INOSLAV BEŠKER

rula Libija i zrela Hrvatska, danas slabija nego prije 25 godina

AUTOR: 
• • Inoslav Bešker
 OBJAVLJENO: 
• 16.01.2017. u 17:00

Yannis Behrakis / REUTERS

Vlada se ne miješa, a Predsjednica dolijeva kerozin u Bosnu dok nam pale fitilj pod prozorom

Ni sada, dok ledeni prodor s Arktika nosi snijeg nad Mediteran, ne prestaju ni dotok ni pomor imigranata. Prekjučer se pred libijskom obalom opet utopilo stotinjak ili više te nesretne čeljadi, koja svojim zadnjim novcem skupo plaća put u Evropu, a nerijetko i u smrt.

Glavno grotlo iz kojega kuljaju je Libija, gdje je sada šverc Afrikanaca unosnija privredna djelatnost od eksploatacije nafte. Lani je u Italiju, meki trbuh Evrope, ušlo više od 180.000 ilegalnih imigranata, a od toga više od 90 posto iz Libije.

Stabilizacija te zemlje, umjetno slijepljene 1912 u talijanskoj kolonijalnoj avanturi, ugrozila bi partikularne interese organiziranog kriminala, otežala bi aktivnost terorista, ograničila bi ambicije gospodara rata. Poboljšala bi klimu u Evropskoj uniji, koja se pokazala neracionalno preosjetljivom na imigraciju - ali Unija ne poduzima ništa konkretno, a kamoli dugoročno efikasno, radi uvođenja reda u Libiju.

S jedne strane je vlada kojoj predsjeda Fayez Al Serraj. Ona je preklani u prosincu, posredovanjem Ujedinjenih naroda, sporazumom u Shkeratu promovirana kao nacionalna panlibijska vlast. Nisu joj stavljeni na raspolaganje ni sigurnosni ni privredni resursi (unatoč tome što bi svaki euro utrošen u sigurnost u Libiji prištedio barem 3-5 eura sigurnosnih i socijalnih troškova u članicama Unije). S druge strane su "islamističke snage" bivšeg premijera u Tripoliju Khalife Gwella, koji je poslije Shkerata triput pokušao državni udar. S treće strane je faktički premijer u Tobruku general Khalifa Haftar, dosad čvrsto oslonjen na Egipat, a u posljednje doba i na Rusiju, koja i tu obnavlja svoju interesnu sferu, a tim hicem ubija i drugog zeca: osigurava se da dotok imigranata kroz Libiju i dalje destabilizira i razbija Evropsku uniju, "krivu" što mu ne amenuje "Anschluss" Krima i intervenciju u Ukrajini.

Ako se to Hrvatske tiče posredno (ili Zagreb hvali Bogu što se imigranti opet dave u Sredozemlju umjesto da gacaju po Panoniji), moglo bi je se ipak ticati podrška koja iz Putinove Moskve stiže političarima u susjedstvu, na primjer Miloradu Dodiku iliTomislavu Nikoliću. Oni, tako ohrabreni, ne prestaju s provokacijama koje destabiliziraju oružani mir na Balkanu. Republika Srpska zvecka referendumima i odcjepljenjem, zapravo razaranjem i onoga minimalnog dobra koji je osigurao daytonski prekid ratovanja, a Republika Srbija "kosovskim vlakom" čačka mečku ne bi li navukla Albance na sumanutu akciju (a kad nije to postigla, fabricirala je snimak miniranja pruge - replika Gleiwitza u doba društvenih mreža). Zlokoban utjecaj Moskve, još pospješen izborom lažljivog Donalda Trumpa, ne uzrokuje, ali katalizira destabilizaciju Balkana. Putinovskoj megalomaniji možda odgovara da i Balkan, poput Levanta, postane ratno žarište niskog intenziteta, jedan od regionalnih sukoba na kojima se igra "Risiko" "trećega svjetskog rata na rate", kao i u jeku "hladnog rata". Kako na to reagira Hrvatska, dok joj pale fitilj pod prozorom? Vlada se ne miješa, a Predsjednica oprezno dolijeva kerozin u Bosnu.

U općem pljesku o 25-godišnjici međunarodnog priznanja zabašuruje se podatak da je Hrvatska sada slabiji "igrač" nego 1992, kada je imala kamu pod grkljanom.

Hrvatska je nov ciklus regionalne i (epi)kontinentalne nestabilnosti i napetosti dočekala siromašnija i obrambeno slabija nakon četvrt stoljeća samostalnosti, nego što je bila kad je izlazila iz (kon)federacije.

"Mi smo od treće najbogatije bivše socijalističke zemlje na samom početku tranzicije postali druga najsiromašnija zemlja 25 godina kasnije", konstatira Maruška Vizeksunovrat dohodovne snage Hrvatske. Šanse za povratak na prijašnje pozicije (da se o hvatanju priključka na srednju Evropu ni ne govori) kobno su kompromitirane visokom javnom zaduženošću, za čiju je praktičnu nepovratnost kriva Milanovićevavlada. Hrvatska je bila kadra sama se obraniti od agresije (uz tek poznu američku obavještajnu pomoć), a sada nije kadra udovoljiti ni svojim smanjenim obavezama otkako se uljuljala u iluziju da se o njoj brine NATO.

Odgovornost za taj mizeran saldo snose dvije ključne stranke koje su se izmjenjivale na vlasti i građani koji su im davali povjerenje po ključu ideologije, a ne znanja i poštenja. Da se podsjetimo: od 25 proteklih godina HDZ je bila na vlasti 17, a SDP 8. U tom se omjeru, grosso modo, dijeli i odgovornost za debakl.

Da ne bude zabune, odnosno podvala o "jugonostalgiji": ni saldo Jugoslavije 25 godina nakon pobjede nad fašizmom nije bio dobar, jer se 1970 već raspadala po nacionalnim šavovima, a dvije godine ranije smo manifestirali protiv države iz koje su mladi emigrirali trbuhom za kruhom dok se kasta, "crvena buržoazija", razmnožavala uhljebljivanjem (zvuči li poznato?).

Bili smo mizerna manjina, koju je pregazio nacionalni stampedo sa spasonosnim zahtjevima: zadržati devize u Hrvatskoj, hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, Hrvatska u UN, hrvatska puška na hrvatskom ramenu. Hrvatska sada sve to ima. Što je onda pošlo po krivu, zašto Hrvatska novu buru dočekuje nespremna, dijelom čak nesvjesna? Tko će sada biti Pedro, ne ako, nego kad opet zagusti?