Jutarnji list login VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA Noćna mora za Ruse: Tisuće zarobljenih, ostali bez vojne tehnike, a tu je i problem kod Hersona Ukrajinci su silovito prodrli kroz meku točku u Harkivskoj oblasti i pokrenuli dosad neviđenu kaskadu ruskog bježanja Piše:Igor TabakObjavljeno: 13. rujan 2022. 22:25 <p>Igor Tabak, ukrajinski tenkovi i ukrajinski vojnici tijekom ofenzive u oblasti Harkiv</p> Igor Tabak, ukrajinski tenkovi i ukrajinski vojnici tijekom ofenzive u oblasti Harkiv Davor Pongračić/Cropix/Profimedia/ Facebook Twitter Messenger E-mail Viber WhatsApp Utorak 13. rujna ujedno je i 202. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, te se navršava tjedan dana od početka spektakularno uspješne ukrajinske ofenzive kod Harkiva. Budući da je baš to borbeno događanje obilježilo posljednjih tjedan dana, nužno je za početak se osvrnuti na njeno stanje i dosadašnje učinke. Kako smo već pisali prošloga tjedna, ukrajinski napad kod Harkiva započeo je 6. rujna, dakle osam dana nakon početka za 29. kolovoza oglašene ukrajinske ofenzive u Hersonskoj oblasti. To je taman dalo vremena da se ipak ustanovi kako su borbe u okupiranoj enklavi na zapadnoj obali rijeke Dnjepar ipak ozbiljne – što je na jug Ukrajine privuklo i brojna ruska pojačanja. No, kako nije tajna da Ruskoj Federaciji u njenoj „specijalnoj operaciji“ širom Ukrajine već dugo ozbiljno nedostaje ljudstva u vojnim postrojbama – ta su pojačanja za borbe na jugu uvelike bila sastavljana od već borbeno angažiranih ruskih postrojbi, čiji je odlazak s drugih zona bojišnice ujedno stvarao i brojne „meke točke“. Meka točka Jednu takvu meku točku ukrajinski su branitelji napipali u Harkivskoj oblasti, na dijametralno suprotnom kraju bojišta od svih onih događanja oko Hersona. Iako se pretpostavlja da bi unutarnjim linijama komunikacije Ukrajina bila u stanju dio snaga od Hersona do Harkiva prebaciti u samo koji dan – za novi napad jugoistočno od Hersona izgleda da je ipak upotrijebljen svježi sastav snaga, operativna skupina otprilike divizijske razine, uvelike opremljena zapadnom tehnikom dobivenom od saveznika tijekom zadnjih mjeseci. Njihov je prodor bio brz i silovit, a osim snaga pojedinih postrojbi Rosgvardije (razne SOBR postrojbe specijalne policije iz više ruskih regija) i snaga tzv. „Luganske Narodne Republike“ sastavljenih dijelom i od prisilno mobiliziranih boraca – izgleda da su oni u hodu savladali i ponešto redovitih ruskih postrojbi koje su im postupno i razmrvljeno nastojale prepriječiti put. U sedam dana takve munjevite operacije, ukrajinske su snage zaokružile niz većih naseljenih mjesta s ruskom posadom, ostavljajući njihovo zauzimanje pozadinskim postrojbama koje su slijedile, ne bi li klin prodora do petka stigao prvo od Balaklije do Ševčenkova (36 km), a zatim i istočno do Kupjanska na rijeci Oskil (30 km), te jugoistočno do mjesta Senkove, također na Oskilu. Time su oni uspjeli presjeći ruski logistički pravac na jug prema Izjumu, što je dovelo do brzog povlačenja brojnih ondje stacioniranih ruskih snaga koje su iz tog oslonca mjesecima napadale prema Barvinkovu i Slovjansku. Rusko povlačenje koje je uslijedilo unutar 24 sata bilo je masovno, prilično neorganizirano, te je izvedeno bez dizanja u zrak tamošnjih skladišta streljiva ili odvoženja ikakve teže vojne tehnike - čije su velike količine najednom počele padati u ruke ukrajinskih osloboditelja. Očigledno potaknuti općim urušavanjem bojišta, u subotu 10. rujna i službeni ruski vojni izvori oglasili su „opće preraspodjeljivanje“ snaga iz regije oko Balaklije i Izjuma prema Donjeckoj oblasti – potez koji se trebalo izvesti u idućih 72 sata. Usprkos ruskim navodima o korištenju mjera zavaravanja protivnika, ono što je uslijedilo stvarno nije djelovalo iole organizirano, a stanje na terenu je obilježila do sada neviđena kaskada ruskog bježanja te ukrajinskog oslobađanja više desetaka većih ili manjih naselja – postupak čije sada nešto sporije dijelove gledamo još i danas. Suspenzija viznog sporazuma Prije detaljnijeg pregleda događanja na bojištima Ukrajine posljednjih dana, treba svrnuti pažnju i još na nekoliko paralelnih događanja. Kao prvo, jučer, 12. Rujna, na snagu je stupila potpuna europska suspenzija Sporazuma o viznim olakšicama između EU i Rusije iz 2007. godine. Njime je cijena vize za građane Ruske Federacije poskupjela s dosadašnjih 35 na 80 eura, a postupak njenog izdavanja se produljio sa zahtjevima za podnošenjem i dodatnih dokumenata, uz najave posebne restriktivnosti za slučajeve traženja viza koje omogućavaju višekratno ulaženje u Europsku uniju. Ujedno su se čuli i detalji o još jednoj sankcijskoj mjeri koju međunarodna zajednica usmjerava prema Rusiji – ograničenju cijene ruske nafte koje je prije dva tjedna najavila skupina zemalja G7. Sada polagano postaje jasno da se tu planira uvođenje gornje granice od 40 do 60 USD po barelu, na što bi se početkom prosinca trebala nadovezati i odluka Sjedinjenih Američkih Država da se pridruže i općoj EU zabrani pomorskog transporta takve nafte. Za takvu američku zabranu transporta ruskih naftnih derivata morem očekuje se da stupi na snagu 5. veljače 2023. godine, a to će biti samo dodatak na već najavljene mjere odbijanje usluga osiguranja, financijskih, brokerskih, navigacijskih i drugih usluga za sve one prijevoznike takvih naftnih tereta koji se ne bi držali sankcijskih mjera. Naravno, sve to je samo dio raznih nastojanja Europske unije po pitanju bilo sankcioniranja Rusije ili pomaganja Ukrajini – nastojanja koje se postupno intenzivira usprkos protivljenju pojedinih EU članica. No, dok je zadnje vrijeme bilo očigledno kako, recimo, Mađarska uspijeva ograničiti brojna EU nastojanja po ovom pitanju – promjenu stavova tu dobro ilustrira izjava češkog ministra vanjskih poslova Mikuláša Beka koji ne isključuje da će Mađarska „uskoro morati napustiti EU ili promijeniti politiku prema Rusiji“. Zbog takvog stanja stvari ne čudi ni da je crnogorski ministar vanjskih poslova Ranko Krivokapić odjednom u nedjelju 11. rujna sam predložio da Podgorica krene uvoditi vizni režim za Rusku Federaciju „kao lojalan partner EU“, dok su takvo razjašnjenje smjera navodno ovih dana u Beogradu predstavnici EU, Njemačke i Francuske tražili i od Aleksandra Vučića. Teška zima pred Europom No dok se daljnja zaoštravanja sankcijskih režima tek dogovaraju, već sada je jasno kako Europu čeka energetski teška zima. O koliko točno teškoj zimi je riječ svjedoči i krajem prošloga tjedna postignut dogovor Poljske i Ukrajine kojim se službeni Kijev obvezao svojim poljskim saveznicima tijekom ovoga mjeseca isporučiti oko 100.000 tisuća tona ugljena – što ne bi trebao biti problem, budući da Ukrajina navodno trenutno raspolaže s operativnom zalihom od oko 2 milijuna tona ugljena u skladištima (kako kažu – to je 2,5 puta više nego lani). Jednako tako, nastavlja se i priča o pomorskom izvozu ukrajinskog žita preko sigurnih koridora na Crnome moru – što su početkom kolovoza uspjeli među zaraćenim stranama ispregovarati Organizacija UN i Turska. Na jučerašnji dan je tako iz tri ukrajinske luke (Odesa, Čornomorsk i Južni) isplovilo 9 brodova s ukupno oko 163,8 tisuća tona prehrambenih proizvoda, dok je istoga dana u te luke stiglo još 13 praznih teretnih plovila na daljnji ukrcaj roba. Danas je put Azije i Europe otišlo još 7 brodova sa 151,5 tisuća tona poljoprivrednih proizvoda. Naravno, kako je istaknuto prošloga tjedna, ovakav procvat ukrajinskog pomorskog izvoza zapravo je postao prilično neugodan za Rusku Federaciju, koja je počela glasno prigovarati da režim prvotno ustrojen radi opskrbe siromašnih zemalja ugroženih glađu ipak pretežni dio izvoza usmjerava prema Europskoj uniji. O tome uskoro predstoje i dodatni pregovori, koje turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan misli otvoriti u Samarkandu (Uzbekistan), gdje bi se Erdogan i Putin trebali vidjeti u okviru sastanka Šangajske organizacije za suradnju (SCO) zakazanog za četvrtak i petak ovoga tjedna (15. i 16. rujna). Za to vrijeme, čuje se i o inicijativi Francuske da u suradnji s Rumunjskom ojača kapacitete Ukrajine za izvoz žitarica kopnenim, pomorskim i riječnim pravcima – gdje bi trebalo graditi dodatnu infrastrukturu u rumunjskoj luci Galati na Dunavu, razviti graničnu infrastrukturu na granici Ukrajine i sjeverne Rumunjske, te ojačati propusnost rumunjske luke Constanta za kontejnerski izvoz žita.