PIŠE INOSLAV BEŠKER / RECOMMENDED/

Koja je razlika između okupiranog teritorija u Ukrajini i u Palestini? Samo u interesima - ponajprije Zapada Izraelski premijer Netanyahu i njegov partner Itamar Ben-Gvir najavljuju aneksiju Judeje i Samarije <p>Benjamin Netanyahu i Vladimir Putin</p> Radost običnih putnika, uključujući vozače, zbog upuštanja Hrvatske u Schengensku zonu - ne samo hrvatskih, nego i slovenskih i talijanskih - jasno kaže koliko ljudi ne vole granice kad ih sputavaju. Granice nisu tu samo da sputavaju. Zamišljene su da brane. Ljude? Ne baš, nego teritorij i interese koje netko ima na njemu. Vide to vozači koji sada prolaze granicu kao da je nema, a onda zapnu na granici autocestovnoga koncesionara, koji na svoj teritorij ne pušta bez plaćanja, zna se. U inteligentnijih plaća se elektronski, pomoću odašiljača koji bilježe gdje se ulazi a gdje izlazi. Čak i u onih koji opale namet na vilajet ne mareći voziš li u tjednu često ili jednom, dugo ili kratko, na primjer u Sloveniji, više ne treba čekati u repu za kupovanje vinjete (niti je trpjeti na vjetrobranskom staklu), nego ju je moguće nabaviti elektronski, kao da je parking. Kad te deru, što je neizbježno bilo na čiji teritorij da zagaziš, barem da te manje gnjave. I države odustaju gdje im granica ne donosi izravnu korist, nego trošak, inače nikada ne bismo čuli za po svemu inome beznačajan Schengen - ali ne odustaju ondje gdje mogu pijuckati lovu na slamčicu ili je lokati iz vjedra. Poskupljenje goriva potjeralo je inflaciju uvis, a državi je svako takvo poskupljenje, ne samo goriva, prosulo zlatnu mȁnu iz vedra neba kroz porez na dodanu vrijednost i lepezu raznih trošarina. Ipak nije se dala uvesti u napast da smanji porez, a i trošarine su neke članice Unije umanjile ili dokinule samo privremeno, pustivši ih s lanca čim je uletjela 2023. U Italiji je još na snazi i trošarina na gorivo uvedena 1936 za sufinanciranje rata u Etiopiji. Italija ga je izgubila 1941, ali trošarina je nadživjela i Mussolinija i Hailea Selassiea i njihovu djecu, a i unuke će. Gremij najmoćnijih Evropljana svog doba i njihovih sjevernoameričkih potomaka - bili su tu Brežnev i Ford, Schmidt i Honecker, Kreiski i Živkov, Palme i Ceaușescu, Tito i Casaroli, Demirel i Karamanlís, Wilson i Giscard d‘Estaing, ukupno njih 35 - potpisao je 1975 Završni akt Helsinške konferencije o evropskoj sigurnosti i suradnji, kojim je zajamčena nepovredivost međudržavnih granica, te njihova nepromjenjivost ikako drukčije osim uzajamnim dogovorom. Funkcioniralo je to sve dok ga nije zgazila Putinova Rusija 2014 oduzevši Ukrajini Krim. Evropljani su se uljudno zgražali, Rusiji su opalili neke sankcije, reda radi, i ujeo vuk magare. Pa je lani Putin, obodren mlakošću supotpisničkih sila - čiji je broj, raspadom SFRJ, SSSR i ČSSR, narastao na 56 (uračunamo li i Kosovo) - naredio okupaciju sve Ukrajine i smjenu režima u Kyjivu MARŠIRALI GRADOM Prosvjedi protiv nove Netanyahuove vlade u Tel Avivu: ‘Ako ne izađemo na ulice, izgubit ćemo našu demokraciju‘ ‘ISKRA NASILJA‘ Ultradesni izraelski ministar posjetio kompleks džamije Al-Aqsa, Palestinci bijesni: ‘Neviđena provokacija!‘ Tek tada se glavnina potpisnica sjetila da je i Cesare Borgia objašnjavao da se Italija osvaja kao artičoka, list po list, da Talijani kažu da glad dolazi dok se jede, pa da bi Moskvi (opet) mogao narasti apetit, kao što je (oprostite na usporedbi) narastao u Evropi Washingtonu nakon 1989 (drugdje vala i ranije). Izazvalo je to, kako svjedočimo i javljamo danomice, otpor obrazlagan i pravno i moralno. Uostalom, pamtimo kako je Hrvatska reagirala na prodor preko granica i okupaciju. Branitelja se diglo, kažu, pola milijuna, a broj im još raste. Ne baš daleko od nas, na nekadašnjemu Mandatnom Ozemlju Palestine, Ujedinjeni narodi zacrtali su 1947 granice dviju država, židovskog Izraela i Arapske Palestine, uz izdvojen treći teritorij Grada Jeruzalema. Izrael je upravo obilježio 75 godina postojanja, Palestina još nije država, izraelski premijer Benjamin Netanyahu i njegov još dešnji partner Itamar Ben-Gvir - židovski suprematist, pravomoćno osuđen (u Izraelu) i kao rasist - najavljuju aneksiju Judeje i Samarije (Cisjordanije, Zapadne obale). Arapi su sami tražili vraga 1948. Arapska liga napala je netom proglašeni Izrael, htjela ga je uništiti, "baciti u more" (Hamas još zastupa tu genocidnu ideju). Zapad je, još postiđen holokaustom, s pravom tada pomagao Izraelu (i Jugoslavija mu je davala oružje). Izrael je pobijedio, okupirao dio teritorija dodijeljenoga Palestini. Okupirao je još 1956, pa se povukao. Okupirao je sve i još ponešto u Siriji i Egiptu 1967, pa se kasnije povukao iz Egipta, a tobože i iz Gaze, zatvorivši je u maksilogor. Koja je razlika između okupiranog i bespravno anektiranog teritorija u Ukrajini i u Palestini? Samo u različitim interesima, ponajprije Zapada. U kojemu je sada suodgovorna i Hrvatska. Žrtve nasilja iz svog iskustva malo kad nauče da nasilje nije dobro, da ne valja činiti drugima ono što sam ne trpiš da ti čine. Pa ni podržati tuđe nasilje. Naprotiv, često žrtve nasilja - pa i njihovi potomci - uče da je nasilje prihvatljiva i djelotvorna metoda, ako ju je moguće primijeniti protiv slabijega. I u vezi, i u politici. Bía bían tíktei (sila silu rađa), antička je grčka izreka, prva rečenica u nekadašnjoj početnici klasičara, kako je retwittao svojedobno i Bojan Glavašević. Sljedeća, ako se ne varam, glasila je: He istoría didáskei, povijest poučava. Ma nemoj!