ČITAJMO BAREM SLAVKA KULIĆA DA BI SHVATILI U KAVOM SE DNU DNA ZATIĆEMO KAO DRUŠTVO, KAO LJUDSKI ROD, KAO BIĆA BEZ BUDUČNOSTI

RAZGOVOR SLAVKO KULIĆ, poznati hrvatski ekonomist i znanstvenik: Dokle god se beskonačno zadužujemo, ne možemo bankrotirati. MI SAMO PROPADAMO KROZ RUPU BEZ DNA 25.04.2021 06:00 | Autor: Patricija SOFTIĆ Hrvatska je Vlada s ponosom prije tjedan dana predstavila Nacionalni plan oporavka i otpornosti, naviještajući da će u periodu od 2021. do 2026. za gospodarski oporavak i daljnji razvoj Hrvatska u okviru instrumenata EU imati na raspolaganju 9,9 milijuna eura. Bitno je naglasiti da je od toga 6,3 milijardi eura bespovratnih sredstava, dok se 3,6 milijardi eura odnosi na zajmove koje će trebati vraćati. Čim je objavljen, Nacionalni plan izazvao je polemiku među pripadnicima raznih struka koji se pitaju gdje će zapravo završiti sav taj novac i hoće li išta konkretno i dugoročno isplativo biti učinjeno s njim. Poznati hrvatski filozof, politolog, ekonomist i sociolog, znanstveni savjetnik i profesor na Ekonomskom institutu od 1970. godine kao predstojnik Odjela za međunarodne odnose, Odjela za strateška istraživanja, te Odjela za interdisciplinarna istraživanja opstanka i razvoja života na planetu Zemlji, Slavko Kulić, ekskluzivno za naš list analizirao je Nacionalni program oporavka, aktualnu ekonomsku situaciju u državi i općenito perspektivu Hrvats Uništenje proizvodnje - Ovih se dana dosta piše i razgovara o Nacionalnom planu oporavka i otpornosti i o silnim novcima koji bi za tu svrhu trebali stići iz Europske Unije. No, što narod zapravo ima ili može očekivati od svega toga? - Izvršna vlast u Hrvatskoj uzima sebi za pravo da nastavi istim putem kojim su krenuli njihovi prethodnici 1991. godine, bez obzira na takozvane planove razvoja Hrvatske i korištenja europskih sredstava. Hrvatskoj je od 1991. nametnuta trgovačka orijentacija, a ne proizvodna, i tu orijentaciju vodi uvozni lobi. On kroz promet roba uvjetuje i diktira sve što se ovdje događa. Prestali smo proizvoditi sve ono što smo znali i u čemu smo bili uspješni, a oni profit ostvaruju na razlici između cijene uvoza i niskog tečaja. Diktat uvoznog lobija s potporom političke vlasti stvara dojam da stanovništvo ima sve što mu treba, pa stoga nije potrebno govoriti ni o kakvoj proizvodnji. U Saboru nije nikad bilo čak ni rasprave o tome koju gospodarsku orijentaciju Hrvatska zauzima nakon '91., a mislim da smo se trebali orijentirati na stvaralačku, a ne na trgovačku stranu. Prema tome, nestajanje proizvodnje u našoj stvarnosti do dana današnjeg nije slučajno. Ono je smišljeno, jer se uvoz svega i svačega preferirao s naslova politike i uvoznog lobija, i tome se zapravo do dandanas nitko nije uspio suprotstaviti. Što mi od toga imamo, ne znamo. I svatko tko se pita što mi imamo od toga, čini to s razlogom. Nama ostaju ogromni troškovi i ogromna neizvjesnost, a predstoji nam uništenje i ono malo proizvodnje što je ostalo, jer je teza uvoznog lobija da nema potrebe ovdje proizvoditi ono što se negdje drugdje u Europi već proizvodi i što je daleko jeftinije od onoga što ćemo mi proizvesti. Ono što imamo od takve orijentacije je samo jedan dio PDV-a koji se uprihodi i cijena radne snage koju uvjetuje kapital. Isto tako, Hrvatska je pristala da naši radnici rade za nižu cijenu rada nego radnici u ostatku Europe, jer su naše plaće ispod ljudskog dostojanstva i minimuma egzistencije. Ništa drugo. - Upravo za vrijeme ove korona krize mnoge su europske države odlučile još prije godinu dana smanjiti stope PDV-a, jedino je u Hrvatskoj ostala ista pa sad imamo najvišu poreznu stopu u Europi. - Da, naravno, jer je to jedan jedini čvrsti oslonac punjenja državnog budžeta. Jer, kao što sam rekao, proizvodnje nema i nema se od čega drugoga puniti proračun. S obzirom na sve to što sam rekao, otvara se pitanje za što će biti utrošena ta takozvana bespovratna sredstva i zajmovi ako nemamo koncepcije dugoročnog gospodarskog razvoja. Drugo, mi nemamo uvid u to kako posluju strani trgovački lanci prisutni na našem teritoriju, jer prihod svih tih stranih poduzeća, i trgovačkih i proizvodnih, ide direktno u pravcu proračuna njihove matične zemlje. Nemamo uvid u statistike i činjenično stanje koliko njihovog prihoda uopće ostaje u Hrvatskoj, a zapravo smo na putu na kojem gubimo i radnu snagu i supstancu. I to se zapravo događa još otkad je nestao SDK (Služba društvenog knjigovodstva, op. a.), preteča današnje Fine. Diktat kapitala nalaže da ako ne možete platiti s rezultatom svog rada, s onim što privređujete, onda ćete platiti s onim što imate, supstancom. Tako nam već godinama krupni kapital diktira da izgubimo sve ono što imamo, pa čak i obradiva zemljišta, što je isto na pomolu. Autokratska vlast - Internetom se dijele grafički prikazi naših gradova, regija, pa i cijele države s trenutno postojećim tvrtkama koje posluju na tim područjima. Uzmimo za primjer Rijeku u kojoj niti jedna veća tvrtka više nije u hrvatskom vlasništvu. - Tako je. Niti jedna. A naš najveći problem je što se to nikoga ne tiče. I što dalje budemo išli s tom trgovačkom koncepcijom, imat ćemo sve manje prihode u proračunu. - Kada bi samo jedna Vlada napravila jedan takav kiks, rekli bismo da je nesposobna. No, to o čemu govorite gledamo već godinama. Može li se izdaja nekakvih nacionalnih gospodarskih interesa i ekonomske stabilnosti vlastitih građana smatrati veleizdajom? - Ne može jer je sociologija države i društva utemeljena na autokratskoj vlasti koju se ne tiče ništa što se tiče Hrvatske. Ona radi u prilog sociologiji Europe s naslova takozvanog funkcionalnog aspekta gledanja, a ne s naslova sociopsihološkog da se zna što to znači za narod Hrvatske kao subjekt kulture. Ta vlast i ova država nužde posreduje slobodu pojedinca, gospodarstva i cijelog naroda spram centara moći. To je suština sociologije naše države i društva i vlasti koja upravlja ovom stvarnošću za sve veću cijenu. Prema tome, njena je uloga utemeljena na vlasti "na dug", a za to nitko nije dobio ni mandat, ni legitimitet. Međutim, naša vlast to radi i ne tiče ih se što se događa s hrvatskom državom i narodom. Ova vlast ima ulogu podređenosti i ne može drugačije niti biti jer smo s tim stavom ušli u članstvo EU-a. Znači, mi smo pristali na diktaturu prava jačeg, a to je temeljna europska pravna stečevina, koju je netko potpisao bez da je itko u Saboru pročitao 240 tisuća kartica tog oktroiranog, to jest obvezujućeg prava. Nažalost, to je prešutjela i znanost i HAZU i svi, što znači da smo šutke pristali na podložnost kao oblik postojanja s potpisom Lisabonskog ugovora iz 2011., a koji su potpisali Ivo Josipović i Jadranka Kosor. - Zašto je Hrvatska pristala i pristaje na tako jaki utjecaj europskih centara moći, za razliku od nekih drugih europskih država? - Pa ne pada im na pamet takvo što. Hrvatska ide linijom manjeg otpora zbog sindroma malog naroda. Kao što sam rekao, ovu državu se uopće ne tiče što se događa s narodom kojeg su isključili potpuno iz politike, a radnike iz ekonomije. Njihov stav je - kome ne valja, može odseliti. Ljudi koji su otišli teško da će se i vratiti. Pazite, oko 426.000 Hrvata je samo u Njemačkoj, samo prošle godine 26.000 mladih ljudi, radne snage, iselilo je u Njemačku, jer o njima u ovoj stvarnosti nitko ne vodi računa, niti ih je itko pokušao zaustaviti. Naprotiv, ta autokratska vlast je to tumačila kao poželjno, pod krinkom slobodnog tržišta radne snage, a nisam siguran niti da su poželjeli da se oni ikad vrate. Tragično je što je ovaj narod, kad je konačno dobio svoju državu, istu morao napustiti jer u toj državi nije imao život. Znači, otvara se pitanje i smisla i značenja ove države, pa i žrtve koja je dana za njeno stvaranje, iz koje je nakon njenog osnutka autohtono stanovništvo moralo iseliti. Otvara se pitanje kome je ova država trebala osim birokraciji. Manjina vlada većinom, izvršna vlast manipulira Hrvatskim saborom kao da je to parlament, a nije. Hrvatska nije ni politički ni pravno konstituirana od 1991. do danas, što znači da mi nemamo opozicije u Hrvatskom saboru koja bi se tome suprotstavila, a kamoli potaknula raspravu o smjeru kojim idemo i konceptu razvoja države koja ima prirodne blagodati prostora za proizvodnju. Mi uvozimo sve, što začuđuje svijet koji ima uvida u ovo što se kod nas događa. Prema tome, ovdje se radi o dugogodišnjem problemu lošeg upravljanja hrvatskom stvarnošću od strane te autokratske vlasti. Tako da i ova sredstva koja nam se sada predstavljaju kao slamka spasa ukazuju da će se nad hrvatskom stvarnošću nadviti još teža poluga dužničke doktrine na koju oni bespogovorno pristaju, ali i da će i ovo malo što nam je ostalo biti pokradeno obvezama prema tim inozemnim dugovima koji će nam biti nametnuti u tom takozvanom programu pomoći Europske Unije i potpore Nacionalnom programu oporavka i otpornosti. To je Vladin politički, a ne hrvatski razvojni program i dokument. On nije proizašao iz koncepcije dugoročnog socijalnog i ekonomskog razvitka Hrvatske, već je zadan hrvatskoj javnosti od strane europske i hrvatske autokracije