SVIJET BEZUMLJA

Jutarnji list ZAGREB: 300 DANA OD POTRESA ‘Još uvijek živimo u kontejnerima bez grijanja, tuša i sanitarnog čvora. Noćas je bilo minus 7‘ ‘Jutros je toliko smrzlo da nisam mogla otvoriti vanjski toalet. Ali svaka im čast, svaki petak ga očiste‘ Piše: Marijana Sever TotObjavljeno: 17. siječanj 2021. 22:22 Prošlo je točno deset mjeseci od razornog potresa. Prvo smo čekali statičara, pa smo čekali crvenu naljepnicu, a potom i alternativni smještaj. Ništa od toga nismo dobili. Onda smo čekali da se izglasa Zakon o obnovi Zagreba. Pa opet ništa. A cijelo to vrijeme molili smo sve gradske i državne službe da nam donesu kontejnere. Njih smo dobili nakon višemjesečnih moljakanja. Ali ne one stambene, već građevinske. Bez sanitarnog čvora, bez tuša, bez namještaja. Kutijicu. Kutijicu koja bi trebala biti naš novi dom? Sad skupljamo bezbroj dokumenata koji su potrebni za obnovu i čekamo najavljeni minus sedam ispod nule, koji sutra najavljuju prognostičari. Da, život u Zagrebu je uistinu lijep i obećavajuć, priča nam pomalo ogorčeno mlada majka, 28-godišnja medicinska sestra Mateja Šušković s Medvedskog brega. image Obitelj Šušković čija kuća na Medvedskom bregu je stradala u zagrebačkom potresu, već deset mjeseci živi u kontejneru par kilometara dalje. Na fotografiji: Matea, Ivan i Mia Šušković , Boris Kovacev/Cropix image Matea i Mia Šušković Boris Kovacev/Cropix U istom tonu, pomalo cinično, svoju situaciju opisuju i drugi stanovnici iz epicentra zagrebačkog potresa - Markuševečkog Popovca i Čučerja - samo nekoliko kilometara od Markova trga, sjedišta najviših državnih institucija. Institucija koje su, strahuju stanari porušenih zagrebačkih kuća, na njih posve zaboravili. S četiri obitelji proveli smo dva dana na terenu kako bismo otkrili kako žive danas, točno 300 dana od zastrašujućeg potresa u Zagrebu. Prošla je godina za Mateju i Ivana Šuškovića, opravdano je reći, bila katastrofalna. U stan na katu Ivanove obiteljske kuće u Čučerju uselili su se prije nepune dvije godine. Za uređenje su digli veliki kredit, namještaj su radili po mjeri, htjeli su urediti svoje obiteljsko gnijezdo, zasnovati obitelj. U nekoliko sekundi sve je nestalo. Sada mjesečno plaćaju 2200 kuna kredita za ruševinu. Ogorčeni su. Unatoč svemu, dogodilo im se nešto fenomenalno. Dogodila im se Mia. Mia je beba koja je imala posljednje krštenje u sada razrušenoj čučerskoj crkvi. Potres se dogodio samo sedam dana kasnije. I to je posljednja normalna stvar koju je ove godine proživjela mlada obitelj s Medvedskog brega. Mateja je na porodiljskom dopustu i trenutačno žive od plaće njezina supruga Ivana (33) koji radi kao inženjer sigurnosti zaštite na radu. “Stalno nešto čekamo, novi zakon, hoće li se netko javiti iz Grada, hoće li što država dati, hoćemo li rušiti kuću... Umorni smo od praznih obećanja. Selili smo se nekoliko puta, prvo u stan koji nam je našla suprugova tvrtka, poslije smo sami unajmili jedan stan, ali nismo mogli to financijski izdržati. Tri mjeseca smo tražili neko rješenje. Stan, makar kontejner. Svi su nas odbijali, govorili su nam da nemamo pravo, da ima ljudi kojima je pomoć potrebnija. Prvi statičar nam je dao žutu naljepnicu, ali naša je kuća bila neuseljiva. To se moglo vidjeti prostim okom. Rekli su nam da je za to potreban detaljan pregled i da moramo čekati. Koliko čekati? Svi nosivi zidovi su nam popucali, jedan se čak i pomaknuo za tri centimetra, na svakom spoju se kroz kuću može vidjeti vani. Postoji mogućnost urušavanje cijele kuće zbog težine krova”, objašnjava Šušković. Nisu im to htjeli priznati. Stoga su sami angažirali statičara, i to jednog poznatog, platili su projektni plan, kažu, 6000 kuna. Tek kad su vidjeli potpis, priznali su da njihova kuća nije za život. “I onda smo dobili dva kontejnera, ova građevinska. I to ne od države, već uz pomoć predsjednika gradske četvrti. Oni se nalaze kod moje mame malo niže niz ulicu jer ih ovdje nemamo gdje postaviti. Nema prostora na parceli. Opet bi se nešto urušilo na njega. Spojili su nam struju i rekli nam da to sami uredimo”, prepričava rezignirano Mateja tijek događaja posljednjih nekoliko mjeseci. U kontejnerima borave kada se trese. A trenutačno su u kući našli jednu sobicu, za koju im je statičar rekao da je sigurna, i tu im je sve - i kuhinja i dnevni boravak, i spavaća i dječja soba. Pa su malo u sobici, malo u kontejneru. Kad zatrese, nose madrace u kontejner, kad se smiri, vrate se u ruševnu kuću... “Ma to vam je takav stres i očaj, ja ne vidim kako ćemo dalje. Evo, kod nas ovdje u kvartu nakon potresa je umrlo 12 ili 13 ljudi. Ljudi su se predali. Nemojte me krivo shvatiti, gledam Petrinju i vidim Zagreb prije 10 mjeseci. Ja sam na porodiljskom dopustu, muž radi. Plaćamo kredit. Mi smo skupili pomoć za Petrinju, poslali smo jedan veliki paket za mamu i bebu. Odvojili smo koliko smo mogli. Boli me to što smo zaboravljeni, deset mjeseci je prošlo, ništa se nije pokrenulo. Ništa. Nadam se da Baniju neće zadesiti ista sudbina... Molim za njih. Svejedno sada, kao i svi drugi, skupljaju dokumentaciju za pokretanje procesa obnove, ali nisu previše optimistični. “Gdje će naša Mia provesti svoj drugi ili treći rođendan...? Tko zna što nas sve čeka?” rezignirana je Mateja jer na njezina pitanja nitko nema odgovor. Mia za svoj prvi rođendan nije imala veliku obiteljsku feštu, kakvu je mladi par priželjkivao. Nije bilo prijatelja, širokog kruga obitelji, velike torte u novoj kući. “Koliko god nam je ova prošla 2020. bila užasna jer - ostali smo bez svega, ujedno je i najbolja godina u mom životu. Držala sam svoju Miju u rukama i mislila se, ti si moje čudo. Zbog nje je ovaj svijet za mene bolje mjesto”, priča nam s puno nade u bolja vremena Mateja Šušković te nas provodi po svojoj razrušenoj kući. Već izvana vidljivo je da je to napuštena građevina u kojoj život nije moguć, a opasnost vreba sa svih strana. Svako novo podrhtavanje može značiti novi odron, urušavanje... Čučerje danas, deset mjeseci nakon potresa, i dalje je jedno od najpogođenijih zagrebačkih naselja. U toj zagrebačkoj četvrti je tristotinjak jako oštećenih kuća, pedesetak obitelji još uvijek živi u kontejnerima. Prekrasan, zeleni krajolik naseljavaju skromni ljudi. Nisu živjeli raskošno niti prije potresa. A sada oskudijevaju u svemu, hrani, higijenskim potrepštinama, a ponajviše novcu. Iza njih je razdoblje kojeg se ne žele sjećati. U tom razdoblju zbrojila se šteta koja prema nekim procjena iznosi 42 milijarde kuna, premijer Andrej Planković i njegova Vlada osnovala je Fond za obnovu na čijem je čelu Damir Vanđelić, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić svih ovih mjeseci uvjerava kako su svi koji se našli u teškoj situaciji na sigurnom i zbrinuti, dok ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Darko Horvat priča kako građanima ipak ne treba čak 90 dokumenata kako bi pokrenuli obnovu, vež znatno manje. U to vrijeme njegov resor koji prima te zahtjeve radi od 9 do 14 sati. Samo par minuta vožnje dalje, po zavojitim čučerskim brezima, stižemo do obitelji Zgombić. I oni su u potresu ostali bez kuće. Teško im je. Tri generacije šesteročlane obitelji i dalje žive u kontejnerima. Također građevinskim, bez sanitarnog čvora, bez tuša, bez namještaja. U Prigorskoj ulici dočekuju nas radovi. Ne, ne gradi se nova kuća. Ne, nitko nije došao u posjet već mjesecima. Nema vijesti o obnovi njihove porušene kuće, ni od Grada, ni od države. Ne, ama baš ništa se nije dogodilo ni nakon dugoiščekivanog Zakona o obnovi Zagreba koji je donesen 11. rujna. Puna četiri mjeseca prošlo je otad. Nitko nije odnio ni jedan crijep s krova ili odvezao odronule komade zidova koji svakim novim potresom i dalje padaju. Radove na vlastitoj kući organizirala je Kruna Zgombić, snažna žena koja je nakon smrti supruga postala mater familias. Sa sinom Francom baca cigle s prozora. Ne čuju nas. Oblak prašine diže se sa svakim novim praskom. Čekamo da završe s radovima. Vani je minus četiri, ali gospođa Kruna uskoro stiže s potfrknutim rukavima. Bez jakne. Mačak Puffy joj se mota oko nogu. On je, kaže, prvi glasnik novog potresa