PAPINSKE ZAVRZLANE NA OČUNANJU VLASTITIH HIROVA VLADARSKE MOĆI, VODE DO OTKRIVANJA OSOBNIH GOLGOTA

Zadnje dorađeno PIŠE INOSLAV BEŠKER Napadima na Franju posthumno se pridružio i Benedikt XVI: ‘Bio sam progonjen...‘ U tri nove knjige, od kojih je jedna objavljena posthumno, napada se papino vođenje Crkve Piše:Inoslav BeškerObjavljeno: 23. siječanj 2023. 10:53 Po papi Frani i njegovu načinu vođenja Katoličke crkve raspalio je i kardinal Gerhard Ludwig Müller (75), umirovljeni prefekt Kongregacije (sada: Dikasterija) za nauk vjere. Nije jedini. Već se na Papu okomio prefekt Prefekture Papinskog doma nadbiskup Georg Gänswein (66), poznatiji javnosti kao vjerni osobni tajnik prethodnog pape Benedikta XVI, a sada se "iz groba" javio i sam Benedikt XVI, žaleći se na svoj tretman dok je bio papa emeritus. Naime, ovih dana su objavljene njihove tri knjige. Benedikt XVI je svoju završio za života, naslovio je: "Što je kršćanstvo", u nju uvrstio članke koje je napisao nakon odricanja od papinske dužnosti, te naredio da ona bude objavljena tek poslije njegove smrti. Gänswein je svoju autobiografiju, naslovljenu "Ništa osim istine", objavio praktički istodobno s Benediktovim sprovodom. Sada je u knjižare prispjela i Müllerova knjiga "U dobroj vjeri", a pomogla mu ju je pisati Franca Giansoldati, vatikanistica rimskog Il Messaggera. Müller optužuje Franu da se okružio "magičnim krugom", kako u Italiji obično nazivaju uži krug utjecajnijih suradnika i prijatelja nekog vođe, koji na njegove odluke utječe više nego kolektivno tijelo kojemu je na čelu. Taj termin dobro funkcionira kad je posrijedi neki predsjednik vlade, neki partijski tajnik, ali je pomalo deplasiran kada je riječ o nekom papi. Papa je, naime, nositelj apsolutne vlasti u Katoličkoj crkvi, glavni učitelj, jedini zakonodavac, vrhovni sudac, kojemu i kardinali samo pomažu, ali ne glasaju o njegovim odlukama. U duhu katoličkoga vjerskog nauka, papine odluke nadahnjuje sam Duh sveti, a ne pojedini vjernici. Kad su Frani trebali savjetnici odnosno suradnici pri programiranju temeljite reorganizacije Rimske kurije, sastavio je ad hoc Kardinalsko vijeće od osam članova. U tom su povjerenstvu (nazvanome kasnije i G8, po broju članova) bili tadašnji predsjednik Guvernerata Države Vatikanskoga Grada Giuseppe Bertello, jedini kurijalni kardinal uz sedmoricu pastoralnih, a to su bili umirovljeni santiaški Francisco Errázuriz Ossa, tegucigalpski Óscar Andrés Rodríguez Maradiaga (ujedno koordinator), bostonski Seán Patrick O‘Malley, kinshaski Laurent Monsengwo Pasinya, münchenski Reinhard Marx, mumbajski Oswald Gracias, te sydneyski George Pell, dakle sa svih kontinenata. Njima je zatim, po funkciji, pridružen kardinal državni tajnik Pietro Parolin. Može se reći da je Rodríguez Maradiaga Papin blizak prijatelj i istomišljenik, može se reći da je Papi po nazorima veoma blizak Marx, ali je također poznato da je Mosengwo o mnogo čemu mislio drukčije nego Frane, a kritički je spram pape Bergoglia bio nastrojen i Pell. Vjerojatno je, onda, da ih Papa nije birao po nekom privatnom kriteriju, nego kao stručnjake s raznih kontinenata i s raznim nazorima. Pellu je, štoviše, povjerio zatim netom osnovano Tajništvo za ekonomiju. Müllera, tadašnjeg biskupa u Regensburgu i autora veoma opsežne knjige "Katolička dogmatika", Benedikt XVI je postavio na čelo Kongregacije za nauk vjere 2012. Müller je i urednik Benediktovih sabranih djela. Papa Frane ga je 2014 učinio kardinalom, ali mu nije 2017 dodijelio drugi mandat na čelu tog dikasterija, nasljednika Svetog uficija. Radije je na to mjesto postavio gotovo četiri godine starijega španjolskog isusovca Luisa Francisca Ladariju Ferrera, dotadašnjeg tajnika toga istoga dikasterija. Müller je u znak prosvjeda odbio ine dužnosti koje su mu ponuđene, iako mu je doba za umirovljenje istjecalo tek lani na Silvestrovo. Jedino je 2021 pristao biti članom Vrhovnog sudišta Apostolske signature. Kardinal Müller je žestoki protivnik pričešćivanja razvedenih. Homofobiju smatra izmišljotinom. Kritiku pedofilije u Katoličkoj crkvi usporedio je 2015 s pogromom. Nije bila tajna da je kardinal Müller bio protivnik teoloških ideja koje je zastupao papa Frane, a osudio je kao "neoprez" Franino reguliranje korištenja mise na latinskome. Dok je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere objavio je mišljenje da je dobro što je za papu izabran pastoralni djelatnik, ali da je jasno da Bergoglio nije teolog, za razliku od Ratzingera, pa je onda zadaća njegove Kongregacije Papu voditi teološki. Poslije takvog mišljenja, po kojemu bi Kongregacija bila u teološkim pitanjima nadređena Papi, kao nekakav tutor, zapravo i nije čudno što mu papa Frane nije produljio mandat. Pišući "U dobroj vjeri" kardinal Müller suprotstavlja papi Frani papu Benedikta XVI, tvrdeći da su "mnoge osobe koje je Frane povrijedio" odlazile "liječiti se u Samostan" gdje je gotovo deset godina boravio papa emeritus. Kardinal Müller nadalje tvrdi: "Postoji neka vrsta magičnog kruga koji gravitira oko Svete Marte, a tvore ga osobe koje, po mome mišljenju, nisu dovoljno pripremljene s teološke točke gledišta. Čini se da u Vatikanu sada već informacije kolaju na paralelan način, da su s jedne strane aktivni institucionalni kanali koje Papa nažalost sve rjeđe konsultira, a s druge neki osobni, korišteni čak za imenovanje biskupâ i kardinalâ." Kardinal Müller ne navodi primjere. Navodi pak primjer za drugu optužbu: da Frane svoje prijatelje ne kažnjava za iste prijestupe na isti način kao i druge crkvene osobe koje su počinile podjednako nedjelo. Tvrdi da je djelomice pomilovao don Maura Inzolija, svećenika bliskoga organizaciji Comunione e Liberazione. Naime, da je tog svećenika vatikansko sudište svelo na laički status, ali da je neki kurijalni kardinal otišao u Pape moliti milost, pa da mu je Frane ostavio svećenički status, uz zabranu nošenja svećeničke reverende ili barem clergymana, te uz zabranu da se općinstvu prikaže kao posvećena osoba. Nadalje je, kaže kardinal Müller, Papa privilegirao mons. Gustava Zanchettu jer mu je prijatelj. Čitatelju u Hrvatskoj treba objasniti da je Papa Zanchettu imenovao 2013 biskupom u Oránu u Argentini. Zanchetta je, bez objašnjenja, otišao odande 2016, a Papa ga je 2017 premjestio za prisjednika (asesora) u Upravi imutka Apostolske Stolice (APSA). Ta dužnost dotad nije postojala. Na njoj je ostao do 2021. Omogućio je tako Papa Zanchetti da se skloni u Vatikan iz Argentine. Nedugo zatim Zanchetta je u Argentini optužen za tri silovanja sjemeništaraca te za desetak zloporaba ovlasti, a i za loše vođenje financija. Lani u ožujku Zanchetta je u Argentini osuđen na četiri i pô godine zatvora zbog silovanja dvojice sjemeništaraca, a u travnju je odveden u zatvor. U srpnju je premješten u svećenički mirovni dom u režimu kućnog zatvora, navodno zbog zdravstvenog stanja. Papa ga nije lišio svećeničkoga, pa čak ni biskupskog statusa, ali je dao pokrenuti postupak pred Kongregacijom (sada: Dikasterijem) za nauk vjere, tijelom nadležnim za postupke o spolnim prijestupima protiv kanonskog prava. S druge strane, veli kardinal Müller, Frane je veoma okrutno kaznio i javno ponizio kardinala Becciua, a da nije imao dokaz njegova grijeha, nego samo članak iz tjednika L‘Espresso. Morao je, veli Müller, poštivati sakrosanktno pravo na presumpciju nevinosti do završetka procesa pred sudom. Sam Benedikt XVI ostavio je Frani drugi gorak zalogaj. Knjigu "Što je kršćanstvo" popratio je i ovom zamjedbom: "Ovaj svezak, koji prikuplja spise koje sam sastavio u samostanu Mater Ecclesiae, smije biti objavljen nakon moje smrti. Objava bilo koje moje riječi odmah izaziva ubilačku viku. Želim poštedjeti toga i sebe i kršćanstvo." Odnosi se to prije svega na njemački katolički episkopat, gdje su i Benedikta XVI, pa kardinale Müllera i Waltera Brandmüllera i još neke (a zapravo i mons. Gänsweina) gledali kao tradicionalistički balast, zapreku moderniziranju tamošnje Katoličke crkve, do mjere da im ni papa Frane ne daje podršku. U toj knjizi čitamo i ovu Ratzingerovu optužbu: "Bilo je pojedinih biskupa, i to ne samo u Sjedinjenim Državama, koji su odbacili katoličku tradiciju u cjelini, s ciljem da razviju neku vrstu novog, modernog katolištva u svojim biskupijama. Možda je vrijedno spomenuti da su u nekim sjemeništima studenti, koji su uhvaćeni da čitaju moje knjige, smatrani nepodobnima za svećenike. Moje knjige su skrivane kao štetna literatura i čitane su samo u tajnosti, da tako kažem." Ukratko, naznačeno je da je Benedikt XVI pod Franinim pontifikatom bio zapravo progonjen – iako se povukao u tišinu i u nekoliko navrata jasno rekao: "Papa je samo jedan". A Frane je ipak odlučio "slomiti mu srce", kako je to objavio mons. Gänswein. Evo kako. Frane je u srpnju 2021 opozvao, prvi put i teška srca – kako smo tada pisali – neku odluku svoga tada još živog prethodnika Benedikta XVI, ocijenivši da je zlorabe radi razjedinjavanja njihove Crkve. To je sadržaj njegova Apostolskog pisma Traditionis custodes, objavljenoga motu proprio (vlastitom inicijativom). Benedikt XVI je 2007 apostolskim pismom motu proprio Summorum Pontificum odobrio da se – uz liturgiju po Rimskom obredniku preuređenome poslije Drugoga vatikanskog koncila, koji je, i po pozitivnome hrvatskom primjeru, odobrio slaviti euharistiju na narodnim jezicima – smije slaviti i misa na latinskome ne po tom obredniku (kako je slavi i Papa u za to prikladnim prilikama), nego po Rimskom misalu iz 1962. SVE ŠTO MORATE ZNATI Šef CIA-e prvi je upozorio Zelenskog na invaziju. Opet je bio u Kijevu i ima novu zlokobnu poruku Kakvo je to oružje osvanulo na krovovima Moskve? Riječ je o sustavima koje je kupila i Srbija Švedska šalje Kijevu moćni topnički sustav koji traže već mjesecima: Čuven je po mahnitom tempu paljbe Cure prvi detalji sa sastanka koji je iščekivao cijeli svijet, Njemačka je rekla - ne! VEZANE VIJESTI <p>Mons. Milan Zgrablić<br> NOVI NADBISKUP Apostolska nuncijatura potvrdila: Mons. Milan Zgrablić postao novi zadarski nadbiskup VRAG JE U DETALJU... Vatikanski ‘princ Harry‘ u reverendi: ‘Sve jako smrdi na sačekušu za vladajućeg Papu‘ Tim odobrenjem je Benedikt XVI, slijedeći prva popuštanja sv. Ivana Pavla II, htio pružiti ruku pomirnicu antikoncilskim sljedbenicima nadbiskupa Lefebvrea i još nekim "tradicionalistima". Nije posrijedi samo latinski, jer njime se može služiti misa i po novom obredniku, pa to čine i pape kad treba, nego i tekst liturgije, sa zaostacima antisemitizma, među inim. Teza antikoncilskih grupa je da je koncilska reforma anticrkvena, da su mise na narodnim jezicima nevažeće i da je prava Katolička crkva samo ona koja se drži pretkoncilskih pravila. A takvo mišljenje je raskolničko, sa stanovišta katoličkoga crkvenog magisterija. Barem onoga kojemu je na čelu Papa. Papa Frane je prvo ukinuo odobrenje da se misa po starom obredu služi u Vatikanskoj bazilici svetog Petra, što su njegovi protivnici, poput kardinala Raymonda Lea Burkea, iskoristili kao nov pretekst da Papu optuže za razaranje Crkve. Sadašnji je Papa poslao upit biskupima u svijetu o misnoj praksi s pretkoncilskim Misalom. "Odgovori koje sam dobio otkrili su stanje koje me rastužuje i brine, potvrđujući mi da moram intervenirati", napisao je Frane u Apostolskom pismu motu proprio Traditionis custodes. Tu kaže: "Mogućnost koju je ponudio sv. Ivan Pavao II i s još većom velikodušnošću Benedikt XVI, kako bi se ponovo uspostavilo jedinstvo crkvenog korpusa s obzirom na različite liturgijske senzibilitete, iskorištena je da se povećaju distance, učvrste razlike, izgrade suprotstavljanja koja ranjavaju Crkvu i zaustavljaju njezin put, izlažući je riziku podjele." Papa Frane nije zabranio uporabu pretkoncilske latinske mise, kao što to i sada možemo često pročitati, nego je odlučio da se tako smije služiti samo po odobrenju dijecezanskog biskupa, pod uvjetom da oni koji hoće takvu misu "ne isključuju vrijednost i legitimnost liturgijske reforme, zaključaka Drugoga vatikanskog koncila i papinskog magisterija". Svaki biskup mora imenovati svećenika koji će pratiti te grupe, te ne smije dopustiti formiranje novih takvih grupa. Papu su odmah kritizirali neki takozvani tradicionalisti, predvođeni kardinalima Burkeom i nešto tišim Müllerom. "Nezamislivo je smatrati Svetu Misu Usus Antiquior [po starijem običaju] izvorom podjela" – odazvao se tada kardinal Burke, ne propuštajući priliku da još jednom ne opauči po Papi, a sve, kako piše, "u zajednici s Rimskim Prvosvećenikom i s osobitom odgovornošću da mu pomaže u pastoralnoj skrbi". Pa u to ime tvrdi da je obasut izrazima tjeskobe mnogih vjernika, uvrijeđenih Papinim jezikom. U jednoj stvari Burke ima pravo: ne izaziva tridentska misa razlike. Ali on ne priznaje da razlike već postoje i koriste tridentsku misu kao simbol. I ne objašnjava zašto izaziva tjeskobu Franina odluka da pretkoncilsku misu ne ukine, nego podvrgne odluci mjesnog biskupa. Dok je Benedikt XVI pokušavao osnažiti Katoličku crkvu naglaskom na tradiciji, što je pokazao vadeći "iz naftalina" elemente srednjevjekovne papinske odjeće koja je ispala iz uporabe od sv. Ivana XXIII, Frane je odmah naglasio da je njegova glavna zadaća ostvarivati odluke Koncila. Medijskim trubljama je najavljivano da će uvesti "ekumensku misu" (zajedničku katolicima i onim pravoslavnima i protestantima koji to budu htjeli), da će svećenički rediti oženjene muškarce, da će ženama omogućiti stjecanje đakonskog čina ređenjem itd. Sve to je bilo na tapetu (priznajmo: i prije nego je sadašnji Papa postao kardinal Bergoglio). Za ređenje iskusnih i iskušanih oženjenih đakona izjasnila se i većina sinodskih otaca za zasjedanja Biskupske sinode o Amazoni. Proučava se što su uistinu smjele činiti đakonice spominjane u aktima prvobitne Kršćanske crkve. Papa Frane se oprezno držao izvan rasprava koje je inicirao. Pazio je da ne trči pred rudo, te da ključne odluke, poput ove o misi, ne donosi ako nije anketirao biskupe i njihove konferencije. Medijske trublje nisu bile vjerodostojne. Možda su u medije tako plasirane parole da se Papu omrzne. Poslije tih kritika je vatikanska kurijalna Kongregacija za bogoštovlje i sakramente objavila u prosincu 2021 upute kojima odgovara na jedanaest dvojbi pojedinih biskupa oko korištenja mise na latinskome po obredniku sv. Ivana XXIII iz 1962, pošto je papa Frane u srpnju objavio motu proprio Traditionis custodes. Kongregacija je uputama o tako otvorenim pitanjima još restriktivnije precizirala Papin dokument da bi se, kako piše, "očuvalo jedinstvo Katoličke crkve i njezinih sakramenata". "Kao pastiri ne smijemo se upuštati u sterilnu polemiku, prikladnu samo za stvaranje podjela, u kojoj se sam obred često iskorištavan za ideološka gledišta", napisao je prefekt Kongregacije, nadbiskup Arthur Roche, u uvodnom slovu uz odgovore na jedanaest pitanja. Benedikt XVI je, nota bene, objavivši 2007 motu proprio Summorum Pontificum odmah biskupima stavio u zadaću da tri godine prate primjenu norme koju je donio, pa da onda izvijeste poglavara Katoličke crkve o rezultatima i eventualnim problemima. I taj je naputak Benedikta XVI bio stanovita novost, kojom se naglašava sinodalno upravljanje Crkvom, te Papina volja da korigira i vlastite odluke ako ga praksa na to navede. Papa Frane dakle nije u srpnju 2021 proveo nikakvu revoluciju – samo je vratio na snagu odredbe sv. Pavla VI i sv. Ivana Pavla II, u skladu s naputkom Benedikta XVI o praćenju efekata njegove odredbe. A zašto? Upravo zato što je misa na latinskome po starom obredniku korištena kao simbol otpora Drugome vatikanskom koncilu. Reuters je potkraj 2021 naglasio da je osobito u Sjedinjenim Državama rasprava o misi na latinskome spajana s kritikama Papi u pogledu njegovih stavova o klimatskim promjenama, imigraciji, odnosno socijalnoj pravdi. Ipak, mons Gänswein kaže da je Benedikt XVI Franinu odluku "pročitao s boli u srcu", da je papa Frane time Benediktu XVI "slomio srce", čime ga je indirektno optužio da je skratio život svome prethodniku. A kardinal Müller u svojoj najnovijoj knjizi ocjenjuje da je Franin motu proprio Traditionis custodes bio "pljuska" tradicionalistima, da je time Papa "iskopao šance i prouzročio bol". Nadalje: "Djelujući u tom smjeru papa Frane je, čini se, poslušao grupu savjetnika ne vodeći računa o tome da će ta odredba poprimiti obrise puke demonstracije moći."