SUMORNI HUMANIZAM

Biser jednog literalnog izvatka iz  „Pisma iz provincije“ G. Krkleca.:

„Izgubljenu parnicu svoga djetinjstva u žrnovskom mediteranskom ambijentu Šegedin je dobio u višoj instanciji socijalističke svijesti, ali odjeci tog dugotrajnog unutrašnjeg procesa još uvijek traju u mislima i sjećanjima, u dodirima s davnom prošlošću kao tanki krugovi straha i tjeskobe, nesigurnosti i jeze,te permanentnog obračunavanja sa samim sobom. U tom ispitu savjesti razmotava se i raspleće jedno klupko mraka, u toj 'samotničkoj samo razgovorljivosti' (Goran) srebrnasto treperi prvo buđenje čovjekove svijesti, i kao u pokretnom ogledalu tu se odražavaju neobični nemiri i lelujave sjenke jednog sumornog humanizma i ozbiljne zabrinutosti za sudbinu ljudsku. I po tome je Šegedinova proza  „Na putu“ne samo putopis u običnom smislu rijeći, već i nešto više i znatnije od toga: nešto kao intimni dnevnik, kao fragmentarna ispovijest, kao iskidani ljetopis o sebi u svijetu, u dodiru i sukobu sa stvarnošću i s nepoznatim ljudima,  krajevima, pojavama i stvarima. I sam autor priznaje kako se na putovanju jasnije opaža djelovanja prilika na ljude, kako u tim uvjetima ljudi „razbijaju oklop“što su ga navukli u životnoj praksi i kao putnici često postaju neki „zasebni svijet“…..

„Humanizam je Šegedinov sumoran upravo stoga što vjerujući u ljude još uvijek „pun jeze“ prolazi pored svake pojave,što ga još uvijek i suviše zaokupljaju mrakovi što se kukolje u dušama ljudi i što neprestance na rubu svake misli „spava strah“