Bila je to brza diverzija. Osiguranje se nije ni snašlo, a student je već napravio svoje i bježao u mrak. Uzalud su policajci vikali: “Drž’ ga, Mlađo, evo ga s tvoje strane!” To je prednost mladosti. Da se koji sedamdesetogodišnji penzioner s natečenom prostatom, koji dida što po noći mora i desetak puta na stranu i pije uvin čaj zbog infekcije mokraćnog sustava, popeo na zidić da se protestno pomokri u novosagrađenu fontanu na Britanskom trgu, stvar bi žalosno završila.
Kad u sedamdesetima pođete mokriti, to je cijeli obred. Pod jedan, valja vam isključiti mobitel da vas pozivima ili porukama ne ometaju u osjetljivom poslu. Zatim se raskopčate i namjestite iznad školjke, koncentrirano zureći u svoj umorni, smežurani ud. I gledate ga dugo. Dugo. Dugo. Dugo. Gledate ga cijelu minutu ili dulje, prije nego jedan kratki slabašni curak kao iz pokvarene slavine, jedva nekoliko kapi padne gotovo okomito u školjku.
I stane.
I onda ponovno čekate. I čekate. I čekate. I čekate. I čekate. Čekate sljedeću minutu ili dvije dok napokon ne shvatite da je to bilo to. Što bi nogometni autoriteti kazali, dali ste sve od sebe. Otresete ga, podignete gaće i zakopčate se, ali tada, kad ste sve napravili, obično vam se učini, dođe vam jedna nesigurna, maglovita slutnja da bi opet mogli mokriti, pa srdito opsujete i još se jednom raskopčate...
Da se takav tkogod, u jeseni života, naumio Milanu Bandiću popišati na posao, detektivi bi ga zgrabili, klepili palicom i odvukli u maricu prije nego bi vremešni zlikovac dohvatio dugmad na rasporku. Ali, kad je to učinio David Ujević zvani Čunjo, dvadesetšestogodišnji student Akademije likovnih umjetnosti i okretni, mišićavi skejter, bila je to, naravno, druga pjesma. Nije to bio jadni, kolebljivi, okomiti curak mokraće. Na mutnom snimku vidi se neprekinuta, čvrsta krivulja. Prekrasni, bogati, snažni luk kojemu je zacijelo prethodilo ispijanje znatne količine Ožujskog, Velebitskog ili Staropramena. Ujevićev je protest bio kao topovski hitac. Njegova poruka zagrebačkom gradonačelniku imala je jednu odlučnu i preciznu parabolu.
On je to napravio učas i šmugnuo prije nego se itko snašao, ispraćen prvo negodovanjem Bandićevih ulizica, a kasnije zgražanjem naše malograđanske štampe. Joj, joj, snebivale su se gospe. Događaj je, međutim, bio neodoljivo lijep. Mladić koji je u majici s natpisom “Jesmo li se za ovo borili?” pregazio travnjak i maćuhice da bi drsko urinirao u fontanu pola sata prije nego će je gradonačelnik otvoriti i biskup blagosloviti, učinio je nešto vrlo hrabro, nadahnuto, smiješno i istinito, nešto najbolje što se u ovoj nevoljnoj zemlji odavno dogodilo. Svega mi, ja sam bio očaran. Da je to napravilo moje dijete, ja bih bio ozbiljno ponosan na njega.
Da se mene pita, David Ujević zvani Čunjo predstavljao bi Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu kao darovit konceptualni umjetnik s izvanredno točnim uvidom socijalnih i političkih prilika i neočekivano jezgrovitim i svježim odgovorom na njih. Jer, po duši govoreći, što je uopće ta fontana na Britancu? Izuzmu li se žedni golubovi i maturanti koji će se jednom godišnje pijani bacati u njega, kome treba taj okrugli, žuboreći zdenac da se i svjetovna i crkvena vlast zauzimaju za njega? Volite li fontane, ima u Pevecu jeftinijih, na akciji, krasnih, gotovih, betonskih, sve s lavovima, dupinima, rimskim boginjama i preslatkim kovrčavim i bucmastim dječačićima s malim pišulincima.
Ako je ovo na Britancu vrhunac naših dosega, najbolje što naš slavni beli Zagreb grad može, graditeljski podvig s kojim se osvajaju izbori, pedeset godina nakon što je Holjevac herojski isušio močvaru i sagradio nekoliko desetaka tisuća stanova s druge strane Save, onda, oprostite, fontana i ne zaslužuje bolje nego da se popišate u nju. Riječ protiv toga ne možete reći, dvadesetšestogodišnji student je totalno, bez ostatka u pravu. David Ujević je kao ono dijete iz Andersenovepripovijesti koje jedino vidi da je vladar gol. Ono što je učinio bila je jedna iskrena i smiona poruka Milanu Bandiću, ali i svima drugima, on se popišao na sve, na čitav ovaj naš glupi i kukavni narod, naša uzaludna stradanja i iznevjerena očekivanja.
Zar smo se zaista za ovo borili? Zar su stvarno jednom, prije dvadesetak godina, mladići u dobi ovoga Ujevića završili pod ledinom, da bismo mi danas bili mračna i ušljiva europska zabit, neslobodnija i izrabljivanija više nego ikad u povijesti, jedna bijedna kolonija koja ovisi o milosti ruskih bankara i koja ima jedva toliko snage, pameti, htijenja i novca da napravi jednu okruglu rupu nasred trga i spoji je na vodovodnu mrežu, pa da na veselje svekolikog općinstva dan i noć tu voda čini glo, glo, glo, glo. Bandićevo bistro pojilo na Britanskom trgu prava je slika hrvatske slobode i nezavisnosti, vizije i prosperiteta, a David Ujević je napravio upravo ono što ta sloboda, nezavisnost, vizija i prosperitet i zaslužuju.
Ne čini se možda bogzna kako veliko, svatko to, istina, može, ali je ovaj mladić jedan od rijetkih koji pokazuje što misli. U zemlji koja praktično nema opozicije, gdje se političke elite, i SDP i HDZ i Most i svi drugi, dobrohotno tapšu po ramenima i blebeću o narodnom jedinstvu, složno pristajući na patriotske obmane, a prepirući se samo oko sporednih stvari kao što je otvaranje arhiva nekadašnje komunističke tajne policije, gluposti koje ustvari jedine i kontroliraju, Ujevićev luk mokraće prije neku večer bio je jedna ljekovita mjera kritičke misli. Istina, nešto prostačke, ali na ovo sramotno mjesto u kojemu živimo i ne možeš drugačije nego se popišati.
Izvor: AFP