ZAOBIĐENA LEKTIRA HRVTASKOG ŠKOLSTVA

Što bi bilo s Matom Rimcem bez obiteljske podrške? Bi li s nekim drukčijim školstvom cyber-kriminalac iz Zaprešića postao korisni član društva?

AUTOR: 
• • Jurica Pavičić
 OBJAVLJENO: 
• 28.04.2018. u 19:28

Profimedia, Panthermedia

Dva evidentno nadarena klinca - jedan inženjerski, drugi informatički - našli su se u jednom trenutku na krivoj strani hrvatskog školskog sustava, nesposobni da se nose s anadiplozama, korazijama i drugim divotama hrvatskih programa. Jedan će napraviti najbrži svjetski elektromobil, a drugi hakirati servere stranih banaka

Genijalni kriminalni umovi - barem za većinu nas - nešto su što obitava u holivudskim filmovima. Holivudska fikcija bila je i još je puna zlih znanstvenih genija koji iz korita podmornice ili tajnog podzemnog stožera rukovode napadom koji će prouzročiti opću kataklizmu. Holivudska fikcija također je puna fikcionalnih muških i ženskih Lisbeth Salander, hakerskih mastermajnda koji s dalekog računarskog sučelja mogu zamrznuti server banke ili kreirati bug u atomskoj centrali.

VEZANE VIJESTI

• NOVI DETALJI O ZAPREŠIĆKOM HAKERU KOJI JE U SVOJOJ SOBI ZGRTAO MILIJUNE, A KUPOVAO JE I ZLATNE POLUGE Doznali smo kako se mladić odlučio braniti

To se događa negdje drugdje - rekli biste. Bilo gdje drugdje, samo ne kod nas. Osim što - nije tako. Jer, ovog tjedna hrvatska je javnost otkrila da i u našoj blizini stanuje zli računarski mastermajnd. Rečeni zlikovac - kako smo doznali - krije se iza inicijala Kristijan R., ima 19 godina i živi na tako neglamuroznoj adresi, kao što je Zaprešić. Skriven iza krabulje anonimnog mlađeg punoljetnika u trenirci i hudici, rečeni je Kristijan iz Zaprešića zajedno s još četvoricom vršnjaka vodio “firmu” za hakerske napade koja se sasvim primjereno zvala Webstresser. Spomenuti momčić iz Zaprešića multinacionalnu je operaciju protiv računarske sigurnosti vodio s kolegom s još jedne neglamurozne balkanske adrese - iz gradića Prokuplje u južnoj Srbiji.

Sa svojim jugovićkim cyber-pajdašima garažni je kriminalac nekoliko godina ucjenjivao i iznuđivao žrtve hakiranja, da bi - a po procjenama koje su izišle u medijima - u tom razdoblju zaradio milijun i pol dolara. Posljednjih nekoliko dana puno ste i čuli i pročitali o maloljetnom, zlom hakerskom geniju iz zaprešićke garaže. Gotovo sve što ste o tome čitali i čuli spada striktno u crnu kroniku. No, postoji jedan dio te priče koji spada u rubrike politike i kulture.

Spomenuti hakerski mastermajnd bio je naime - loš učenik. Toliko loš da nije uspio upisati ni jednu gimnaziju, pa ni onu informatičku. Doktor Strangelove iz Zaprešića bio je toliko informatički dobar da ucjenjuje banke, da bajpasira i paralizira velike informatičke sustave. On - međutim - nije bio dovoljno dobar da hrvatski školski program završi s vrlo dobar, niti da upiše - pazite sad - informatičku školu!

Spomenuti hakerski mastermajnd nije se uspio domoći gimnazije, kao što se do gimnazije nije dovukao ni još jedan poznati Zaprešićanin, trenutačno možda najpoznatiji stanovnik tog gradića u svijetu. Njegovo ime je Mate Rimac, izumio je najprestižniji električni sportski automobil na svijetu, a prije nego što je postao automobilistički inženjerski genij, bio je učenik - srednje tehničke škole, te - pogađate - osrednji učenik. Mnogo je toga ovih posljednjih godina rečeno o našem školstvu, programima i njegovoj reformi. Ali, čini mi se da ništa ne pokazuje tako jasno nonsense hrvatskog školstva nego dva spomenuta zaprešićka slučaja.

Dva evidentno nadarena klinca - jedan inženjerski, jedan drugi informatički - našli su se u jednom trenutku na krivoj strani hrvatskog školskog sustava, nesposobni da se nose s anadiplozama, korazijama, Bowmanovim kapicama i drugim divotama hrvatskih programa. Jedan od njih imao je suport etablirane obitelji i imućnih roditelja, pa je sa svojim talentom završio na bijeloj, legalnoj strani ekonomije i društva.

O tome kakvo je klasno i društveno zaleđe imao drugi, u trenutku dok pišem ovaj tekst, ne znam ništa. No - kako god bilo - zaprešićki je informatički whiz suočen s akademskim polu-uspjehom, poput Dartha Vadera prešao na tamnu stranu, što će ga odvesti prvo do milijuna i pol dolara na računu - a potom i u Remetinec. U normalnim društvima, svi oni kojima je posao briga o školskom sustavu na ova bi dva zaprešićka slučaja pritisnuli neku doktornoovsku, džejmsbondovsku tipku za alarm. Svatko kome je stalo da se ova zemlja izbavi iz blata apartmansko-kafetijerske predmoderne sučelio bi se s ova dva case-studyja i postavio sebi pitanje što iz njih može naučiti.

Što bi bilo s Matom Rimcem da nije imao klasno polazište i obiteljski suport? I - što bi bilo od cyber-kriminalca iz zaprešićkog susjedstva da je sustav na vrijeme uočio njegove kognitivne sposobnosti, specifične vještine, očitu motiviranost i nezajažljivu ambiciju? Bi li s nekim drukčijim školstvom i nekom drukčijom evaluacijom talenata genijalni krimos iz Zaprešića mogao postati - pa eto, korisni član društva, koristan barem poput Mate Rimca? I - gdje je točno pogreška zbog koje se to nije dogodilo? U sustavu ocjena? Upisa? U kurikulumu?

U iole razboritoj zemlji, zemlji koja želi ižmikati što može više onog skromnog ljudskog potencijala koji ima, ta bi pitanja dominirala raspravom o reformi školstva. U toj raspravi, glavne bi teme bile evaluacija specifičnih talenata, izvlačenje maksimuma iz učenike te pretakanje tog maksimuma u poštenu vertikalnu prohodnost. Nažalost, mi nismo ta zemlja. Jer - hrvatska škola niti jest služila, niti danas služi tome da izvuče maksimum iz maloljetnih zaprešićkih anonimaca. Posao hrvatske škole bio je i ostao nešto drugo: ideološko podčinjavanje.

I zato u hrvatskim raspravama o školskoj reformi nikad nitko neće spomenuti ime Mate Rimca, niti će ikad ikome pasti na pamet da je i slučaj cyber-zločinca Kristijana R. također školska tema. Umjesto toga, rasprave o hrvatskim školskim programima svodit će se na rasprave o Maruliću i Juniju Palmotiću, na broj sati nastave o Domovinskom ratu te na “pornografiju” u tekstovima Zorana Ferića i Kristijana Novaka.

Rezultat toga je škola kakvu imamo. Škola u kojoj se dječak koji je kadar hakirati multinacionalnu korporaciju ne može domoći gimnazije. Škola u kojoj đaci obrtnih škola moraju naučiti četiri dijela bubrežne stanice, ali zato ne znaju čemu bubreg služi. Škola u kojoj se budući limari i slastičari hrvu s kvrgavom renesansnom čakavicom Marka Marulića, ali negdje do kraja osnovne škole zato trajno zamrze čitanje. Škola koja vas uči da je lektira dril, vojna vježba iz svladavanja ideološkog nacionalnog kanona, ali su zato u toj lektiri i u toj školi ideološki nepoželjna dva najbriljantnija pisca suvremena hrvatske proze: Zoran Ferić i Kristijan Novak.

To je - ukratko - škola koja svakim svojim satom, svakim novim činom ideološkom podčinjavanja stvara novu, gorču štetu. Jer nas uči da između bitnog i nebitnog nema razlike. Jer nas uči da škola i zbilja nisu pupčano povezane. Uči da se prava povijest uči doma uz kuhinjski stol, a školska povijest nije ništa doli okoštala službena verzija. To je škola koja vas uči da je čitanje dosadna djelatnost koja služi samo udovoljavanju ideološke norme. Uči da niste dobri onoliko koliko ste dobri u onom u čemu ste najbolji, nego onoliko koliko ste dobri u čemu ste najgori. Jer je to škola - kako je jednom lijepo sročio zadarski pedagog Nikica Simić - koja ribe uči veranju, a majmune plivanju.

Takva škola - dakako - ima i posljedice. A kako izgledaju te posljedice, doznali smo ovih dana zahvaljujući jednom znanstvenom projektu koji je proveo multidisciplinirani tim zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja, tim kojeg je predvodio - začepite sad uši - upravo “novi Šuvar” i zli Doktor Mabuse rashrvaćivanja škole - dakle, Boris Jokić. Jokić i njegov tim od sedam znanstvenika proveli su istraživanja u okviru projekta “Obrazovne aspiracije učenika u prijelaznim razdobljima hrvatskog osnovnoškolskog obrazovanja”. Znanstvenici IDIZ-a intervjuirali su 2000 učenika te njihove nastavnike i roditelje, istražujući njihove obrazovne težnje, procjene vlastitih sposobnosti i obrazovne sklonosti. Rezultati istraživanja pokazali su da je učenicima 8. razreda hrvatski daleko najdosadniji predmet (2,6 na skali do pet).

Pokazalo se da učenici osnovne škole potpuno izgube volju i želju za čitanje negdje između 5. i 8. razreda. Pokazalo se - također - da učenici upravo u tom razdoblju - od 5. do 8. razreda - izgube interes za povijest koja im dok ne dođu do nazorovsko-lučićevskih tema 20. stoljeća, od najzanimljivijeg postane najmrži predmet. Svejedno, to je predmet koji - pokazalo je istraživanje IDIZ-a - učenici najviše uče. Čak je 42% posto petaša tako kazalo da je povijest predmet koji uče najviše, a samo 14% navelo da najviše uče sljedeći predmet na listi: matematiku.

Svakom tko imalo razumije školu i djecu, ovi su rezultati daleko od iznenađujućih. Oni jasno pokazuju da pretvaranje kurikuluma u ekstenziju nacionalnog kanona i ideologije nije samo štetno za djecu i za društvo, nego i za tu ideologiju samu. Kao što je školski vjeronauk najučinkovitije sredstvo da se katolicizam pretvori u “novi marksizam” te da se ubije svaka stvarna vjera - upravo je tako i tupljenje po hrvatskoj povijesti i književnoj klasici zapravo čin aktivnog izjedanja nacionalnog identiteta. Djeca koju mučiteBarakovićem i Zoranićem završe tako da ne čitaju, ili - ako su bistriji - čitaju samo na engleskom.

Djeca koju tupite s horvatskom poviestnicom, završit će tako da će bolje znati povijest Međuzemlja i Jedija, nego Kvarnera i Slavonije. To je šteta koju u ovom trenutku, dok ovo čitate, ovoj naciji pričinjava hrvatska škola. A za tu štetu - kako obično biva - nisu krivi (samo) političari. Nju je još i kudikamo više počinila tzv. struka - “struka” u obličju akademskih hijerarhija, katedri i akademija. Zakočena fah-idiotizmom, nesposobna pojmiti što su današnji svijet i današnja djeca, paralizirana loše poimanom konzervativnom ideologijom i sterilnim nacionalizmom, ona stvara točno onaj efekt koji uvijek stvore okoštale ideologije. Dakle - truje polako i sigurno ono što navodno brani.

KINESKA OLUJA NAD TAJVAOM

30.4.2018. 

PONEDJELJAK

JUTARNJLIST

• PRETRAŽI
• SVE RUBRIKE

• FACEBOOK

XI JINPINGOVA KAZNA ZA NEPOSLUŠNI OTOK: KAKO JE TRUMPOVA VOJNA POTPORA TAIPEIU RAZBJESNILA PEKING Počinje li invazija pripremana 70 godina?

AUTOR: 
• • Zorana Baković
 OBJAVLJENO: 
• 30.04.2018. u 12:15

REUTERS

U ljeto 1949. godine sve luke na jugoistočnoj obali Kine bile su zagušene brodovima nakrcanim Chaing Kai-shekovimdužnosnicima, kuomintanškim vojnicima te carskim blagom, koje su ovi odnosili na Tajvan

ABORTIRANO DRUŠTVO

RUKOM PISANE BILJEŠKE

PISMO IZ ZATVORA BIVŠEG ŠEFA UDBE Josip Perković: 'Šeks je bio značajan izvor Udbe, vrlo svestran i sa širokim mogućnostima. Osijek nije imao boljeg!'

AUTOR: 
• • Željko Petrušić
 OBJAVLJENO: 
• 29.04.2018. u 15:04

Nedjeljni Jutarnji je 26. studenoga prošle godine ekskluzivno objavio do tada nepoznati dosje Službe državne sigurnosti bivše države, iz kojeg jasno proizlazi da je ta služba sredinom 70-tih godina prošlog stoljeća vodila Vladimira Šeksa kao svoju operativnu vezu, kojoj su dali konspirativno ime “Kolega”. Osim tog dosjea, koji sadržava službene zabilješke, ali i transkripte razgovora Vladimira Šeksa s operativcima SDS-a o pokojnomZlatku Bagariću, članovima njegove obitelji i drugim s njim povezanim osobama, u medijima je objavljen niz daljnjih informacija SDS-a iz kasnijih godina, u kojima je vidljivo da je Kolega, odnosno Vladimir Šeks, davao određene informacije SDS-u i o nizu drugih osoba, uglavnom “hrvatskim proljećarima”. Sam Šeks cijelo vrijeme je tvrdio da je SDS-u, pod čijom je obradom bio gotovo dva desetljeća, zapravo govorio samo ono što su ionako već znali, te da nikoga nije “cinkao”.

VEZANE VIJESTI

• VLADIMIR ŠEKS: MOJA VELIKA ISTRAGA 'Sa svojim timom pročešljao sam ukupno 356.581 stranica. Zaključio sam da sam bio META, a ne suradnik Udbe!'

• JE LI MOGUĆ PREOKRET U SLUČAJU PERKOVIĆA I MUSTAČA? Španjolci uhapsili bivšeg udbaša na temelju Nobilove prijave za lažno svjedočenje

Nedjeljni Jutarnji dao je mogućnost Vladimiru Šeksu da, bez ikakvih intervencija i komentara, iznese svoju stranu priče, koja je i objavljena 8. travnja ove godine.

Šeks je u tom tekstu naglasio da je sa svojim istraživačkim timom pročešljao opsežnu dokumentaciju, više stotina tisuća stranica građe SDS-a, nakon čega je došao do zaključka kako je nedvojbeno bio “meta, a ne suradnik Udbe”. Šeks je pritom iznio i nekoliko, kako je naveo, dokaza koji potvrđuju njegov zaključak da nije bio suradnik SDS-a. Jedan od tih dokaza bila je tzv. Rekonstrukcija SDS-a SRH od 1980. do 1990. koju su izradili nekadašnji šefovi te službe Josip Perković i Jan Gabriš. Daljnja dva dokaza na koja se Šeks pozvao bili su izjava i dopis koje je Šeksu najprije 2006., a potom i 2013. godine, napisao Josip Perković, nekadašnji šef SDS-a, a kasnije i šef tajnih službi u samostalnoj Hrvatskoj. Perković je u međuvremenu, kao što je poznato, sa Zdravkom Mustačem, nakon ulaska Hrvatske u EU, izručen Njemačkoj po europskom uhidbenom nalogu. I Perković i Mustač nepravomoćno su osuđeni na kazne doživotnog zatvora jer su kao šefovi jugoslavenske tajne službe, prema presudi, sudjelovali u likvidaciji hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovićau ljeto 1983. godine nedaleko Münchena.

 

Iako odluku Saveznog njemačkog suda o žalbi na osuđujuću presudu čeka u tamošnjem zatvoru te nema pristup hrvatskom tisku, osim nekim vjerskim glasilima, do Perkovića očito dopiru informacije o tome što je o Vladimiru Šeksu objavljeno u medijima, pa i ono što je objavio sam Šeks, odnosno da se pozivao na njegove spomenute izjave.

Josip Perković inače je poznat po potpunoj zatvorenosti kada su u pitanju suradnici bivše službe, a na taj se način, iako su mnogi očekivali suprotno, ponašao i tijekom suđenja. No, sada je odlučio reagirati.

Preko svog odvjetnika Ante Nobila dostavio nam je, uz dopuštenje za objavu, rukom pisane bilješke koje je sačinjavao tijekom suđenja radi pripreme za ispitivanje svjedoka Vladimira Šeksa. Kako nam je naznačio odvjetnik Nobilo, Perković mu je davao pisana saznanja o svim svjedocima koji su se pojavljivali u sudnici, pa tako i o Šeksu, kako bi se pripremio za unakrsno ispitivanje. Naravno, koristili su Perkovićeva saznanja samo prema potrebi.

Osim tih zabilješki, Perković je u njemačkom zatvoru sastavio i svojevrstan osvrt na članak autora Vladimira Šeksa u Nedjeljnom Jutarnjem, u kojemu se Šeks poziva na njegove izjave. Upravo zbog toga Perkovićev “odgovor” donosimo u cijelosti, s dijelovima u kojima Perković iznosi svoje viđenje o optužbama iz Münchena.

“Upoznat sam s činjenicom da ste se poslužili ‘mojim uradcima’ kao ‘krunskim dokazima’ da niste bili suradnik (informant) SDS-a, centar Osijek. Nevjerojatno. Bili ste najbrutalniji u javnim istupima - od Sabora pa nadalje, u nastojanju da budem izručen i osuđen - to vam je uspjelo. Sada se koristite mojim imenom da biste se oprali, da biste ispisali ljepši životopis. Minimum građanske pristojnosti bi Vam nalagao da izostavite moje ime u ovom kontekstu.

Krajem 2005. g. njemačka policija je zatražila moje izručenje koje nije izvršeno zbog ustavne prepreke. Našao sam se u delikatnoj situaciji i u pokušajima da ukažem kako je pozadina svih optužbi isključivo sadržaj objavljen u beogradskoj Dugi od 15. 8. 1992. g. Naš zajednički poznanik izvijestio me je da me pozivate na razgovor u Sabor… Bili ste predsjednik Sabora i naravno da sam prihvatio. Nikakve riječi nije bilo o ‘mom slučaju’, već o ‘Vašem slučaju’. Tražili ste moju pismenu izjavu da niste bili suradnik. Pokušao sam Vas uvjeriti da ne otvarate to pitanje u budućoj knjizi, jer su priče o uništenoj dokumentaciji netočne i postoji potpuna mogućnost rekonstrukcije kontakata s Vama. Niste prihvatili i tražili ste, pa i diktirali, neke sadržaje, vama poželjne. Na Vaš zahtjev i poziv posjetio sam Vas u nekoliko navrata. Ovaj prvi registrirao je i Vaš prijatelj Vukušić kao oblik prosvjeda zbog pokušaja da me se ‘spasi’ od izručenja. No, nije bilo mnogo riječi o ‘mom slučaju’. Nisam tražio Vašu pomoć, niti samilost bilo koga, ali sam kao državljanin RH računao na ustavnu obvezu državnih tijela da provjere lažne optužbe. Vrlo je jednostavno bilo moguće utvrditi da je u pozadini svega tekst iz Duge, nastao 1992., kao oblik ratne propagande, a u nastavku i izmišljena priča o Izvršnom komitetu CK koji je donio odluku da se likvidira Đureković, u navedeno vrijeme koje - nije postojalo. Ukinuto je četiri godine ranije.

Isto je s izmišljenom pričom o ‘posebnoj tajnoj službi’ unutar CK i glavnom akteru tih konstatacija Sindičiću kao članu u toj tajnoj službi, kojem je CK direktno uplaćivao mirovinsko. Provjera se mogla izvršiti u mirovinskom i telefonom, načinom kako Vi provjeravate gdje je nestao EUN za mene. Dobili biste podatak da ne samo da CK nije uplaćivao mirovinsko za tu osobu, već ga nema u evidencijama. Dovoljno za oprez, ako se radi po zakonu. Jedino je DORH obavio svoj dio. Velikim naporima moje obrane osporeni su svi navodi optužnice, ali u mojoj sadašnjoj presudi temelj je Duga.

Vi nemate vremena baviti se ‘mojim slučajem’, da dobro ste pročitali - Duga od 15. 8. 1992. g. temelj je moje presude, a ostalo je sudski ‘šlag’ nužan da ‘zadihta’ konstrukcije iz optužnice.

Možete li zamisliti sebe u poziciji da Vam se sudi zbog sadržaja tekstova objavljenih u beogradskom tisku? Ili nekoga drugog iz ‘političke elite’? Sigurno ne, a bilo je obilje tekstova. Poznato je da nisam sklon ‘ratu s dosjeima’ ranije službe pa sam napravio što sam napravio, a to mi se nije smjelo dogoditi - mislim na ‘potvrde’ koje ste objavili. Idemo redom, jer Vi tako želite.

Da, bili ste suradnik/informant SDS-a i na vezi u centru Osijek. Točno su opisani počeci vašeg kontakta koji se dogodio 13. 6. 1974. nakon epizode u Belišću, u kući obitelji Bagarić. Malo to dorađujete - nailaskom mojih kolega sakrili ste se unutar stana. Bili ste silno uplašeni i sutradan ste samoinicijativno došli u Centar SDS u Zagrebačku 2. Zbog silnog Vam je straha i uzbuđenosti pozlilo - morali ste u toalet, koji je tik uz kancelariju u kojoj je s Vama razgovor obavljen. Uvjereni ste bili da su moji kolege u kuću Bagarić došle zbog Vas i Vaših aktivnosti tamo. Da, krenulo je kao Kolega, a nastavilo se kao Dejan...

Navodite da ste bili u obradi i pod nadzorom telefona i slično. Za poznate osobe to je uobičajeni način maskiranja. Razne uratke službe dobivalo je mnogo osoba - od lokalne političke sredine do vrha države, državna i partijska struktura, ali i unutar same službe. Poznato ime, sudionik svih kontakata, a da nije u obradi i pod nadzorom, bilo bi sumnjivo.

Obrada nam je osiguravala mir i konspirativnost, a nadzor telefona - lakše ‘skidanje’ sadržaja i autentičnije nego da se služba osloni samo na Vašu interpretaciju.

Slijedom rečenog, Vi i vaš ‘tim’ navodite kao dokaz i ‘Rekonstrukciju’ (dokaz br. 2). Rekonstrukcija je samo interpretacija godišnjih programa i izvješća službe bez komentara i ocjena, statistički i drugi prikazi. Osvrt na pojedinosti su u drugom dokumentu. Veliki napor Vas i vašeg tima usmjerili ste na demanti svega i svačega. Površna analiza Vas demantira. Priznali ste kodno ime ‘Kolega’ i vjerojatno raspolažete svim informacijama nastalim kao izvješće ‘Kolege’. Iz navedenog je vidljivo da ste bili važan informant službe. Koliko je informanata osim ‘Kolege’ moglo kontaktirati s brojnim, a sigurnosno zanimljivim osobama u Osijeku, Đakovu, Vinkovcima, Našicama, Orahovici, Zagrebu, Beogradu..., znate samo Vi. Dovoljno da se stavi točka na ‘Vaš slučaj’. Naravno, u nastavku je to Dejan....

Što se tiče kodne oznake Sova - sve sam Vam objasnio još davne 2005. g.

U lipnju 1990. g. predsjednik RH dr. Tuđman naredio je ministru Boljkovcu i meni da se određeni broj osoba stavi pod nadzor službe, što je podrazumijevalo i nadzor telefonskih razgovora. Bile su to uglavnom osobe za koje se imalo dokaze ili sumnjalo da imaju veze s KOS-om. Naređen je nadzor nad Vama, koji je obuhvatio i nadzor telefonskih razgovora. Razlog je bila sumnja da ste usporedno sa SDS-om bili suradnik KOS-a još iz vremena majora Laze Boričića (kojeg sam poznavao) te da urotnički djelujete u odnosu na novu vlast i vrh države, i dr. Tuđmana kao predsjednika. Određene su kodne oznake - Vama ‘Sova’, a drugim KOS-ovcima također po ptičurinama - ‘Orao’, ‘Crna ptica’ i dr. Naravno, identiteti su mi poznati od svih nadziranih. Objavili ste neke transkripte iz kojih se može zaključiti da ste bili pod nadzorom duže vrijeme. Svaka tvrdnja o možebitnom nelegalnom postupanju prema vama je izlišna. Tako dugo vremena držati Vas pod nadzorom, raditi transkripte - može se samo uz odobrenje i zapovijed. Obilje podataka je nastalo tijekom tog nadzora, no za razumijevanje je dovoljno koliko sam naveo.

U slučaju potrebe mogu Vam pružiti obilje podataka i detalja iz vremena od 1974. pa dalje, ali i u samostalnoj RH.

Zbog uzaludnog napora Vašeg tima i Vas. Općepoznato je da je Prates bio suradnik, ali je usporedno vođen i u obradi. U istom centru kao i Vi. Razlozi su isti - prikriti da je suradnik/informant.”

Među svojim bilješkama i napomenama, Perković navodi i tko je bio posrednik, zajednički poznanik, preko kojega mu je Šeks poručio da dođe u Sabor. Radi se, kako tvrdi Perković, o aktualnom predsjedniku Ustavnog suda RH Miroslavu Šeparoviću.

“Posrednik je bio Miroslav Šeparović, koji me izvijestio kako Sova želi da ga posjetim u zgradi Sabora. Bio je tada predsjednik Sabora, odazvao sam se. Prvom razgovoru (kratko) bio je nazočan i MŠ. Isključivo smo razgovarali o “Sova-slučaju”. Moj problem tada nismo niti spomenuli. Tih dana u tisku su objavljeni različiti tekstovi na štetu Sove, i on je želio savjet kako to prevladati i predložio je da se sve ospori mojom izjavom, te zatražio da se ponovno radi toga vidimo za dan - dva.”

Perković je u bilješkama opisao kako je i zašto sastavio izjavu za Šeksa.

“Izvjesno vrijeme kasnije pozvao me i rekao da mu neki novinar ili novinari pišu ‘političku biografiju’ i da me moli za pomoć. Trebao bih napisati izjavu da on nije radio za UDB-u. Trudio se pokazati mi dokumente iz dosjea o nadzoru i slično. Čak i neke moje informacije i slično.

Prihvaćao sam taj razgovor - on je davao sugestije za tekst, a ja sam preuzeo obvezu da to napišem, pa da se dogovorimo. Taj tekst sam napisao i predao mu - nepotpisan.

Tada sam rekao S. da komuniciram sa Šeksom - bio je u pravu. Rekao je - prevarit će te, on je pokvarenjak. No, i tada sam pod dojmom predstojećih događaja krivo razmišljao da će biti pasivan ili možda i pomoći. KRIVO.

Tražio je da potpišem tekst koji je zapravo on diktirao, ali sam odbio. No, napisao sam jednu neutralnu izjavu kojom nije bio zadovoljan. To je potpisano...

...Sve ovo samo iz jednog razloga - bio sam motiviran okolnostima očekujući i izvjesnu podršku. Nažalost, ovo se odnosi i na Šepija...”.

Perković na više mjesta ponavlja određene događaje i dopunjuje opise pa tako i vezano za spomenuti susret sa Šeksom u Saboru:

“Šepi me molio da odemo zajedno na kavu kod Šekija. Prihvatio sam. To je vrijeme kada, i sam u teškoj situaciji, prosuđujem da mi njih dvojica mogu pomoći čak i pasivnim držanjem. Bitno je da s te strane ne dobijem udarce.”

U bilješkama Perković piše i o kontaktima sa Šeksom 90-tih godina.

“Prvi grubi napad na njega, a zbog kojega mi se obratio, bio je jedan tekst 1995. godine - naravno - suradnik UDB-e i slično. Molio je da pokušam to ublažiti i tražio sugestije kako da napiše demanti. Korektno sam to obavio. Nisam bio za takve javne obračune preko dosjea. Računao sam da državni vrh - predsjednik - imaju mehanizme nekorištenja nekih osoba i njihovo neuključivanje u politički i drugi život države, ako imaju podatke na temelju kojih to mogu odlučiti. Dr. Tuđman je te podatke imao.”

Dio Perkovićevih bilješki odnosi se i na njegovo viđenje odnosa Vladimira Šeksa i SDS-a.

“Nebitno je što se uz njegovu kodnu oznaku navodi - operativna veza, suradnik u procesu, suradnik. Nije to bilo tako kruto zadano - već su djelatnici i taj dio podešavali okolnostima.

Iz dokumentacije proizlazi da je ‘Kolega’ bio značajan izvor službe i vrlo svestran i sa širokim mogućnostima. Osijek nije imao boljeg.

‘Kolega’ dostavlja informacije o ključnim osobama koje služba vodi pod obavještajnim nadzorom. Zapravo, on kontaktira sve osobe koje centar vodi po liniji ‘unutarnji neprijatelj’ na području Osijeka... On pokriva sličnu ‘nacinalističku grupu’ na području Đakova, Vinkovaca - operativna akcija Bosut - te područje Našica. To je cijelo područje Centra Osijek i osim osoba o kojima izvješćuje ‘Kolega’ - nema značajnije obrade.

CROPIX

 

Sadržajno - informacije upravo ukazuju - radi se o obavještajno-preventivnom nadzoru nad određenim osobama prema kojima bi se usmjerile represivne mjere ako bi ih političke okolnosti u SFRJ dovele u poziciju intenzivnije aktivnosti. Ništa spektakularno se nije, a niti moglo, očekivati. Sve su to izraziti intelektualci - advokati, profesori, suci i slično.

‘Kolega’ je po širini postavljanja (kako se govorilo) najznačajniji. Osobito je važna njegova mogućnost prema pojedincima u Zagrebu. Zagreb je centar nacionalizma i svako uvezivanje s terenom, nositelji tih veza i slično su značajni. Tu ulogu u velikoj mjeri obavlja ‘Kolega’ po zadaći službe/Veselica, Dafinka Večerina - mogućnosti prema Tripalu i sl. Gotovac, Đilas. Dakle, služba infiltrira svog suradnika i nadzire sve...

...Silan napor je unutar službe da ga se zaštiti - pa se usporedno vodi i u obradi. Naprosto, ‘Kolega’ je ime i svako obustavljanje obrade, ne samo u Osijeku, već i na području RH, izazvalo bi znatiželju, sumnje, a u konačnici i štetu.

Koristi se kontrola telefona iz sličnih razloga, ali i zbog točnijeg interpretiranja kontakata o kojima govori ‘Kolega’, ali ukupna eksploatacija njega kao ‘živog izvora’ i tehnike je kvalitetnija...

...Kolega se brani upravo dokumentima koji su sadržajno rađeni da ga se zaštiti...

...Odmak od toga vremena na određeni način može ostaviti utisak malog značaja ‘ukupnog posla’. Ne, to je privid. Samo treba vidjeti tko su osobe pod nadzorom o kojima ‘Kolega’ izvješćuje i sve postaje jasno...

...Iz nekoliko konstatacija vrlo jasno proizlazi - ‘Kolega’ je provjeren suradnik i informacije se smatraju točnima... on daje i prijedloge službi - prigovara što je Jelavić dobio dozvolu za rad i slično...