Trump? Taj tip je totalna katastrofa. Nema nijednog dana rada u javnoj službi, nema pojma ni o čemu. Jedini cilj mu je da donese poreznu reformu kojom će smanjiti poreze za sebe i svoje prijatelje. Bogati će biti bogatiji, a siromašnima će u najbolju ruku biti isto. Svi ti ljudi sa Srednjeg zapada koji su glasali za njega misleći da će im on donijeti neko blagostanje samo će doživjeti razočaranje. Jedini neestablišmentski kandidat je bio Bernie Sanders, ali njega je stranačka elita minirala jer su htjeli okruniti svoju kraljicu. Sad su dobili ovo – Felipos Melaku-Bello ne krije što misli o 45. predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država.
A ima iskustva. Već 36 godine živi u najbližem susjedstvu Bijele kuće. Točnije, u šatoru podignutom na trgu Lafayette, odmah preko ograde sjevernog krila rezidencije predsjednika najmoćnije države svijeta. Melaku-Bello je tamo došao još 1981. kao dio grupe aktivista koji su odlučili prosvjedom tražiti ukidanje američkog nuklearnog arsenala. U Bijeloj kući je živioRonald Reagan, Hladni rat je bio pri kraju, Perestrojka najavljivala kraj Sovjetskog Saveza, a njihov zahtjev nije se činio utopijskim kao danas. Ipak, šator je ostao do danas. Godinama je njegov glavni stanar bio glavni ideolog prosvjeda William Thomas, nakon njegove smrti nastavila je 80-godišnjaConcepcion Picotto, a kad je i ona preminula, frontmen cijele priče je postao Melaku-Bello.
Epicentar prosvjeda
Iako će mnogi reći kako se prosvjed pretvorio u turističku atrakciju, simbolika najdužeg kontinuiranog prosvjeda na samom pragu Bijele kuće ima veliku simboliku. Tijekom proteklih desetljeća vlasti su ga više puta pokušale ukloniti, da bi se trenutačno okupile tisuće prosvjednika i obranile ga. Čuveni šator je sad svojevrsni epicentar prosvjednika koji žele iskazati svoje nezadovoljstvo radom američkog predsjednika. Čak i u kišnu, prohladnu nedjelju, u parku stoji nekoliko ljudi s prosvjednim transparentima. Ne mogu se približiti Bijeloj kući jer je cijeli prostor ograđen – radnici još uklanjaju montažne objekte postavljene za potrebe predsjedničke inauguracije. “Misliš da je to slučajno?”, objašnjava Melaku-Bello. “Tu konstrukciju bi mogli ukloniti u dva tjedna, a uvijek stoji barem do 5. ožujka. Postavlja se već početkom listopada. Pet mjeseci ljudi se tu ne mogu okupljati. To je način na koji svaka administracija ograničava naša ustavna prava.”
Čistač cipela
No, sve i da mogu prosvjedovati na ogradi Bijele kuće, mnogi u Washingtonu to ne bi učinili. Tek par stotina metara od Melakuova šatora na podu sjedi šezdesetogodišnji čistač cipela James. Posao obavlja ispred Old Ebbitt Grilla, jednog od najpoznatijih restorana u gradu, gdje svakodnevno ručaju kongresmeni, dužnosnici administracije, lobisti velikih kompanija i predstavnici drugih važnih organizacija u glavnom gradu nacije. James kaže da cipele čisti već dvadeset godina, šali se kako ima doktorat u tome, no kao stariji Afroamerikanac slabog imovinskog stanja i očito teške socijalne situacije, poprilično je klasičan primjer onih koji ne žive američki san. Na pitanje je li glasao za Trumpa ne želi decidirano odgovoriti, no čini se kako nema problem s time da se u Bijelu kuću umjesto standardnog političara uselio nekretninski tajkun, milijarder. – Ne treba nam glupi predsjednik, a on sigurno nije glup – govori.
Osvit demokracije ili njezin sumrak? Mišljenja o stanju u kojem se Sjedinjene Američke Države nalaze vjerojatno nikad u povijesti nisu bili raznovrsnija nego u četiri tjedna otkad je izabran Trump. S tim golemim razlikama autsajder – posjetitelj glavnog grada još uvijek jedine svjetske supersile – suočit će se od prvog trenutka kad kroči na američko tlo.
Na samom izlazu iz putničkog prostora međunarodne zračne luke Dulles dočekat će ga nekoliko desetaka mladih djevojaka sa šarenim transparentima ispisanim s parolama “Welcome home” (Dobrodošli kući op.a.) ili “Love Trumps Hate” (Ljubav nadjačava mržnju op.a.), te arapskim natpisima gdje na licu mjesta nude besplatnu pravnu pomoć migrantima iz sedam dominantno muslimanskih država kojima je nova administracija pokušala privremeno zabraniti ulaz u zemlju.
Ipak, nakon toga do hotela u gradu će ga prevesti jedan od prepoznatljivih washingtonskih crvenih taksija, gdje vozač – imenom Mulualem Lagisse – na diskretnoj poziciji ispod upravljačke ploče automobila ima nalijepljenu sad već čuvenu parolu “Make America Great Again”, pa je za zaključiti da tom nekadašnjem imigrantu stavovi novog predsjednika o imigraciji ne smetaju.
O tome koliko je Trump u prvih mjesec dana svog mandata uspio Ameriku učiniti većom nego što je bila za vrijeme njegova prethodnika Baracka Obame, dakle, postoje vrlo oprečna stajališta. Dok će njegovi protivnici upozoravati na činjenicu da samo 42 posto Amerikanaca njegovu politiku ocjenjuje pozitivno – što je najgori rejting novoizabranog predsjednika u novijoj povijesti – Trumpovi simpatizeri će ukazati na drugi statistički podatak: od izbora njegova popularnost među republikanskim biračima i onim koji se izjašnjavaju kao neovisni je porasla. Pozitivnim ga ocjenjuje čak 87 posto Republikanaca i 52 posto “neovisnih”.
Sudske tužbe
Lijevi komentatori će ukazivati na podatak da je protiv odluka Trumpove administracije u prvih dvadesetak dana njegove vladavine podneseno čak 35 sudskih tužbi, više nego u istom periodu pet prethodnih predsjednika zajedno. Desni komentatori odgovorit će da je veći dio tih tužbi u startu odbačen. Teza na tezu, tvrdnja na tvrdnju, argument na argument, čini se kako je jedina nedvojbena činjenica u Trumpovu mandatu to da ideološke razlike u američkom društvu bujaju. A u SAD-u to znači samo jedno – ljude na ulicama!
Tijekom posljednjih mjesec dana gotovo da nije prošao dan da mediji nisu izvještavali o nekom prosvjednom skupu u nekom tamošnjem gradu. Neki od tih prosvjeda, poput velikog ženskog marša izazvanog nezadovoljstvom zbog Trumpovih šovinističkih izjava, bili su uvršteni u globalne vijesti dana, no sličnih okupljanja ima svakog dana u nizu gradova diljem SAD-a. Tako je, primjerice, u New Yorku održan prosvjed podrške za savezno financiranje neprofitne organizacije Planned Parenthood, najvećeg američkog udruženja klinika koje obavljaju abortuse. U Raleighu u Sjevernoj Karolini nekoliko desetaka tisuća ljudi hodalo je u povorci tradicionalnog Moralnog marša – zahtijevajući poništenje lokalnog zakona prema kojem LGBT osobe moraju koristiti javne toalete temeljem spola kojeg su bili pri rođenju. U Indianapolisu su se tisuće okupile prosvjedujući zbog Trumpove imigrantske politike. U Seattleu je pak održan ponoćni prosvjedni skup ljudi koji se zalažu za širu progresivnu društvenu agendu, poput zaštite okoliša i univerzalnog zdravstvenog obrazovanja. A to su samo prosvjedi koji su se dogodili prošle subote.
S druge strane, sam Trump suočen s velikom mobilizacijom svojih političkih protivnika odlučio je odgovoriti očekivano nekonvencionalnom metodom – organizirajući veliki skup svojih simpatizera na Floridi, pa sad analitičari nagađaju da bi svoj mandat mogao pretvoriti u perpetualnu kampanju. Utoliko, kakva god bila konačna bilanca vladavine Donalda Trumpa i koliko god trajala, jedino što je ovog trenutka sigurno jest da će američki politički sustav u narednom periodu biti ekstremno dinamiziran, a da će se politička borba preliti na ulice.
Borba na ulicama
To nipošto nije nova situacija u SAD-u. U video predgovoru svog filma “Bande New Yorka” veliki redatelj Martin Scorsese objašnjava kako se povijest SAD-a, za razliku od većine europskih zemalja, stvarala na ulicama, a ne u institucijama, pa da je i svaka velika društvena promjena, od širenja građanskih prava, preko prekida segregacije, do prestanka američkih ratnih angažmana prvo izborena na cesti, a tek onda verificirana u Kongresu i Bijeloj kući.
Temelj takvog sustava postavljen je još 1789. kad je pravo na mirno okupljanje definirano kao jedno od temeljnih prava u SAD-u, obuhvaćeno prvim amandmanom ustava, na jednakoj razini kao i pravo govora i religijskog vjerovanja. Iako se kroz niz odluka američkog Vrhovnog suda kroz povijest to pravo uređivalo, pa je državnim federalnim vlastima dana pravna osnova da izdaju dozvole za veća okupljanja, pa čak i da ih zabranjuju u iznimnim slučajevima sigurnosne ugroze. Ipak, bez obzira na te neprestane pravne srazove, ulični prosvjed postao je dio američke svakodnevice.
Kad se u Europi, naročito istočnim dijelovima, tumače vijesti o uličnim demonstracijama u SAD-u s primjetnim dozama dramatike, vrlo često se radi o nerazumijevanju. Dapače, u realnosti je posve normalno da neka manja grupa prosvjednika hoda ulicama oko kompleksa Bijele kuće, zaobilazeći se pritom s visokopozicioniranim zaposlenicima administracije na ulazu u Hotel Willard – po čijem je lobbyju i sastancima koji se tamo održavaju imenovana cijela jedna gospodarska djelatnost.
Ipak, ako su javni prosvjedi uobičajeni dio američke svakodnevice, njihova društvena važnost, pa i utjecaj u pojedinim dijelovima povijesti bili su izraženiji nego inače. Čini se kako Sjedinjene Države ulaze upravo u takvo razdoblje. Naime, iako se to tako ne doživljava, američki politički sustav nije dizajniran s prioritetom da bude efikasan. Upravo suprotno, sistem je utemeljen na famoznom konceptu “instrumenata uzajamne kontrole” (eng. checks&balances). Smisao je toga da se spriječi bilo kakva mogućnost uspostave tiranije, u bilo kojoj formi, pa iako se taj sustav pritom pokazao potpuno nefunkcionalnim. Konkretno, da bi bilo koji zakon u SAD-u bio donesen, za njega mora glasati većina zastupnika Zastupničkog doma Kongresa i Senata, te ga na kraju mora potvrditi i predsjednik.
Dvodomni sustav u kojem je jedan dom svojevrsni glas naroda (članovi Zastupničkog doma biraju se na rok do dvije godine iz vrlo malih okruga), a drugi svojevrsni dom elita (članove Senata bira se na rok od šest godina, a izborne jedinice su im cijele savezne države) zamišljen je tako da te dvije sastavnice imaju suprotstavljene ciljeve i prirodni interes da zaustave bilo kakav zakon koji bi omogućio jačanje onog trećeg. Kao traći osigurač tu je onda i predsjednik, koji može staviti veto na zakone. Kongres može preglasati taj veto, no za to onda treba dvotrećinska većina u oba doma, što je još teže postići.
Radikalno stanje
S obzirom na to, trenutačna politička situacija evidentno predstavlja radikalno stanje. U Bijeloj kući je ekscentrični predsjednik, a većinu u oba doma Kongresa drže predstavnici njegove stranke. Formalno gledajući, ustavni mehanizmi kontrole vrlo su slabi, a kad se to dogodi, raste važnost javnih prosvjeda.
Logika je jasna. Uspiju li se omasoviti prosvjedi protiv Trumpovih planova na određenim temama, republikanska većina mogla bi se početi osipati. Dakako, radi se o kompleksnoj igri. Nije tajna da Trump sve do samog kraja predsjedničke kampanje nije bio izbor stranačkog establišmenta. Nema sumnje da i sad, nakon što je postao predsjednik, njegovi postupci iritiraju znatan broj članova Republikanske stranke, no koliko god ta iritacija bila jaka, ona je sekundarna iza pragme kako stranka jedino u suradnji s predsjednikom može realizirati ključne poteze iz svoje agende, poput porezne reforme, ukidanja Obamina programa univerzalnog zdravstvenog osiguranja te smanjenja okolišne regulative.
S druge strane, rijetko koji republikanac u Zastupničkom domu sebi danas može priuštiti da se otvoreno usprotivi Trumpu, jer bi vjerojatno bio suočen sa znatnim padom popularnosti. Na koncu, mnogi koji dolaze iz saveznih država s mješovitom i nestalnom strukturom biračkih preferencija ne mogu sebi priuštiti ni zamjeranje široj biračkoj populaciji, naročito neodlučnim i neovisnim biračima. U situaciji kad mnogima od njih reizbor dolazi već za dvije godine, republikanski kongresmeni očito se nalaze između dvije vatre.
Kompromis bi mogao biti taj da Trumpove inicijative podrže, ali one radikalnije u kongresnoj proceduri pokušaju ublažiti. Bit će to hod po žici, naročito s obzirom na najavljene velike promjene u vrlo osjetljivim sektorima, poput energetike.
Tyson Slocum direktor je energetskog programa u velikoj američkoj udruzi za zaštitu potrošačkih prava Public Citizen, ali i sveučilišni predavač te komentator javnih politika. Slocum smatra kako će svaka veća promjena politike u tom sektoru izazvati velike proteste. “Kao prvo, ugljen je kao energent u ovoj zemlji mrtav. Administracija može imati neku svoju agendu o tome, no teško je vjerovati da mogu promijeniti tržišne okolnosti koje su ugljen učinile neisplativom investicijom. S druge strane, jako puno ljudi u ovoj zemlji smatra da su klimatske promjene stvarne. I inače svi koji javno zagovaraju neke agende vezane za politiku SAD-a nastoje animirati aktivističke grupe, izvesti ljude na ulicu i tako prema zakonodavcu i kreatoru politike demonstrirati kako postoji jak interes birača za tu temu. U slučaju promjena okolišne politike ljude neće trebati animirati, pa će pritisak na one koji na koncu moraju donijeti tu odluku biti vrlo velik”, procjenjuje Slocum.
Je li pred Amerikom proljeće javnog revolta? Ako i jest, to bi možda dugoročno mogla biti pozitivna ostavština Trumpova mandata. Kako kaže Lauren Wallgreen, djelatnica jedne washingtonske nevladine organizacije, sve manje ljudi je ravnodušno prema politici. – Je li dobro što smo dobili Trumpa? Ja za njega nisam glasala, no činjenica je da ćemo sad barem vidjeti kolika je snaga svih naših civilnih sustava političke kontrole. Svojom politikom Trump će zapravo pola stanovništva pretvoriti u angažirane aktiviste, reflektor javnosti uperen u političke elite bit će jači nego ikad u povijesti. A to ne može biti loše – kaže Wallgreen.
Trump tako na koncu možda i ne uspije Ameriku učiniti većom, no dobre su šanse da u trenutku kad se iseli iz Bijele kuće njezina demokracija bude veća nego što je bila kad se u nju uselio
