NEDJELJNI NA TERENU
PRATIOCIMA OVOG BLOGA ,O VDJE I SIROM SVIJETA, NEK DONJA DVA SVJEDOCANSTVA DANASNJEG JUTARNJEG LISTTA BUDU SACUVANI ZA BUDUCA POKOLJENJ , (AKO IH BUDE), KAO IZNIMNE LEKCIJE SVEKOLIKOM COVJECANSTVU, KOJE SU PRISTIZALE IZ ONIH VREMENA , I DANASNJ E SVAKODNEVNICE SA TOG NASEG PAKLENOG BALKANA
POSLJEDNJI ZATVORENIK NAJGOREG TITOVOG ZATVORA ‘Na Goli otok došao sam kao robijaš, a sada živim od njega kao turistički vodič’
Vlado Bobinac (90), profesor povijesti s Krka, godišnje oko 50.000 posjetitelja upoznaje s otokom na kojem je bio zatočen 2,5 godine
Na Golom otoku nema heroja. Heroji su završili u grobovima. Ja nisam heroj. Samo sam ga preživio. I ne može biti heroja, kakva je tamo tortura vladala. Goli je stvoren da kažnjenici kažnjenike tuku i ispituju sve dok se ne preobrate. Nisu nas puštali kući sve dok to nismo shvatili. A ja, ja sam bio kriv, tako - tonom kao da samog sebe uvjerava da mu je trebao politički preodgoj - govori Vlado Bobinac.
Nije li dodatno traumatiziranje vraćati se na mjesto s kojeg je, nakon dvije i pol godine zatočeništva, otpušten u bijednom stanju, sa samo 46 kilograma, i obnavljati patnju, pitam.Goli otok ostaje u meni
“Nikad nisam otišao s Golog otoka, on ostaje u meni, to je bol koja ne prolazi. Meni, kao da sam tu bio zatvoren jučer”, govori i podsjeća kako se politika ironično poigrala s njima, logorašima - kako su oni koji su vjerovali da su Rusi pravi socijalistički uzor i u svemu naj i monumentalni - skaču u vis kao nitko, a ruske su lubenice promjera tri metra - nakon sukoba s Informbiroom oglašeni za državne neprijatelje. A nisu uvijek ni slijepo uzdizali Staljina. Ali nisu se dovoljno ogradili od staljinista. To je bio Bobinčev slučaj.
Kad je 1949. godine počela hajka na informbiroovce, Vlado Bobinac bio je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu student povijest, mladi partijac. Do uzništva na Golom nisu ga dovele radikalne političke akcije, nego dvije jednostavne ljudske reakcije. Njegov je krimen bio što kao predsjednik narodne studentske omladine nije htio bojkotirati kolege koje je Partija prozvala kao simpatizere Staljina:
“Studenti Crnogorci započeli su s Informbiroom na fakultetu; oni koji su se izjasnili za Staljina izbačeni su iz KPJ i protiv njih je organiziran bojkot - nitko s njima nije smio razgovarati niti sjediti u klupi, prestali su ih pozdravljati, a na koncu su ih izbacili s fakulteta. Ja sam to odbio i napisao sam pismo sekretaru KP - da ne mogu to napraviti i dodao sam još jednu stvar, retoričko pitanje da razmišljam gdje je istina. To im je bilo previše, odmah su me pozvali na partijski razgovor, hjeli su me uvjeriti da se predomislim i odstupim. Onda sam na sastanku partijske ćelije FF, kad se raspravljalo o mom slučaju, uzeo statut KPJ iz kojega sam citirao pravo na demokratsko izjašnjavanje. Kad sam to pročitao, svi su počeli fućkati i izbacili su me iz partije.”
Izbacili su Bobinca i s fakulteta.
Informativni razgovor
Tih je dana sreo susjeda koji se vratio s Golog otoka i rekao mu: “Imaš obitelj, nemoj misliti o tome, za sada...” Idući dan je pozvan na informativni razgovor u Savsku - danas je tamo okrugla poslovna zgrada, točno preko puta Zagrepčanke.
“Moje dvije riječi shvatili su kao političku poruku. Odveli su me u sobu s puno svjetla, oficir Udbe dao mi je olovku, zatvorio me i naredio da napišem da sam kriv. Kad se vratio i vidio prazan papir, viknuo je: Marš u kurac...”, priča Bobinac.
Ekspresno je osuđen na kaznu od 24 mjeseca socijalnog rada i poslan na Goli otok. Njegova majka nije imala pojma gdje joj je sin završio. A i kad se vratio, nakon dvije i pol godine jer se nije preobratio u roku od dvije godine, samo je šutio.
U jesen 1951. Bobinac je, priča on, ostao bez imena i prezimena, i dobio ime Bandit - kako su nazivali logoraše na Golom.
“Mi, Golootočani, došli smo do spoznaje: ako bi netko htio opisati kako izgleda nemoć u političkom sustavu, ne bi morao do Sibira, iskustvo Golog je dovoljno. Danas kad se nađemo, imamo nepisano pravilo - nikad ne spominjemo što se događalo dok smo bili tamo. Jer svatko je od nas bio kriv, prikliješten i kao žrtva i kao mučitelj. Iz poštovanja šutimo. Spominjemo samo jednog čovjeka s Golog, a to je doktor Nikola Nikolić. Liječnik, kažnjenik na Golom otoku koji je pomagao kome je god stigao po cijenu vlastitog života - kad su počeli batinati jednog zatvorenika i kad su ga zamalo ubili, podmetnuo je svoja leđa da ga spasi...”, govori Bobinac i opisuje zatočeničke dane:
(...)
ISTRAŽIVAČKI SPECIJAL NEDJELJNOG
TKO JE TKO U MEĐUGORJU Otkrivamo najutjecajnije ljude Gospina svetišta
Ovih dana Međugorje se ponovno našlo na naslovnicama domaćih medija. Gospin kip u kući vidjelice Vicke počeo je neobjašnjivo svijetliti. U Međugorje su krenule tisuće ljudi
Prije 32 godine u siromašnom hercegovačkom selu Međugorje šestero je djece na brdu ponad sela doživjelo neobično iskustvo. Dana 24. lipnja 1981. oko 18 sati šestero mladih iz župe Međugorje, Ivanka Ivanković, Mirjana Dragičević, Vicka Ivanković, Ivan Dragičević, Ivan Ivanković i Milka Pavlović, vidjeli su na brdu Crnica, na predjelu zvanom Podbrdo, bijelu pojavu s djetetom u naručju. Iznenađeni i prestrašeni, nisu joj pristupili bliže. Sutradan su ponovno krenuli na brdo.
STRUČNJACI O SENZACIJI U MEĐUGORJU 'Nema ovdje čuda! Gospu su prebojili bojom koja svijetli u mraku'
Ukazala im se Gospa i uputila poruke koje neki od njih, poput vidjelice Vicke, dobivaju svakodnevno pa ih i danas istražuju vatikanske komisije. Iako je tadašnja, komunistička vlast činila sve da taj događaj zataška, u Međugorje su, malo po malo, počeli pristizati vjernici iz cijele bivše države. Došli bi kaldrmom u sirotinjsko selo, pa se uz pomoć štapova, šapćući Zdravo Marijo s krunicom u rukama, teškom mukom uspinjali po oštrom hercegovačkom kamenju do mjesta gdje se ukazala Majka Božja. Umorni i gladni, bolesni i nemoćni, zakucali bi na vrata trošnih kamenih kuća, a domaćine nije trebalo dvaput pitati. Dobri i pobožni ljudi, poznati po svom gostoprimstvu, nisu ih nikada odbili. Hodočasnike su spremno uzimali pod svoje okrilje. Podijelili bi s njima i zadnji skroman obrok ili pokrivač, naložili vatru da se obrane od hladnih hercegovačkih noći. Pričali su o vjeri, molili, nadali se da ih policija neće uhititi jer potpiruju zabranjeni fenomen koji se počeo nezaustavljivo širiti svijetom.
VJERNICI HRLE VICKI ZBOG SVJETLEĆE GOSPE 'Cili svit već zna. Tisuće ljudi stiže...'
Ovih dana Međugorje se ponovno našlo na naslovnicama domaćih medija. Gospin kip u kući vidjelice Vicke počeo je neobjašnjivo svijetliti. U Međugorje su krenule tisuće ljudi. Ispred Vickine kuće u povečerje se formira red u kojem stotine vjernika satima čekaju na prigodu da, makar na nekoliko sekundi, vide fenomen. Zabrinutih lica, s krunicama u rukama, na štakama ili u kolicima, ulaze u kuću u koloni, poredaju se pored kipa pa glasno uzdahnu kada volonteri ugase svjetla. Gospa uistinu svijetli i to fluorescentnom, zelenkastom svjetlošću. Neki padaju na koljena, drugi zaplaču, ali svi iz kuće izlaze ozareni, puni nade.
Tri desetljeća kasnije događa se, zapravo, isto ono što se događalo od 1981. naovamo. Hodočasnici dolaze u Međugorje, a stanovnici im daju hranu, konačište i okrepu. Samo što to ovaj put nisu siromašni Hercegovci, već su u glavnoj ulozi njihovi potomci koji na fenomenu ukazanja zarađuju milijune. I dalje se priča o vjeri i moli, no danas se domaćini ne boje režimske, nego financijske policije jer desetke tisuća noćenja - ne prijavljuju.
Gostima i dalje daju krepki obrok, no to više nije sirotinjska palenta s malo pršuta, već biftek u zelenom papru za 130 kuna po porciji, prstaci ili škampi za oko 400 kuna po kilogramu ili, za one s manje novca, ćevapi i pljeskavice po od 30 do 50 kuna. Pokrivača i kreveta ima dovoljno, u ormarima su i rezervni, a golema betonska zdanja koja iz dana u dan niču po luksuzu se mogu mjeriti s najboljim zagrebačkim hotelima.
Iako novac zarađen u Međugorju čini gotovo polovicu svih turističkih prihoda Bosne i Hercegovine, nitko zapravo ne zna koliko gostiju godišnje posjeti ovo nepriznato marijansko svetište, kao ni koliko novca ostave. Neki kažu da se na godišnjoj razini ostvari 500 tisuća noćenja. Drugi govore da je riječ o milijun, do milijun i pol noćenja godišnje. Treći, koji pokušavaju skupo prodati svoja zemljišta i nekretnine, na oglase stavljaju podatak o dvadeset milijuna turista godišnje. Ne zna se čak ni koliko kreveta ima u Međugorju. Dvadeset, možda trideset tisuća. Možda više.
- Stvarno bih volio da inspektori, koji ionako ništa ne rade, dođu u Međugorje i konačno prebroje te krevete. Nije normalno da mi već trideset godina ovdje imamo turizam, a da ne znamo ni koliki su nam kapaciteti ni koliko nas je gostiju posjetilo - kaže Dragan Vasilj, predsjednik međugorske mjesne zajednice koji je prošle godine stupio na tu dužnost. Otada pokušava uvesti red u hercegovački vjerski eldorado koji odiše kaosom i sivom, pa i crnom ekonomijom.
Otkriva nam podatak da je Međugorje kao mjesna zajednica prošlih godina od turizma ostvarivala samo oko 100 tisuća maraka, odnosno oko 400 tisuća kuna godišnje. Ni kunu po gostu. Međugorje se zbog toga pretvorilo u potpuni apsurd, pa se do luksuznih hotela s bogatom gastronomskom ponudom dolazi cestom punom rupa, uz neočišćene kolnike. Vasilj je odlučio promijeniti stvari. Uveo je “ekološku taksu” koju plaćaju svi hotelijeri i privatni iznajmljivači, a naplaćuje se ovisno o zoni u kojoj se objekt nalazi. Najviše se uzima onima koji su u prvoj zoni, odnosno čiji su objekti najbliže župnoj crkvi, centru Međugorja. Riječ je o godišnje 60 KM po krevetu. Oni u drugoj zoni plaćaju 40, a objekti u trećoj 20 KM-a godišnje po krevetu. Samo od toga ove će godine uprihoditi 700 tisuća maraka, odnosno oko 2,8 milijuna kuna. Taj će novac, priča nam Vasilj, konačno biti uložen u prijeko potrebnu sanaciju cesta, gradnju parkinga, uređenje mjesta...
Uveo je i vinjete za autobuse koji dolaze u Međugorje, pa autobus sa 50 sjedećih mjesta plaća dvodnevnu vinjetu oko 160 kuna, a sedmodnevnu oko 350. Od vinjeta za “prekomjerno korištenje cesta i prometnica” Međugorje će zaraditi dva milijuna kuna godišnje.
(...)
Nema komentara:
Objavi komentar