KAKO SE POVIJEST PROBIJA KROZ UŠI KLASNE IGLE (2)

1943. GODINA PAD KRALJEVINE ITALIJE KONFUSION NA TIĆANU Selom se razliježe poznati glas don Mira Pajića: -Marko, Šime, Giovani, Mario... ! Dižite se svojim oružjem i oruđem, i krenemo u Višnjan razoružati postaju tamošnjih karabiniera. Istrčao sam bosonog, i pratio ih znatiželjno do kraja sela. Putem do Fabci, promatrao sam dalje,izdaleka taj njihom krvavi kalvariji, koji će se tamo odviti. Žurba,kojom su tjerani moji seljani kao stoka,kasnije se ukazala opravdanom. Dobro sam poznao don Mira, koji me svojom prvom lekcijom administranta zadužio da donesem u Sakrisiju crkve sv, Ivana od Šterne, određenu šibu od drijenovine. ne znajući još za njenu namjenu. Niti znao zašto se svake nedelje pojavljuje na svetu pričest, dolazeći pješice iz susjedne župe Baderne, otac budučeg narodnoh heroja Jovakina Rakovca. Samo su naši stariji čuli priće o nesnošljivim odnosima koji su razdvajali don Mira Pajića i njegovog imenjaka iz susjedne župe Baderne, don Mira Bulešića. Selo Rakovci, složno je sagradilo svoju kapelicu posvećenu Sv Mariji, djevici Hrvata, koju don Miro Bulešić nije mogao podnijeti zbog vlastite pripadnosti talijanskoj iredenti. Stoga, možda, biva i razumljiva žurba don Pajića, da razoruža talijanske karabinijere, prije nego što bi stigao don Bulešić. Tim istim karabinijerima da blagoslovi njihovo talijansko oružje, u borbi sa don Pajičevim klanom hrvatskog ustaša. Karabinijeri, ne samo što su dragovoljno predali svoje oružje don Pajićevoj pratnji, već su im skrenuli pažnju, da se iz pravca Trsta kreće snažna blindirana kolona njemačke armije, u pravcu Pule. Dok se istovremeno odvijalo veliko slavlje, u borovj šumi Višnjana, gdje su več stizale naše majke obiljnim, slavljeničkim rućkom, i dobrom kapljicom domačeg vina. U toku te veselice pojavi se kamion pun talijanskih vojnika, u bijegu ispred nadirajučih Njemaca, pravcem Poreća, gdje se nada nekom morskom prevozu koji će se vratiti svojim talijanskim kučama. Stoj ! Vikne nakresani alkoholom prvi do don Pajića, pucnjem u zrak svojom lovačkom krijesnicom. Joj, ljudi dragi ! Vikne jedan od talianskih starješina,silazeći s kamiona. Čuvajte se , i bježiti svojim kučama, kao što bježimo i mi pred snažnom Njemačkom armadom ! Dok su se naše majke već uspinjale među vojnike,koji su im prepuštali svoje deke,odjeću i oružije, da bi tako olakšani nastavili put prema Poreču. Don Pajić tada naredi, Svi na Tićan ! Sada razoružati tamo i Njemce. Barba Grgo Bratović,koji je naučio, u toku prvog svjetskog rata nekoliko njemačkih riječi, dobio je zaduženje, dok su ostali sjekli stablo, kojim će se zatvoriti daljnji put Njemakoj koloni. Te im objasni da se dalje ne ide. Prvi koji će se tu pojaviti našao se, navodno, trščanski fičo dvojice civila. Stoj ! kuda putujete ? -Na putu smo za Labin. Iz trščanske banke nosimo plaće tamošnjim rudarima. -Da vidimo! Torbu ostavite ! A vi možete dalje. Torba je ostala u rukama Vitorija Ribarića, koji je nakon nekolio dana pronađen mrtav, na cesti što spaja selo Bačve i Radovana. Nitko nije htio blizu leša , sve dok se crkveni zvonar iz Bačve pobrine za njegov ukop. Koji dan kasnije usljedila ga ista sudbina. Dok se okolinom Tićana skupljalo 83 leše naših seljana. Prvi je pao barba Grgo Bratović.kojeg je je ustrilio Hitleov general Romulo, nakon što ga je natjerao da se makne drveni trup sa ceste. Tek su se pred večer vratili živi dva susjeda. Don Pajić, koji se krišom došuljao preko moga vrta i svoga dvorišnog zida. Dok se barba Genaro, kojeg je u toku borbe primjetio Pajić kako leži sakriven u žbunju. Svojim pištoljem natjerao ga da puca dalje na njemce. Vratio se kući punih herojskih gaća....