subota, 28. travnja 2018.

KLASA OPTIMIST

ANTE TOMIĆ

ŽIVOTNA DRAMA JEDNOG MENADŽERA Da se taj brbljavi hvalisavac krene ubiti, od svega, uvjeren sam, naposljetku ne bi bilo ništa. On isuviše voli život

    AUTOR: 
  •  OBJAVLJENO: 
  • 28.04.2018. u 22:13


Goran Mehkek / CROPIX


Do jučer je rujno vino pio i raskriljenih ruku pjevao Milu Kitića, dok su blajhane opajdare ispred njega na stolu štiklama gazile kroz pršut i francusku, a danas zamišljeno zuri u mračni ponor. Lijepa naša, HDZ, gospođa predsjednica, sveto ime Dinamo... tja, ništa mu od toga više nema smisla. O, sudbo kleta, uzdahnuli su prestravljeno. Šta ti je život? Potrese te to do srži...
Nogometni menadžer optužen za porezne prevare zaprijetio je preko novina da će se ubiti. Proglase li ga krivim za djela koja, kako tvrdi, nije učinio, Zdravko Mamić postupit će jednako kao general Slobodan Praljak kad je u Haagu popio otrov, ogorčen zbog pravomoćne osude za ratni zločin. Upravo poput Praljka, Mamić će trgnuti gutljaj iz bočice i gotovo, laku noć, djeco. Prije će pod hrvatsku zemlju koju je za života tako mnogo volio nego u ruke pokvarenog hrvatskog pravosuđa.
Ovo priznanje izazvalo je veliko zanimanje općinstva. Ljubitelji nogometa bili su zgranuti, nitko nije ni slutio da bi Zdravko Mamić digao ruku na sebe. Zar taj veseljak i hedonist koji je ruku dosad dizao samo da eurima zakiti tambure? O, sudbo kleta, uzdahnuli su prestravljeno. Šta ti je život? Do jučer je rujno vino pio i raskriljenih ruku pjevao Milu Kitića, dok su blajhane opajdare ispred njega na stolu štiklama gazile kroz pršut i francusku, a danas zamišljeno zuri u mračni ponor. Lijepa naša, HDZ, gospođa predsjednica, sveto ime Dinamo... tja, ništa mu od toga više nema smisla.
Porazno je tako nešto vidjeti. Potrese vas do srži. Hrvatski se čovjek neizbježno upita: “Ako Zdravko Mamić mašta o smrti, šta se ja, bijednik koji zarađuje sedamsto do hiljadu puta manje od njega, više imam premišljati? Deder amo taj cijankalij, oca mu njegovog! Kad nema Zdravka Mamića, bolje da nema ni mene”. Ubije li se poznati nogometni menadžer, predviđam da će domovinu obuzeti malodušnost i beznađe kakve u cijeloj našoj povijesti, od doseljenja na Jadran do dana današnjeg, nismo vidjeli. Ni kad su izdajnici posjekli kralja Zvonimira, ni kad su u jugoslavenskoj skupštini pucali u Stipicu Radića, ni kad je u Ljubljani umro Tito, ništa se neće moći mjeriti s tragičnim odlaskom Zdravka Mamića.
Milijuni će se povesti njegovim primjerom. Zbog toga ovo samoubojstvo nije privatan i osoban čin, već ima široki društveni utjecaj. Svi smo, i domovinska i iseljena Hrvatska, i HDZ i SDP, i lijevi i desni, i Torcida i Bad Blue Boysi, pioniri i omladina i radni ljudi i građani odgovorni da do toga ne dođe, da Zdravko Mamić ostane živ.
A ja vjerujem u dobro srce hrvatskog čovjeka, da bi se svatko od nas iskreno uzrujao da vidi Zdravka Mamića kako je prislonio cijev pištolja na sljepoočnicu. “Zdravko!” vrisnuo bi. “Zdravko, stani, ne možeš tako!” Nogometni menadžer bi se ovdje iznenađeno zaustavio i otvorio oči, a hrvatski čovjek bi mu uzeo oružje iz drhtave ruke i objasnio: “Ne možeš tako, jebem mu miša, nisi ga otkočio”.
Da se taj brbljavi hvalisavac krene ubiti, nešto bi, uvjeren sam, zeznuo i od svega naposljetku ne bi bilo ništa. Zdravko Mamić naprosto isuviše voli svoj život, svoj račun u banci, svoj Mercedes, svoju jahtu i djevojke da bi si naudio. No, čak i da to napravi, kao što neće, kakve to zapravo ima veze s poreznim prevarama na koje ga optužuju? Kako bi njegovo samoubojstvo promijenilo ovaj pravosudni slučaj i zašto mi o tome čitamo u novinama?
Ljudi se, kao što i vrapci na grani znaju, svakodnevno ubijaju. Čak i sada, dok ovo čitate, negdje se nekakav upropašteni poduzetnik vješa, nečija ostavljena ljubavnica u kupaonici siječe vene, neizlječivi bolesnik skače sa zgrade, osramoćeni se političar u garaži truje plinovima iz auspuha, generali se ubijaju vatrenim oružjem, a kućanice Domestosom. Od prvog zabilježenog samoubojstva, kad se grčki junak Ajant na ruševinama Troje bacio na svoj mač, milijuni su to do danas napravili i svaka je njihova smrt pojedinačno bila tragična i teška i zaslužuje naše poštovanje. Nijednoga od njih, međutim, to nije u uspomeni učinilo boljom osobom.
Ubijali su se različiti, i dobri i dragi s jedne, kao i hulje i kreteni s druge strane. Zauvijek ćemo tugovati zbog samoubojstva Ernesta Hemingwaya, Stefana Zweiga, Sylvie Plath, Marine Cvetajeve, Kurta Cobaina, Iana Curtisa, Ivane Brlić Mažuranić i Branka Ćopića, ali ćemo jednako tako žaliti da se Adolf Hitler, Hermann Goering i Joseph Goebbels tu stvar nisu sjetili mnogo ranije napraviti. Joe Ball, Herb Baumeister, David Birnie, Richard Chase, Andrew Cunanan, Karl Denke, Richard Evonitz, Carl Grossman, Israel Keyes i Leonard Lake samo su nekolicina u dugom nizu silovatelja i serijskih ubojica koji su na kraju, nažalost, prekasno, digli ruku i na sebe.
Elem, nemamo nikakvog razloga samoubojstvo držati nekakvim visokomoralnim činom za kojim posežu samo dobronamjerni, istinoljubivi i pošteni. Pa opet, kad je Slobodan Praljak u sudnici u Haagu popio otrov, desničarski su komentatori svi do jednoga taj čin zdravo za gotovo uzeli kao dokaz da je on bio nedužan. To da se on ubio je nekako, na nedokučiv način, dokazivalo da su haaški suci pogriješili. A na jednaku stvar sad računa i Zdravko Mamić kad po novinama fantazira o samoubojstvu. On će, kao, iskapiti otrov, a svi će nezahvalni Hrvati uglas gorko zakukati: “Joooj, kako smo samo mogli tako pogriješiti, da smo jednog Zdravka Mamića, jednog humanista i vizionara, u grob nevinog otjerali”.
Ipak, valja ponoviti, nisu svi samoubojice Sokrati. Čak ni ako su se osjećali pravedno i uzvišeno dok su se ubijali, kao što se nesumnjivo pravedno i uzvišeno osjećala Magda Goebbels dok je trovala sebe i svoju djecu, ili kao što se pravedno i uzvišeno osjećao Mohamed Atta kad se u rujnu 2001. širokotrupnim zrakoplovom zabijao u toranj Svjetskog trgovačkog centra, ne znači da su oni bili u pravu. Svaka čast, ali njihovo samoubojstvo samo je njihova stvar. Niti su oni meni nešto dugovali niti ja njima nešto dugujem.

Nema komentara:

Objavi komentar