velikoj koaliciji. Što znači da postoji velika mogućnost da dolazi do pada sadašnje vlade. To je utoliko vjerojatnije ako se zna da Olaf Scholz, vicekancelar i ministar financija iz redova SPD-a smatra da ne treba nastaviti s velikom koalicijom. A on je jedan od mogućih novih predsjednika stranke. Raspad velike koalicije ne znači nužno i nove izbore. Naime, na čelu CDU-a više nije Angela Merkel, koja je bila neprihvatljiva liberalima (FDP) tijekom pregovora o formiranju vlade tijekom 2017. godine - u vladi su trebali biti još i Zeleni, a ta je koalicija neformalno poznata kao "Jamajka" (zbog boja zastave te karipske otočne drržave: zeleno, crno, žuto) propala upravo zbog Merkel. Sada CDU vodi Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK) koja je prihvatljiva vodstvu liberala što znači da bi se mogla vratiti ta koalicija. Posebno u situaciji u kojoj su Zeleni postali druga snaga u zemlji. No, pitanje je u kojoj će mjeri Zeleni sada biti spremni na ulazak u tu vladu u kojoj bi bili mlađi partner ili bi bili skloniji novim izborima u kojima bi kao druga stranka po snazi mogli voditi pregovore o formiranju koalicije sa SPD-om i Die Linke (ljevica). Najizvjesnije od svega je da Angela Merkel vrlo vjerojatno neće više dugo biti njemačka kancelarka, a da će Berin ubrzo dobiti novog lidera nakon 14 godina koliko je "Mutti" vodila zemlju. ********** KLASA OPTIMIST ANTE TOMIĆ U svim našim birtijama spava po jedan neostvareni diktator AUTOR: OBJAVLJENO: 01.06.2019. u 21:35 Zagreb, 270519. Mislav Kolakusic, buduci clan Europskog parlamenta, daje izjavu za medije ispred MSU-a dan nakon izbora za Europski parlament 2019. Foto: Boris Kovacev / CROPIX Boris Kovačev / CROPIX Mislav Kolakušić Nezadovoljni stanjem u državi, naši ljudi često znaju reći: “Ej, da je meni vlast pet minuta”. Opazili ste svakako kako to ponavljaju, jednim glasom u kojemu se miješaju osjećaji, i nezadovoljstvo, i gnjev, i sadistička želja, drhtava čežnja da nekog ministra hladnokrvno smaknu, i povrh svega samopouzdanje, nepokolebljivo uvjerenje da bi oni mogli ubiti, ili makar zapovjediti ubojstvo, a da bi okrutna kazna bez ikakve sumnje bila pravedna jer gad koji ih je iživcirao, lijeni i lažljivi državni službenik, ni ne zaslužuje bolju sudbinu nego da mu se glava zakotrlja pred užasnutom svjetinom u podne na glavnom gradskom trgu. VEZANE VIJESTI KAKO SE RASPLINULA KOLAKUŠIĆEVA PRIČA O ANTIKORUPCIJI Već je jutro nakon izbora bajci o poštenom društvu dalo novi ton JE LI KOLAKUŠIĆ LIBERALAN ILI KONZERVATIVAN? Vodeći hrvatski politolog: 'Traži brza rješenja za i zagovara jednog jakog vođu, jasno je što to znači' “Znaš li ti, draga, ko je bio Hamurabi?” pita pijanac šankericu, zaplićući jezikom neobično, četverosložno ime drevnog babilonskog vladara, a šankerica ne kaže ni da zna, ni da ne zna. Mirno pere čaše ne obazirući se na gosta, koji je svoju razmetljivu priču tako mnogo puta ponovio da ga već i zovu Šime Hamurabi. “Car Hamurabi ti je još onda”, nastavlja Šime, ne obeshrabrujući se manjkom zanimanja publike, “prije deset iljada godina, tamo u pički materinoj, između Eufrata i Tigrisa, donio zakon: ako koga uvate da je štagod ukra - cap, ode ruka! Ma da je samo jabuku gepio, nema priče. Triba si, pajdo, o tome ranije mislit. E, tako bi ja ove naše lupeže. Bez pardona. Pa kad dvojica, trojica ostanu bez ruke, da vidimo ko bi se, majci, više usudio pljačkat ovi naš napaćeni narod. Ej, da je meni vlast pet minuta”, završava pijanac poznatim refrenom. On je inače u veljači napunio četrdeset devet, prošao je više od polovice života bez ijednog značajnijeg postignuća, ali na vlasti bi mu, zbog nekog razloga, bilo dosta pet minuta. Cijelu bi državu taj uredio u čik pauzi. A da ga upitate na koju je točno visoku funkciju mislio, je li ga zanima biti predsjednik, ministar, načelnik generalštaba, javni tužitelj, vrhovni sudac, financijski inspektor, komunalni redar, gdje bi, da ne duljimo, njegov zasljepljujući vladarski talent dao najbolje rezultate, on bi vas samo razrogačeno pogledao. Kako, zaboga, ne razumijete? On želi biti sve, u Šimi Hamurabiju sretno se sastala i izvršna i zakonodavna i sudska vlast. Kad on stupi na dužnost, drugi su suvišni. On se ne bi zamarao povjerenstvima, odborima, radnim skupinama, raspravama, istragama, sjednicama, biljezima, ovjerenim kopijama, drugim mišljenjima, trećim čitanjima, javnim natječajima, žalbenim postupcima i nepravomoćnim odlukama. Sve bi birokratske koještarije nadomjestio svojom jednostavnom, neposrednom mudrošću, pravednošću i odlučnošću, i tako nevjerojatno skratio, ubrzao i pojeftinio čin vladanja da bi ga narod svim srcem ljubio. Premda je napravio pokolj da se veslalo kroz krv kao kroz izlivenu Savu u proljeće kod Donjeg Miholjca, svi bi pošteni ljudi radosno vikali: “Hvala ti, voljeni naš Šime!” i laticama zasipali njegovu otvorenu limuzinu kad bi prošao gradom. Hrvati prosto obožavaju ovakve apsolutističke fantazije. U svim našim birtijama po jedan neostvareni diktator spava s glavom na stolu, u lokvici sline, smiješeći se snu u kojemu pokvarenim ministrima i zastupnicima odsijeca ruke. Napokon, jednoga smo takvoga u nedjelju izabrali na izborima za Europski parlament. U Bruxelles ćemo poslati Hamurabija iz našeg sokaka, bivšeg trgovačkog suca Mislava Kolakušića, koji je više od osamdeset četiri tisuće punoljetnih građana Republike Hrvatske očarao obećanjem da će vratiti opljačkano, do zadnje lipe, i da će sve besprijekorno štimati, država će biti kao apoteka, moći će se jesti s poda, samo da njemu pet minuta daju vlast. Osvajanjem mjesta u Europskom parlamentu nipošto se ne iscrpljuju njegove težnje. Ovo je samo početak, kazao je u ponedjeljak Mislavu Bagi, jer on želi biti... oprostite, naš napaćeni narod želi da on bude i predsjednik, i premijer, i ministar pravosuđa, i unutrašnjih poslova, a svakome tko je gledao taj intervju bilo je jasno kako Mislava Kolakušića samo njegova prirođena skromnost i dobar kućni odgoj priječe da kaže kako bi bio najbolji izbor i za rektora Sveučilišta, izbornika nogometne reprezentacije, predstojnika Neurokirurgije na Rebru, zagrebačkog nadbiskupa, ravnatelja Muzeja suvremene umjetnosti, voditelja televizijskog Dnevnika i novu pjevačicu grupe Magazin. Ošamućen jednom manjom, sporednom političkom pobjedom nesretnik je, u jednu riječ, djelovao potpuno neubrojivo, ali ne treba se ozbiljnije zabrinjavati. Bit će on dobro. Procjenjujem da će se već na idućim izborima izliječiti od oholosti, bit će mnogo manji nego što je danas jednom kad glasači otkriju nekog drugog mesiju s instantnim rješenjem za sve naše probleme. Naučili smo se, takvi dolaze svake četiri godine novi. Jedva se više i sjećamo kako su se zvali svi oni junaci koji su svečano obećavali da će vratiti našu ukradenu ušteđevinu, izgubljena radna mjesta i pogaženo građansko dostojanstvo, a naposljetku nije bilo ništa, ni od ušteđevine, ni od radnih mjesta, ni od dostojanstva. Kad vam za deset godina netko reče njegovo ime, dvoumit ćete se otkud vam je poznato, je li Mislav Kolakušić igrao u Cibaliji ili uzeo dvjesto pedeset hiljada u “Milijunašu”? Nevolja je s našim ljudima da nikako da shvate kako nema čudotvorca koji će u kratkom vremenu korjenito promijeniti stvari. Onaj tko se izdaje za takvoga, ili je budala ili je varalica koja vam bestidno laže. Ne može se radikalnim potezima preskakati institucije. Nema prečice do bolje budućnosti, ništa se neće dogoditi u pet minuta. Istinska vlast, vrijedna i odgovorna vlast koju želite imati, uvijek mora biti na poslu, dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu. Da je meni vlast na pet minuta, razmišljao sam jednom o tome, sjeo bih na klupu u parku, izvadio mobitel i stavio da mi svira “A Day in the Life” od Beatlesa. Gledao bih djecu kako se igraju, studente kako se ljube, penzionere kako hrane golubove, i upravo nekako dok bi pjesma završila, završio bi i moj mandat. Ustao bih na kraju i otišao. Nitko ne bi znao da sam ja bio na vlasti.

SKUP U KONJICU

Jutarnji List TROJICA KLJUČNIH POLITIČARA IZ DOBA RASPADA JUGOSLAVIJE U TITOVOM BUNKERU PROGOVORILI O PRIJELOMNIM TRENUCIMA: Ovo danas u EU podsjeća na dramu u SFRJ AUTOR: Hina OBJAVLJENO: 01.06.2019. u 14:43 CROPIX Raif Dizdarević, Milan Kučan, Stipe Mesić Europska je unija danas suočena sa situacijom koja podsjeća na stanje u bivšoj SFRJ uoči njezina raspada i stoga bi se valjalo prisjetiti kako je najveća odgovornost za krvave ratove na Balkanu iz 90-ih godina na onima koji su odbili bilo kakav razgovor o političkom dogovoru kojim bi se našla alternativa federaciji koja je prestala funkcionirati, suglasna su danas trojica političara koji su obnašali najviše dužnosti u nekadašnjoj SFRJ. Nakon gotovo tri desetljeća otkako se ta država raspala ponovo su se okupili u subotu na neobičnom mjestu, podzemnom bunkeru kod hercegovačkog gradića Konjica, i tamo evocirali uspomene na dramatične "godine raspleta" jugoslavenske krize čiji su bili izravni sudionici i svjedoci. Stipe Mesić, Milan Kučan i Raif Dizdarević tako su prvi puta bili u prilici vidjeti objekt koji je u bivšoj državi tretiran kao najstroža vojna tajna. Veliki podzemni kompleks projektiran kako bi izdržao napad atomskim bombama građen je od 1953 do 1979. Gradnja je stajala 4,6 milijardi dolara. Više novaca uloženo je jedino u gradnju podzemnog kompleksa ratne luke Lora u Splitu za što je izdvojeno 5,7 milijardi eura. Najskuplji projekt bila je ratna zračna luka "Željava" kod Bihaća čija je izgradnja stajala više od 7 milijardi dolara. Kompleks kodnog naziva O-ARK 1992. godine trebao je doživjetu sudbinu "Željave" jer je JNA pri povlačenju iz BiH pripremila sve kako bi ga minirala, no samo je prisebnost dvojice časnika spriječila provedbu te nakane. U objektu kod Konjica koji danas služi kao prostor za izlaganje umjetničkih instalacija, a turisti ga pohode hrpimice kako bi vidjeli "Titov bunker", bio je osiguran ratni smještaj i zaklon za 350 osoba od čega su 50 trebali biti najviši dužnosnici bivše države. Poseban dio bunkera bio je predviđen za Tita što se da opaziti po tračku luksuza uključujući i danas savršeno očuvane svilene tapete u njegovoj radnoj sobi. Njegovim su odajama u subotu prošetali Stipe Mesić, bivši hrvatski predsjednik koji je bio i član posljednjeg saziva Predsjedništva SFRJ, Raif Dizdarević koji je član jugoslavenskog državnog vrha bio prije njega kao i prvi predsjednik Slovenije i prijeratni čelnik slovenske organizacije Saveza komunista Milan Kučan. Oni su u Konjic došli su na poziv organizatora History Festa kako bi sudjelovali u panelu o kraju bivše države. Upravo je Kučan bio taj koji je upozorio kako Europska unija danas sliči na bivšu SFRJ jer ima brojne probleme na koje ne nalazi prave odgovore, a oni su eskalirali kada su zaboravljena načela na kojima je Unija utemeljena - potrebi da se više nikada ne dopusti rat na europskom kontinentu. "Mora se odgovoriti na pitanje koji su temeljni interesi koji nas okupljaju oko EU. To je pitanje ravnopravnosti i funkcionalnosti. Ne može biti nadglasavanja država, no o nekim se interesima mora odlučivati većinom", kazao je Kučan upozoravajući kako populisti poput Viktora Orbana, Marine Le Pen i Mattea Salvinija zapravo samo rade u interesu Rusije i administracije Donalda Trumpa kojima nije u interesu jaka Europa. Nekadašnji je slovenski predsjednik ovim riječima zapravo zaključio raspravu pod nazivom "30 godina nakon bunkera" koju je moderirao sveučilišni profesor iz Zagreba Dejan Jović koji je konstatirao kako pad Berlinskog zida jedino Balkanu nije donio ništa pozitivno. "1989. godina kao da ovaj prostor uopće nije dotaknula kao druge Europljane", konstatirao je Jović postavljajući sugovornicima pitanje smatraju li se oni odgovornima za sve što se zbilo potkraj 80-ih i početkom 90-ih godina. "Nije se moglo učiniti više", tvrdi danas Dizdarević, a s njim je suglasan i Mesić, ali kaže kako on jednostavno nije bio u prilici nikome nametnuti svoje mišljenje iako je odmah po imenovanju za člana Predsjedništva SFRJ upozorio kako će biti i zadnji predsjednik tog tijela ako ne dođe do političkog dogovora. Kučan je kazao kako se on osjeća odgovornim jer nije uspio druge uvjeriti argumentima da je Jugoslaviji došao kraj i da se treba dogovoriti o mirnom razlazu. "Odgovoran sam i za dvije velike greške koje je napravila Slovenija: za 'izbrisane državljane' i za 'Ljubljansku banku'", bio je iskren Kučan pojašnjavajući kako su problemi koji su u samostalnoj Sloveniji nastali rezultat ocjene da u bivšoj zajedničkoj državi ništa nije valjalo. To je pojasnio "iracionalnim naglašavanjem nacionalnog elementa" upozoravajući kako je takvo ponašanje uvijek štetno. Vraćajući se u razdoblje od prije tri desetljeća Mesić je kazao kako je u Predsjedništvo SFRJ otišao sa zadaćom da se postigne dogovor o rješenju krize, no tamo nije našao sugovornike. Podsjetio je kako je jedan od prijedloga bio uspostava konfederacije šest država na razdoblje od tri do pet godina. Ponovio je svoju raniju tvrdnju kako je ključni problem nastao kada su pokojni hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i predsjednik Srbije Slobodan Milošević u četiri oka u Karađorđevu dogovorili razgraničenje i to na štetu BiH. "Tuđman se iz Karađorđeva vratio sav ozaren i kazao kako je sve dogovoreno", kazao je Mesić u Konjicu ponavljajući tvrdnju da je Milošević Tuđmanu nudio banovinske granice iz 1939. te Kladušu, Cazin i Bihać za koje je kazao da mu ne trebaju jer je to "turska krajina". Mesić je kazao i kako je Tuđmana tada upozorio da BiH odnosno Alija Izetbegović na to sigurno neće mirno gledati na što mu je pokojni hrvatski predsjendik uzvratio kako "Alija nema što reći ako se hrvatske i srpske škare slože". Mesić ipak nema dvojbe kako je koncept velike Srbije bio u pozadini svega što je radio i drugima nudio Milošević. "Milošević nije želio nikakvu Jugoslaviju. Ni federativnu ni konfederativnu. On je varao svijet. Bio je uverljivi prevarant", zaključio je Mesić. Dizdarević je pak podsjetio kako je SFRJ već ključnu 1989. pratično dočekala u kaosu s inflacijom od 350 posto, bez vlade i bez proračuna, a Milošević je kroz svoju "antibirokratsku revoluciju" brutalno smijenio rukovodstvo Crne Gore. U takvom okruženju, potvrdio je Dizdarević, postojala je spremnost u tadašnjem državnom vrhu da se kao krajnjom mjerom posegne za uvođenjem izvanrednog stanja. "Bili smo u mučnom raspoloženju. Pred našim se očima rušila Jugoslavija, a mi smo bili nemoćni", kazao je Dizdarević. Odmah nakon toga Milošević je izvršio pritisak ne bi li smijenio Stipu Šuvara s mjesta predsjednika Centralnog komiteta SKJ, a Dizdarević kaže kako je srbijanski čelnik već tada pokušao provesti puč i preuzeti nadzor nad svim bitnim procesima. Ključni problem, ističe danas Dizdarević, je to što nije bilo hrabrosti da se račun za krizno stanje izravno adresira na Miloševićeva i spriječi rušenje načela na kojima je jedino mogla opstati jugoslavenska federacija. Kučan je kazao kako je Slovenija kao braniteljica ustava iz 1974. godine željela ponuditi razuman mehanizam rješavanja sukoba u bivšoj Jugoslaviji, no u tome nije uspjela, prije svega zbog uloge u državi koju je tada imala JNA koja je željela centraliziranu državu na temelju memoranduma SANU. Četrnaesti kongres SKJ Kučan i danas vidi kao ključni događaj koji je označio kraj SFRJ, a odaje priznanje tadašnjem čelniku hrvatskih komunista Ivici Račanu jer je podupro odluku Slovenaca o napuštanju tog skupa kojim je želio dominirati Milošević. "To je bila naznaka da je došao kraj zemlje koja se zvala SFRJ", kazao je Kučan. Kazao je kako je Slovenija imala na raspolaganju tek 30 dana da spriječi masovnu vojnu intervenciju protiv njezina osamostaljenja, a donekle joj je pomoglo to što ni vrh JNA nije bio jedinstven jer se, primjerice, general Veljko Kadijević kolebao što učiniti. Komentirajući ulogu Ante Markovića, posljednjeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, Kučan je kazao kako se njega i u Sloveniji doživljavalo kao dobar izbor, no njegovo je imenovanje zakasnilo godinu ili dvije. "Možda smo ipak podcijenili da je Marković bio Hrvat iz BiH", kazao je Kučan. 29. studenog 1990. Kučan je, kako tvrdi, Tuđmanu i Markoviću predložio koncept mirnog izlaska Slovenije iz SFRJ, a Markoviću je predložio da od međunarodne zajednice zatraži intervenciju kako bi se spriječio oružani sukob unutar zemlje. Marković je to 1990. godine odbio uz obrazloženje kako se mora pridržavati važećeg ustava države čiji je premijer bio. Ovaj Blog Svijet u kojem današnji čovjek živi, svijet je potraćenih evolutivnih temelja. Kliznut sa povijesne tračnice koja ga je vodila put civilnog bića, danas se zatiče u korovu vlastite razvojne stagnacije, i bez sagledanih temelja svoga daljnjeg opstanka na Balkanu, EU, i čitavom Svijetu, sazdan na klasnim podjelama posjedničkih moćnika nad ne posjedničkim stvaratelja.