Kad sam je kao adolescent prvi put čitao, mnogo toga nisam razumio, ali na drugo čitanje, nekoliko godina iza rata, "Kvaka 22" Josepha Hellera me razbila. Sve je bilo tu. Svakom licu u romanu o zgodama američkih zrakoplovaca u Italiji potkraj Drugog svjetskog rata mogao sam naći dvojnika u našoj stvarnosti, svakoj oholoj generalskoj budali, birokratskom idiotu, munjenom špijunu i pokvarenom šverceru pridružiti ime nekog od aktera posljednjeg rata u nas.
Čitav se krvavi apsurd Hellerove priče do posljednjeg detalja zrcalio u krvavom apsurdu koji smo upravo preživjeli, a jedan moment u knjizi bio mi je naročito drag: Snowdenova tajna. Kapetan Yossarian, glavni junak, koji je nekad bio ludo odvažan vojnik i neustrašivo usmjeravao avione ravno na njemačke mitraljeze, iznenada se preobrazio u kukavicu koja odbija više letjeti kad otkrije Snowdenovu tajnu. Kroz cijelu knjigu se spominje ta tajna i zapravo je ključna za razumijevanje djela, ali nam pisac uskraćuje objašnjenje. Istom u predzadnjem poglavlju shvatimo što se dogodilo, kad Heller nenadmašnim crnim humorom, hladno i distancirano, jezivom bezbrižnošću opiše stravičnu epizodu u kojoj je geler raskomadao utrobu, “jetru, pluća, bubrege, rebra, želudac i komadiće pirjanih rajčica koje je Snowden pojeo toga dana za ručak”.
Yossarian kleči u repu aviona nad umirućim drugom, drhtavim rukama bespomoćno petlja sa zavojima i psuje ratnog profitera Mila Minderbindera koji im je ukrao i prodao morfij, i naposljetku mu dođe čudesni trenutak prosvjetljenja: “Osjećao je kako se ježi dok je malodušno gledao groznu tajnu koju je Snowden istresao pred njega po nečistom podu. Nije bilo teško pročitati poruku njegove ponutrice. Čovjek je materija, to je bila Snowdenova tajna. Baciš li ga kroz prozor, past će. Zapališ li ga, izgorjet će. Zakopaš li ga, istrunut će kao i sve drugo smeće. Bez duha, čovjek je smeće. To je bila Snowdenova tajna. Sve je u zrelosti.”
Kompjutoraš iz Sj. Karoline
Često sam razmišljao o ovome. Snowdenova tajna jedno je od onih čitateljskih iskustava koje mi je ostalo za cijeli život. Mnogo je nesretnih, preplašenih, jedva punoljetnih Snowdena izginulo napokon i u nas, u blatnjavim slavonskim kukuruzištima i u dalmatinskom kamenjaru, zadnji put očajno uskrnulo zrak u Tenji ili kod Čepikuća, ili čak oko nekih hercegovačkih gradova i sela gdje hrvatske snage službeno, odlukom Sabora, nisu bile, u nekim ofenzivama u kojima naša država danas niječe da je sudjelovala.
A onda se, prije nekoliko mjeseci, pojavio taj drugi Snowden. Sve su novine i televizije i internetski portali govorili o tridesetogodišnjaku iz Sjeverne Karoline, kompjutorskom stručnjaku, zaposleniku Centralne obavještajne agencije, koji je također imao svoju tajnu. Edward Joseph Snowden novinarima je dao dokumente koji potvrđuju bezobzirnu praksu američke administracije, otkrio kako se prisluškuju telefoni i otvara pošta nevinih građana, i otad on bježi preko Hong Konga, Havaja i Rusije. Domovina mu je poništila putovnicu i samo vreba kako bi ga negdje zaskočila, nabila mu kukuljicu na glavu, ubacila kao vreću u transporter, u narančastom ga kombinezonu s lisičinama izvela pred nekog pravdoljubivog i patriotskog suca i osudila na mnogo godina robije.
Dopadne li im ikad ruku, a nemamo mnogo razloga optimistički se nadati da se to neće dogoditi, poptuno je jasno što Snowdena sljeduje. Američka javnost o moralnosti njegovog čina ima gotovo nepodijeljeno mišljenje. On je zločinac, vrište zazivajući lomaču komentatori na Fox Newsu, dok se liberalniji mediji izmotavaju i palamude bojažljivo važući riječi, a samo će se rijetki, poput bivšeg predsjednikaJimmyja Cartera, osmjeliti kazati da je Edward Snowden napravio dobru stvar, jer je zbilja uznemirujuće da se prisluškivanjem telefona i otvaranjem korenspondencije gazi privatnost ljudi. Zdrav je razum, kao i obično, u manjini.
Tiranija države, vojske...
Čitajući o ovome slučaju, ponovno sam se sjetio “Kvake 22”. Zgodna mi je bila podudarnost imena. Premda se onaj Hellerov strijelac u repu bombardera u zbilji zacijelo drugačije zvao, nisam se mogao oteti vjerovanju kako taj Snowden i ovaj današnji kompjutoraš iz Sjeverne Karoline, u privremenom političkom azilu u Moskvi, moraju biti nešto u rodu, da su od dva brata djeca ili tako nešto. Oni su, naposljetku, vrlo slični. Tajna književnog Snowdena i špijunske tajne koje je onaj pravi, živi Snowden dao novinama jednako ustaju protiv tiranije države, protiv civilnih i vojnih vlasti, mračnih i nenasmijanih moćnih muškaraca koji ljude doživljavaju kao smeće, koji im oduzimaju dostojanstvo, drsko im prevrću živote i drže čak razumljivim da bi ljudi trebali, u stanovitim okolnostima, biti spremni prosuti bubrege, pluća, jetra i crijeva za njihove interese.
Pa i ako Hellerov lik i kompjutorski analitičar nisu u rodu, nema veze. Svi smo mi, na kraju krajeva, nekakvi jadni Snowdeni, žrtve političkih, obavještajnih i vojnih elita, diljem svijeta svi jednako stradavamo od pohlepe, gluposti i strahova naših predsjednika, ministara i generala. Svi smo se osvjedočili kakve su oni propalice i kakvi ih niski i sramotni motivi obično vode. Gledajući ih postane vam jasno da nema zaista ništa loše i nepatriotski ako se pobunite protiv njihovih zapovijedi. Dapače, biti dezerter i izdajica često je jedini izbor časnog čovjeka.
