KUD' LI SREĆE NAŠE !

‘Da nije bilo Tuđmana i Tita, nikakva se Hrvatska poslije sloma NDH ne bi mogla ostvariti’ Marinko Krmpotić 10. siječanj 2021 12:20 Kopirali ste poveznicu članka! Foto: wikipedia, Arhiva NL Približavanje stavova o Titu i Tuđmanu nije izvedivo, ali treba o prošlosti prosuđivati razborito i dosljedno, kaže ugledni hrvatski novinar i autor knjige "Tito Tuđman" POVEZANE VIJESTI Upaljene svijeće na Jadranskom trgu za prvog hrvatskoga predsjednika Uz kotlovinu, pjenušac i viljamovku, Tuđman mi je ispričao najtužniju istinu o hrvatskoj desnici: “Vidiš, Mate…” Dokumentarni film “Galeb” u opatijskom centru Gervais ove subote Paket dobrodošlice te čeka u Admiral Online Casinu. 100% bonus na prvu uplatu i 100 besplatnih vrtnji! Pojava knjige »Tito Tuđman« uglednog hrvatskog novinara i višegodišnjeg glavnog urednika Večernjeg lista Branka Tuđena nedvojbeno je jedan od najzanimljivijih publicističkih događaja 2020. godine. ​Analiza života i djela dvije za Hrvatsku iznimno bitne povijesne ličnosti već je izazvala brojne različite reakcije pa razgovor s Brankom Tuđenom i počinjemo njegovom ocjenom tih početnih reakcija. – Nisam ni mislio kako će sve frcati od pohvala. Utemeljena i vjerodostojna kritika, bez vrijeđanja, uvijek je dobro došla. Iza mog intervjua izdavaču, Večernjem listu, pojavilo se 259 komentara s više od 20.000 klikova što govori o popriličnom zanimanju. ​Ivkošićeva uvreda ​Od autora kritičkih analiza jedini koji me uvrijedio bio je Milan Ivkošić, kolumnist, upravo izdavača knjige, što govori o slobodi objavljivanja, no povod nije bila knjiga koju Ivkošić vjerojatno nije ni vidio, nego jedan odgovor u intervju koji se odnosio na događaj od prije 26 godina u kojem je sudjelovao i Ivkošić. U svom neobuzdanom, poznatom, »razarajućem stilu«, zbog kojeg se ljudima njegove naravi osobito dopada i zbog kojeg mnogi bježe od polemike s njim, nazvao je moju knjigu komičnom, što je njegovo kolumnističko pravo. I to ne bi bilo ništa, osim njegova osobnog mišljenja da nije bilo onog posprdnog povezivanja s Titom. Jedan čitatelj odmah je odgovorio prenošenjem Ivkošićeve kolumne iz 1994. pod naslovom »Titu pokoj duši« koja predstavlja gotovo panegirik pokojniku. Nisam Ivkošića na to prisilio. Mislim da se iza svega krije nešto osobno. Pretpostavljam o čemu je riječ. Ja sam Ivkošiću u Večernjem listu bio glavni urednik gotovo devet godina i mislim da sam se u svakom trenutku odnosio fer. Vratio sam ga iz Paragina tjednika Hrvatsko pravo, što nije bilo nevažno i zbog egzistencije, dao sam mu kolumnu, omogućio uredničko mjesto u kulturnoj rubrici i nedjeljnom prilogu, dobio je plaću i ostale materijalne prednosti kao i drugi najbolji novinari. Jedino što se još moglo dogoditi da on, onako ambiciozan, dođe na moje mjesto. Umjesto toga dogodilo se, kad je 1996. poslije godinu dana, razriješen u Hrvatskom Obzoru, da sam i to paralelno s Večernjim, »morao« preuzeti na dvije godine. Nije mi bilo lako – ne zbog Obzora – Večernjaku su, naime, podmetane mnoge zamke. Ne trebaju mi Ivkošićeve pohvale, ali ni ruganje koje nisam zaslužio. ​Titove ambicije Naslov jednog od poglavlja vaše knjige glasi »Da nije bilo Tuđmana i Tita, nikakve Hrvatske poslije NDH-a ne bi bilo«. Smatrate li da je i Tito, koliko god to za neke bilo neprihvatljivo, želio Hrvatsku kao državu? – Po onome što sam mogao zaključiti Tito je prije svega želio osobnu apsolutnu vlast i moć na što većem teritoriju. Kada se vratio iz ruskog zarobljeništva u ranoj fazi komunističkog djelovanja, Kominterna, koje je on bio poslušni sljedbenik, zauzimala se za rušenje Kraljevine SHS i neovisnu Hrvatsku. Da je mogao doći na čelo sovjetske Hrvatske on bi vrlo vjerojatno to prihvatio. Poslije Sedmog kongresa Kominterne u srpnju i kolovozu 1935. nastupila je bitna promjena. Tito se prilagođavao novoj taktici Narodne fronte koja je podržavala jedinstvenu Jugoslaviju bez vodećeg naroda. Titovo »Pismo za Srbiju« iz studenoga 1936. u osnovi podsjeća na Mačekov koncept iz 1932. koji je tražio federalni ugovor o životu u Jugoslaviji. Tito je 1937. osnovao Komunističke partije Slovenije i Hrvatske, a bilo je predviđeno i Makedonije, kao nadomjestak za odustajanje od rušenja Jugoslavije. Kada je 1945. konačno došao na čelo Jugoslavije, s pripojenim od Italije i Mađarske okupiranih područja, Tito se time nije zadovoljio. Želio je putem federalnog sjedinjenja s Bugarskom, kao jednom od jugoslavenskih republika, izbiti na Crno more, federalnim sjedinjenjem s Albanijom prisvojiti njenu luku Valonu i otok Sazan, te time zavladati Otrantskim vratima i poticanjem građanskog rata u Grčkoj pripojiti Egejsku Makedoniju sa Solunom i Solunskim zaljevom. Od Staljina tražio je da mu pomogne izgraditi jaku ratnu mornaricu s kojim bi mogao zadržati osvojeno i suprotstaviti se angloameričkom prisustvu u Sredozemlju. Zbog toga je general Ivan Rukavina ostao u Moskvi do posljednjeg trenutka prije prekida odnosa, čekajući odgovor. Staljin je to smatrao avanturizmom. U takvim okolnostima Tito zasigurno nije mislio na neovisnu hrvatsku državu u današnjim parametrima, osim u sklopu, manje ili više, vlastite megalomanske ideje u kojoj mu je na kraju Jugoslavija ostala jedini okvir. Ali u tom vrtlogu zaokružena je današnja Hrvatska: s Istrom, Rijekom, Zadrom, Dalmacijom, otocima, Međimurjem i Baranjom, doduše bez banovinskih Travnika, Šida i još ponečeg što nije uspjelo ni Tuđmanu. Tito, svjestan toga ili ne, zaokružio je današnju Republiku Hrvatsku. Branko Tuđen / Foto: D. KOVAČ