srijeda, 5. veljače 2020.

DARIO JURIČAN /Preporučeno/


PIŠE: VEDRAN VRABEC | SNIMA: VJEKOSLAV SKLEDAR

Životni intervju nekadašnjeg klinca iz neasfaltirane ulice u Dubravi: Tko je uopće Dario Juričan i odakle se pojavio

Otvoreni razgovor o odrastanju, uspjesima, razočaranjima i danu kada je odlučio krenuti na Bandića. Plus, zašto je Bernardić sljedeći

‘Prije svega, ja se ovim kriminalcima u Zagrebu bavim već dugi niz godina. Posebno intenzivno pratim Milana Bandića, osam sati dnevno posljednje dvije godine. Ljudi misle da sam opčinjen, da sam opsjednut, a ne shvaćaju da je to moj posao. Moj posao je Milan Bandić’
Na dogovoreni intervju Dario Juričan zakasnio je desetak minuta. Čim je sjeo, pokazao je punu vrećicu iz Narodnih novina, kamo je prije našeg dogovora svratio kupiti novi rokovnik. “Gle što sam dobio. Rokovnik, notes i dva kalendara. Imam vrlo specifičan ukus po pitanju rokovnika, i već pet godina kupujem isti. Ušao sam u Narodne novine i pitao imaju li takav. Kad su mi ga našli, rekli su mi da još malo pričekam jer imaju poklon za mene. I ništa, čekao sam dok nisu spakirali sve što su mi odlučili pokloniti. Obični zaposlenici knjižare, nije to propagandna fora koju je smislio neki menadžer”, kaže Juričan.
“Ajde, to je bilo lijepo iskustvo, ali nije uvijek tako ugodno. Znalo se događati da me ljudi zaskoče u situacijama kada mi to stvarno ne treba. Sjećam se, jednom sam vodio koruptoturu po centru grada, kada su me s leđa iznenada zgrabile dvije starije gospođe. Znači, ispred mene je grupa ljudi kojima nešto govorim, a njih dvije stoje negdje iza mene i jedu hamburgere. Nisam ih ni primijetio dok nisu skočile, dohvatile me svaka sa svoje strane i navalile da se slikam s njima. Što sam mogao, pustio sam ih da me fotkaju”, smije se Juričan.

POPULARNOST EKSPLODIRALA NAKON DEBATE

Vjerujem mu svaku riječ. Vidim kako mu ljudi bez pardona ulijeću tijekom našeg druženja. Konobar ga je odmah prepoznao i pretvorio se u suštu ljubaznost dok nam je preporučivao najbolje burgere. Jedna gospođa je prišla kako bi se rukovali, ali kazala je da se ipak ne trebaju slikati zajedno, jer je prije par dana selfi s njim opalila njezina kći. Druga gospođa mu je u prolazu samo dobacila da je “presmiješan” i “pravi original”, te da joj se sviđa kako “lupa one bandite”. Tri šibenska studenta zato su ga bez oklijevanja opkolila i uhvatila u grupni zagrljaj, a meni su uvalili mobitel da ih zajedno slikam.
I u tramvaju, za vrijeme snimanja za Telegram, prišao mu je jedan fan i zamolio ga za selfieVJEKOSLAV SKLEDAR
Juričan je naizgled bezgranično strpljiv, spreman popričati sa svakim, baciti foru ili poslušati politički trač. Kaže da je situacija s ljudima koji mu prilaze na ulici eskalirala nakon debate koju je uoči prvog kruga predsjedničkih izbora organizirao HTV. “Posljedice te debate su za mene privatno loše, ali javno mi je donijela jako dobre stvari. To je demonstracija moć televizije. Mi smo prije debate rokali dva mjeseca neprestano, nismo stajali. A onda je došla debata i pokazala nam kako je taj reach, za koji misliš da je velik zahvaljujući Facebooku i radu na terenu, beznačajan bez televizije”, kaže Juričan.
Advertisement
Volume 0%

DJETINJSTVO U DUBRAVI

Put kojim je Juričan došao na televiziju kao kandidat za predsjednika Republike Hrvatske je priča zbog koje smo se našli. Što stoji iza antagonizma prema zagrebačkom gradonačelniku toliko snažnog da je postao inspiracija za dokumentarni film, i za nastanak najoriginalnije političke persone u povijesti hrvatske politike? I odakle uopće dolazi čovjek koji bi htio biti Milan Bandić? Iz Zagorja, pokazalo se, barem porijeklom. “Mama mi je iz Klanjca, baš kao predsjednički kandidat Hrvatske stranke svih čakavaca kajkavaca i štokavaca, Nedjeljko Babić“, smije se Juričan.
“Boga sam molio da on to ne dozna, jer možeš misliti na što bi taj razgovor onda sličio. Na kraju sam mu to na predsjedničkoj debati prešutio”, priznaje. Juričan je rođen u Dubravi, gdje je proveo prvih sedam godina života. “To je jedna mala ulica, sto metara ispod groblja. Kada smo se selili, tu su cestu taman asfaltirali po prvi put. Iz toga je valjda jasno gdje sam živio. Gornja Dubrava je u to vrijeme stvarno bila rupa. Moje slike iz djetinjstva su Romi koji s konjima i zapregama skupljaju metalni otpad”, priča Juričan.
Juričana je snimio Telegramov urednik fotografijeVJEKOSLAV SKLEDAR

U STANU SAMO KREVETI I STOL

S roditeljima je u Dubravi živio u podstanarskom stanu. “Onda su starci dobili kredit, i skucali lovu za stan u Španskom. Kako im je dobar dio plaće išao na ratu kredita, imali smo samo krevete u stanu, i to nekoliko godina. Mislim da su nakon dvije godine kupili kuhinju. E da, stol su mi kupili kad sam krenuo u školu, ali stolnu lampu sam dobio tek nakon tri-četiri godine. Kada sam imao 11 godina, dobio sam i brata”.
Nakon završetka srednje škole Juričan je htio upisati studij njemačkog, ali shvatio je da mu prvo treba usavršavanje tog jezika. Proučio je oglase za poslove, i na kraju završio kao babysitter kod njemačke obitelji u Mainzu. “Imali su viletinu i dvoje djece. Posao je bio prilično traumatičan, posebno kada sam nakon mjesec dana shvatio da stariji klinac ima ozbiljne zdravstvene probleme. Naravno, roditelji su mi to priznali tek nakon što sam ih sam naslutio. K tome, ti Nijemci su bili beskrajno, beskrajno škrti. Recimo, kad su išli na godišnji, rekli su mi da sam i ja slobodan tih tjedan dana, da mi ništa neće platiti”.

NESLAVNO ISKUSTVO U PROSVJETI

Juričan je kao dadilja u Njemačkoj proveo šest mjeseci. Sav novac koji je zaradio potrošio je, odnosno, njegovim riječima, investirao na putovanja po Njemačkoj i Francuskoj. Kada se vratio u Hrvatsku upisao je fakultet, završio germanistiku i komparativnu književnost, i zaposlio se u jednoj privatnoj zagrebačkoj gimnaziji. Tamo se suočio se realnošću hrvatskog školskog sustava, takvom da je otkaz dobio nakon četiri i pol mjeseca rada.
“U srednjoj školi se ocjene prvo zaključuju maturantima, mjesec dana prije ostalih. Ja sam im ocjene zaključio pošteno. Ako imaš dva, tri i tri, nikako ti ne mogu zaključiti četiri. No, kada je uprava škole vidjela da neću poklanjati ocjene kako su oni zamislili da bih trebao, počeli su mi postavljati zamke. Stavili su me da radim jednu subotu, i to samo jedan školski sat. Pismeno sam ih obavijestio da tada ne mogu doći, nakon čega su mi zafitiljili izvanredni otkaz”.

ULAZNICA ZA GLOBALNU TV INDUSTRIJU

Juričan je nakon otkaza potonuo u depresiju, priča. Počeo se oporavljati tek kada je otišao u knjižnicu i proučio Zakon o radu. Na noge ga je podiglo saznanje da u Hrvatskoj izvanredni otkaz ne može dobiti čak ni netko tko danima nije došao na posao. Nakon takvog prosvjetljenja nije dvojio što treba učiniti. “Smjesta sam našao odvjetnika, koji se složio da je moj slučaj zicer, pa smo školu lijepo tužili”.
Tako je nakon hrvatskog školskog sustava Juričan dobio priliku upoznati i pravni. “Ti dođeš na sud. Sutkinja te pita jesi li zaposlen. Kažeš da jesi, a ona ti odgovori da se onda vidite za šest mjeseci. Kažeš joj: Čekajte, pa ovo je radni spor, ima prioritet, na što ti ona kaže: Pa ima i onih koji su bitniji od vas“. Uz takav pristup suda, proces se razvlačio sve dok Juričan nije digao ruke od parničenja i karijere u školstvu, i odlučio se posvetiti svojoj velikoj ljubavi, filmu.

ODLUČIO SE POSVETITI FILMU

“Stvarno sam gledao puno filmova i posjećivao sva art kina po Zagrebu. Uz to sam dugo radio male eksperimentalne filmove, s kojima sam u nekom trenutku počeo ići po festivalima. S vremenom su filmovi dobili narativnu konstrukciju, i tako sam mic po mic završio u igranom filmu. U jednom trenutku u meni se prelomilo i shvatio sam – to je to”. Juričan je brzo shvatio da mora otići iz Hrvatske kako bi postao profesionalni filmaš. “Imao sam 26 godina i starce nisam mogao ponovo žicati novac za pet godina studiranja na Akademiji dramske umjetnosti. Htio sam u Ameriku, ali nisam uspio dobiti stipendiju.
Kad su mi se javili iz Britanije, rekli da imam super reference, ponudili mi pola školarine i spomenuli da se vesele što će imati nekoga iz Hrvatske, spakirao sam se i otišao u London”. Juričan je upao je na London Film Academy, filmsku školu čiji ga je program smjesta oduševio. “Najbolje na LFA-u je to što se dani dijele na akademske i zanatske. Meni je posebno odgovarala ova zanatska komponenta, odnosno praktični rad. Mentori su bili sjajni, ljudi s jakim referencama iz svijeta filma, glazbe i reklama. Tamo sam upoznao super ekipu koja me povukla na projekte kojima su se oni bavili”.
Za potrebe ovog intervjua, Telegramovi reporteri s Juričanom su se nalazili više puta; fotografija koju gledate snimljena je na dan kada je pred Holdingom postavio šatorVJEKOSLAV SKLEDAR

BLANK INKUBATOR JE HIT

Poznanstva stečena u Londonu Juričanu su omogućila angažman na nekim od najvećih svjetskih sportskih natjecanja. Radio je na Zimskim olimpijskim igrama u Torinu, Panameričkim igrama u Rio de Janeiru i Azijskima igrama u Dohi, nakon čega se odlučio vratiti u Hrvatsku. “Ovi moji kolege koji su ostali u tome sada okreću nenormalne novce, ali nije mi žao što nisam s njima. Ja sam uzeo novac i pobjegao”, smije se Juričan, koji je nakon povratka u Zagreb počeo snimati vlastite filmove. Snimio ih je dvadesetak, a još više ih je producirao.
„Počeo sam raditi s mladim filmašima, i taj rad se ubrzo pretvorio u Blank filmski inkubator. U njemu su mladi filmaši dobili priliku snimati na vrhunskoj opremi, raditi neke svoje projekte i steći prva iskustva. Skupili smo divnu ekipu, a koliko su dobri, pokazuje i činjenica da je prošle godine deset polaznika Blanka upalo na Akademiju, i to na sve smjerove – režiju, produkciju, snimanje i montažu. Kada dođeš na prijemni i kažeš da si iz Blanka, to ti je veliki plus. U inkubatoru radimo po metodi koju sam naučio u Engleskoj, što znači da inzistiram na praktičnom pristupu. Ja s njima nemam vremena raspravljati o suvremenom feminističkom filmu, ali ako takav film žele napraviti, Blank je najbolje mjesto za to”.

TOČKA LOMA

Juričanu bi snimanje filmova i poduka mladih filmaša i danas vjerojatno bili jedina preokupacija da nije upoznao Sinišu Labrovića, čovjeka kojeg opisuje kao “intelektualno i moralno superiornu osobu”. Taj konceptualni umjetnik je pažnju javnosti privukao ludim performansima poput Hodočašća Sv. Milanu, kada je na koljenima napravio krug oko zagrade Gradskog poglavarstva, ili onoga kada je na Cvjetni trg doveo skupinu mladih Roma koji su pjevali ustaške pjesme. Juričana je tako oduševio da mu je besplatno ponudio opremu za snimanje. Labrović tu ponudu nije prihvatio, ali postao je Juričanov mentor.
Baš je Labrovićeva odluka da se preseli u Berlin u Juričanu probudila antibandićevskog aktivista kakvog danas poznajemo. “Njegov odlazak iz Zagreba je zapravo bila kap koja je prelila čašu, i otvorila mi je oči oko toga kolika je Bandić opasnost za budućnost. Kada ti tako bliska osoba, koju izuzetno cijeniš, kaže da više ne može živjeti u ovom gradu, i kada shvatiš da on, jedan od najvećih umjetnika u Hrvatskoj, sebi i svojoj obitelji ne može osigurati osnovne uvjete za rad i život, to te slomi. To je bila točka u kojoj sam rekao: ‘E nećeš, razbojniče’. Tada sam počeo razmišljati o predsjedničkim izborima, i sve je ovo tada krenulo”, kaže Juričan.

‘MILAN BANDIĆ JE MOJ POSAO’

Kada je definirao cilj, Juričan je pažnju javnosti na sebe počeo sistematski privlačiti akcijama poput promjene imena ulica, posjeta Pantovčaku ili pisanja potpuno apsurdnih, ali sjajno obrazloženih zahtjeva kojima bombardira državne institucije. Očito je da zna izazvati interes medija, pa ga pitam tko mu smišlja fore. “Prije svega, ja se ovim kriminalcima u Zagrebu bavim već dugi niz godina. Posebno intenzivno pratim Milana Bandića, osam sati dnevno posljednje dvije godine.
Ljudi misle da sam opčinjen, da sam opsjednut, a ne shvaćaju da je to moj posao. Moj posao je Milan Bandić. Pratio sam sve njegove kampanje, i tako, učeći od najgorih, shvatio koji su najbolji alati. Išao sam stazama koje je on utabao, i onda sam otišao još malo dalje. Na glas sam izgovorio ono što bi on izgovorio da može: ‘Došao sam vas lagati, došao sam vas prevariti, došao sam po vaš glas.‘ i to sam ponavljao gdje god da sam došao”.

EKIPA IZA JURIČANA

Kampanju su Juričan i njegov tim skicirali dva mjeseca prije izbora. Svaka dva tjedna tijekom ta dva mjeseca imali su velike sastanke na kojima su se brainstormale ideje za predstojeći dvotjedni ciklus. Imao je i ljude zadužene za kratkoročne projekte, čiji je zadatak bio brzo reagirati na dnevne događaje. “Recimo, Pupovac je izbacio plakate na ćirilici, a mi smo praktički odmah reagirali, prihvatili igru i na plakat ćirilicom napisali Korupcija svima, ne samo njima“.
Ekipu je Juričan okupio sa svih strana. “Jedan dio njih dolazi iz svijeta filma, neki su moji stari prijatelji, a ostali su poznati aktivisti”, kaže. “Bili smo mala ekipa, nas četiri ili pet u jezgri projekta, i uži krug od 15-ak volontera. Nedavno smo predali financijsko izvješće, ispalo je da smo potrošili deset tisuća eura, kada se eliminira 200 tisuća kuna vrijedan medijski prostor koji smo dobili kao donaciju. Koncentrirali smo se na Zagreb i mislim da je to dobro, vjerojatno bismo poginuli da smo išli šire od toga.
Bili smo brutalno kreativni. Na jednom zidu je bio raspored na kojem smo lijepili što se dešava koji dan od ponedjeljka do petka. Na drugom zidu nam je bio bazen ideja. U tom bazenu je u svakom trenutku bilo preko dvadeset ideja. Vrlo brzo smo shvatili da ne smijemo izbacivati toliko ideja jer mediji i javnost nisu mogli apsorbirati sve što smo smislili. Zaključili smo da nema smisla ići s više od dvije velike akcije tjedno. O svakoj se priča tri dana, i tako pokriješ tjedan dana kampanje”, opisuje.

OD ČEGA ON ZAPRAVO ŽIVI?

Kreativnošću se očito može nadomjestiti snažne financije i brojčano skromnu ekipa, ali i dalje treba jesti, grijati se, voziti… Živjeti. Od čega Dario Juričan zapravo živi? “Trenutno samo od projekta Kumek, filma na kojem radim, i radionica koje vodim. Budžet za Kumeka je oko pola milijuna kuna. Oko 400 tisuća sam dobio od HAVC-a, a još 100 tisuća je prikupljeno crowdfundingom. Kad s tim budem gotov, jako ću financijski pasti, ali to je normalno. Onda ću se više posvetiti radionicama dok opet ne dođem do budžeta za rad na idućem filmu koji planiram”, kaže Juričan.
Uz svoja tri posla, Milana Bandića, rada na Kumeku i vođenja radionica u Blanku, Juričan kaže da nema vremena za hobije. Ipak, prisjećam se da s vremena na vrijeme zna objaviti fotografije s trčanja. To me podsjeća legendarne jogginge u Kušlanovoj iz nekih boljih vremena za Bandića, kada su mediji oduševljeno prenosili kako gradonačelnik niže krugove u društvu psa Rudija i svojih pobočnika iz Ureda. No, Juričan objašnjava da njegov jogging nije ruganje Bandiću.

NOVOPEČENI MARATONAC

“Ma bio sam debela svinja, prešao sam 80 kg, a na ovu visinu bih trebao imati 70. Skužio sam da je šala odnijela vraga, pa sam gledao što ću, i shvatio da bi trčanje moglo biti izazov. Bilo mi je krvavo na početku, ali ekipa u atletskom klubu Forca je super. Trčimo po Savskom nasipu. Počeo sam u travnju 2019. godine. Redovito i disciplinirano sam išao na treninge, tako da sam potkraj listopada otrčao prvi maraton u Ljubljani. To su 22 kilometra koje sam pretrčao za dva sata i deset minuta. Nije to neko super vrijeme, ali atmosfera je bila fantastična. Okolo je bilo barem pet bandova, cijela Ljubljana je izašla na ulice bodriti nas, a ni staza nije bila previše zahtjevna.
Trčao sam i Zagrebački cener, to je bilo zanimljivo jer je gradonačelnik sa svojom trubicom otvorio utrku. Trčao sam pored njega i dignuo mu palčeve. Poslije sam vidio na njegovom fejsu da su tu fotku objavili. Bilo je užasno smiješno, valjda nisu znali tko sam ja”, prisjeća se. Druge hobije nema jer naprosto nema slobodnog vremena. “Ljudi su postali vrlo intenzivni, javljaju se mailovima, osobno, preko društvenih mreža, daju mi informacije, tako da mi komunikacija i istraživanje oduzimaju puno vremena”, kaže Juričan.

KUMEK JE PRI KRAJU, SLIJEDI JE ISUS

Što će se zapravo dogoditi s Juričanom kada zagrebački gradonačelnik milom ili silom siđe s političke scene? Što će čovjek koji kaže ‘Bandić je moj posao’ raditi kada mu pravosuđe, volja birača ili Bandićeva odluka da sam siđe s vlasti oduzmu smisao života? “Da, to zapravo znači da bih ostao bez posla. Dobro, na umu imam sljedeći projekt. Zapravo već radim na pripremi za novi film. Zvat će se Isus Krist”, kaže Juričan. Pokušavam se sjetiti političara ili poduzetnika tog nadimka koji je mogao privući Juričanovu pažnju i podijeliti neugodnu sudbinu zagrebačkog gradonačelnika ili vlasnika propalog Agrokora, ali ništa mi ne pada na pamet.
“Isus Krist naš svagdašnji je radni naslov filma. Isus Krist je moj posljednji Gazda. Pozabavit ću se Crkvom”, kaže mi Juričan napokon. “Mislim da je to jedini živući organizam koji predstavlja Gazde preostao u Hrvatskoj. Todorić, Kutle, Bandić i na kraju Isus Krist. Za Isusa sam dobio potporu Društva redatelja, i potporu HAVC-a za razvoj scenarija, s kojim sam pri kraju. Čim završi montaža Kumeka krenut ću u to, i očekujem da ću prve kadrove Isusa Krista snimiti tijekom ljeta. Time ću zaokružiti tu seriju dokumentaraca i mislim da se više neću baviti ovakvim stilom dokumentarnih filmova”, kaže.

ŽELI PREMIJERU U KINU EUROPA

No, prije nego što se dohvati Crkve, treba završiti filmsku priču o Bandiću. Kumek će biti treći veliki Juričanov dokumentarac o isprepletenosti politike i gospodarskog sektora u Hrvatskoj. Film bi trebao biti gotov za nekoliko mjeseci, otkriva Juričan. “Čekali smo da završi ova kampanja. Dvije trećine su gotove, čekamo da vidimo u kojem ću smjeru ja kao politicus otići. Nadam se da će premijera biti u kinu Europa. To je ono kino koje je Bandić zatvorio, a još nije ni započeo renovaciju, iz čega se jasno vidi kako je to napravio iz čiste obijesti i mržnje prema slobodi u kulturi”, napominje.
Juričan nije siguran hoće li gledatelji Kumeka moći vidjeti i na HTV-u. Prisjeća se koliko se mučio da Gazdu ugura na javnu televiziju. Slao je ponude, organizirao peticije i javno prozivao nadležne na Prisavlju. Kada su mu se s javne televizije naposljetku javili, bilo je prekasno. Točno se sjeća tog dana. “To je bilo onda kada je policija došla u Kulmerove dvore uhititi Ivicu Todorića, koji je već pobjegao u London. S HTV-a su me nazvali i ponudili da uzmu film, ali RTL je bio brži za nekoliko sati. Vjerojatno su dobili dojavu da će uhititi Todorića, pa su se požurili. Toga dana ujutro ja sam im donio film, platili su u roku od dvije minute, i prikazali su ga tu večer”, prepričava.

BERNARDIĆ KAO NOVA META

Da se zabavi u pauzama između rada na filmovima, Juričan si je za vremena koja će doći nakon pada Milana Bandića pronašao novu metu u politici. “Na redu je Davor Bernardić“, kaže sa smiješkom. Predsjednik SDP-a je na Juričanov nišan dospio zbog veza s Bandićem, naravno. Uvjeren je da je zagrebački gradonačelnik bio Bernardićev mentor, a prema njegovim informacijama, veze između te dvojice sežu više od desetljeća unatrag. Juričan je siguran da je baš Bernardić ključ opstanka Milana Bandića u gradskoj i nacionalnoj politici.
“S obzirom na to koliko je članova SDP-a zaposleno u Gradu i u Holdingu, s informacijama koje imaju, mogli su od Bandića napraviti kašu kad god su htjeli. Pa ja ga s tim malim brojem izvora u gradskoj upravi i u Holdingu uspijevam razvaljivati. Ali čuva ga Bero, kralj nečinjenja, glavna sigurnosna mreža Milanu Bandiću u ovom gradu. On ga čak ni ne kritizira. Jesmo li ikada čuli da Davor Bernardić nešto kaže o Adventu, ili o bilo kojem problemu u gradu? Bero je prvi čovjek kojem Bandić može zahvaliti za mlitavu oporbu u Gradu. Stojim iz te tvrdnje. On je najveća politička niškoristi i štetočina”.
Juričan je zapazio jednu zanimljivost o izboru kandidata SDP-a na lokalnim izborima u Zagrebu. „Iz godine u godinu oni u Skupštinu šalju ljude koji su interesno vezani za Grad ili Holding, i onda im ti ljudi, naravno, pobjegnu. Tamara Čubretović, Radenko Tomić, to su ljudi kojima su isticali ugovori i prešli su u Bandićevu stranku. Pa ne možeš potencijalno ucjenjive ljude slati na tako odgovornu funkciju. A SDP to čini namjerno, i to nije nikakva slučajnost. I nakon sljedećih lokalnih izbora će slati takve ljude. To je organizirana, usmjerena mlitavost koja se planski provodi”, uvjeren je Juričan.

U ZAGREBU NITKO NE TREBA POSLOVNI PLAN

Kada navodna oproba neće udarati po gradonačelniku, ima tko hoće. Početkom prosinca Juričan je osnovao tvrtku koju je nazvao Milan Bandić usluge protuusluge j.d.o.o. Tada je kazao kako mu je cilj “dovesti svakog građanina u centar adventske zarade; savjetovati kako odabrati eskort-pratnju, kako tunele farbati dvaput, ponuditi savjetovanje vezano za porezna odterećenja”, i uopće, na različite načine izigrati zakone i korisnicima omogućiti koruptivno bogaćenje. Koncept mi se odmah učinio primamljivim, pa sam Juričana zamolio da skicira poslovni plan koji će i meni omogućiti da izvučem neki novac na idućem Adventu.
Veliki vizionar korupcije na to me pogledao sa sažaljivim izrazom lica. “Pa gle, ti si naivac, to je prvo što shvaćam. Ma ne treba ti nikakav poslovni plan, samo trebaš znati kome se obratiti da bi mogao ući u igru. To su jednostavne stvari koje obrađujem na svojim koruptošetnjama, ili koruptodriblinzima. Odvedem ljude od Trga bana Jelačića, prođemo Gajevom, pa preko Zrinjevca dođemo do Praške. Taj kratki put dovoljan je da im objasnim kako sistem funkcionira. Samo trebaš naći sivo-crnu zonu u koju ćeš se ubaciti, malo lizat guzu pravoj osobi, obećati protuuslugu i ti si gore”, objašnjava Juričan.

KORUPCIJA KREĆE IZ NISKE CIJENE TRAMVAJA

Ako su stvari zaista tako jasne, i ako svi znaju da su gradske strukture prožete korupcijom i nepotizmom, koja je tajna gradonačelnikovog uspjeha na izborima? Tko glasa za njega? “Možemo danima pričati o tome”, kaže Juričan, “ali ja fenomen Milana Bandića ljudima uvijek krećem objašnjavati iz tramvaja. Koliko košta tramvajska karta? Četiri kune? Je li to normalna cijena? Ne, to je apsolutno nenormalna cijena karte. Realna cijena je minimalno deset kuna. Ali ne možeš to ljudima objasniti, kao što im ne možeš objasniti ni to da, recimo, cijena od deset kuna za ulaznicu na bazene radnim danom nije normalna.
I to je to. Ljudi mogu prihvatiti da je ZET na kraju godine u gubitku od 100 milijuna kuna, ali ne mogu prihvatiti da je cijena tramvajske karte deset kuna. Zbog tog licemjerja ljudi Milan Bandić ne može izgubiti na izborima. Opisao sam samo jedan posto ukupnog problema, ali to je ključ. Meni su ta karta za bazen, i ta karta za tramvaj, početak svega. Korupcija kreće upravo od te točke. Ljude se korumpira čim uđu u tramvaj, ali to nitko ne može prihvatiti. Mali, korumpirani čovjek ima sto izgovora: bolje da platim išta nego ništa, javni prijevoz bi i tako trebao biti besplatan – uvijek se nađe izgovor”, pomalo rezignirano zaključuje Juričan.

ZAGREB JE NA RUBU PROPASTI

Nije ugodno razmišljati o tome u kakvo je stanje takva politika dovela gradske financije. Juričan smatra da će razmjeri katastrofe postati jasni tek kada aktualni gradonačelnik ode. “Nastat će krš i lom. Potpuni kaos. Naravno, ne zato što on dobro vodi grad pa će nedostajati, neko zato što će se onda otvoriti zasad skrivena septička jama uz koju će Agrokor izgledati kao dječja igra. Ekipa koja osvoji Zagreb nakon Bandića će se naći u gadnim problemima”.
Svoje nimalo laskavo mišljenje o zagrebačkom gradonačelniku Juričan je spreman iskazivati i obrazlagati satima; uostalom, na tome je sagradio svoju javnu personu. Ali mene zanima ima li ikakvih informacija o tome što Milan Bandić misli o njemu? “Ma ne zamaram se time. Znam da je to mala kukavica, i znam kako funkcionira. I znam da on zna da mu se bliži kraj. Doduše, jasno mi je i da taj kraj ne može doći preko mene, nego mora doći preko institucija”, kaže Juričan.
Bandiću se bliži kraj? “Pratim sva ta suđenja”, objašnjava Juričan, “i usprkos tome što svjedoci često imaju amneziju, materijalni dokazi o kriminalnoj organizaciji su toliko jaki, a on je capo na vrhu te piramide, da se ne može izvući nikako”.

BANDIĆ JE PROMIJENIO GARDEROBU

No, iako je siguran da Bandiću osuda ne gine, Juričan ne vjeruje u osobito strogu kaznu. “Konzultirao sam se s pravnim stručnjacima, novinarima koji ga već dugo prate i drugim upućenim ljudima. Postoji konsenzus da će dobiti manje od pet godina zatvora, što znači da ostaje na slobodi do pravomoćnosti presude. Računamo da bi mogao dobiti oko tri godine”.
Gradonačelnikove nevolje sa zakonom Juričan voli pratiti uživo. Bio je na posljednjem ročištu za aferu Agram. “Gledao sam ga na suđenju dan nakon što sam objavio pismo u kojem sam spomenuo odijela koja si je dao po mjeri šivati u Italiji. Očito ga je pročitao pa je pazio kako će se obući. Na sud je došao u nekom čudnom odjelu, nogavice su bile tako kratke da mu je virilo pola noge. Histerično sam se smijao kada sam to vidio”, smije se Juričan.

DOKOPAT ĆE SE HOLDINGA

Čini mi se da je njegov štos s promjenom imena izblijedio. Otkako se proslavio u debati, sve ga manje medija predstavlja kao ‘Milana Bandića’, ili ‘čovjeka koji želi biti Milan Bandić’. Postao je previše dobro poznat kao Dario Juričan, pa ga pitam je li odustao od drugog imena. On kategorički odbija bilo kakvu pomisao o tome, i lansira napad na institucije koje su mu onemogućile da se za predsjednika kandidira kao Milan Bandić.
“Problem je u tome što niže institucije ignoriraju presudu Upravnog suda prema kojoj sam ja Milan Bandić. Potpuno je jasno da ću ja pravnu bitku oko imena dobiti, jer sam apsolutno sve napravio legalno. Ako se nastavi ovako, morat ćemo otići na Europski sud, ali to ne može trajati do beskonačnosti. Kad sve ovo završi, nastavit ću se zvati Milan Bandić, i stvarno ne vidim zašto je to čudno. Što bi rekao Milan Bandić: Milan Bandić je rješenje, ne problem“.
Ta mi se mudrost učinila kao sjajno mjesto za kraj intervjua, ali Juričan je imao drugu ideju.
“Zaboravio si me pitati jednu vrlo važnu stvar”, kaže mi strogo, “a to je nešto o čemu pričam već tjednima. Budući da sam na predsjedničkim izborima ostvario dobar rezultat, i da sam peta politička sila u zemlji, zapravo četvrta, s obzirom na to da je Kolakušić podvio rep, za sebe tražim Zagrebački holding. Znam, oni misle da je sve to neka šala, ali ja ne razumijem otkud im takva pomisao. Sad vam svima kažem, oni će slomiti zube na tom Holdingu. Ja od njega neću odustati, moja misija je da dobijem taj Holding, a oni nek se dogovore na koji način će mi ga dati”, zaključio je Juričan smrtno ozbiljnog lica
*******************************************************************************
Kada Dario Juričan shvati da je upao u vlastitu kontradikciju postajući gradonačelnik Zagreba, biti će to pre kasno za nas sve.
Balkan će tada još uvijek biti nezreo za jednu zasluženu socijalnu revoluciju njegovog  intelektualnog ranga .

DROGA VAŽNIJA OD ŽIVOTA


SODOMA I GOMORA U SRCU EUROPE Vlasti su od grada potpuno digle ruke, mafija je sve preuzela, droga i prostitucija su na svakom koraku

    AUTOR: 
    • Jutarnji.hr
  •  OBJAVLJENO: 
  • 05.02.2020. u 12:42
AFP, Deutsche Welle

Ne, ovo nije Nigerija, ovo je Italija. Castel Volturno, gradić udaljen dva sata vožnje od Rima prema jugu. Direktno na moru. Ovdje je nekada bio obiteljski turistički raj. No danas je Castel Volturno grad od kojeg su vlasti digle ruke. Središte organiziranog kriminala i siromaštva. Posvuda otpad i ruševine, piše Deutsche Welle.
I Camorra digla ruke
Pored talijanske mafije ovdje se posljednjih godina etablirala i nigeraijska mafija. Davide, nekadašnji član jednog od nigerijskih klanova, današnji doušnik policije koji ne želi da mu spominjemo ime, govori kako se dvije mafije različitih etničkih predznaka dobro nadopunjuju. Zapravo je Cammora, kako se u ovom dijelu Italije naziva mafija, ovaj gradić prepustila nigerijskim bandama. "Castel Volturno je centar nigerijske mafije i jedino mjesto gdje možete živjeti bez da vas netko kontrolira. Ovdje možete raditi što vas je volja bez da vlasti uopće nešto saznaju", priča Davide.
Foto: V. Muscella / DW
Droga važnija od ljudi
Nigerijci ovdje obrću milijune, prije svega krijumčarenjem droge i prisilnom prostitucijom. Davide je bio jedan od krijumčara droge. Iz Ekvadora, Malezije ili Brazila - putovao je gdje god je trebalo i u malim paketićima koje je progutao prebacivao kokain u Italiju. U želudac mu je stalo do 1,2 kg. Kao kurir je doživio mnogobrojne brutalnosti. "Ako neki kurir nakon dolaska u Italiju i iz nekog razloga nije mogao  izbaciti kokain iz probavnog trakta, onda su ga svezali i pustili da umre. I nakon toga bi mu izvadili kokain iz utrobe. Roba je važnija od čovjeka. Čovjek ne vrijedi ništa", priča Davide.
Formiranje nigerijske mafije je prema nekim informacijama započelo tek ovdje u Italiji i to po uzoru na strukture domaće Camorre. Regrutacija se vrši među mnogim izbjeglicama koje već godinama morskim putem dolaze u Italiju.
Foto: V. Muscella / DW
 
Policija i karabinjeri žmire na oba oka
U Castel Volturnu nigerijska mafija ima odriješene ruke. Kao i drugdje u Italiji, vlasti se teško suočavaju s organiziranim kriminalom. Mafija preuzima napuštene zgrade, kojih je ovdje sve više i tamo trguje svime: oružjem, drogama te ženama i djevojčicama koje prisiljava na prostituciju.
Visoko profesionalan i unosan posao. Davide govori o tome kako se na otvorenom moru preuzimaju pošiljke: "Oko 10 sati uvečer pratimo pojavljuju li se na pučini na horizontu neki signali. Tada uskačemo u glisere i pokupimo robu." Droga su uglavnom prenosi pomoću ribarica.
Davide je svjestan da ima mnogo policajaca i karabinjera koji znaju za ovu praksu, ali ne poduzimaju ništa. On smatra da Italija nema problem samo s jednom mafijom. On, kako kaže, želi da se moć nigerijske mafije, koja seže do visokih političkih krugova, napokon smanji, piše Deutsche Welle.
 

Više na Jutarnjem..

ponedjeljak, 3. veljače 2020.

DRAGA DANA


"Yesterday is hisory,
Tomorrow is mystery,
but today is a gift,
that 's why we call it 
THE PRESENT"


Nisi naznačila porijeklo te misli, na kojim je znanstvenim temeljima zasnovana.
Kategorična je i bez upitnika i uskličnika.
Osobno vjerujem  da se ljudska sadašnjost zasniva isključivo na kulturološkim stečevinama historijske prošlosti.
Dok, da je naša budućnost predodređena onom Marksovom filozofijom kojom nisam bio u stanju da  definiram pred par tjedana u našoj korespondenciji:

Ljudska je sudbina, (budućnost), isključivo ovisna o međusobnom odnosu NAČINA EKONOMSKE PROIZVODNJE SA NJENOM DRUŠTVENOM RAZMJENOM

RAST GLOBALNOG SIROMAŠTVA U DIREKTNOM JE ODNOSU SA RASTOM SVE VEČE KONTRADIKCIJE IZMEĐU NAČINA EKONOMSKE PROIZVODNJE I NJENE DRUŠTVENE RAZMJENE

Rast rizika od siromaštva

U Hrvatskoj svakom 19. zaposlenom prijeti siromaštvo, a u EU svakom 10.

Zagreb, 060313.
Novinar Jutarnjeg lista Adriano Milovan.
Foto: Ranko Suvar / CROPIX
AUTOR:
OBJAVLJENO:
3.2.2020. u 13:43


Split, 211210.
Prosjak.
Novinar Slobodne Dalmacije Ivica Markovic-Pahi obukao se u garderobi narodnog kazalista u prosjaka te je prosio po gradu da provjeri koliko su gradjani darezljivi u ovo blagdansko vrijeme.
Foto: Duje Klaric / CROPIX
Duje Klaric / CROPIX

Ilustracija


Svaki 19. zaposleni Hrvat suočava se s rizikom od pada u siromaštvo, pokazuju novi podaci eurostatističara.
Iako se ne radi o malim brojkama ljudi u Hrvatskoj koji rade, a kojima svejedno prijeti siromaštvo, Hrvatska se po tom pokazatelju dobro plasirala na ljestvici EU. Naime, sa stopom zaposlenih kojima prijeti siromaštvo od 5,2 posto u 2018. godini, bili smo među najbolje plasiranim članicama Unije, s obzirom da manji rizik od pada u siromaštvo u EU imaju samo zaposleni u Irskoj, Češkoj i Finskoj, u kojoj siromaštvo prijeti tek svakom 33. zaposlenom, odnosno realna je prijetnja za samo 3,1 posto ljudi koji imaju posao. Uz to, istu stopu rizika od pada u siromaštvo kao Hrvatska ima, prema podacima Eurostata, i Belgija.
Podaci Eurostata pokazuju i da nešto veći rizik od pada u siromaštvo imaju zaposleni u Sloveniji, u kojoj je siromaštvo realna prijetnja za šest posto zaposlenih. Prosjek na razini EU je 9,5 posto, što znači da gotovo svakom 10. zaposlenom u EU prijeti siromaštvo. Najveću opasnost od pada u siromaštvo imaju Rumunji: čak 15,3 posto zaposlenih u Rumunjskoj suočava se prijetnjom siromaštva.
Među kandidatima za članstvo u EU za koje je Eurostat objavio podatke, najveći rizik od pada u siromaštvo imaju zaposleni u Srbiji, u kojoj svakom 10. zaposlenom siromaštvo predstavlja realnu prijetnju. To je gotovo dvostruko više nego u Hrvatskoj te na razini prosjeka EU. U Sjevernoj Makedoniji siromaštvo predstavlja prijetnju za 8,8 posto zaposlenih, pokazuju podaci eurostatističara.
Analiza Eurostata pokazuje da se s većom prijetnjom od pada u siromaštvo suočavaju zaposleni muškarci, nego zaposlene žene, i to kako u Hrvatskoj, tako i u EU u cjelini. Siromaštvo je veća prijetnja za zaposlene na određeno vrijeme ili na neki sličan, 'manje čvrst' oblik rada, nego za one s ugovorima o radu na neodređeno vrijeme, zaključuju u Eurostatu. Dodaju i kako rizik od pada u siromaštvu u EU raste, pa je tako siromaštvo 2008. bilo realna prijetnja za 8,6 posto zaposlenih u Uniji, a 2018. godine za 9,5 posto.

nedjelja, 2. veljače 2020.

NIJE ZNAO

IDS-ovac IVAN MIJANDRUŠIĆ

OVAJ HRVATSKI POLITIČAR NA VLASTI JE 19 GODINA, A U IMOVINSKOJ KARTICI IMA 36 NEKRETNINA Kuće, šume, zemljišta...

    AUTOR: 
  •  OBJAVLJENO: 
  • 02.02.2020. u 20:14
Mandalencici, 300120. Gradiliste i kuce nacelnika Ivana Mijandrusica u Mandalencicima
Foto: Danijel Bartolic / CROPIX
Danijel Bartolic, Srecko Niketic / CROPIX

U krugu: Ivan Mijandrušić


On ima 34.980 kvadrata građevinskog zemljišta koje vrijedi 2,58 milijuna kuna. Kupio ga je bez kredita.
Ima i dvije kuće. Njih je sagradio uz pomoć kredita. Jedna kuća s okućnicom ima 1957 kvadrata i vrijedi oko dva milijuna kuna, a druga s okućnicom ima 1176 kvadrata i vrijedi oko 1,5 milijuna kuna.
Tu su i gospodarski objekt od 129 kvadrata koji vrijedi 130.000 kuna te garaža od 76 kvadrata u vrijednosti od 60.000 kuna. Njih je kupio bez kredita. Naslijedio je pak garažu od 58 kvadrata koja vrijedi 150.000 kuna.
Kupio je i 23.244 kvadrata poljoprivrednog zemljišta koje vrijedi oko 98.000 kuna, a nasljedstvom je stekao 96.300 kvadrata livada, šuma i oranica koje su procijenjene oko 768.000 kuna. U suvlasništvu ima i oko 19.200 kvadrata poljoprivrednog zemljišta i dijelova dviju kuća čija se vrijednost procjenjuje na oko 159.000 kuna.
Mjesečno prima plaću od 12.698,26 kuna, no to nije jedini njegov prihod. Godišnje prihoduje 168.399,68 kuna od iznajmljivanja kuće za odmor te 10.600 od prodaje poljoprivrednih proizvoda putem svog OPG-a.
Ima kredit Karlovačke banke u iznosu od 205.000 eura na devet godina, a iznos mjesečnog anuiteta mu je 1.898,14 eura. To praktički znači da mu cijela plaća odlazi na kredit.
Po struci je automehaničar i ima srednju stručnu spremu.
On je Ivan Mijandrušić, IDS-ov načelnik općine Gračišće koja broji oko 1400 ljudi i tom malom istarskom općinom u središnjoj Istri “vlada” već peti mandat, od 2001. godine. No, tek je sada objavio svu svoju imovinu.
Morao je to učiniti nakon što ga je 2019. Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa sankcioniralo sa 7000 kuna jer dosad evidenciju svoje imovine nije vodio kako treba. Mijandrušić se žalio, no prošli mjesec Upravni sud u Rijeci nije mu dao za pravo pa će mu se s računa svaki sljedeći mjesec s načelničke plaće skidati 1000 kuna.
Što je to točno Mijandrušić, jedan od najdugovječnijih istarskih načelnika, “skrivao” od Povjerenstva, zašto i kako je postao jedan od rekordera iz redova političara o kojima je vrlo često odlučivalo Povjerenstvo?
Evo o čemu je Povjerenstvo odlučivalo u njegovu slučaju.
Dobivao potpore
Povjerenstvo je tragom prijave o netočnim podacima iz njegove imovinske kartice utvrdilo prema stanju zemljišnim knjigama i katastru da u svom vlasništvu ima 159.585 kvadrata, što građevinskih, što poljoprivrednih, a prijavio je samo 155.536 kvadrata, odnosno oko 4000 kvadrata manje.
Ujedno, 2014. godine kupio je zemljište od 19.542 kvadrata za 30.000 kuna, ali ni to nije naveo pravodobno u svojoj imovinskoj kartici, kao ni da je godinu dana kasnije zamijenio s jednom osobom zemljište od 2226 kvadrata.
Isto tako, Mijandrušić je nositelj OPG-a Ivan Mijandrušić koji je dobivao poticaje, a nije pravodobno ili uopće prijavio poticaje koje je dobio od Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razviju. Tako je primjerice 2016. i 2017. u imovinskoj kartici naveo da je dobio 21.693,76 kuna poticaja, a zapravo je 2016. dobio 77.647,51 kunu, a 2017. čak 631.347,02 kune poticaja, i to za gradnju kuće s bazenom putem IPARD programa. Mijandrušić u imovinskoj kartici uopće nije naveo poticaje koje je dobivao od 2011. do 2016., a tada je od države dobio 56.220 kuna.
Istarski načelnik otvoreno nas je pozvao da dođemo vidjeti sve što on posjeduje jer on ništa ne skriva, ističući da su sada podaci u imovinskoj kartici točni. Netočnosti je bilo, kaže, zbog toga jer je suvlasnik brojnih parcela, za što ni sam nije znao dok nije otišao u katastar i provjerio svoju imovinu.
- Ako je netko ispunio imovinsku karticu kao ja, ja sam sveti otac papa. Imam puno zemlje gdje sam suvlasnik, za koju i ne znam gdje je. Nisam je prikazao u imovinskoj kartici jer nisam ni znao za nju. To je bilo još pretprošle godine. Onda sam išao u gruntovnicu i izvadio sve čestice čiji sam suvlasnik. Riječ je o 61 čestici. Međutim, ne polažem nikakvo pravo na vlasništvo, ne znam koje su površine u pitanju, ne znam gdje su te parcele i koja im je vrijednost. Isto tako, nesklad se u imovinskoj kartici dogodio jer sam u međuvremenu kćeri ostavio jednu parcelu - rekao nam je Mijandrušić u telefonskom razgovoru. Vezano za neusklađenost podataka o poticajima koje je dobio njegov OPG, kaže da je dobio novac od IPARD-a za gradnju kuće s bazenom te da je Povjerenstvo telefonski pitao treba li to prijaviti jer se kuća gradila putem njegova OPG-a.
- Rekli su mi da ne treba, a onda sam ipak poslao pismeni upit i pitao ih tim putem treba li, a onda su mi odgovorili da treba. Tada sam to upisao, ali ne u godini u kojoj je došao taj poticaj. I tu je Povjerenstvo vidjelo problem - dodao je.
Sve nepravilnosti prati oporbeni vijećnik u Općinskom vijeću Zvonimir Štrucelj. Njemu najviše smeta pozadina građevinskog zemljišta na tri hektara i tvrdi da je riječ o čistoj malverzaciji zemljištem, ali da niti jedna od nadležnih službi nikad na to nije reagirala.
Naime, Ivan Mijandrušić još je davne 2003. godine, kad je već dvije godine bio na čelu Općine Gračišće, kupio oko 30.000 kvadrata poljoprivrednog zemljišta nedaleko od sela Mandalenčići gdje živi.
Odmah nakon toga, podnio je Općini na čijem je čelu zahtjev za urbanizaciju. I taj mu je zahtjev odobren.
Tadašnji sastav Općinskog vijeća koje većinom čine članovi IDS-a, izglasao je taj prostorni plan, da bi se prije četiri godine za to područje radio urbanistički plan uređenja, čiju je izradu Ivan Mijandrušić platio općini, i to u ratama. Doslovno, platio je samom sebi.
U obuhvatu tog UPU-a je 19 parcela, od čega je 17 u vlasništvu gračaškog načelnika. Na jednoj je parceli već 2016. godine dovršio vilu s bazenom koju iznajmljuje godinama, a za njezinu je gradnju podignuo kredit od 205.000 eura u Karlovačkoj banci. Oko pola milijuna kuna dobio je bespovratno iz IPARD programa. Sada na zemljišta nedaleko od te vile niče još jedna vila s bazenom, a gradi je njegova kći, i to na zemljištu koje je od oca dobila ugovorom o darovanju.
Prenamjena zemljišta
No, kažu u oporbi, to nije sve, jer je vrlo zanimljivo kako je i po kojoj cijeni Mijandrušić kupio to zemljište.
- On ima svoje privatno selo od 30.000 kvadrata koje je svojedobno kupio za 40.000 kuna od jedne žene, za 75 lipa po kvadratu. To je zemljište kasnije njegovo Općinsko vijeće urbaniziralo. Dakle, on trenutačno ima tri hektara zemlje koja danas vrijedi, prema podacima Porezne uprave, 120 kuna po kvadratu. Dakle, to je 3,6 milijuna kuna. A svojedobno ju je kupio za 50.000 kuna kao poljoprivredno zemljište. Zbog toga ga je netko svojedobno i prijavio DORH-u, ali je ta prijava odbačena - rekao nam je Štrucelj koji se doselio u unutrašnjost Istre iz Zagreba.
- Htio sam se iz Zagreba maknuti u Istru, a ovdje sam dobio istu situaciju - kaže nam Štrucelj ogorčeno. On živi samo 300-tinjak metara dalje, u selu Bakši, gdje trenutačno i jedan od Mijandrušićevih sinova gradi kuću s bazenom na zemljištu koje je dobio ugovorom o darivanju od oca.
- Već dulje upozoravam na to što se događa u našoj općini, ali nitko ništa ne reagira. Još sam 2016. godine na javnoj raspravi pri donošenju UPU-a za njegovo selo naveo da je riječ o očitoj malverzaciji zemljištem. Pitao sam ga hoće li na tim parcelama graditi vile s bazenima kao što je jednu već napravio ili hoće li ih preprodavati i zaraditi na toj zemlji. Rekao mi je da bi to već bio učinio da je mislio preprodavati. Istaknuo je tada da ima troje odrasle djece i četvero unučadi te da gradnju planira isključivo za svoju obitelj. Tada sam mu rekao da ću podnijeti kaznenu prijavu bude li ih prodavao. Primijetio sam da nije ništa prodao, ali da se na toj zemlji gradi. Već je on sam sagradio vilu od 234 kvadrata, s bazenom od 46 kvadrata, koju ljeti iznajmljuje za 2500 eura tjedno. Ta vila vrijedi 2,5 milijuna kuna, a on u imovinskoj kartici već godinama navodi da vrijedi 940.000 kuna, ističe jedini oporbenjak u Općinskom vijeću koji se dva puta kandidirao i za načelnika općine, ali ga je pobijedio Mijandrušić.
Mijandrušić nam je pak rekao da je to zemljište pošteno kupio prije 15 godina od šogorove žene i da ni milimetar nije prodao. Nije tu riječ, smatra, ni o kakvom mešetarenju zemljištem.
- To sam zemljište pošteno kupio i platio, i sve je od a do ž čisto kao suza. Imam veliku obitelj i zemljište sam kupio zbog njih. Podnio sam zahtjev za urbanizaciju i nadležna su mi tijela udovoljila. Trenutačno na jednoj parceli na tom zemljištu gradi kuću moja kći, a na drugoj parceli je moja kuća s bazenom. I u Općini Gračišće i kod mene kući više puta bila je inspekcija, ali nisu ustanovljene nikakve nepravilnosti. Bila je urbanistička inspekcija radi prostornog plana, porezna inspekcija, kontrola Ministarstva uprave i Ministarstva financija. I ništa nije pronađeno - tvrdi Mijandrušić.
Svi mogu urbanizirati
No, nije samo Štrucelj ogorčen zbog situacije oko ovog zemljišta. Jedna nam je mještanka rekla kako drugima nisu htjeli urbanizirati parcele da bi na njima gradili obiteljske kuće, a ne kuće za odmor na kojima bi zarađivali.
Načelnik pak tvrdi sasvim suprotno. Kaže da su svi imali priliku dati zahtjev za urbanizaciju zemljišta.
- To nije istina. Urbanistički institut Hrvatske odradio je čitavu proceduru. Svakome je urbanizirano zemljište tko je zatražio i tko je udovoljavao uvjetima. Nije se urbaniziralo ono čiji zahtjevi nisu bili osnovani. Isto tako, lani su u Općini usvojene najnovije izmjene i dopune prostornoga plana, gdje se dio mojih parcela deurbanizirao da bi se drugima urbanizirala zemljišta. U mjesnom odboru na području gdje ja živim još ima mjesta za urbanizaciju i tko želi, može se javiti. A na zadnje izmjene i dopune prostornoga plana nitko se nije žalio - uvjerava nas načelnik.
No, nije to jedina sankcija koju je načelnik dobio od Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa. Zanimljivo je i to da je to uvjerljivo vodeći dužnosnik u Istri koji se može “pohvaliti” s najvećim brojem prijava Povjerenstvu za sprječavanje sukoba interesa. Od 2015. do danas Povjerenstvo je u čak deset slučajeva istraživalo je li u sukobu interesa. U još je dva slučaja dobio sankcije.
Već je platio kaznu zato što si je neosnovano isplaćivao božićnice, dar u naravi i regres za godišnji odmor poput drugih zaposlenika Općine iako na to nema pravo jer je dužnosnik, i zato što je bio i u Nadzornom odboru općinske tvrtke Gračišće d.o.o. Za obnašanje dužnosti u Nadzornom odboru dobio je sankciju od 4000 kuna, a za isplatu božićnice, dara u naravi i regresa morao je platiti 3000 kuna. Svaki put se žalio višim instancama, a zastupao ga je odvjetnik Aleksandar Puh, nekadašnji pulski državni odvjetnik, ali niti jedna žalba nije mu bila prihvaćena.
- Da, istina je da sam više puta dobivao sankcije, ali ni u jednom slučaju se ne osjećam krivim. Za rad u Nadzornom odboru nisam dobivao ni kune naknade, a što se tiče božićnice, regresa i dara u naravi, i drugi su si načelnici to isplaćivali. Nisam ni znao da na to nemam pravo kaže za kraj.