DRAGA MIRA,ONI KOJI SU VJEČNO UZ TEBE NE UMIRU NIKADA

KULTURA Život i sudbina Mire Furlan: Provincijalna balkanoidna mržnja nije joj mogla oprostit Još jedna strašna paralela zasjekla je brazdu preko oceana. Dogodilo se to kao u nekoj užasno preciznoj montaži. Istovremeno, dok na prostoru bivše Jugoslavije brojne hrabre žene ranjenih duša dižu svoje glasove i istjeruju kukavičku fukaru na čistac, u Americi je galopirajuća bolest odnijela Miru Furlan. Ponosnu, fragilnu i odvažnu ženu koju je početkom devedesetih 20. stoljeća ovdje cipelario i pljuvao tko god je stigao. Od anonimne bagre po ulicama i prvih komšija u zgradi, do novoprobuđenih fašista, povampirenih akademika i ravnodušnih kolega iz kazališnog i filmskog esnafa. Tamo u egzilu, na tlu obećane zemlje iz hollywoodskih snova i trampoidnih java, zauvijek se smirila Mira. U naše ime krvavo udarnički plativši cijenu izabrane slobode i ljubavi. Cijenu autsajderstva. Otplaćenu još onomad, kad se mržnja dukatima plaćala, ovih je dana ugasnula posljednja rock ikona našeg neba. Ikona koju je život, čak i u danima najveće slave, ikonoklastički kosio. I da se poslužim naslovom filma redatelja Gorana Gajića, Mirinog supruga, druga i besmrtne ljubavi, sada je zaista propao rock ‘n’ roll. Provincijalna balkanoidna mržnja Meteorsko umijeće Mire Furlan bilo je među onim rijetkim armiranobetonskim građevnim materijalima dostojnim i otpornim povezati jugoslavenski prostor. Jedna od najrasnijih i najmodernijih vestalki Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, iz matične kuće je već kao mlada glumica briznula vrhunaravnim ostvarenjima, prije svega lumpenproleterskom Petrunjelom, u onoj Kunčevićevoj ingenioznoj režiji Držićevog „Dunda“. Carski talent i prkosnu, buntovnu, suautorsku anatomiju stvarateljice iluzije i nemireće svjedokinje gadne stvarnosti, Mira Furlan je pronosila scenama i pred kamerama doslovce do samouništenja. Takva je bila, tankoćutna, zabrinuta a žilava, empatijski preugođena na patnje drugih, kao čuvarica posljednjih kamenčića smisla u kozmosu. Svjetski domet Mirinih estetskih i etičkih oružja, strastveno je eksplodirao još u prvim taktovima njene mladosti. Provincijalna balkanoidna mržnja to joj nikada nije mogla oprostiti. TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA Sponsored content Gležnjače ili tenisice – na vama je odabir jer počeli su Walkmaxx zimski popusti do -30% - Provjerite! Sponsored content [Već od 199,95 kn] Ugrabite željenu boju Dormeo Warm Hug seta i uštedite -50% - Naručite online! Midas - Nativno Internet oglašavanje Sredstva otvorene mržnje Kad bolje promislim, gotovo da je u raskošnoj karijeri igrala sve same gubitnice. Skrajnute, izdane, ponižene, anarhoidne, željne i preželjne ljubavi i pažnje. Ima nešto u tom Mirinom „castu“, neke pravde u tome kako joj je grah pao. Jer, svojim je artificijelnim licima, otkupila na hiljade sličnih stvarnosnih sudbina. U ime ljubavi, kako svoje privatne (Goran Gajić rođen je u Zagrebu, kao beogradski student karijeru je počeo graditi na srpskoj sceni) tako i one koju je zazivala u društvenim porama, Mira Furlan početkom devedesetih kreće u nemoguću misiju. U zlehudo doba kada se krvna zrnca broje kao moneta na balkanskim wall streetovima, kada se na oltare nacionalističkih čopora žrtvuju uzdignuta čela pojedinaca i pojedinačne utopije ljubavi…, u takvom sumraku svrstavanja, Mira i Goran biraju ljubav i nadu da je drukčiji put moguć. Zato bivaju prognani. Sredstvima otvorene mržnje ili podlačkog ravnodušja. Još je stigla Mira odigrati Euripidovu Helenu (1990. na Splitskom ljetu, u režiji Paola Magellija), ženu-opsjenu koju su zluradi bogovi izmijesili da bi podjarili rat; a u Jugoslovenskom dramskom pozorištu Isabellu u Corneilleovim „Pozorišnim iluzijama“, i u fantastičnom utopijskom vrisku Slobodana Unkovskog braniti pravo na art dok rat već škrguće zubima. Kriva zbog ljubavi – tako se ukratko može ispisati teoretska optužnica iz ladica hrvatske ksenofobije. Usudila se voljeti srpskog redatelja Usprkos vremenu koje je tražilo nekvarenu nacionalnu desnicu Mira Furlan se usudila voljeti srpskog redatelja. Živjeti otvorena srca između Zagreba i Beograda. Putovati kompliciranim vezama preko Mađarske, izbjegavati zabarikadirane pruge da bi stizala točno na vrijeme pred jednu i drugu publiku. Nije ni Gajiću bilo svejedno, i u Beogradu su tražili da taj zaljubljeni par izabere stranu. U svojoj matičnoj kući, Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Furlanova je promptno dobila otkaz kao zadnja statistica. I tada su Mira i Goran odlučili otići, poraženi u svojoj čistoći, odbačeni od đubradi sitnozavisničkih pohlepa. „Kada sam pakirala stvari, kada sam se odlučila za odlazak, nisam mislila da zauvijek odlazim i da je riječ o egzilu. Htjela sam sačuvati zdravu i živu glavu. Nisam više mogla podnijeti da živim u toj bolesti koja se u to vrijeme širila svuda oko nas“, gorko je svjedočila u jednom intervjuu. Mala zemlja za veliku prazninu Mira i Goran spakirali su kofere i otišli u Los Angeles. Počeli su od nule, on je nosio namještaj i zidario, ona prala klozete i konobarila. Na stranice pravovjernih hrvatskih medija Mira Furlan je puštena tek krajem devedesetih kao ambasadorica Delenn u SF-serijalu Babylon 5, kad je ispod debele alijenovske maske više nitko nije mogao prepoznati. Prvu pravu ruku povratka Miri Furlan su pružili Lenka Udovički, Rade Šerbedžija i Borislav Vujčić, 2002. godine, u drugom ljetu njihove prevratničke misije nezavisnog Kazališta Ulysses na Brijunima. U Lenkinoj režiji divlje i fantazmagorično zaigrala je Mira sudnjedansku Medeju, ženu koju je izdaja i poniženje dovelo do očajničkog čina umorstva vlastite djece. Proteklo je još 13 godina, morao se u riječkom HNK Ivana pl. Zajca pojaviti nepokolebljivi tribun Oliver Frljić pa da jedna institucionalna pozornica prigrli Mirino proroštvo. Njezin ulazak u angažman u riječkom ansamblu te prva režija Nade Kokotović u Hrvatskoj nakon više od trideset godina (fenomenalna predstava „Kasandra“ Christe Wolf), bile su te 2015. važne kao njihov simboličan povratak u jezik iz kojega su prognane. Jezik unutar kojega su se odavno usudile upozoravati na zlo koje se javlja. ”Zašto sam bezuvjetno htjela dar vidovitosti?” govorila je Kasandra/Mira kao mučnu autodestruktivnu kletvu o nezahvalnosti uloge proroka. Hazarderski strastvena, izgarajuća, subverzivna i heroinski klasična, dokumentarno izravna ili epskim molom omađijana – sve je to Mira Furlan one noći na generalnoj riječkoj martovskoj probi uspjela uklesati u Kasandru našu iskupiteljicu. Zemlja koja vlastite građane pretvara u neprijatelje i apatride nije zdrava zemlja. I gadno zaudara. Mala zemlja za veliku prazninu. Nedostojna (sve)mira jedne Mire Furlan.