KOLUMNA
Zlatno doba djetinjstva
Piše: Elio Velan
| Objavljeno: 01.04.2014 | 08:30 | Zadnja izmjena: 31.03.2014 | 09:50 | 0 komentara |
Kad političke polemike zamru pred smiraj dana, ljudi se vole prisjećati zlatnog doba djetinjstva. Tamo je sve lakše, nema pritiska, možeš ispričati i najintimnije detalje jer te nevinost štiti; znate, bilo mi je tek šest, sedam ili deset godina, bio sam dijete i onda, nakon tog predgovora, počinje priča. Ljudi vole slušati te ispovijesti, prepoznaju dio sebe, važu iskustvo sugovornika, uspoređuju, a ono što je najbitnije, suosjećaju.
Kad sam se, između 1989. i 1990. godine počeo na kratko baviti politikom već sam punoljetan. Politički sam bio dijete, ali po matičnom broju zreo čovjek. Svako toliko me obuzme želja da ispričam koju priču iz tog razdoblja, no ondase zaustavim jer sam svjestan da bi sve moglo ispasti jako djetinjasto. Prije par dana javio mi se iz Adrie, mjesta između Venecije i Ravenne, prijatelj, Riječanin, koji je u ono vrijeme sa mnom dijelio isto političko iskustvo, politički put nadobudnih koji su tada, u vrijeme povijesnih prekretnica (pad Jugoslavije, pad Berlinskog zida, uspon Tuđmanovog HDZ-a), odlučili izučiti političku abecedu. Jadao mi se prijatelj preko telefona da ne može više slušati laži koje se svakodnevno serviraju kao istina, živcira se zbog pojedinaca koji već više od dvadeset godina i dalje rukovode Istrom, lažu i mažu dok društvo sve više propada. Ponudio mi suradnju u smislu: ja tebi podatke i priče iz osobnog iskustva, a ti ćeš kao dobar novinar (to je on rekao, ne ja) sve zabilježiti i servirati javnosti.
Iskreno, odlučio sam odbiti takvu suradnju jer bi mi to oduzelo ogroman dio vremena kojeg nemam jer se moram baviti stvarima koje su nužne za svakodnevno preživljavanje. S druge strane, neke sam stvari vidio i čuo, znam da su se dogodile, ali se bojim da kada bi ih ispričao malo bi tko tome vjerovao. Čim nešto ispričaš, nastupa opasnost izdaje vlastitih osobnih uvjerenja i iskustvenih doživljaja. Amerikanci koji su poznati kao stručnjaci u domeni takozvane mikropsihologije i sociologije svakodnevno rade amblematična testiranja: smjeste tipa u sobu u kojoj dominira crno-bijela slika, potom ga sele u drugu sobu u koju ga dočeka grupa od desetak osoba koje ga uvjeravaju da je viđena slika bila u koloru. Poanta pokusa je ustanoviti koliko će vremena trebati jedinki da se na kraju prilagodi grupi i bolno zaključi da je ipak na zidu sobe visjela slika u boji. Samo je pitanje vremena, malo tko izdrži pritisak većine i zato neke stvari držiš za sebe svjestan da ne možeš nikoga uvjeriti, a opasnost od samoizdaje vreba.
Ponukan tim činjenicama i svjestan da je jedino zaštićeno područje ono koje zahvaća prve godine života, odlučio sam se odužiti prijatelju s dvije priče iz tog zlatnog doga. Dakle, danas odrasli čovjek ispričao mi je da je kao šestogodišnjak živio s mamom, nastavnicom, u malom mjestu u Zagorju. Živio je s mamom bez oca jer je bio plod kratke ljubavne avanture nakon koje je otac nestao sa scene. Na ulici u igri s prijateljima svako toliko netko bi ga pitao gdje mu je otac, a on odgovarao da je otac poginuo na ratištu kao Titov partizan. Ponosno je isticao detalj da mu je otac bio tenkist i da je poginuo prilikom oslobađanja Beograda.
Priča je bila savršena za poslijeratne godine, njegova se priča uklapala u opće raspoloženje i iskustvo cijelog jednog naroda. No, odrasli nikad ne miruju, zloba je svakdašnji kruh i ne znam zašto, ali ljudi obožavaju rušiti tuđe kule, zadovoljni su kad nekoga prizemlje, to im je sveta zadaća. Kad bi mogli, skinuli bi oni i Krista s raspela. I tako, jednog dana, zlobni mještanin koji je po tko zna koji put slušao priču malog koji se ponosio s time da mu je otac poginuo na ratištu u općoj titanskoj narodnoj borbi protiv nacističkog okupatora, uhvatio je dijete za ruku, stisnuo ga sebi i otrovnim pogledom prizemljio: "Hajde, mali prestani svirat', rođen si 1947. godine!" Iskreno, ne znam koja je pouka te priče, jednostavno legla mi je u trenutku dok sam promišljao o vremenu između 1989. i 1993. godine kad se Istra borila za autonomiju i postala nerješivi hrvatski slučaj za tadašnji Tuđmanov režim koji je izniknuo iz pepela propale "države Jugoslavena".
Druga je priča nešto ležernija. Prijatelj koji je djetinjstvo proveo na selu s djedom i bakom, negdje preko Drage, pričao mi je da ga je jednog dana djed poslao u dućan po dvije cigarete i kao platežno sredstvo u ruke mu stavio vrećicu s nekoliko jaja. Dječak je ušao u dućan, predao jaja, a prodavač ga je, nakon što je izbrojio sadržaj u vrećici, obradovao dodatkom od par bombona. "Ima tu viška jaja, smatraj bombone kao nadomjestak sitnišu koji ti dugujem”. Dječaku se otvori svijet ostvarenih slatkih želja, svako jutro je prije bake pokupio jaja i trčao do dućana. Najeo se mali bombona sve do dana kada su djed i baka, zabrinuti zbog iznenadnog pada produktivnosti u kokošinjcu, otkrili zavjeru i šibom kaznili pronicljivog trgovca u kući.
Čini mi se da je priča prikladna sadašnjoj gospodarskoj situaciji u Istri, treba samo odlučiti tko će glumiti pronicljivog dječaka, a tko izigrane baku i djeda. Čitateljima ostavljam izbor kokošinjca.
*************************************************************
Komentar ovog bloga
Kad sam se, između 1989. i 1990. godine počeo na kratko baviti politikom već sam punoljetan. Politički sam bio dijete, ali po matičnom broju zreo čovjek. Svako toliko me obuzme želja da ispričam koju priču iz tog razdoblja, no ondase zaustavim jer sam svjestan da bi sve moglo ispasti jako djetinjasto. Prije par dana javio mi se iz Adrie, mjesta između Venecije i Ravenne, prijatelj, Riječanin, koji je u ono vrijeme sa mnom dijelio isto političko iskustvo, politički put nadobudnih koji su tada, u vrijeme povijesnih prekretnica (pad Jugoslavije, pad Berlinskog zida, uspon Tuđmanovog HDZ-a), odlučili izučiti političku abecedu. Jadao mi se prijatelj preko telefona da ne može više slušati laži koje se svakodnevno serviraju kao istina, živcira se zbog pojedinaca koji već više od dvadeset godina i dalje rukovode Istrom, lažu i mažu dok društvo sve više propada. Ponudio mi suradnju u smislu: ja tebi podatke i priče iz osobnog iskustva, a ti ćeš kao dobar novinar (to je on rekao, ne ja) sve zabilježiti i servirati javnosti.
Iskreno, odlučio sam odbiti takvu suradnju jer bi mi to oduzelo ogroman dio vremena kojeg nemam jer se moram baviti stvarima koje su nužne za svakodnevno preživljavanje. S druge strane, neke sam stvari vidio i čuo, znam da su se dogodile, ali se bojim da kada bi ih ispričao malo bi tko tome vjerovao. Čim nešto ispričaš, nastupa opasnost izdaje vlastitih osobnih uvjerenja i iskustvenih doživljaja. Amerikanci koji su poznati kao stručnjaci u domeni takozvane mikropsihologije i sociologije svakodnevno rade amblematična testiranja: smjeste tipa u sobu u kojoj dominira crno-bijela slika, potom ga sele u drugu sobu u koju ga dočeka grupa od desetak osoba koje ga uvjeravaju da je viđena slika bila u koloru. Poanta pokusa je ustanoviti koliko će vremena trebati jedinki da se na kraju prilagodi grupi i bolno zaključi da je ipak na zidu sobe visjela slika u boji. Samo je pitanje vremena, malo tko izdrži pritisak većine i zato neke stvari držiš za sebe svjestan da ne možeš nikoga uvjeriti, a opasnost od samoizdaje vreba.
Ponukan tim činjenicama i svjestan da je jedino zaštićeno područje ono koje zahvaća prve godine života, odlučio sam se odužiti prijatelju s dvije priče iz tog zlatnog doga. Dakle, danas odrasli čovjek ispričao mi je da je kao šestogodišnjak živio s mamom, nastavnicom, u malom mjestu u Zagorju. Živio je s mamom bez oca jer je bio plod kratke ljubavne avanture nakon koje je otac nestao sa scene. Na ulici u igri s prijateljima svako toliko netko bi ga pitao gdje mu je otac, a on odgovarao da je otac poginuo na ratištu kao Titov partizan. Ponosno je isticao detalj da mu je otac bio tenkist i da je poginuo prilikom oslobađanja Beograda.
Priča je bila savršena za poslijeratne godine, njegova se priča uklapala u opće raspoloženje i iskustvo cijelog jednog naroda. No, odrasli nikad ne miruju, zloba je svakdašnji kruh i ne znam zašto, ali ljudi obožavaju rušiti tuđe kule, zadovoljni su kad nekoga prizemlje, to im je sveta zadaća. Kad bi mogli, skinuli bi oni i Krista s raspela. I tako, jednog dana, zlobni mještanin koji je po tko zna koji put slušao priču malog koji se ponosio s time da mu je otac poginuo na ratištu u općoj titanskoj narodnoj borbi protiv nacističkog okupatora, uhvatio je dijete za ruku, stisnuo ga sebi i otrovnim pogledom prizemljio: "Hajde, mali prestani svirat', rođen si 1947. godine!" Iskreno, ne znam koja je pouka te priče, jednostavno legla mi je u trenutku dok sam promišljao o vremenu između 1989. i 1993. godine kad se Istra borila za autonomiju i postala nerješivi hrvatski slučaj za tadašnji Tuđmanov režim koji je izniknuo iz pepela propale "države Jugoslavena".
Druga je priča nešto ležernija. Prijatelj koji je djetinjstvo proveo na selu s djedom i bakom, negdje preko Drage, pričao mi je da ga je jednog dana djed poslao u dućan po dvije cigarete i kao platežno sredstvo u ruke mu stavio vrećicu s nekoliko jaja. Dječak je ušao u dućan, predao jaja, a prodavač ga je, nakon što je izbrojio sadržaj u vrećici, obradovao dodatkom od par bombona. "Ima tu viška jaja, smatraj bombone kao nadomjestak sitnišu koji ti dugujem”. Dječaku se otvori svijet ostvarenih slatkih želja, svako jutro je prije bake pokupio jaja i trčao do dućana. Najeo se mali bombona sve do dana kada su djed i baka, zabrinuti zbog iznenadnog pada produktivnosti u kokošinjcu, otkrili zavjeru i šibom kaznili pronicljivog trgovca u kući.
Čini mi se da je priča prikladna sadašnjoj gospodarskoj situaciji u Istri, treba samo odlučiti tko će glumiti pronicljivog dječaka, a tko izigrane baku i djeda. Čitateljima ostavljam izbor kokošinjca.
*************************************************************
Komentar ovog bloga
Poligonom nasih djecijih snova, Istrom su vazda driblali
skorojevici niskog rasta, i svi redom nestajali u dimu vlastite nistavnosti.
Nema komentara:
Objavi komentar